Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž -779/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca i to Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Katije Hrabrov, u pravnoj stvari tužitelja H. z. z. m. o., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnici A. V. dipl. iur., djelatnici tužitelja, protiv tuženika C. o. d.d., OIB: …, Z., …, zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku D. F. dipl. iur., djelatniku tuženika, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7775/2021-7 od 21. travnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 18. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 7775/2021-7 od 21. travnja 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

II O troškovima postupka nastalim u povodu žalbe odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''Nalaže se tuženiku C. o. d.d. da tužitelju H.z. z. m. o. isplati iznos od 65.531,38 kn zajedno sa zateznom kamatom od 22. kolovoza 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.''

2. Protiv uvodno označene presude žalbu je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo s obzirom da na predmetni tužbeni zahtjev nije primijenio Zakon o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik je pasivno legitimiran temeljem police obveznog osiguranja od odgovornosti te se visina štete mora utvrđivati temeljem čl. 27. st. 2. i 3. navedenog Zakona. Dakle, jasno je da je prvostupanjski sud protivno navedenim odredbama tužitelju dosudio puni iznos isplaćenih mirovina iako bi tužitelj eventualno imao pravo samo na razmjerni iznos i to samo ako bi se financijskim vještačenjem utvrdila razlika između invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. Tužitelj je svom osiguraniku isplaćivao upravo invalidsku mirovinu uslijed povrede na radu pa je jasno da razlika između invalidske mirovine utvrđene tužiteljevim rješenjem i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, niti nema. Poziva se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 1354/2016 od 18. svibnja 2021. Nadalje, da je ostalo sporno ima li, u situaciji kad bi osiguranik tužitelja po redovnom tijeku stvari navršivši 65 godina života ispunio uvjete za starosnu mirovinu, tužitelj pravo na naknadu štete u visini punog iznosa invalidske mirovine ili samo pravo na razliku između iznosa isplaćene invalidske mirovine i pretpostavljene starosne mirovine ako bi ta razlika postojala. Citira odredbu čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju te ističe da po shvaćanju tuženika i Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete. Ističe da bi tužitelj navršenjem 65 godina života svog osiguranika, koji je 65 godina navršio 12. srpnja 2005., bio u obvezi isplaćivati svom osiguraniku starosnu mirovinu, čiji iznos bi bio veći od invalidske mirovine koju sada isplaćuje, a slijedom čega tužitelj ne trpi nikakvu štetu. Ukoliko bi starosna mirovina koju bi tužitelj isplaćivao bila manja od invalidske koju faktično isplaćuje tada bi tužitelj trpio štetu, ali samo u omjeru u kojem je invalidska mirovina veća od starosne. Dakle, u takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon stjecanja prava na starosnu mirovinu njegovog osiguranika, predstavlja razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža mirovinskog osiguranja do invalidskog umirovljenja osiguranika tužitelja. Teret dokaza visine štete leži na tužitelju, a iako je tuženik predložio provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost prvostupanjski sud nije proveo predloženo vještačenje. Iz navedenog proizlazi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo i neosnovano tužitelju dosudio puni iznos isplaćene invalidske mirovine umjesto razmjernog iznosa. Slijedom navedenog predlaže uvažiti žalbu i preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se u cijelosti odbije zahtjev tužitelja, a podredno da se predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj ističe da je prvostupanjski sud zauzeo ispravan stav glede primjene relevantnog zakona, a ocjenom da je utuženo razdoblje od 1. siječnja 2019. otkada je na snazi novi Zakon o mirovinskom osiguranju koji se ima primijeniti u konkretnom slučaju. Ukazuje na odredbu čl. 164. st. 1. tog Zakona navodeći da se tužiteljev zahtjev ne može podvesti pod supsidijarni kako to propisuju odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu nego je on izvorni kako to propisuje čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju. Pogrešno tuženik smatra da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu jer prema takvom stavu tuženika, ali i prema čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, ako nije odgovoran osiguratelj, proizlazi da za štetu odgovara vozač i da polica koju je sklopio ništa ne vrijedi kada je u pitanju šteta prema trećim osobama, konkretno tužitelju. U prilog navedenom ide i činjenica da je čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu kontradiktoran sam sebi jer navodi da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju, dakle upućuje na primjenu odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju kao glavnog Zakona koji uređuje materiju naknade štete da bi nastavno taj isti Zakon propisao način na koji se obračunava razmjerni dio – i to po metodi suprotnoj Zakonu o mirovinskom osiguranju. Vezano za godine života osiguranika tužitelja upućuje na odredbu čl. 161. st. 1. i 2. toč. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju, kao i na čl. 60. istog Zakona. Predlaže se drugostupanjskom sudu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi presudu prvostupanjskog suda.

4. Žalba je osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.), a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

6. Predmet spora predstavlja zahtjev za naknadu štete u ukupnom iznosu od 65.531,38 kn s naslova isplate invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od 1. srpnja 2019. do 30. lipnja 2021.

7. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužiteljev osiguranik 26. srpnja 1985. stradao u prometnoj nezgodi za koju je odgovoran tuženikov osiguranik M. Š. koji je upravljao teretnim vozilom registarskih oznaka … s prikolicom registarskih oznaka …,

- da je u navedenoj prometnoj nezgodi tužiteljev osiguranik zadobio teške tjelesne ozljede priznate kao ozljeda na radu,

- da su zadobivene ozljede na radu u omjeru od 60% dovele do umirovljenja temeljem rješenja RFMIORH-a, Područna služba Zagreb, broj IN-608834 od 13. travnja 1994. te

- da je tužitelj temeljem rješenja o umirovljenju isplatio svom osiguraniku u spornom razdoblju invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 109.218,96 kn, dok potražuje isplatu 60% tog iznosa, odnosno iznos od 65.531,38 kn.

8. Sud prvog stupnja prihvatio je tužbeni zahtjev, uz obrazloženje da je tuženik u obvezi tužitelju isplatiti utuženi iznos na ime davanja iz mirovinskog osiguranja radi naknade stvarne štete, temeljeći svoju odluku na odredbi iz čl. 161 st. 2. i čl. 164. st. 1. i st. 2. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“, broj 157/13., 151/14., 33/15., 93/15., 120/16., 18/18., 62/18., 115/18., 102/18. i 102/19.; dalje ZOMO).

9. U ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava odnosno da li se predmet spora ima raspraviti primjenom odredbi ZOMO kako tvrdi tužitelj jer da je osiguraniku tužitelja pravo na invalidsku mirovinu utvrđeno prema odredbama tog zakona ili primjenom odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine", broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14.; dalje ZOOP) kao posebnog zakona, a kako to tvrdi tuženik.

10. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je predmet spora raspravio primjenom odredbi čl. ZOMO.

11. Naime, odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO određeno je da Z. ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, te da naknada stvarne štete, koju Z. ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, pa između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (st. 2. toč. 1.).

12. Međutim, odredbom čl. 27. ZOOP propisano je:

„(1) D. z. o. obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju.

(2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji.

(3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem H. z. z. m. o. i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

(4) Odredbe stavka 1., 2. i 3. ovoga članka odgovarajuće se primjenjuju na subrogacijske zahtjeve društava za osiguranje za naknadu stvarne štete isplaćene na temelju dobrovoljnog zdravstvenog, mirovinskog, rentnog ili sličnog osiguranja.

(5) Obvezu iz stavka 1. ovoga članka prema zavodu koji obavlja poslove zdravstvenog osiguranja društvo za osiguranje dužno je izvršiti u skladu s odredbama zakona koji uređuje obvezno zdravstveno osiguranje.“.

13. Ukazati je da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje, pa između ostalih, u odluci broj Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., - da je za odluku u sporu koji pokreće H. Z. M. O. protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete H. Z. M. O., odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. Također da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP.

13.1. Kako je u konkretnom slučaju riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP.

13.2. Člankom 8. st. 1. ZOOP reguliran je „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „D. z. o. dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

13.3. Prema tome trebalo je odlučiti primjenom odredbi ZOOP i to čl. 27. ZOOP koji uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“.

14. Dakle, prema čl. 27. ZOOP obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku H. Z. M. O. bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, te je stoga u ovom slučaju trebalo utvrditi postoji li razlika između mirovine utvrđene rješenjem tužitelja i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu i zavisno od toga odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja

15. Slijedom navedenog, primjenom odredbe čl. 370. ZPP valjalo je ukinuti pobijanu presudu jer zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o visini štete nije pravilno utvrđeno činjenično stanje iz razloga što visina štete nije obračunata temeljem odredbe čl. 27. st. 3. ZOOP.

16. U nastavku postupka prvostupanjski sud će pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje te uz pravilnu primjenu materijalnog prava donijeti odgovarajuću odluku o tužbenom zahtjevu tužitelja.

17. Odluka o trošku donesena je na temelju odredbe čl. 166. st. 3. ZPP.

Zadar, 18. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.