REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-11061/2022

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. E.G., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru od 16. rujna 2022., broj: Pp J- 359/2019, u sjednici vijeća održanoj 25. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. E.G. kao neosnovana te se potvrđuje pobijana prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. E.G. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 100,00 HRK (stokuna)/13,27 EUR (treinaesteuraidvadesetsedamcenti)[1] u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Zadru od 16. rujna 2022., broj: Pp J-359/2019, proglašen je krivim okr. E.G. da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 dana i, na temelju čl. 44. Prekršajnog zakona, primijenjena uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako okrivljenik za vrijeme četiri mjeseca ne počini jedan ili više prekršaja za koje mu bude izrečena kazna zatvora. U slučaju opoziva uvjetne osude, okrivljeniku će se lišenje slobode 26. listopada 2018. uračunati kao jedan dan zatvora.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji vezi sa čl. 53. Prekršajnog zakona, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti ambulantnog tipa, koja će se izvršiti u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, u trajanju od šest mjeseci.

1.1. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi iste u ukupnom iznosu od 2.500,00 kuna.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik putem branitelja odvjetnika J.M., zbog svih žalbenih osnova. Predlaže da se žalba prihvati, a pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak odnosno da se pobijana presuda preinači u korist okrivljenika

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi ističe da su „razlozi o odlučnim činjenicama, koje nisu u potpunosti utvrđene, u obrazloženju presude neutemeljeni, nejasni i proturječni, što presudu čini nerazumljivom“. Time, iako to u žalbi nije izrijekom navedeno, okrivljenik očigledno ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

5.1. Međutim, po ocjeni ovog suda, citirana tvrdnja žalbe o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka svodi se na puko parafraziranje zakonske odredbe čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona, bez navođenja ikakvih konkretnih okolnosti i razloga u čemu bi se ta povreda sastojala. Iz navedenog razloga, žalbena tvrdnja o počinjenoj bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka nije se mogla ispitati i ovaj sud je smatra paušalno iznesenom, a time i neosnovanom.

5.2. Bitna povreda odredaba prekršajnog postupka ističe se i tvrdnjom da je prvostupanjski sud „selektivno izabrao dijelove iskaza oštećenice koji ne idu u korist okrivljeniku, nazvao ih životnim, logičnim i dosljednim, a zanemario one koje su za njega olakotne“, a koja tvrdnja se očigledno odnosi na žalbenu osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja a ne bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, kako se to pogrešno ističe u žalbi.

5.3. Slijedom navedenog, nije osnovana žalba zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka.

6. U žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ističe da ničime nije dokazano da je on počinio prekršaj za koji se tereti, da je neprihvatljivo da je jedini dokaz iskaz žrtve nasilja, da nije utvrđen eventualni motiv i druge okolnosti koje u svojoj ukupnosti mogu činiti elemente tog kaznenog djela te da iz samog ponašanja žrtve nasilja proizlazi da on nije počinio ni jedan oblik nasilja.

6.1. Međutim, suprotno tvrdnjama u žalbi, prvostupanjski sud je temeljitom analizom i ocjenom provedenih dokaza i na njima utvrđenih činjenica, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i izveo valjane zaključke, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Po ocjeni ovog suda, osnovano je prvostupanjski sud povjerovao svjedokinji žrtvi nasilja I.G. s obzirom da je ista i prilikom ispitivanja u I PP Zadar i prilikom ispitivanja pred prvostupanjskim sudom iskazivala identično i neproturječno, a što jasno upućuje na vjerodostojnost njenog iskaza, dok su svjedokinje T.M. i V.D., djelatnice Centra za socijalnu skrb, svjedočile o očitoj uznemirenosti I.G. (bila je uplakana i vidno uplašena) kada je pristupila u Centar za socijalnu skrb sa zahtjevom da je smjeste u sigurnu kuću. Iz navedenih razloga, bezuspješan je pokušaj okrivljenika da obezvrijedi vjerodostojnost iskaza žrtve nasilja I.G..

6.2. Neosnovano okrivljenik u žalbi ističe da „nije utvrđen eventualni motiv i druge okolnosti koje u svojoj ukupnosti mogu činiti elemente tog kaznenog djela“, jer, prije svega, nikakav motiv ne opravdava njegov postupak, niti ga ekskulpira od prekršajne odgovornosti, a nejasno je što okrivljenik podrazumijeva pod „drugim okolnostima koje u svojoj ukupnosti mogu činiti elemente tog kaznenog djela“, s obzirom da ih ne konkretizira. Po ocjeni ovog suda, provedeni dokazi nedvojbeno upućuju da su se u ponašanju okrivljenika stekla sva bitna obilježja prekršaja za koji je proglašen krivim. Također, neosnovani su žalbeni navodi kojima se navodi da iz samog ponašanja žrtve nasilja proizlazi da on nije počinio ni jedan oblik nasilja, jer je iz podataka u spisu, a što potvrđuju i iskazi svjedokinja T.M. i V.D. nedvojbeno utvrđeno da je I.G. zatražila i bila smještena u sigurnu kuću upravo zbog nasilničkog ponašanja okrivljenika za koje je proglašen krivim, a činjenica da je sigurnu kuću, nakon proteka osam mjeseci boravka, samovoljno napustila nema nikakav utjecaj na prekršajnu odgovornost okrivljenika.

6.3. Slijedom navedenog, nema mjesta nikakvoj dvojbi glede odlučnih činjenica pa žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

7. Iz sadržaja žalbe, evidentno je da okrivljenik, u odnosu na žalbenu osnovu povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava, zapravo ističe tzv. posrednu povredu materijalnog prekršajnog prava, koja bi proizlazila iz toga što je prvostupanjski sud materijalno prekršajno pravo primijenio na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa se, dakle, ne radi o samostalnoj žalbenoj osnovi iz čl. 194. t. 2. Prekršajnog zakona, jer okrivljenik uopće ne iznosi razloge zbog kojih smatra da bi bile počinjene povrede odredaba materijalnog prekršajnog prava.

7.1. S obzirom da žalbenim navodima nisu uspješno osporeni činjenični zaključci prvostupanjskog suda, pa, dakle, nije utvrđena činjenična osnova koja bi omogućavala drugačiju pravnu kvalifikaciju prekršaja u konkretnom slučaju, već ponašanje okrivljenika u potpunosti odgovara bitnim obilježjima prekršaja zbog kojeg je i proglašen krivim, to žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

8. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik ističe da mu je sankcija prestrogo odmjerena, da prvostupanjski sud nije cijenio ni jednu okolnost koja bi mu išla u korist, da kaznu nije ni malo ublažio, nego se povodio samo otegotnim okolnostima.

8.1. Međutim, žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana. Prije svega, okrivljeniku je izrečena najblaža prekršajnopravna sankcija koja mu se uopće može izreći za prekršaj za koji je proglašen krivim (s obzirom da nema zakonskih uvjeta za izricanje opomene). Nadalje, nije istina da mu kazna, koja je sastavni dio uvjetne osude nije ublažena, jer je za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim propisana, osim novčane, i kazna zatvora u trajanju od najmanje 30 dana a okrivljeniku je izrečena kazna zatvora u trajanju od 15 dana. I po ocjeni ovog suda, a s obzirom da se radi o primarnom počinitelju, osnovano je prvostupanjski sud zaključio da nije razmjerno okrivljeniku izreći kaznu, nego je primijenio mjeru upozorenja, kao najblažu prekršajnopravnu sankciju koju je moguće primijeniti u ovom prekršajnom predmetu.

9. Nadalje, ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenik u tom dijelu nije žalio, ispitao i zaštitnu mjeru iz čl. 18. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koja mu je izrečena. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer se ista temelji na provedenom psihijatrijskom vještačenju iz kojeg proizlazi da je u vrijeme počinjenja prekršaja okrivljenik imao dijagnoze ovisnosti o opijatima, štetne uporabe alkohola te organski poremećaj ličnosti poslije Cerebralnog infarkta, zbog čega mu je potrebno ambulantno liječenje ovisnosti i kontrole u ambulanti u Službi za mentalno zdravlje i prevenciju ovisnosti, najmanje jednom mjesečno, u narednih šest mjeseci, kako je prvostupanjski sud zaštitnu mjeru i izrekao.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da je okrivljenik nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 100,00 kuna, dakle minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 25. listopada 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Zadru u 4 ovjerena prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.