Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-Us-98/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Horvatovića predsjednika vijeća te Sanje Katušić- Jergović i Marije Balenović članica vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. K., zbog kaznenog djela iz članka 333. stavak 1. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.- odluka Ustavnog suda RH, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.- odluka Ustavnog suda RH,., dalje: KZ/97.) odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj K-Us- 29/2021. od 30. ožujka 2022., u sjednici održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog M. K. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi M. K. proglašen je krivim zbog jednog kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 1. KZ/97., činjenično i pravno opisanog pod točkom I. i II. izreke te presude, jednog produljenog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavak 4. u vezi članka 61. KZ/97. te jednog produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 311. stavak 1. u vezi članka 61. KZ/97., činjenično i pravno opisanih pod točkama III. a, b, c, d, e, f i g i IV. izreke te mu je prvostupanjski sud na temelju članka 333. stavka 1. KZ/97. utvrdio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godina, na temelju članka 224. stavka 4. u vezi članka 61. KZ/97. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedna) godina i 8 (osam) mjeseci te na temelju članka 311. stavka 1. u vezi članka 61. KZ/97. utvrdio kaznu zatvoru u trajanju 1 (jedna) godina, nakon čega je optuženi M. K. na temelju članka 60. KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

1.1. Na temelju 63. KZ/97. optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. svibnja 2013. do 4. prosinca 2013.

1.2. Na temelju članka 158. stavak 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.- dalje: ZKP/08.-19.) upućeni su oštećenici P. M. d.o.o., C. banka d.d.. E.&S. bank d.d., OTP banka d.d., C. osiguranje d.d. (na koje je temeljem članka 156. stavak 2. ZKP/08.-19. prešao imovinskopravni zahtjev S. banke d.d.), K. s.r.o. i L. d.o.o. s imovinskopravnim zahtjevima u parnicu.

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavak 2. točka 6. ZKP/08.- 19. optuženiku je naloženo platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 1.500,00 kuna.

2. Optuženi M. K. je po branitelju, odvjetniku D. R., podnio žalbu, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni. Predložio je da se pobijana presuda preinači "u smislu žalbenih navoda".

2.1. Podneskom od 28. lipnja 2022. godine, optuženik je ispravio žalbu.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske (članak 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 130/20. i 80/22. - dalje: ZKP/08.).

5. Žalba optuženika nije osnovana.

6. Optuženik u žalbi tvrdi da je izreka pobijane presude “nejasna”, s obzirom da se optuženiku pod točkom I. i II. izreke stavlja na teret kazneno djelo udruživanje za počinjenje kaznenog djela, a pod točkom III. izreke u činjeničnom opisu se navodi da je djelo počinjeno "u okviru plana i namjere grupe opisane pod točkom 3.", što je očito greška jer je tu riječ o točki I. izreke te mu se u odluci o kazni za produljeno kazneno djelo prijevare i produljeno kazneno djelo krivotvorenja isprave utvrđuju kazne za djela "pod točkom 2. izreke" što se očito odnosi na točku III. izreke. Osim toga smatra da u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi iz kojih proizlaze zakonska obilježja kako kaznenog djela prijevare tako i kaznenog djela krivotvorenja isprave za koja je proglašen krivim. Takvim navodima optuženik evidentno smjera na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-19.

6.1. Premda je točno da sud prvog stupnja nije u izreci (kao ni u obrazloženju) pobijanje presude pravilno koristio numeraciju za navođenje kaznenih djela za koja je optuženika proglasio krivim i utvrdio pojedinačne kazne zatvora (za djela opisana pod točkama III. i IV. izreke koristi numeraciju "točka 2.") kao ni pravilno brojčano označio u činjeničnom opisu pod točkom III. izreke na koje prethodno opisano ponašanje optuženika se referira (za navod "u okviru plana i namjere grupe" koristi referiranje na točku 3. umjesto točku I. izreke), time izreka presude nije nerazumljiva. Naime, iz pobijane presude se jasno može utvrditi koji dio izreke i koji dio obrazloženja se odnosi na kazneno djelo udruživanje za počinjenje kaznenih djela iz članka 333. stavak 1. KZ/97. (činjenično i pravno opisanog pod točkom I. i II. izreke) te koji na produljeno kazneno djelo prijevare iz članka 224. stavak 4. u vezi članka 61. KZ/97. i produljeno kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 311. stavak 1. u vezi članka 61. KZ/97. KZ/97. (činjenično i pravo opisanih pod točkama III. i IV. izreke). U takvoj situaciji, takav propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude i nije takav propust i nedostatak da se samo zbog navedenog pobijana presuda ne bi mogla ispitati. Uostalom, u samoj se žalbi (stranica 2., prvi odlomak) navodi da je riječ o "formalnim greškama koje ne bi trebale dovesti do ukidanja predmetne presude…", što potvrđuje zaključak da nije riječ o nerazumljivoj izreci.

6.2. Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je u pobijanoj presudi iznio sasvim jasne, valjane i u svemu dostatne razloge iz kojih proizlaze zakonska obilježja kaznenih djela prijevare i krivotvorenja isprava (kao i kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela), koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud i na koje upućuje žalitelja radi nepotrebnog ponavljanja (odlomci 73., 74, 80. i 81.). Druga je stvar što žalitelj smatra da zaključci prvostupanjskog suda ne odgovaraju dokazima u spisu te ih ne prihvaća, a što zapravo predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne označenu bitnu povredu.

6.3. Prema tome, u pobijanoj presudi nije počinjen nijedan vid bitne postupovne povrede iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08.-19. na koju upire optuženik u svojoj žalbi niti koje druge takve povrede na koje drugostupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

7. U okviru žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja žalitelj dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je inkriminiranim postupanjem (iz točke III. i IV. izreke pobijane presude) počinio kazneno djelo krivotvorenje isprava, a što smatra da je pretpostavka postojanja kaznenog djela prijevare te potom i kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenih djela, za koja je također osuđen. Optuženik, naime, tvrdi da je sva kreditna dokumentacija bila originalna, a ne krivotvorena te da nije sadržavala nikakve neistinite podatke jer da su radni odnosi bili zasnovani (neovisno o njihovoj svrsi), sadržaj nije bio lažan jer su navedene stvarne činjenice (formalno istinite) te da nije riječ o neoriginalnoj dokumentaciji, odnosno ispravama, jer su izdane od strane ovlaštenih trgovačkih društava, ovjere originalnim pečatima, dakle, potječu od onog tko je u tim ispravama naveden kao izdavatelj. Žalitelj iznosi stav da je irelevantno je li radni odnos doista imao sadržaj, odnosno je li radnik doista obavljao rad te sugerira da je poslodavac, neovisno o tome, bio dužan radniku izdati isprave kao da je u pitanju stvarni radni odnos, pozivajući se pritom na odredbe Zakona o radu koji uopće ne regulirali situaciju "formalnog" radnog odnosa. Iz te teze potom izvlači zaključak da sadržaj ovako izdanih ispava bankama nije jamčio uredno vraćanje kredita, nego je to jamstvo preuzeo korisnik kredita. Kako nije utvrđeno da bi kod ijednog korisnika kredita postojala prijevarna namjera, posljedično ne može se sukcesivno niti kod optuženika utvrditi postojanje prijevarne namjere. Osim toga, smatra da su zaključci prvostupanjskog suda u odlučnom dijelu utemeljeni na pravomoćnim presudama na temelju sporazuma stranaka kojima su osuđeni svjedoci u ovom postupku.

7.1. Protivno ovim žalbenim navodima, i prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio kazneni zakon proglasivši optuženika krivim za kaznena djela iz članka 333. stavak 1. KZ/97., članka 224. stavak 4. u vezi članka 61. KZ/97. te članka 311. stavak 1. u vezi članka 61. KZ/97., na način kako je to opisano u izreci pobijane presude.

7.2. Naime, pravilnost zaključka prvostupanjskog suda proizlazi ponajprije iz iskaza svjedoka-korisnika kredita Lj. Š. J., M. R., S. K., D. D., H. D. i I. R. koji su potvrdili da niti jedan od njih nije bio stvarno zaposlen u trgovačkim društvima za koja su imali zaključene ugovore o radu (O. d.o.o. i M.-graditeljstvo-trgovina d.o.o.) niti su u tim trgovačkim društvima ostvarivali bilo kakva primanja, premda je na njihovim tekućim računima bila prikazana uplata sredstava, a što je poslužilo kako bi se prikazalo da ostvaruju primanja. Pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da je optuženi M. K., zajedno s ostalim pripadnicima grupe koje je ustrojio, nabavljao dokumentaciju za pojedine korisnike kredita koja je sadržavala neistinite podatke (premda nije osobno sudjelovao svaki put u svakoj radnji izvršenja). Naime, riječ je o dokumentaciji izdanoj od postojećih trgovačkih društava, ovjerenoj pečatima tih društava, ali koja je sadržavala neistinite podatke. Neistinitost podataka u toj dokumentaciji potrebnoj za podizanje kredita očituje se u činjenici da društva O. d.o.o. i M.-graditeljstvo-trgovina d.o.o. nisu nikada poslovala; niti jedan od korisnika kredita, bez obzira što su formalno bili prijavljeni da su radnom odnosu (pa tako i pri HZZO-u i HZMO-u), nisu doista radili niti u tim društvima ostvarivali ikakva primanja, a što je sve nužno da bi bili kreditno sposobni, jer o pokazateljima financijske snage tražitelja kredita ovisi procjena banke/ kreditnog ureda koja se odnosi na rizičnost odobravanja nekog kredita. Sasvim je druga stvar što neovisno o financijskim sposobnostima pojedinog tražitelja kredita to ne mora nužno značiti da će ta osoba u konačnici banci/ kreditnom uredu uredno vraćati plasirani kredit. Dakle, upravo u fiktivnosti zapošljavanja Lj. Š. J., M. R., S. K., D. D., H. D. i I. R. te fiktivnim isplatama plaća tim osobama radi stvaranja dojma da imaju određeni promet na tekućim računima, odnosno unošenju neistinitih podataka u dokumentaciju nužnu za dokazivanje kreditne sposobnosti, ostvareni su objektivni elementi produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprava iz članka 311. stavka 1. u vezi članka 61. KZ/97.

7.3. Iz iskaza navedenih svjedoka, ali i iskaza svjedoka S. B., I. V., T. V., I. B. te V. B., proizlazi da je upravo takva dokumentacija, dakle neistinita, predavana u različitim bankama, kreditnim uredima i trgovačkim društvima (točnije P. M. d.o.o., C. banka d.d., E.&S. bank d.d., OTP banka d.d., S. banka d.d., K. s.r.o. i L. d.o.o.) upravo s ciljem realizacije kredita. Da su doista kreditori dovedeni u zabludu takvim lažnim prikazivanjem činjenica te odobrili kredit pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju iskaza ispitanih svjedoka-korisnika kredita te iskaza svjedoka S. J., S. J., M. B., I. V. i S. B. kao i dokumentacije u spisu. Žaliteljeve tvrdnje da je riječ o istinitim podacima jer banke nisu tražile od poslodavca (O. d.o.o. i M.-graditeljstvo- trgovina d.o.o.) očitovanja u koju svrhu je zasnovan radni odnos s radnicima- korisnicima kredita nisu zdravorazumska. Pravilno je na temelju ovih iskaza, kao i iskaza svjedokinje K. T. prvostupanjski sud utvrdio da su pri tome korisnici kredita većinu tih sredstava predavali pripadnicima grupe, među kojima i optuženom M. K. Stoga, riječ je o uporabi neistinite dokumentacije s ciljem dovođenja kreditora u zabludu. Takvim postupanjem ostvarena su i obilježja produljenog kaznenog djela prijevare iz članka 224. stavka 4. u vezi članka 61. KZ/97. i to neovisno o tome što su se korisnici kredita obvezali da će kredit vratiti. Naime, optuženi M. K. je zajedno s članovima udruženja pronalazio osobe koje su zbog svoje teške životne i materijalne situacije bile u svojevrsnoj bezizlaznoj situaciji i primorani životnim okolnostima pristati na bilo kakav način zarade pa su tako poslužili optuženiku i ostalim pripadnicima grupe kao sredstva za činjenje kaznenih djela za koja je optuženik proglašen krivim, fingirajući kao tražitelji-korisnici kredita. Pri tome je optuženi M. K. čitavo vrijeme bio svjestan da korisnici kredita, zbog svoje situacije, kredite nikada neće moći vratiti, a u čemu se, protivno navodima u žalbi, i sastoje bitna obilježja kaznenog djela prijevare u postupanju optuženika, i to neovisno o žalbenom navodu da su neki od predmetnih krediti djelomično i vraćeni.

7.4. Kao što je prethodno navedeno, većina isplaćenih sredstava na osnovu podignutih kredita nije uopće isplaćena korisnicima kredita, nego pripadnicima grupe, a upravo za optuženog M. K., dok su korisnici kredita u većini slučajeva dobivali tek manje iznose kao naknadu za to što su pristali podići kredit na ovakav način. Stoga je pravilan zaključak da je na opisani način optuženi M. K. pribavio protupravnu imovinsku korist oštećujući banke, kreditne urede i trgovačka društva za pojedinačne iznose navedene u točki III. a, b, c, d, e, f i g izreke prvostupanjske presude, a što mu je bio i cilj jer je bio svjestan da korisnici kredita uopće ne rade u trgovačkim društvima s kojima su imali zaključene ugovore o radu niti ostvaruju bilo kakve prihode iz kojih bi mogli vraćati kredite, od kojih su, kao što je već navedeno, dobivali tek manje iznose.

8. Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je činjenicu optuženikovog organiziranja grupe ljudi s ciljem počinjenja kaznenih djela (na način kako mu stavlja na teret) prvenstveno utvrdio na temelju iskaza svjedoka K. T., S. B., T. V., I. B. i I. V., koji jesu pravomoćno osuđeni za sudjelovanje u grupi koja je činila kaznena djela prijevare i krivotvorenja isprava, ali i koji su u ovom postupku ispitani u svojstvu svjedoka te iskaza svjedoka-korisnika kredita Lj. Š. J., M. R., S. K., D. D., H. D. i I. R. te iskaza svjedoka S. J. i M. B.. Povezujući utvrđenja koja proizlaze iz pročitanih izreka pravomoćnih presuda na temelju sporazuma stranaka Županijskog suda u Zagrebu broj Kov-US-62/13. od 4. prosinca 2013., broj Kov-US-32/14. od 18. travnja 2014., broj K-US-3/15. od 30. listopada 2015., broj K-US-9/15. od 4. ožujka 2015. te broj K-US-10/15. od 4. ožujka 2015., s ostalim dokazima koji upućuju na uključenost optuženika u inkriminiranu kriminalnu aktivnost, a pri tome dajući jasne, valjane i potpune razloge, prvostupanjski sud je jasno ukazao da naprijed navedenim odlukama donesenima u drugim postupcima pridaje značaj podupirućih dokaza.

9. Prvostupanjski je sud sve dokaze izvedene u ovom postupku savjesno i detaljno analizirao te ocijenio svakog posebno te u njihovoj međusobnoj povezanosti. Potom je pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, zaključivši da su se u postupanju optuženika ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela udruživanja za počinjenje kaznenog djela kako je to opisano u izreci pod točkom I. i II. pobijane presude te produljenog kaznenog djela prijevare i produljenog kaznenog djela krivotvorenja isprave kako je to opisano u izreci pod točkama III. i IV pobijanje presude. Zato je neosnovana žalba optuženika podnesena iz osnova navedenih u članku 470. ZKP/08.-19.

10. Premda optuženik navodi kako žalbu podnosi i zbog povrede kaznenog zakona, sadržajno tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, nego je veže uz pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

11. Žaleći se zbog odluke o kazni optuženik ističe da mu je prvostupanjski sud izrekao "neprimjereno teške pojedinačne kazne, ali i osobito neprimjerenu visoku jedinstvenu kaznu". S obzirom na to da je predmet odlučivanja u ovom postupku ukinuti dio ranije presude, a koja je djelomično potvrđena, optuženik je već potvrđenim dijelom presude osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora 2 godine i 6 mjeseci, pa ističe da je riječ o dvjema osudama svaka na jedinstvenu kaznu zatvora 2 godina i 6 mjeseci za djela koja su mu prvotno stavljena na teret jednom optužnicom. Tvrdi da je kazna neprimjerena proteku vremena od počinjenja djela, njegovoj prijašnjoj neosuđivanosti i kaznama izrečenim drugim sudionicima ovih kaznenih djela presudama na temelju sporazuma stranaka.

11.1. Međutim, žalba optuženika zbog odluke o kazni nije osnovana. Protivno iznijetim žalbenim tvrdnjama, i prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i pravilno vrednovao sve okolnosti koje su, u smislu članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/97., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Naime, prvostupanjski je sud, odmjeravajući pojedinačne kazne za počinjena kaznena djela, optuženiku olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost dok mu je otegotnim cijenio kako brojnost kaznenih djela počinjenih u stjecaju, tako i brojnost radnji iz sastava produljenih kaznenih djela za koja je proglašen krivim, a što upućuje na njegovu upornost u činjenju kaznenih djela i visok stupanj kriminalne volje; zatim činjenicu da je za korisnike kredita odabirao neuke i nepismene osobe, koje su u konačnici bile u obvezi i vraćati te kredite, ne mareći pritom da oni to neće biti u mogućnosti, iako je toga u potpunosti bio svjestan; potom bezobzirnost iskazana pri počinjenju kaznenih djela, kada je takvim korisnicima kredita, za koje je znao da su bez novca, davao tek manje iznose te visinu pribavljene protupravne imovinske koristi s obzirom da u znatnoj mjeri premašuje zakonski minimum od 30.000,00 kuna.

11.2. Imajući na umu naprijed navedene okolnosti, prvostupanjski je sud optuženom M. K. utvrdio pojedinačne kazne za počinjena kaznena djela te je potom, primjenom odredbi o odmjeravaju kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju, vodeći računa i o svrsi kažnjavanja, izrekao jedinstvenu kaznu u trajanju dvije godine i šest mjeseci. Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je mišljenja da su utvrđene pojedinačne i izrečena jedinstvena kazna primjerene kako počinjenim kaznenim djelima, tako i ličnosti optuženika te stupnju njegove krivnje, a ujedno i prikladne za ostvarenje svrhe kažnjavanja iz članka 50. KZ/97. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenih kaznenih djela te utjecati na počinitelje i na sve ostale da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja. Ocjena je suda drugog stupnja da protek vremena od počinjenja kaznenih djela i žalbeni navod optuženika da za to vrijeme nije činio bilo kakva kaznena djela ne utječe na potrebu odmjeravanja blaže kazne.

12. Neosnovan je žalbeni navod kojim žalitelj smatra da jedinstvenu kaznu zatvora na koju je osuđen treba sagledati u razmjeru s kaznama koje su izrečene drugim sudionicima istih kaznenih djela. Naime, za optuženike koji su pravomoćno osuđeni presudama Županijskog suda u Zagrebu, a koje su citirane pod točkom 8., riječ je o kaznama o kojima su se sporazumjeli Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i svaki od osuđenika u svakom od tih pojedinačnih predmeta pa sud u tim presudama nije ni bio ovlašten drugačije odmjeriti pojedinačne i jedinstvenu kaznu zatvora jer su one bile dogovorene u okvirima zakonom propisanih kazni za kaznena djela koja je svaki osuđenik počinio.

13. Točno je da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj IKž- Us-83/2019. od 7. rujna 2021. ranija presuda u ovom postupu (presuda Županijskog suda u Zagrebu od 6. veljače 2019. broj K-Us-49/2014.) djelomično ukinuta i u tom dijelu predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku te djelomično preinačena u odluci o kazni i o imovinskopravnom zahtjevu, a u preostalom dijelu potvrđena. No, budući da je u ovom (ponovljenom) postupku, u odnosu na kaznena djela za koja je ranija presuda ukinuta, prvostupanjski sud prilikom izbora vrste i mjere kazne optuženom M. K., za kaznena djela za koja ga je proglasio krivim, postupao upravo u skladu s odredbom članka 56. KZ/97., ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje optuženika da je uslijed ranijeg djelomičnog ukidanja i djelomičnog potvrđivanja prijašnje presude, u ponovljenom postupku riječ o "primjeni odredaba o stjecaju i izricanju jedinstvene kazne sa kaznenim djelima za koje je okrivljenik već pravomoćno osuđen" niti je pri tome od značaja visina jedinstvene kazne zatvora na koju je optuženik osuđen potvrđenim (pravomoćnim) dijelom ranije presude. Ovdje je potrebno reći da optuženik u slučaju ako mu je u dvjema ili u više presuda izrečeno više kazni, a nisu primijenjene odredbe o odmjeravanju jedinstvene kazne za djela u stjecaju, ima mogućnost podnijeti zahtjev za nepravu obnovu kaznenog postupka na temelju članka 498. stavka 1. točka 1. ZKP/08.

14. Ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti. Na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Horvatović