REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1992/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja L. B. iz S., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. S., Lj. L., D. V. i A. P. u S. B., protiv tuženika L. T. d.o.o. za marine, turizam, trgovinu i usluge, R., OIB:..., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu M. & M.

1  2

u Š., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu, sudskog raskida, isplate i naknade štete, odlučujući o revizijama tužitelja i tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž R-634/18-2 od 20. rujna 2018., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. Pr-161/16 od 6. lipnja 2018., u sjednici održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

I. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu br. GžR-634/18-2 od 20. rujna 2018. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. Pr-161/16 od 6. lipnja 2018. u dijelu odluke u kojem je utvrđen dan sudskog raskida ugovora o radu i dijelu odluke u kojem je odbijen dio zahtjeva na ime neisplaćenih plaća od 24. lipnja 2015. pa ubuduće.

II. Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu br. GžR-634/18-2 od 20. rujna 2018. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. Pr-161/16 od 6. lipnja 2018. pod točkom 1. izreke.

r i j e š i o  j e:

I. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu br. GžR-634/18-2 od 20. rujna 2018. u dijelu u kojem je preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. Pr-161/16 od 6. lipnja 2018. u dijelu odluke o troškovima postupka.

II. Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tuženika izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu br. GžR-634/18-2 od 20. rujna 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku br. Pr-161/16 od 6. lipnja 2018. pod točkom 2. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je traženo da se utvrdi da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2015. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2007. tužitelju, kao i Odluka o zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa od 12. lipnja 2015., zatim da se raskine Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2007., a kojim je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu Mornar s danom prestanka radnog odnosa koji odredi sud, da se naloži tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete u neto iznosu 35.693,16 kuna, što odgovara iznosu od 6 ugovorenih mjesečnih plaća radnika sa zateznim kamatama, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime pripadajućeg otkaznog roka u trajanju od 2 mjeseca i 2 tjedna bruto iznos od 14.872,15 kuna sa zateznim kamatama, da se naloži tuženiku isplatiti tužitelju na ime razmjernog dijela neiskorištenog godišnjeg odmora od 9 dna bruto iznos od 2.676,98 kuna sa zateznim kamatama, da se naloži isplatiti tužitelju bruto iznos od 5.948,86 kuna na ime dospjelih, a neisplaćenih plaća od dana donošenja Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu do dana sudskog raskida radnog odnosa sa zateznim kamatama, a od 1. srpnja 2015. nadalje zahtjev za isplatu mjesečnog bruto iznosa plaće od 5.948,86 kuna sa zateznim kamatama i da se naloži tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak sa zateznim kamatama (toč.1.). Odbijen je protutužbeni zahtjev kojim je tuženik tražio da mu tužitelj na ime naknade štete isplati iznos od 110.684,00 kuna za zateznim kamatama (toč. 2.), te je određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak (toč. 3.).

2. Presudom suda drugog stupnja djelomično je uvažena žalba tužitelja kao osnovana i preinačena je presuda suda prvog stupnja na način da je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev te je utvrđeno da nije dopuštena Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2015. kojom je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2007. tužitelju, kao i odluka o Zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa od 12. lipnja 2015., raskinut je Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2007. kojim je tužitelj zasnovao radni odnos kod tuženika na radnom mjestu mornar s danom 24. lipnja 2015., naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju naknadu štete u bruto iznosu od 17.846,58 kuna, što odgovara iznosu od tri ugovorene mjesečne plaće radnika sa zakonskim zateznim kamatama, kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja, te je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju bruto iznos od 6.869,96 kuna na ime dospjelih, a neisplaćenih plaća od donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu do dana sudskog raskida radnog odnosa sa zakonskim zateznim kamatama, sve kako je navedeno u izreci presude suda drugog stupnja (toč. I.). Djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom I.III. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva na ime naknade štete zbog sudskog raskida ugovora o radu za iznos od 17.846,58 kuna, u pobijanom dijelu pod točkom I.IV. izreke, kojim je odbijen zahtjev na ime otkaznog roka i u pobijanom dijelu pod točkom I.V. izreke kojim je odbijen zahtjev na ime naknade za neiskorišten godišnji odmor, kao i u pobijenom dijelu pod točkom I.VI. izreke kojim je odbijen dio zahtjeva na ime naknade neisplaćenih plaća od 24. lipnja 2015. pa ubuduće, sve sa zatraženim zateznim kamatama (toč. II.). Djelomično je odbijena žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanom u bruto dosuđenim iznosima naknade štete i naknade plaće u prethodno navedenoj točki I. presude suda drugog stupnja (toč. III.). Ujedno je odbijena žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja u pobijanom dijelu pod točkom 2. izreke kojim je odbijen protutužbeni zahtjev (toč. IV.), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 3.250,00 kuna (toč. V.).

3. Protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu u kojem je utvrđen dan sudskog raskida ugovora o radu i u vezi tim odbijen dio zahtjeva za isplatu dospjelih, a neisplaćenih plaća od 24. lipnja 2015. pa ubuduće, tužitelj je podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč.2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i preinačiti pobijanu odluku, podredno ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3.1. Tuženik je protiv presude suda drugog stupnja, u dijelu odluke u kojem je odlučeno o tužbenom zahtjevu i u kojem je tužitelj uspio sa zahtjevom, podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 1. ZPP zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te u dijelu odluke u kojem je odlučeno o protutužbenom zahtjevu pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP, jer smatra da odluka u sporu ovisi o rješenju materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni. Predlaže prihvatiti reviziju, ukinuti pobijanu odluku i predmet vratiti na ponovno suđenje.

4. Na revizije stranka nije odgovoreno.

5. Revizije tužitelja i tuženika su djelomično neosnovane, a djelomično nedopuštene.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev za utvrđenje da nije dopušten otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužitelju 20. svibnja 2015., zahtjev tužitelja za sudskim raskidom ugovora o radu, zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu, zahtjev za naknadom plaće za otkazni rok i godišnji odmor, te zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati naknadu plaće od donošenja odluke o otkazu, pa do sudskog raskida ugovora o radu. Isto tako predmet spora je i protutužbeni zahtjev tuženika da mu tužitelj naknadi štetu zbog zakonske zabrane utakmice s poslodavcem.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj bio radnik tuženika radeći na radnom mjestu mornara na temelju sklopljenog ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 15. rujna 2007.,

- da iz Odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu od 20. svibnja 2015. proizlazi da je tuženik, kao poslodavac, tužitelju, kao radniku, izvanredno otkazao ugovor o radu zbog toga što je učinio osobito tešku povredu iz radnog odnosa, zbog čega nastavak radnog odnosa radnika kod poslodavca nije moguć,

- da iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da je tijekom poslovanja došlo do povrede odredbe čl. 101. st.1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 - dalje: ZR),

- da je A. M., supruga tužitelja te da je vlasnik obrta naziva A. M., obrt za turizam, da je datum početka obavljanja obrta 1. kolovoza 2013., da je obrt upisan u registar 5. lipnja 2013. i da je djelatnost obrta odlagalište plovnih objekata.

9. Na temelju navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključio je da je obiteljski obrt tužitelja obavljao poslove iz djelokruga tuženika, a da je za tu nedopuštenu utakmicu direktor tuženika čuo i ranije, ali da je tek nakon što je izvršio provjeru saznao te tada uručio tužitelju odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu. Naime, prvostupanjski sud ocijenio je da je tužitelj postupao protivno odredbi čl. 101. ZR o zabrani utakmice, obzirom je u vrijeme donošenja odluke o izvanrednom otkazu ugovora o radu tužitelju, obrt supruge tužitelja faktično poslovao i obavljao konkurentske poslove, te da su ispunjeni uvjeti za donošenje odluke o izvanrednom otkazu tužitelju na temelju odredbe čl. 116. ZR, jer se radilo o nelojalnom postupanju tužitelja kojim je tuženiku mogla biti i nanesena šteta.

10. Odlučujući povodom žalbe tužitelja drugostupanjski sud djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu. Naime, drugostupanjski sud utvrdio je da nije prihvatljiv zaključak prvostupanjskog suda da je Odluka o izvanrednom otkazu o radu od 20. svibnja 2015. donesena u roku iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR, imajući u vidu činjenicu da je obrt supruge tužitelja počeo s radom u kolovozu 2013., te dio iskaza direktora tuženik da je navedeno odlagalište, odmah nakon što se otvorilo, bilo kompletno napunjeno brodovima, iz čega proizlazi da je već tijekom 2013. odnosno 2014. tuženik saznao za povredu koju tužitelju stavlja na teret. Nadalje, drugostupanjski sud ocijenio je da je predmetna odluka donesena po proteku prekluzivnog roka, te je na temelju čl. 124. st. 1. ZR utvrdio da otkaz tuženika nije dopušten zbog greške tuženika u postupku davanja izvanrednog otkaza ugovora o radu. Drugostupanjski sud je zaključio da su se ispunile sve pretpostavke iz odredbe čl. 125. st.1. ZR za sudski raskid ugovora o radu s danom 24. lipnja 2015. (dan podnošenja tužbe), radi čega tužitelju pripadaju na ime naknade štete tri prosječne bruto plaće, te mu na temelju čl. 95. st. 3. ZR pripada pravo i na naknadu plaće za vrijeme prekida rada od 20. svibnja 2015. do 24. svibnja 2015.. Nadalje drugostupanjski sud odbio je dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje naknadu za neiskorišteni godišnji odmor, obzirom je utvrdio da je tužitelj isti iskoristio, naknadu za vrijeme trajanja otkaznog roka, obzirom istoga u slučaju izvanrednog otkaza ugovora o radu nema, kao i zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržan u bruto dosuđenim iznosima naknade štete i naknade plaće, obzirom isti dospijevaju tek s isplatom. Drugostupanjski sud je potvrdio dio odluke suda prvog stupnja kojim je odbijen protutužbeni zahtjev, obzirom nije dokazana osnovanost istog sukladno čl. 219. st.1. i čl. 221.a ZPP.

11. Tužitelj sadržajno revizijom ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP ističući kako obrazloženje drugostupanjske odluke ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama u pogledu odluke o određivanju datuma sudskog raskida ugovora o radu. Također ukazuje i na pogrešnu primjenu odredbe čl. 125. st. 1. ZR u odnosu na određivanje datuma prestanka ugovora o radu u slučaju kad sudski raskid ugovora o radu zatraži radnik, te se poziva i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

12. Tuženik revizijom ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP smatrajući da razlozi navedeni u drugostupanjskoj presudi proturječe izreci pobijane presude. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava revident navodi kako je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao početak roka od 15 dana u kojem se može donijeti odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu, te da je time pogrešno primijenjena odredba čl. 116. st. 2. ZR.

13. Suprotno revizijskim navodima stranaka sud drugoga stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući da pobijana presuda nema nedostataka uslijed kojih se ne bi mogla ispitati, razlozi pobijane presude su jasni i razumljivi, te ne postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane presude, odnosno isprava koje se nalaze u spisu. Također revizijski sud ocjenjuje da su u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji imaju podlogu u utvrđenom činjeničnom stanju.

14. Valja naglasiti da je drugostupanjski sud cijeneći sve dokaze u njegovoj ukupnosti, posebice saslušanje stranaka i sve okolnosti konkretnog slučaja pravilno zaključio da je tuženik saznao za povredu koju tužitelju stavlja na teret već tijekom 2013.

15. Također nisu osnovani niti prigovori u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava.

16. Sukladno odredbi čl. 125. st. 1. ZR propisano je da ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća tog radnika, ovisno o trajanju radnog odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika.

17. ZR ne propisuje s kojim danom prestaje radni odnos u slučaju sudskog raskida ugovora o radu, pa su stoga moguća različita rješenja u odnosu na dan prestanka ugovora o radu koji određuje sud.

18. Dan prestanka radnog odnosa sudskim raskidom ugovora o radu određuje se prema okolnostima svakog konkretnog slučaja, a i revizijski sud nalazi da u okolnostima ovog slučaja drugostupanjski sud nije imao razloga za drugačiju odluku o prijepornom sudskom raskidu ugovora i (time) za utvrđenje da bi bilo pravilnije, pa i pravičnije (u postizanju pravične ravnoteže između interesa tužitelja i tuženika) za sudski raskid odrediti drugi dan - pa i onaj na kojeg tužitelj upućuje.

19. Činjenica što se tužitelj kasnije nije zaposlio ne može sama za sebe uvjetovati drugačiju odluku suda o danu sudskog raskida ugovora o radu.

20. Nije relevantna niti odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koju se poziva tužitelj (Revt-197/14 od 30. rujna 2014.), jer u navedenoj odluci nije izraženo pravno shvaćanje u pogledu određivanja datuma sudskog raskida, nego je upravo cijenjena okolnost konkretnog slučaja.

21. Kako je sudski raskid tužiteljevog ugovora o radu pravilno određen s danom 24. lipnja 2015., to je pravilno odbijen i zahtjev tužitelja za isplatu neisplaćenih plaća za razdoblje od 24. lipnja 2015. pa za ubuduće.

22. Tuženik u reviziji tvrdi da su sudovi pogrešno utvrdili početak tijeka roka za izvanredni otkaz i pogrešno primijenili odredbu čl. 116. st. 2. ZR.

23. Prema odredbi čl. 116. st. 2. ZR ugovor o radu može se izvanredno otkazati samo u roku petnaest dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji. Rok iz čl. 116. st. 2. ZR počinje teći od dana kada je za činjenicu na kojoj se temelji otkaz saznala osoba ovlaštena za odlučivanje o pravima i obvezama iz radnog odnosa. Kada je poslodavac pravna osoba, odlučno je kada je direktor ili drugo statutom određeno tijelo saznao za osobito tešku povredu obveza iz radnog odnosa.

24. U ovom slučaju sudovi su pravilno zaključili da je poslodavac saznao da je obiteljski obrt tužitelja obavljao poslove iz djelokruga tuženika već tijekom 2013.

25. Radi se dakle o situaciji kada je ovlaštena osoba saznala za sve odlučne činjenice, pa je tuženik mogao već na temelju raspoloživih podataka, ako je smatrao da se radi o osobito teškoj povredi radne obveze, donijeti odluku o otkazu. Tuženik međutim nije u zakonskom roku donio takvu odluku.

26. Zato je pravilno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u ovom slučaju rok iz čl. 116. st. 2. ZR istekao prije donošenja odluke o izvanrednom otkazu, što odluku o otkazu čini nedopuštenom.

27. Slijedom navedenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih su revizije tužitelja i tužene izjavljene, to je iste u odnosu na odluku o tužbenom zahtjevu valjalo odbiti kao neosnovane na temelju odredbe čl. 393. ZPP (točka I. i II. izreke presude).

28. Tuženik je u odnosu na protutužbeni zahtjev podnio reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP.

29. Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u toč. 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

Prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

30. Tuženik u reviziji postavlja sljedeća pitanja:

„Budući da je odredbama Zakona o radu regulirana zaštita interesa poslodavca s kojim radnik trenutno ima sklopljen ugovor o radu, obuhvaća li ona čuvanje poslovne tajne koju je radnik saznao radeći kod određenog poslodavca, informacije o poslovnim partnerima, kako postojećim tako i budućim, podataka o određenim tržišnim uvjetima itd.?

Da li sud vrši apsolutno bitnu povredu odredbi ZPP, kada ne istakne kako tuženik ničim nije dokazao navode tužbe (prvostupanjski), a ne vrši temeljitu ocjenu izvedenih dokaza koje tek nabraja kao izvedene u svojem obrazloženju odluke?

Da li sud (drugostupanjski) vrši bitnu povredu odredbi ZPP kada ne ocjenjuje žalbene razloge i navode?“

31. Iako tuženik postavlja određena materijalnopravna i procesnopravna pitanja u samoj reviziji nije navedeno zbog čega bi ta pitanja bila važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni, niti se u reviziji ukazuje na eventualno drugačiju sudsku praksu drugostupanjskih sudova, odnosno revizijskog suda.

32. Slijedom navedenog revizija tuženika u odnosu na protutužbeni zahtjev nije dopuštena, pa ju je valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP (točka II. izreke rješenja).

33. U odnosu na reviziju tužitelja protiv dijela odluke o troškovima postupka valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija.

Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet - meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, kao i da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP) te da odluka o njima nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na kojeg bi bila dopuštena revizija iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP (tako npr. u Rev-1353/11-2).

34. Na osnovu izloženog valjalo je na temelju odredbe čl. 400. st. 1. ZPP reviziju tužitelja u odnosu na odluku o troškovima postupka odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u točki I. izreke rješenja.

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug, v.r.