REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 764/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić, predsjednice vijeća, Ivana Vučemila, člana vijeća i suca izvjestitelja, te Jasenke Žabčić, Marine Paulić i Darka Milkovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB 18683136487, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko upravni odjel, protiv tuženice Anite Miljavac iz Maletića, Maletići 38, OIB 99648529909, koju zastupa punomoćnik Pavao Krmpotić, odvjetnik u Zagrebu, Šubićeva 34, radi pobijanja pravne radnje stečajnog dužnika, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5025/2020-2 od 19. listopada 2021., kojim je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-520/20-9 od 23. listopada 2020., u sjednici održanoj 25. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e:

1. Ukida se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske ,poslovni broj Pž-5025/2020-2 od 19. listopada 2021., i presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-520/20-9 od 23. listopada 2020., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

2. Odluka o troškovima revizijskog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke odbijen je, kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je zatražila da se utvrdi da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika Pavla Miljavca, vlasnika obrta PM Lignum iz Duge Rese, Ugovor o darovanju sklopljen 12. listopada 2009., između Pavla Miljavca i Anite Miljavac, kćerke darovatelja, te da se naloži zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Zadru da provede brisanje uknjižbe prava vlasništva u korist Anite Miljavac (točka II. izreke). U točki III. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka, u točki IV. izreke obvezana je tužiteljica nadoknaditi tuženici troškove postupka u iznosu od 55.937,50 kn, u roku od 8. dana, te je u točki V. izreke odbijen zahtjev tuženice za nadoknadu troškova postupka u iznosu od 11.975,00 kuna.

2. Presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-520/20-9 od 23. listopada 2020. u točkama I., II., III. i IV. njene izreke, te je odbijen zahtjev tuženice za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn.

3. Ovaj sud je rješenjem broj Revd-380/2022-2 od 1. veljače 2022. tužiteljici dopustio podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-5025/2020-2 od 19. listopada 2021, u odnosu na pitanje:

"Na kome je u parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, teret dokaza da nekretnina upisana na ime bračnog druga-dužnika ne predstavlja njegovu imovinu u cijelosti, već da je u određenom suvlasničkom dijelu imovina dužnikovog bračnog druga?".

4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv citirane odluke tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP) zbog pitanja u odnosu na koje je dopuštena. Predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske presude i u tom u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice, podredno da ukine u cijelosti odluku drugostupanjskog i prvostupanjskog suda te predmet vrati na ponovno suđenje.

5. O odgovoru na reviziju tuženica osporava dopuštenost revizije, te ujedno osporava njezinu osnovanost, te predlaže odbiti reviziju i obvezati tužiteljicu da joj nadoknadi troškove sastava odgovora na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora je pobijanje pravnih radnji stečajnog dužnika, Pavla Miljavca, vlasnika obrta PM LIGNUM, s posljedicom utvrđenja da je Ugovor o darovanju kojeg je Pavao Miljavac sklopio s ovdje tuženicom bez pravnog učinka prema stečajnoj masi stečajnog dužnika i povratom nekretnine koja je bila predmetom darovanja u stečajnu masu stečajnog dužnika, na način da se izbriše pravo suvlasništva koje je na temelju pobijanog ugovora upisano u korist tuženice i ostali upisi koji su izvršeni na temelju tog ugovora, te da se uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je postojalo prije provedbe pobijanog ugovora odnosno da se kao suvlasnik upiše Pavao Miljavac.

9. Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužiteljice uz slijedeća utvrđenja i pravna shvaćanja:

- da su predmetne nekretnine u vrijeme sklapanja Ugovora o darovanju bile zajednička imovina bračnih drugova Pavla i Barbare Miljavac, sukladno odredbi čl. 270. i čl. 271. Zakona o braku i porodičnim odnosima ("Narodne novine", broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94 - dalje: ZBPO), jer je stečena (24. srpnja 1996.) radom za vrijeme trajanja bračne zajednice (u braku od 1974.), ili potječe iz te imovine, pa je njihova zajednička imovina,

- da je zajednička imovina zajedničko vlasništvo bračnih drugova (čl. 18. tada važećeg Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ( „Službeni list SFRJ“ broj: 6/80 i 36/90, „Narodne novine“ broj: 53/91 i 91/96), odnosno da se radi o vlasništvu više osoba na nepodijeljenoj stvari, kada su njihovi udjeli odredivi, ali nisu unaprijed određeni,

- da zahtjev za utvrđenje dijela vlasništva bračnog druga u zajedničkoj imovini može postaviti i vjerovnik bračnog druga (čl. 288. st. 3. ZBPO-a), a da o tome tužbenom zahtjevu sud odlučuje u izreci presude kao o glavnoj stvari, posljedično čemu o tome sud ne odlučuje kao o prethodnom pitanju - u sporu kojeg je pokrenuo vjerovnik protiv bračnog druga radi naplate duga ili u nekom drugom sporu kojeg je vjerovnik pokrenuo radi namirenja svoje tražbine,

- da do podjele zajedničkog vlasništva može doći samo ako je suvlasnički udio svakog od zajedničara prethodno utvrđen sporazumom zajedničara ili sudskom presudom, te s obzirom da Pavao i Barbara Miljavac nisu sporazumom podijelili zajedničku imovinu, pa tako niti u odnosu na nekretnine koje su predmet pobijanog Ugovora o darovanju, i kako tužiteljica nije postavila zahtjev (tužbu) radi utvrđenja njihovih suvlasničkih udjela na predmetnim nekretninama, to u ovoj pravnoj stvari (čl. 288. st. 3. ZBPO-a) nema mjesta utvrđivanju koji njihov dio bi bio posebna imovina Pavla Miljavca, a time i dio stečajne mase,

- da presuda kojom se u izreci utvrđuju suvlasnički udjeli svakog od bračnih drugova na pojedinoj stvari iz zajedničke imovine ima konstitutivni učinak, jer tek pravomoćnošću takve presude udjeli svakog od njih postaju određeni te se tek od tada suvlasnički udio svakog od njih smatra njegovom posebnom imovinom, u smislu odredbe čl. 272. st. 3. ZBPO-a,

- kako tužiteljica nije postavila tužbeni zahtjev u tom pogledu, njihovi iskazi o doprinosu u stjecanju predmetne nekretnine u smislu čl. 281. ZBPO-a, nisu od odlučnog značaja, pri čemu je teret dokaza te činjenice bio je na tužiteljici, posljedično čemu se "u ovoj parnici ne može dopustiti pobijanje dijela Ugovora o darovanju, ne može naložiti brisanje prava suvlasništva koje je temeljem tog ugovora upisano u korist tuženice, kao ni naložiti uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja".

10. Povodom revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP-a revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispituje samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena (čl. 391. st. 1. ZPP-a). U reviziji stranka treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, uz određeno pozivanje na propise i druge izvore prava. Razlozi koji nisu tako obrazloženi neće se uzeti u obzir (čl. 391. st. 2. ZPP-a).

11. 1. Tužiteljica naznačenim pitanjema osporava pravilnost primjene odredbi ZBPO- a, navodeći da su nižestupanjski sudovi zanemarili činjenicu da je tužiteljica tijekom cijelog postupka tvrdila kako predmetna nekretnina uopće ne predstavlja bračnu stečevinu Pavla i Barbare Miljavac, da je i prije upisa prava vlasništva u korist tuženice bila upisana samo kao vlasništvo Pavla Miljavca. Dalje navodi da je tuženica prvo tvrdila kako je predmetna nekretnina vlastita imovina Barbare Miljavac, da bi nakon ukidne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske tvrdila kako se radi o nekretnini koja je zajedničko vlasništvo Barbare Miljavac i Pavla Miljavca, odnosno da je tijekom cijelog postupka iznosila kontradiktorna stajališta, a nije uopće dostavila nikakve dokaze na okolnost zajedničke imovine, što potkrjepljuje stajalište tužiteljice kako tuženica nije dokazala da se radi o zajedničkoj imovini Pavla i Barbare Miljavac, te da je predmetno darovanje poduzeto upravo u cilju da se „spasi što se spasiti može“.

11. 2. Nejasnim smatra kakav bi tužiteljica mogla postaviti tužbeni zahtjev, u odnosu na utvrđenje koji je dio predmetne nekretnine u trenutku sklapanja pobijanog ugovora činio stečajnu masu stečajnog dužnika, a posebice obzirom na pravilo o teretu dokazivanja da postojanje činjenice koja je izjavljena u postupku treba dokazati onaj tko iz te činjenice izvodi svoja prava, a ne protivna strana.

12. Prema odredbi čl. 66. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO/05), svaki vjerovnik čija je tražbina dospjela za isplatu i bez obzira kad je nastala, može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

13. Kako je predmetno raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima iz čl. 67. st. 2. ZOO/05-a, to raspolaganje se ne može smatrati raspolaganjem iz čl. 67. st. 1. ZOO/05- jer u tom slučaju riječ o obiteljskoj paulijanskoj tužbi.

14. Prema odredbi čl. 67. st. 1. ZOO/05-a naplatno raspolaganje može se pobijati ako je u vrijeme raspolaganja dužnik znao ili mogao znati da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu svojim vjerovnicima i ako je trećoj osobi s kojom se ili u čiju je korist pravna radnja bila poduzeta to bilo poznato ili moglo biti poznato, a prema odredbi st. 2. istog članka ako je treća osoba dužnikov bračni drug, ili krvni srodnik u ravnoj liniji, ili u pobočnoj liniji do IV. stupnja, ili po tazbini do istog stupnja, smatra se da joj je bilo poznato da dužnik poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovniku, osim ako dokaže suprotno.

15. Prema odredbi st. 3. istog članka kod besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji smatra se da je dužnik znao da poduzetim raspolaganjem nanosi štetu vjerovnicima, i za pobijanje tih radnji ne zahtijeva se da je trećoj osobi to bilo poznato ili moglo biti poznato.

16. Navedenim odredbama propisani su uvjeti pod kojima vjerovnici mogu pobijati pravnu radnju svojih dužnika poduzetu trećim osobama na štetu vjerovnika.

17. Dakle, odredbama st. 1. i 2. propisani su posebni uvjeti pobijanja naplatnih raspolaganja, a odredbom st. 3. besplatnih raspolaganja i s njima izjednačenih pravnih radnji. Ti uvjeti tiču se pitanja znanja dužnika i treće osobe da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu svojim vjerovnicima.

18. 1. U odnosu na pobijanje naplatnih raspolaganja radi se razlika između slučaja pravne radnje poduzete prema bračnom drugu ili određenom srodniku od slučaja kada je pravna radnja poduzeta s osobama koje nisu dužnikovi srodnici.

18. 2. U prvom slučaju postoji oboriva zakonska presumpcija da je trećoj osobi (dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku pa na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj, pa je riječ o dva različita slučaja paulijanske tužbe.

19. Dakle, u slučaju iz članka 67. stavka 2. ZOO/05 postoji oboriva zakonska predmnjeva da je trećoj osobi, konkretno drugotuženoj kao bračnom drugu, bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku. Stoga u postupku pobijanja pravnih radnji dužnika na tuženicima kao jedinstvenim suparničarima (članak 201. ZPP-a) leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na strani dužnika ni njegova bračnog druga, što je upravo specifičnost tzv. obiteljske paulijanske tužbe.

20. Predmetnom tužbom pobija se besplatno raspolaganje učinjeno među krvnim srodnicima na koje se odnosi odredba čl. 67. st. 2. i st. 3. ZOO/05-a.

21. U odnosu na učinke pobijanja odredbom čl. 70. ZOO/05 propisano je:

Ako sud usvoji tužbeni zahtjev, pravna radnja gubi pravni učinak samo prema tužitelju i samo koliko je potrebno za namirenje njegovih tražbina.

22. Slijedom iznesenog, a glede postavljenog pitanja, uz naprijed citirane odredbe, prvenstveno valja uputiti na odredbu čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, te u smislu citirane odredbe ZPP-a, teret dokaza o tome da je tuženik solventan, odnosno da ima drugu imovinu dostatnu za podmirenje tražbine tužitelja (vjerovnika) – je na tuženiku. Po istom principu su tuženici, a ne tužiteljica u takvoj parnici, uz naglasak da se radi o jedinstvenim suparnicima, dužni dokazati da nekretnina za koju tvrde da je zajednička imovina supružnika ili posebna imovina jednog od supružnika, neovisno o upisu u zemljišnim knjigama, koju su prenijeli na kćerku, a koja radnja se pobija podnesenom obiteljskom paulijanskom tužbom, dužni dokazati svoje tvrdnje, odnosno dužni su dokazati da se radi o zajedničkoj imovini supružnika ili posebnoj imovini jednog od supružnika.

23. Naime čl. 271. (277.) ZBPO-a propisano je da imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, ili potječe iz te imovine, njihova je zajednička imovina, čl. 274. (280.) istog zakona je propisano da se pravo vlasništva bračnih drugova na nekretninama koje su njihova zajednička imovina upisuje se u zemljišne knjige na ime oba bračna druga kao njihovo skupno vlasništvo, dok je čl. 281. (287.) istog zakona određeno da se kod utvrđivanja suvlasničkih dijelova udio bračnog druga u zajedničkoj imovini određuje se prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine, a u slučaju spora sud određuje koliki je bio doprinos bračnih drugova u stjecanju zajedničke imovine, pri čemu vodi računa ne samo o osobnom dohotku i zaradi svakog od bračnih drugova, nego i o pomoći jednog bračnog druga drugome, o radu u domaćinstvu i porodici, brizi oko odgoja i podizanja djece, kao i o svakom drugom obliku rada i suradnje u upravljanju, održavanju i povećanju zajedničke imovine.

24. Uz navedeno, radi odlučivanja o podnesenoj reviziji važno je istaknuti da je čl. 213. st. 1. ZPP-a određeno da će sud prekid postupka odrediti i ako je odlučio da sam ne rješava o prethodnom pitanju (čl. 12. ZPP-a).

25. Članak 12. st. 1. ZPP-a određuje da kada odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.

26. Prema navedenom, kada odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, pa se bez rješenja tog pitanja ne može riješiti glavna stvar, a to pitanje čini samostalnu pravnu cjelinu, riječ je o prethodnom pitanju. Dakle, prethodno pitanje nije identično s glavnom stvari, ono čini podlogu za rješavanje glavne stvari.

27. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su u obrazloženju pobijane presude propustili utvrditi da su bez pravnog učinka spram stečajne mase pravne radnje Pavla Miljavca u pogledu ugovora o darovanju tuženici, jer su smatrali da se kroz prethodno pitanje ne mogu utvrditi suvlasnički dijelovi Pavla i Barbare Miljavac u stjecanju predmetne nekretnine, što bi bilo prethodno pitanje za ovaj predmet. Pogrešno je navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova jer ono nema, kako proizlazi iz naprijed citiranih odredbi ZPP-a, podlogu u zakonu, a i suprotno je pravnom shvaćanju ovoga suda.(tako i u Rev-393/11-3 od 5. ožujka 2014.)

28. Imajući u vidu sve navedeno za zaključiti je:

jednako kao i u situaciji kada postoji oboriva zakonska presumpcija iz čl. 67. st. 2. ZOO/05 da je trećoj osobi (dužnikovom srodniku) bilo poznato da poduzetim raspolaganjem dužnik nanosi štetu vjerovniku na tuženiku leži teret dokazivanja da to znanje nije postojalo ni na njegovoj ni na dužnikovoj strani, dok u drugom slučaju postojanje tih činjenica treba dokazivati tužitelj, isto tako i kada je riječ o zajedničkoj imovini stranaka-bračnoj stečevini (udjeli nisu utvrđeni), sukladno odredbi čl. čl. 219. st. 1. ZPP-a, (prema kojoj je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika) u parnici radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, teret dokaza, da nekretnina upisana na ime bračnog druga-dužnika ne predstavlja njegovu imovinu u cijelosti, već da je u određenom suvlasničkom dijelu imovina dužnikovog bračnog druga, je na tuženiku, pri čemu se veličina suvlasničkog dijela u toj zajedničkoj imovini može utvrditi i kroz prethodno pitanje.

29. Slijedom navedenog proizlazi da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili pravilo o teretu dokazivanja kada su, ocjenjujući da se kroz prethodno pitanje nije mogao utvrđivati suvlasnički dio Pavla i Barbare Miljavac u zajedničkoj imovini koja je bila predmet darovnog ugovora, a koja je predmet pobijanja dužnikovih pravnih radnji, te su iz navedenog razloga odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan.

30. Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno u odnosu na preostale opće pretpostavke za pobijanje dužnikovih pravnih radnji, radi čega ne postoje uvjeti za preinaku pobijanih presuda, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a, uz prihvaćanje revizije, valjalo je ukinuti presude prvostupanjskog i drugostupanjskog suda i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

30. Odluka o troškovima revizijskog postupka donesena je temeljem odredbe čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 25. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić

Broj zapisa: eb314-141b8

Kontrolni broj: 09f9e-6364a-c3c93

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=VIKTORIJA LOVRIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.