REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 4993/2019-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JADRAN d.d. Crikvenica, Bana Josipa Jelačića 16, OIB 56994999963, kojeg zastupaju punomoćnice, odvjetnice u Zajedničkom odvjetničkom uredu Danijela Kovačić i Jasenka Perković u Rijeci, Dežmanova 10/I, protiv tuženika Ivana Lončarića, Androva, kojeg zastupa privremeni zastupnik Vladan Zečević, odvjetnik u Rijeci, Miroslava Krleže 3b, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6777/2016-5 od 30. svibnja 2019., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-797/2015-53 od 12. kolovoza 2016., u sjednici dana 25. listopada 2022.

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja te se ukida presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6777/2016-5 od 30. svibnja 2019. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Trgovački sud u Rijeci presudom poslovni broj P-797/2015-53 od 12. kolovoza 2016. sudio je:

„I. Utvrđuje se da je JADRAN d.d. Crikvenica, Bana Jelačića 16, OIB: 56994999963 vlasnik nekretnine pod oznakom k.č.br. 5127/1-dvorište, površine 40 hvati, upisane u z.k.ul.br. 87 k.o. Selce u cijelosti te se ovlašćuje tužitelj temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 12.424,00 kuna na ime prouzročenog parničnog troška u roku od 8 (osam) dana.“

1.1. Odbačen je zahtjev odvjetnika Vladana Zečevića , privremenog zastupnika tuženika, za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.250,00 kn (toč. II. izreke), a tužitelju je naloženo da odvjetniku Vladanu Zečeviću kao privremenom zastupniku tuženika naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 2.662,50 kn. (toč. III. izreke).

2. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-6777/2016-5 od 30. svibnja 2019. preinačio je prvostupanjsku presudu u toč, I. i II. izreke te je odbio tužbeni zahtjev.

3. Tako je suđeno u sporu radi utvrđenja prava vlasništva opisane nekretnine, koje je prema navodima tužitelja stečeno dosjelošću.

4. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14- dalje ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/19, dalje; ZID ZPP) radi materijalnopravnih i postupovnopravnih pitanja naznačenih u reviziji. Predložio je da Vrhovni sud RH prihvati reviziju te preinači drugostupanjsku presudu i prihvati tužbeni zahtjev, a podredno da ukine presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Tuženik nije odgovorio na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Postupajući po odredbi čl. 392.a. st. 2. ZPP presuda je ispitana u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

8. Predmet spora je, kako je uvodno navedeno, utvrđenje prava vlasništva tužitelja na nekretninama k.č.br. 5127/1-dvorište, površine 40 hvati, upisane u z.k.ul.br. 87 k.o. Selce, stečenog dosjelošću, te davanje ovlaštenja tužitelju temeljem ove presude provesti uknjižbu prava vlasništva na navedenoj nekretnini s imena tuženika na ime i u korist tužitelja u cijelosti. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka je li tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva.

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- tuženik je upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetne nekretnine;

- na dan 1. siječnja 1997. predmetne nekretnine su bile upisane u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo na temelju rješenja Narodnog odbora Općine Crikvenica od 1. rujna 1959. kojim su prešle u društveno vlasništvo, a tuženik je bio upisan kao nositelj prava korištenja dok nadležni organ ne donese rješenje o predaji zemljišta u posjed tuženiku ili drugoj osobi;

- tužitelj nema ispravu na temelju koje bi od nadležnog organa dobio predmetne nekretnine na korištenje;

-navedene nekretnine su u naravi zemljište ispred zgrade Hotela Slaven, a objekt je izgradio tužitelj, pri čemu je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik, Ugostiteljsko poduzeće Jadran, u posjed predmetnih nekretnina stupio tijekom 1960. -ih godina;

-iz rješenja Hrvatskog fonda za privatizaciju od 2. lipnja 2003. proizlazi da je u vrijednost društvenog kapitala društvenog poduzeća Jadran Holding Crikvenica u postupku pretvorbe na lokaciji Slaven procijenjeno zemljište površine 25.758 m2, bez posebne specifikacije pojedinačne čestice zemljišta;

- Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju doneseno je temeljem zahtjeva tužitelja a njime je suglasnost na namjeravanu pretvorbu dana rješenjima iz 1992., 1994., 1995. i 1996. godine, a u tom trenutku je tužitelj imao saznanja o zemljišnoknjižnom stanju predmetnih nekretnina.

10. Imajući na umu navedena utvrđenja sudovi su zaključili da nije ispunjena pretpostavka propisana odredbom čl. 390.a Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, dalje u tekstu: ZV) o stjecanju prava vlasništva trgovačkog društva kao pravnog slijednika društvenog poduzeća, zato što predmetne nekretnine na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe nisu bile društveno vlasništvo s pravom korištenja tužiteljevog pravnog prednika. Predmetne nekretnine su u vlasništvu tuženika od 1. siječnja 1997., do kada su bile društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika što je bilo upisano u zemljišnim knjigama.

11. Drugostupanjski sud je također zauzeo shvaćanje da tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina niti temeljem čl. 364. st. 6. ZV-a kojim je propisano da osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišno-knjižni upis prava vlasništva će upisati pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu. Dokazi koje je tužitelj dostavio u spis nisu dostatni za uvjerenje suda da je tužitelj izvanknjižni nositelj prava korištenja predmetne nekretnine.

12. Nadalje, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, tužitelj nije stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina niti dosjelošću.

12.1. Da bi se samostalan posjed stvari mogao redovitom dosjelošću pretvoriti u pravo vlasništva stvari koja je predmet posjedovanja, potrebno je da posjed ima onakvu kakvoću koja se traži za redovitu dosjelost - da je posjed zakonit, istinit i pošten (čl. 159. st. 1. ZV), kao i vrijeme potrebno za dosjelost (čl. 159. st. 2. ZV-a). Prema odredbi čl. 159. st. 3. ZV-a samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten vlasništvo stječe dosjelošću protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja (izvanredna dosjelost). Prema odredbi čl. 18. st. 3. ZV poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, pa je prema shvaćanju ovog suda, tužitelj (i da je bio pošten) prestao biti pošteni i kvalificirani posjednik u trenutku saznanja da su tuženici upisani u zemljišnim knjigama kao vlasnici predmetnih nekretnina.

12.2. Poštenje posjeda se pretpostavlja, ali se radi o oborivoj presumpciji te je dopušteno dokazivati suprotno. Tužitelj je, s obzirom na utvrđene činjenice, bio svjestan da nekretnine nisu njegove jer su u vlasništvu tuženika od 1. siječnja 1997., do kada su bile društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika što je bilo upisano u zemljišnim knjigama. Naime, posjednik koji zna da nekretnina koju posjeduje nije njegova ne može dosjelošću steći pravo vlasništva nekretnine, bez obzira na to koliko je trajao njegov posjed.

12.3. S obzirom na to da su predmetne nekretnine od 2. prosinca 1959. do 8. listopada 1991. bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja u korist tuženika; da je tuženik upisan kao vlasnik nekretnina u zemljišnim knjigama; da predmetna nekretnina nije ušla u društveni kapital tužitelja; da je Rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju doneseno temeljem zahtjeva tužitelja i da je u tom trenutku tužitelj imao saznanja o zemljišnoknjižnom stanju predmetnih nekretnina, ocijenjeno je da na strani tužitelja nisu ispunjene pretpostavke za stjecanje vlasništva dosjelošću, jer se radi o nepoštenom i nesavjesnom posjedniku.

13. Stoga je prvostupanjska presuda preinačena po čl. 373. toč. 3. ZPP i odbijen je tužbeni zahtjev.

14. Tužitelj je revizijom osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je naznačio više pravnih pitanja.

15. Prvim pitanjem tužitelj pita je li predmnijeva tužiteljevog poštenog posjeda prijeporne nekretnine oborena zbog tužiteljevog znanja da je tuženik od 1997. u zemljišnu knjigu upisan kao vlasnik prijeporne nekretnine.

15.1. U odnosu na prvo pitanje je navedeno da je pitanje važno za rješenje spora, te da je važno u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, jer je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odlukama broj Rev-32/97-2 od 16. rujna 1997., Rev x- 76/14-2 od 21. listopada 2014., Rev-3157/14-2 od 2. rujna 2015. i Rev-1233/14-3 od 2. svibnja 2018., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

16. Ostalim (postupovnopravnim) pitanjima tužitelj pita:

„2) Je li iz utvrđenja suda u pobijanoj presudi da se za stjecanje prava korištenja tužiteljevog pravnog prednika na društvenom vlasništvu tražio valjani pravni temelj (zakon, pravni posao, odluka državnog tijela i sl.) kao i odgovarajući način stjecanja (uknjižba, predaja i sl.), što da u konkretnom slučaju nije utvrđeno, proizlazi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama?

3) Znači li utvrđenje suda u pobijanoj presudi u kojoj se navodi da dokazi koje je tužitelj dostavio u spis (kopija katastarskog plana, rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju,) te iskazi saslušanih svjedoka nisu dostatni za utvrđenje suda da je tužitelj izvanknjižni nositelj prava korištenja predmetne nekretnine, da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama?

4) Znači li utvrđenje suda da predmetna nekretnina nije ušla u društveni kapital tužitelja iako za takvo utvrđenje nema uporišta u provedenom dokaznom postupku, da u pobijanoj presudi nema razloga o odlučnim činjenicama?“

16.1. U reviziji je navedeno da su postupovnopravna pitanja važno za rješenje spora, te da su važna u smislu odredbe čl. 382. st. 2. toč. 2. ZPP, jer je o tim pitanjima revizijski sud već zauzeo shvaćanje u odlukama broj Rev-93/1993-2 od 26. siječnja 1994., Rev-976/04-2 od 26. siječnja 1996., Rev-103/1993-2 od 26. siječnja 1994., Rev-3787/1993-2 od 3. studenog 1994., Rev-1026/1994-2 od 3. studenog 1994. i Rev-658/00-2 od 22. ožujka 2000., ali je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem.

17. Odlučujući o dopuštenosti revizije ovaj sud je ocijenio da je u ovom slučaju izvanredna revizija dopuštena u odnosu na prvo pitanje, jer su u odnosu na to pitanje kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 382. st. 2. i 3. ZPP, prema kojoj u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, od kojih su neki razlozi navedeni samo primjerice. U reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

18. U odnosu na postupovnopravna pitanja je revizija nedopuštena, jer polazi od pogrešne tvrdnje da pobijanu presudu nije moguće ispitati. Nadalje, odluke revizijskog suda na koje se tužitelj pozvao (Rev-93/1993-2, Rev-976/04-2., Rev- 103/1993-2 , Rev-3787/1993-2, Rev-Rev-1026/1994-2 i Rev-658/00-2) ne daju razlog važnosti naznačenim pitanjima jer su donesene na temelju bitno drugačije činjenične i pravne osnove, postupovne situacije stranaka i kvalitete obrazloženja drugostupanjske presude.

19. Stoga je presuda ispitana po čl. 392.a. st. 2. ZPP u povodu revizije iz članka 382. stavka 2. ZPP samo u dijelu u kojem se pobija dopuštenom revizijom i samo zbog materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose.

20. Pitanje kojim tužitelj pita je li predmnijeva tužiteljevog poštenog posjeda prijeporne nekretnine oborena zbog tužiteljevog znanja da je tuženik od 1997. u zemljišnu knjigu upisan kao vlasnik prijeporne nekretnine, odnosi se na odredbe materijalnog prava i to:

-159. st. 1. ZV koja glasi: Dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari;

-čl. 159. st. 3. ZV: Samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja;

-čl. 18. st. 3. ZV: Posjed je pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada;

-čl. 364. st. 6. ZV: Osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zemljišnoknjižni upis prava vlasništva, upisat će pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda, pošto dokažu da su bile izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

21. U odnosu na pitanje li posjednik nepošteni posjednik samo zbog činjenice da je znao kako su u zemljišnim knjigama druge osobe upisane kao suvlasnice nekretnine koju posjeduje se izjasnio Vrhovni sud RH u više svojih odluka, primjerice U odluci broj Rev x-76/14-2:

„Je li posjednik nepošteni posjednik samo zbog činjenice da su u zemljišnim knjigama druge osobe upisane kao suvlasnice nekretnine koju posjeduje?

Obrazlažući važnost navedenog pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ukazuje na odluku ovog suda broj Rev 1519/09 u kojoj je izraženo shvaćanje da se poštenje posjeda presumira, a sama činjenica upisa vlasništva druge osobe u zemljišnim knjigama da nužno ne znači nepoštenje posjednika, već se nepoštenje posjeda treba dokazivati.

Osnovana je tvrdnja revidenta da je izraženo pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda izraženim u presudi broj Rev-1519/09 od 23. ožujka 2011., a i drugim odlukama ovog suda (npr. Rev- 3051/90 od 8. 5. 1991. i Rev-2494/90 od 10. 9. 1991.), zbog čega je pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

Nepošten je posjednik koji zna ili mora znati da nema pravo (samostalno) posjedovati nekretninu. Činjenica da je posjedovana nekretnina upisana u zemljišnim knjigama na drugu osobu ne čini sama po sebi posjed nepoštenim, a do nepoštenja posjeda ne dovodi ni propust posjednika da povjerava stanje u zemljišnim knjigama.“

22. Ovo pitanje se posredno odnosi i na pravno shvaćanje glede znanja tužitelja o upisu u zemljišne knjige prava korištenja na zemljištu u društvenom vlasništvu. U odnosu na stjecanje izvanknjižnog prava korištenja revizijski sud je zauzeo pravno shvaćanje u presudi (na koju se u reviziji pozvao tužitelj) broj Rev x-1182/13-2 od 28. rujna 2016.:

„Slijedom takvih utvrđenja, a pravilnom primjenom odredbe iz čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje ZV), pravilno je prvostupanjski sud zaključio u prilog osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da će osobe koje u zemljišnim knjigama nisu upisane kao nositelji prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja, a ne raspolažu ispravom valjanom za zk. upis prava vlasništva, upisati pravo vlasništva tih nekretnina upisom u zemljišnu knjigu na temelju odluke suda pošto dokažu da su bili izvanknjižni nositelji takva prava na nekretnini u društvenom vlasništvu.

Utoliko je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.“

23. Slijedi da je odluka drugostupanjskoga suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno shvaćanju u navedenim odlukama revizijskog suda, pa je u donošenju presude pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje je nepotpuno utvrđeno (sudovi se nisu izjasnili o svim odlučnim činjenicama) pa zbog toga nema uvjeta za preinaku pobijane presude.

24. Stoga je valjalo po čl. 394. st. 2. ZPP rješenjem prihvatiti reviziju, ukinuti presudu drugostupanjskog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom vijeću drugostupanjskog suda.

25. Odluku o snošenju troškova postupka, uključivši i troškova revizije, donijet će sud zajedno s odlukom o glavnoj stvari.

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil

Broj zapisa: eb315-0c82a

Kontrolni broj: 09f64-d23c3-7d6a1

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=IVAN VUČEMIL, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.