Republika Hrvatska

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske

Zagreb, Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: I Kž-280/2021-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić Jergović, predsjednice vijeća, te Željka Horvatovića i Marije Balenović, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Bilušić, zapisničarke u kaznenom predmetu protiv optužene Lj. Š., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženice, podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 7. srpnja 2021., broj K- 18/2018-72, u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optužene Lj. Š. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijski sud u Rijeci proglasio je krivom optuženu Lj. Š. zbog počinjenja kaznenih djela protiv gospodarstva – prouzročenje stečaja iz članka 249. stavak 1. točka 4. i stavka 3. KZ/11., i povreda obveze vođenja poslovnih knjiga iz članka 248. KZ/11., činjenično i pravno opisana pod točkama 2. i 3. u pobijanoj presudi, za koja djela su joj utvrđene kazne zatvora, i to za kazneno djelo iz članka 249. stavka 1. točke 4. i stavka 3. KZ/11., uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., u trajanju od deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11., u trajanju od četiri mjeseca, pa je na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optužena Lj. Š. osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrečena joj je uvjetna osuda te je određeno da se navedena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi članka 145. stavka 1. i 2. točke 1., 6. i 7. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12.,

– odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), optuženica je obvezana naknaditi troškove kaznenog postupka i to na ime paušalne svote u iznosu od 7.000,00 kuna, na ime pristupa svjedoka na raspravu u ukupnom iznosu od 2.671,00 kunu, i na ime troškova sudskog vještaka za financije i knjigovodstvo u iznosu od 7.525,00 kuna, kao i troškove branitelja koji joj je postavljen po službenoj dužnosti, a čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

3. Naprotiv, na temelju članka 452. točke 3. ZKP/08., protiv optužene Lj. Š. je odbijena optužba za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., činjenično i pravno opisano pod točkom 1. u izreci pobijane presude.

4. Protiv ove presude, i to u odnosu na osuđujući dio, žalbu je pravodobno podnijela optužena Lj. Š., osobno i po braniteljima K. B., odvjetniku iz R., te S. P., G. G. i V. V., odvjetnicima iz Z. odvjetničkog ureda u R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predložila je da se pobijana presuda preinači na način da je drugostupanjski sud oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

4. Odgovor na žalbu podnio je državni odvjetnik te je predložio da se ta žalba odbije kao neosnovana.

5. Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavak 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

6. Žalba nije osnovana.

6.1. Budući da žalba optužene Lj. Š. koju je osobno podnijela, kao i žalbe koje su podnesene po naprijed navedenim braniteljima, sadrže iste žalbene osnove te se u pogledu određenih činjeničnih tvrdnji potpuno ili djelomično preklapaju, ova tri podneska odnosno žalbe će se tretirati kao jedna žalba.

6.2. Nije u pravu optužena Lj. Š. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog zakona, naznačujući da se radi o povredi iz članka 367. stavka 1. točka 11. ZKP/08., pri čemu je očito mislila na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08., jer ističe da je izreka presude proturječna obrazloženju, što, međutim, nije točno. Naime, prvostupanjski je sud u odnosu na inkriminirana kaznena djela za koja je optuženicu proglasio krivim, nakon savjesne i temeljite ocjene izvedenih dokaza, naveo dostatne i uvjerljive razloge u odnosu na postojanje tih djela, pa između izreke presude i njezina obrazloženja, nema nikakve proturječnosti. Također, nije u pravu žaliteljica kad u žalbi ističe „da o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onog što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku“, ciljajući time da se radi o drugom vidu bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju žalbenu osnovu nije obrazložila odnosno nije konkretno navela o kojim iskazima ili zapisnicima se radi kako bi se moglo utvrditi je li njihov sadržaj međusobno proturječan.

6.3. Nadalje, nije u pravu žaliteljica ni kad u žalbi ističe da je činjenični opis kaznenog djela iz članka 248. KZ/11. nerazumljiv, s obzirom na to da joj se u činjeničnom opisu stavlja na teret da je to kazneno djelo počinila kao direktorica trgovačkog društva „S.“ d.o.o. na način da u inkriminiranom razdoblju nije vodila poslovne knjige koje je po zakonu obvezna voditi. Prema tome, suprotno stavu žaliteljice, taj činjenični opis sadrži sva bitna zakonska obilježja inkriminiranog kaznenog djela.

6.4. Iako žaliteljica u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio daljnju bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 3. ZKP/08. (ispravno - članak 468. stavak 3. ZKP/08.), u žalbi nije navela u čemu se ta povreda sastoji, a paušalna tvrdnja koju žaliteljica u žalbi iznosi, navodeći da sud …“s jednakom pažnjom nije ispitao i utvrdio činjenice koje je teret i koje joj idu u korist…“, ne predstavlja ovu postupovnu povredu, već bi se eventualno moglo raditi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

6.5. Također, nije u pravu žaliteljica ni kad u žalbi navodi da je ostvaren isti zakonski vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka kao u prethodnom slučaju, s obzirom na to da niti njoj, a niti njezinom branitelju nije bilo omogućeno da ispitaju svjedoka I. P., pa je time povrijeđeno načelo neposrednosti i kontradiktornosti kaznenog postupka. Naime, iako je prvostupanjski sud svjedoka Ivana Perkovića 31. kolovoza 2020., ispitao vanraspravno, bez prisutnosti optuženice i njezina branitelja, na raspravi od 30. lipnja 2021., koja je počela ispočetka, branitelj optužene, kako to nesporno proizlazi iz sadržaja zapisnika koji se nalazi na listu 247. do 252. spisa, je izričito naveo da je suglasan s prijedlogom državnog odvjetnika da se svi već izvedeni dokazi, pa i iskaz svjedoka I. P., pročitaju. Prema tome, kako je optužena na raspravi slobodno disponirala svojim procesnim pravima te se odrekla prava da se svjedok P. pozove na raspravu i ponovno ispita, nisu joj, kako to u žalbi ističe, bila povrijeđena njezina prava obrane i načela neposrednosti i kontradiktornosti kaznenog postupka, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.

6.5. Konačno, neutemeljeni su žalbeni navodi optužene Lj. Š., koja u žalbi koju je osobno podnijela, navodi da Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, kao i Županijski sud u Rijeci, nisu bili nadležni za vođenje kaznenog postupka, ističući time bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 6. ZKP/08. To iz razloga jer je kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11., za koje se optužena Lj. Š. tereti, počinjeno je u Rijeci, pa su Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci i Županijski sud u Rijeci, stvarno i mjesno bili nadležni za vođenje kaznenog postupka, dok su ostali žalbeni navodi u kojima žaliteljica problematizira stručnost suda i državnog odvjetnika te branitelja po službenoj dužnosti jer nije licencirana za trgovačko pravo, nevažni i zapravo predstavljaju njezine subjektivne stavove koji za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi.

7. Iako optužena prvostupanjsku presudu pobija i zbog povrede kaznenog zakona, u žalbi nije navela niti jednu od taksativno propisanih povreda iz članka 469. KZ/11., kad se ova žalbena osnova ostvaruje, a budući da ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu povodom podnijete žalbe, u smislu odredbe članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., nije utvrdio da je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon, njezina žalba je i u tom dijelu neosnovana.

8. Nije u pravu žaliteljica ni kad prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. U optužnici broj KO-DO-42/2020. od 21. svibnja 2018. državno odvjetništvo je stavilo na teret optuženoj Lj. Š. da je 21. travnja 2015. u Rijeci, kao direktorica trgovačkog društva „S.“ d.o.o., znajući da je društvo prestalo podmirivati svoje novčane obveze i da je račun društva u blokadi te da zbog toga prijeti mogućnost otvaranja stečajnog postupka, s M. C. u ime društva sklopila Ugovor o kupoprodaji nekretnine na kat. čest. br. … upisane u zk. ul. …, k.o. P. (u naravi stan) za iznos od 150.000,00 Eura, koji je novac od kupaca primila na ruke i protivno gospodarskim interesima društva navedeni iznos nije uplatila na račun društva već ga je zadržala za sebe, pa je, nakon što je 10. lipnja 2016. rješenjem Trgovačkog suda u Osijeku otvoren stečajni postupak nad društvom „S.“ d.o.o., za iznos od 150.000,00 Eura umanjila stečajnu masu i oštetila stečajne vjerovnike, na koji je način počinila kazneno djelo iz članka 249. stavak 1. točka 4. u svezi stavka 3. KZ/11.

9.1. Optužena Lj. Š. je porekla počinjenje inkriminiranog kaznenog djela, time da nije osporila činjenicu da je u ime trgovačkog društva „S.“ d.o.o. kupcu M. C. prodala predmetni stan koji je bio u vlasništvu tog društva za iznos od iznos od 150.000,00 EUR i da novac koji je dobila na ime prodaje stana, nije položila na račun društva „S.“ d.o.o. već ga je zadržala za sebe. To je, kako tvrdi, učinila jer je kao direktorica i član uprave u ovo trgovačko društva unijela svoje nekretnine, a predmetni stan je bio dio temeljnog kapitala društva, odnosno njezina imovina, a osim toga je imala i pozajmice prema tvrtci u iznosu od oko 4 milijuna kuna. Nadalje je navela da su H. banka i K. 2014. godine raskinule ugovor o kreditu s tvrtkom „S.“ d.o.o. te su pokrenule ovršni postupak, pa u slučaju da je uplaćen bilo kakav novac na račun tvrtke obje banke bi povukle taj novac kako bi se naplatile, a novcem od prodaje stana plaćali je račune za tvrtku te održavale nekretnine.

9.2. Iz naprijed iznesene obrane optužene Lj. Š. nedvojbeno proizlazi da joj je u vrijeme kad je za iznos od 150.000,00 eura koji je dobila na ime prodaje predmetne nekretnine, bilo poznato da je trgovačko društvo „S.“ d.o.o., u kojem je bila direktorica, bilo prezaduženo i nesposobno za plaćanje svojih obveza, pa upravo zbog toga navedeni iznos nije uplatila na račun društva kako se ne bi naplatile naprijed navedene banke koje su kao vjerovnici protiv društva pokrenule ovršne postupke radi naplate svojih potraživanja.

9.3. Zbog naprijed navedenih razloga Trgovački sud u Osijeku, rješenjem broj 14 St- 674/16-22 od 10. lipnja 2016, otvorio je stečajni postupak nad trgovačkim društvom „S.“ d.o.o. U obrazloženju tog rješenja se navodi da je zaprimljen prijedlog FINE R. centra O., P. O. za otvaranje stečajnog postupka zbog evidentiranih neizvršenih obveza za plaćanje u neprekinutom razdoblju od 1027 dana, u ukupnom iznosu od 3.252.875,60 kuna.

9.4. Na okolnosti načina na koji je optužena Lj. Š. kao direktorica vodila poslovanje trgovačkog društva „S.“ d.o.o. u inkriminiranom razdoblju prvostupanjski je sud ispitao svjedoke D. P., M. C., F. D., I. P., S. L. i M. M. te sudsku vještakinju za knjigovodstvo, računovodstvo i financije M. F..

9.5. Iz iskaza svjedoka F. D., koji je u inkriminiranom razdoblju bio stečajni upravitelj trgovačkog društva „S.“ d.o.o., proizlazi da je optužena kao stečajni vjerovnik podnijela prijavu da prema društvu ima potraživanja od 15 do 20 milijuna kuna po različitim knjigovodstvenim osnovama, međutim, s tim u vezi nije pružila nikakvu dokumentaciju na osnovu koje bi dokazala ta potraživanja pa su stečajni upravitelji i stečajni sudac osporili njezino potraživanje. Svjedok je potvrdio da se trgovačko društvo „S.“ d.o.o. u trenutku prodaje predmetnog stana nalazilo u blokadi, a bilo je blokirano tri godine prije otvaranja stečajnog postupka.

9.6. Vještakinja za knjigovodstvo, računovodstvo i financije M. F., u svom pisanom nalazu i mišljenju od 14. ožujka 2018., kao i u dopuni tog nalaza na raspravi od 6. veljače 2020., također je iskazala da nema niti jednog dokumenta koji bi mogao dokazati da je optužena Lj. Š. davala pozajmice trgovačkom društvu „S.“ d.o.o. ili da je plaćala obveze ovog društva, iako su od iste zatražene poslovne knjige i ostala relevantna dokumentacija o njezinim potraživanjima prema tom društvu. Nadalje, vještakinja je iskazala da je društvo „S.“ d.o.o. neuplaćivanjem dobivenog iznosa od prodaje predmetnog stana na poslovni račun društva, oštećeno za iznos od 150.000,00 eura, s tim da se u vrijeme izvršene kupoprodaje stana društvo nalazilo u blokadi te je evidentiran ukupni dug društva prema vjerovnicima iznosio 3.433.697,48.

9.7. Ispravno je prvostupanjski sud kao vjerodostojne cijenio iskaze svjedoka D. i vještakinje F., jer se radi o nepristranim osobama koje nisu imale razloga optuženicu neosnovano teretiti. Stoga je sud na temelju izvedenih dokaza pravilno zaključio da je optuženica, znajući da je društvo „S.“ d.o.o. prestalo podmirivati svoje novčane obveze prema vjerovnicima i da se zbog insolventnosti nalazi u duljoj financijskoj blokadi te mu prijeti mogućnost otvaranja stečajnog postupka, time što novac koji je dobila od prodaje stana koji je bio imovina društva, nije položila na poslovni račun društva već ga je zadržala za sebe, na taj način, nakon otvaranja stečajnog postupka nad društvom 10. lipnja 2016., umanjila stečajnu masu društva i oštetila stečajne vjerovnike za iznos od 150.000,00 eura.

9.8. U kontekstu onog što je prethodno izneseno nevažni su žalbeni navodi optuženice da je tijekom postupka dostavila dokaze da je u trgovačko društvo unijela svoju privatnu imovinu, a osim toga, nije bitno što je vještakinja, na čiji se iskaz žaliteljica poziva u žalbi, navela da iznos od 150.000,00 eura, i da je bio uplaćen na poslovni račun društva, bio nedostatan da se da se namiri cjelokupno dugovanje društva, kao i to što su prilikom sastavljanja kupoprodajnog ugovora o prodaji predmetnog stana, bila prisutna dvojica odvjetnika i javni bilježnik. Isto tako, za postojanje inkriminiranog kaznenog djela iz članka 249. stavka 1. točke 4. u vezi stavka 3. KZ/11. za koje je optuženica proglašena krivom, nije bitno „što čini stečajnu masu; kolika je vrijednost stečajne mase; tko su stečajni vjerovnici; kolika su njihova priznata potraživanja;“, koje okolnosti žaliteljica, pokušavajući dovesti u pitanje pravilno utvrđeno činjenično stanje, ističe u žalbi.

9.9. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženice koja smatra da radnjom koju je u konkretnom slučaju poduzela stečajni vjerovnici nisu bili oštećeni jer su njihove tražbine jedva prelaze 4.000.000,00 kuna, a vrijednost samo jedne nekretnine društva koja predstavlja stečajnu masu prelazi 7.000.000,00 kuna. Naime, prisvajanjem 150.000,00 eura koji je dobila na ime prodaje predmetnog stana koji je bio imovina trgovačkog društva „S.“ d.o.o., u trenutku kad je ovo društvo bilo prezaduženo te se dulje vrijeme nalazilo u neprekidnoj blokadi, nedvojbeno je došlo do umanjenja imovine društva koja bi činila stečajnu masu, što proizlazi iz iskaza svjedok F. D. koji je naveo da u slučaju da je novac od kupoprodaje uplaćen na račun društva koji je bio u blokadi, da bi se taj novac 60 dana nalazio na prijelaznom računu FINE, a nakon toga bi FINA-a dala nalog banci koja je vodila račune društva da proslijedi taj novac onima prema redoslijedu blokade, što ide automatizmom. Prema tome, za opstojnost inkriminiranog kaznenog djela i krivnju optuženice nije bitno jesu li se u stečajni vjerovnici mogli naplatiti iz vrijednosti druge imovine koja čini stečajnu masu trgovačkog društva „S.“ d.o.o.

9.10. Također, nije u pravu optuženica kad u žalbi odgovornost za inkriminirano kazneno djelo pokušava prebaciti na knjigovodstveni servis „L.“ d.o.o. koji je vodio poslovne knjige za trgovačko društvo „S.“ d.o.o., navodeći da je do inkriminiranog događaj došlo propustom odnosno nečinjenjem knjigovodstvenog servisa „L.“ d.o.o. koji nije proveo potrebna knjiženja, budući da ovaj knjigovodstveni servis, kojega je vlasnica S. L., u inkriminiranom razdoblju nije bio u poslovnom odnosu s društvom „S.“, što će u nastavku biti detaljnije obrazloženo.

9.11. Isto tako, nije u pravu žaliteljica ni kad u žalbi paušalno ističe da prvostupanjski sud nije dokazao namjeru da počini inkriminirano kazneno djelo budući da su u razlozima pobijane presude navedeni svi personalni dokazi na temelju kojih je sud utvrdio da je ista počinila inkriminirano kazneno djelo, a u točki 2.22., suprotno tvrdnji žaliteljice, su obrazloženi i subjektivni elementi djela odnosno namjera.

9.12. Nadalje, neutemeljen je žalbeni navod optuženice da prvostupanjski sud nije usvojio njezine dokazne prijedloge da se ponovno pozove i ispita vještakinja za knjigovodstvo, financije i računovodstvo M. F. i da se pribave izvješća od Porezne uprave za razdoblje od 2012. do 2016., čime upire na to da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Naime, iz sadržaja raspravnog zapisnika od 30. lipnja 2021., u kojem je konstatirano da rasprava počinje iz početka (list 247. do 252.), nesporno proizlazi da su se optuženica i njezin branitelj odvjetnik K. B. suglasili da se svi ranije izvedeni personalni i materijalni dokazi, pa i nalaz i mišljenje vještakinje M. F., kao i dopuna tog nalaza i mišljenja, pročitaju, što je prvostupanjski sud i učinio, a kako isti nakon toga nisu imali daljnjih dokaznih prijedloga, neosnovano optuženice u žalbi izneseni prigovor u odnosu na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

9.13. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno onome što optužena navodi u žalbi, ocjenom svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi prvostupanjski je sud potpuno i pravilno utvrdio sve relevantne činjenice na temelju kojih je ispravno zaključio da se u radnjama optužene stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 249. stavka 1. točke 4. u vezi stavka 3. KZ/11., za koje ju je proglasio krivom.

10. Optuženoj Lj. Š. državno odvjetništvo je stavilo na teret da u razdoblju od 1. siječnja 2013. do 31. prosinca 2015., kao odgovorna osoba trgovačkog društva „S.“ d.o.o., protivno odredbi članka 4. Zakona o računovodstvu, nije vodila poslovne knjige koje je po zakonu dužna voditi, i to dnevnik, glavnu knjigu i pomoćne knjige, na koji je način počinila kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. (kazneno djelo pod točkom 3.).

10.1. Optuženica je porekla počinjenje inkriminiranog kaznenog djela te je u svojoj obrani navela da je poslovnu dokumentaciju trgovačkog društva „S.“ d.o.o predavala knjigovodstvenom servisu „L.“ iz L..

10.2. Međutim, svjedokinja S. L., vlasnica knjigovodstvenog servisa „L.“ d.o.o. je iskazala da je za trgovačko društvo „S.“ d.o.o. vodila knjigovodstvo od 2002. do 2012., a nakon toga je došlo do prekida poslovne suradnje jer joj se optuženica prestala javljati i više joj nije dostavljala poslovnu dokumentaciju društva.

10.3. Vještakinja M. F. je iskazala da je Porezna uprava, Područni ured S. i B., I. O., dostavila obrasce financijskih izvještaja o poslovanju trgovačkog društva „S.“ d.o.o. samo za 2012. i 2016., tako da iz dostavljenih izvješća proizlazi da za razdoblje 2013., 2014. i 2015. navedeno društvo nije podnosilo godišnja financijska izvješća u poreznu upravu.

10.4. S obzirom na naprijed navedeni decidirani iskaz svjedokinje L. kao i utvrđenja vještakinje F., te izostanak financijskih izvješća o poslovanju društva „S.“ d.o.o.u poreznoj upravi u razdoblju od 2013., 2014. i 2015. godine, ispravno je prvostupanjski sud zaključio da optužena Lj. Š., u tom razdoblju kao odgovorna osoba u društvu nije vodila poslovne knjige koje je po zakonu bila dužna voditi.

10.5. Prema tome, s pravom prvostupanjski sud nije cijenio kao vjerodostojnu obranu optužene koja je iskazala da je u inkriminiranom razdoblju poslovnu dokumentaciju društva „S.“ d.o.o. predavala knjigovodstvenom servisu „L.“, koje je za društvo vodilo knjigovodstvo, jer je ovakva obrana suprotna izvedenim dokazima i očito usmjerena na otklanjane kaznene odgovornosti.

10.6. Osim toga, nije točan žalbeni navod optuženice da u Zakonu o računovodstvu, čije je odredbe, kako joj se u činjeničnom opisu stavlja na teret, prekršila, nije propisana obveza da vodi poslovne knjige. Naime, u članku 4. Zakona o Računovodstvu („Narodne novine“ broj 109/07., 125/11., 54/13., 121/14. i 75/15.) propisano je da odredbe tog Zakona su dužni primjenjivati poduzetnici, u koje, prema odredbi stavka 2. točke 1. tog Zakona, spadaju i trgovačka društva, dok je u članku 7. stavku 2. Zakona propisano da je poduzetnik dužan prikupljati i voditi knjigovodstvene isprave, voditi poslovne knjige i sastavljati financijske izvještaje.

11. Zbog svih naprijed iznesenih razloga ovaj Visoki kazneni sud Republike Hrvatske je našao da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice, pa tako i one koje se žalbom pokušavaju dovesti u pitanje, te je ispravno zaključio da se u radnjama optužene Lj. Š. ostvaruju bitna zakonska obilježja kaznenih djela iz članka 249. stavka 1. točke 4. i stavka 3. KZ/11. i članka 248. KZ/11., za koja ju je proglasio krivom.

12. Nije u pravu optužena kad u žalbi zbog odluke o kazni ističe da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije dovoljno cijenio kao olakotno sve iz članka 56. KZ/11., propisane okolnosti koji su bitni za izricanje uvjetne osude, te smatra da je „bilo mjesta za blaže kažnjavanje.“

12.1. Naime, prvostupanjski sud je optuženoj za kazneno djelo iz članka 249. stavka 1. točke 4. u vezi stavka 3. KZ/11., primjenom odredbi o ublažavanju kazne iz članka 48. i 49. KZ/11., utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 248. KZ/11. joj je utvrdio kaznu zatvora u trajanju od četiri mjeseca, a na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osudio ju je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te joj je, na temelju članka 56. stavka 1., 2. i 3. KZ/11., izrekao uvjetnu osudu u kojoj je određeno da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

12.2. Prilikom izbora vrste i mjere kazne optuženoj je kao olakotno cijenjena ranija neosuđivanost, činjenica da je majka jednog maloljetnog djeteta o kojemu se dužna brinuti kao i to što je nakon podignute optužnice kupoprodajnu cijenu stana uplatila na račun trgovačkog društva „S.“ d.o.o. u stečaju, dok otegotnih okolnosti nije bilo.

12.3. I po ocjeni Visokog kaznenog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, suprotno stavu optužene Lj. Š., ispravno je prvostupanjski sud pri utvrđenju visine kazni za svako pojedino kazneno djelo, kao i pri izricanju jedinstvene kazne zatvora i uvjetne osude, uzeo joj u obzir sve utvrđene olakotne okolnosti koje je adekvatno vrednovao pa su stoga pojedinačno utvrđene kazne zatvora za svako od kaznenih djela za koje je proglašena krivom, kao i jedinstvena kazna zatvora te izrečena uvjetna osuda, primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnosti optuženice i svim okolnostima djela te će se tom osudom postići sve one svrhe specijalne i generalne prevencije predviđene u članku 41. KZ/11.

13. Zbog svih naprijed navedenih razloga, a budući da ispitivanjem pobijane presude povodom podnijete žalbe od strane optužene Lj. Š., nije utvrđeno postojanje bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08., kao niti da je na štetu optuženice povrijeđen kazneni zakon, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi po službeni dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., odbiti žalbu optuženice kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Sanja Katušić Jergović,v.r.