REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac

Pr-394/2020-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Eneji Stejskal Kanazir kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja I. P., iz D., ,

OIB: … zastupanog po punomoćniku D. B. odvjetniku u S.,

protiv tuženika O. D., , D.,

OIB:…, zastupane po punomoćniku V. S. odvjetniku u

S.,radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja osobno sa punomoćnikom i zamjenice punomoćnika tuženika, prilikom zaključenja glavne rasprave, prilikom objave, a nakon objave, dana 24 .listopada 2022.godine,

p r e s u d i o  j e:

I/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime regresa za 2015.godinu iznos od 8.185,00 Kuna (1.086,33 EUR-a) zajedno za zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 01. siječnja 2016.godine pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

II/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime poklona za dijete do 15 godina starosti iznos od 400,00 Kuna (53,08 EUR-a) sa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.siječnja 2016.godine pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan, a koji se odnosi na više zatraženi iznos na ime poklona za dijete do 15 godina starosti i to u iznosu od 200,00

Kuna (26,54 EUR-a).

IV/ Odbija se dio tužbenog zahtjeva kao neosnovan, a koji se odnosi na potraživanje naknade za gorivo za 2014. i 2015.godinu, a koji glasi:

''3. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za gorivo za 2014.godinu iznos od 34.020,00 Kuna (4.515,22 EUR-a) sa zakonskom zateznom kamatom koja

na navedeni iznos teče od 01.siječnja 2015.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. 4. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime naknade za gorivo za 2015.godinu iznos od 31.752,00 Kuna (4.214,21 EUR-a) sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana 01.siječnja 2016.godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.''

V/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnih troškova ukupan iznos od 2.012,50 Kuna (267,10 EUR-a).

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi predanoj ovom sudu dana 27.12.2016.godine navodi da je službenik kod tuženika raspoređen na radnom mjestu referenta za komunalne i društvene poslove i to tuženikovim rješenjem Klasa: UP/I-112-01/14-10/01, Ur.broj:2180/04-

03/1-14-1 od 17.prosinca 2014.godine. Nadalje se navodi da tužitelju temeljem njegovog statusa službenika kod tuženika pripadaju određena materijalna prava koja da proizlaze iz Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.lipnja 2004.godine. Tužitelj ističe da temeljem članka 24. i

25. citiranog Pravilnika ima pravo na isplatu regresa za godišnji odmor u vidu jednokratnog dodatka na plaću za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od jedne bruto plaće svih zaposlenika tuženika prema posljednjem obračunu plaće. Istaknuto je i da tužitelju pripada sukladno odredbi članka 28.stavka 2. Pravilnika sukladno potvrdi o visini dohodka pravo na isplatu dara za dijete do 15 godina starosti u visini od 600,00 Kuna. Tužitelj ističe da mu regres i dar za dijete još nisu isplaćeni. Nadalje, tužitelj navodi da je tijekom 2014. i 2015.godine koristio vozilo u svrhu prijevoza do FINE za dostavu projektne dokumentacije općinskih projekata državnim, županijskim, drugim općinskim i gradskim službama za službene svrhe tuženika, te da je troškove goriva za navedeno korištenje vozila tužitelj podmirivao iz vlastitih sredstava. Tužitelj ističe da ga temeljem članka 33. Pravilnika pripada novčana naknada u visini od 30% cijene litre benzina prema broju prijeđenih kilometara. Tužitelj u navedenom smislu na ime neisplaćenog regresa za 2015.godinu potražuje iznos od 8.185,00 Kuna, te dar za dijete do 15 godina starosti iznos od 600,00 Kuna, na ime naknade za gorivo za 2014.godine iznos od 5.103,00 Kune, te za gorivo za 2015.godinu iznos od 4.762,00 Kune sve sa pripadajućom kamatom. Tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u pogledu točke 3. i 4. tužbenog zahtjeva na način da na ime naknade za gorivo za 2014.godinu potražuje iznos od 34.020,00 Kuna, te na ime naknade za gorivo za 2015.godinu u iznosu od 31.752,00 Kuna sve sa pripadajućom kamatom.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da tužitelju ne pripada pravo na regres temeljem odredbe članka 24. i 25. Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. jer da je to samo odredba koja ima

provedbeni karakter. Ističe da tuženik nije donio odluku o isplati regresa službenicima zaposlenim u O. D. pa da slijedom toga tužitelju ne bi pripadalo pravo na

regres jer da se citirane odredbe članka 24. i 25.navedenog Pravilnika primjenjuju samo pod uvjetom da su za to pravo osigurana sredstava u općinskom proračunu.

Ujedno tuženik ističe da je tužitelju uredno obračunao 2,00 Kune po km za trošak goriva te da mu je uredno podmirio naknadu za korištenje privatnog automobila u službene svrhe, te ističe da je on tužitelju sukladno platnom nalogu obračunao i isplatio naknadu za korištenje privatnog automobila. Slijedom navedenog predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze pregledom Pravilnika o pravima i obvezama iz rada po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.06.2004.godine (list 4-7

spisa); rješenja o premještaju od 17.12.2014.godine (list 8 spisa); potvrde o visini dohotka i primitaka (list 9 spisa); zahtjeva tužitelja za isplatu naknada sukladno Pravilniku o pravima i obvezama iz rada od 09.02.2016.godine (list 10 spisa); podaci iz O. D. o rashodima poslovanja objavljenih u Službenom vjesniku

O. D. (list 50-54 spisa); nalaza i mišljenja vještaka I. B. (list 96- 100 spisa). Izveden je i dokaz saslušanjem svjedokinje G. T. i svjedoka S.

R. na ročištu od 26.01.2021.godine. Izveden je i dokaz pregledom spisa ovog suda broj Pr-1139/2016.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja djelomično je osnovan.

5. Među strankama u ovom postupku nije sporna činjenica da je tužitelj kod tuženika raspoređen na radnom mjestu referenta za komunalne i društvene poslove, a koja činjenica je razvidna iz pregledanog rješenja o premještaju O. D.,

Jedinstvenog upravnog odjela od 17.12.2014.godine (list 8 spisa).

6. Sporna je činjenica pripada li tužitelja pravo na isplatu regresa za 2015.godinu, dar za dijete do 15 godina starosti te naknada za gorivo za 2014. i 2015.godinu u zatraženim iznosima sukladno odredbama Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.lipnja 2004.godine, te da li su mu navedene stavke isplaćene.

7. Iz iskaza saslušane svjedokinje G. T. proizlazi da je tužitelj u utuženom razdoblju bio referent za komunalne i društvene poslove te da nitko od zaposlenika tuženika u 2015.godini nije dobio regres, te da je kod tuženika u pravilu stajalo da tuženik može isplatiti regres ukoliko za to postoje sredstva predviđena u proračunu. Ista navodi da je 2015.godine zbog lošije financijske situacije tuženika čelnik tuženika odredio da te godine neće biti isplaćen regres. U odnosu na dar za dijete do 15

godina ista navodi da se sjeća da su bila pripremljena sredstva za dar u 2015.godini,

ali da se ne sjeća zašto tužitelj nije preuzeo ta sredstva, te da je vrijednost tog iznosa u 2015.godini iznosila 400,00 Kuna, a da se nedavno taj iznos promijenio na iznos od 600,00 Kuna. U odnosu na naknadu za gorivo za 2014. i 2015.godinu ista je istakla da je tužitelj koristio osobno vozilo kao i svi drugi zaposlenici te da je prema pravilniku tuženika stajalo da je naknada za gorivo 30% od cijene goriva, ali da je tuženik umjesto toga ispaćivao 2,00 Kune jer da je to neoporezivi dio prema pravilniku o porezu na dohodak. Ista ističe da nitko od djelatnika tada nije tražio damu se isplati za 2014. i 2015.godinu 30% od cijene goriva već da je svima isplaćivano 2,00 Kune.Također je ista navela da nitko od djelatnika nije koristio službeno vozilo za teren jer da tužena nije imala službeno vozilo. Ista je pojasnila vezano za obračun naknade trošak goriva za 2014. i 2015.godinu da bi djelatnik svojim autom odlazio na teren i sam dostavio kilometražu koju bi prešao i da bi ona tada sačinila obračun množeći kilometražu sa 2,00 Kune te da bi taj obračun odnijela načelniku općine da ga ovjeri i potpiše te da bi se taj obračun dostavljao računovodstvu da plati zaposleniku trošak goriva, te da tužitelj nije imao primjedbi na ovakav način obračuna.

8. Iz iskaza svjedoka S. R. proizlazi da je on bio zamjenik načelnika tužene od 2013. godine do 2017.godine te da se on ne sjeća da li se plaćao dar za dijete do 15 godine u 2015.godini u kojem iznosu, a što se tiče regresa isti ističe da se regres za 2015.godinu nije isplaćivao jer da je bio veliki deficit u proračunu općine pa da je načelnik općine usmeno mu rekao da se regres neće isplaćivati u 2015.godini. Isti navodi da ne zna da li je regres isplaćivan i u kojem iznosu prijašnjih godina. Isti navodi da se naknada za utrošak goriva radi odlaska na službeni teren osobnim autom u 2014. i 2015.godine isplaćivala svima i to neoporezivi dio te naknade u iznosu od 2,00 Kune po kilometru. Također i iz iskaza ovog svjedoka proizlazi da se kod tuženika nikad nije upotrebljavalo službeno vozilo za teren, a radi čega da su djelatnici odlazili na teren osobnim vozilom i da im se nadoknađivalo gorivo 2,00 Kuna po km.

9. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i bankarstvo I. B. proizlazi da je isti pregledom isplatnih listova tužitelja,

podataka o prosječnoj plaći zaposlenih i prijeđenim kilometrima utvrdio da je nesporno da isplata za regres u 2015.godini nije postojala, a da isplatu regresa nalaže članak 25. Pravilnika, U odnosu na dar za dijete vještak također ističe da navedeno nije isplaćeno već da je jedino vidljiva isplata za uskrsnicu u travnju 2014.godine, a da ostalo iz IP obrazaca nije vidljivo, a da je ova pravo propisano člankom 28. Pravilnika. Vještak ističe da je izjavom svjedoka na ročištu potvrđeno da je naknada za 2015.godinu- dar za dijete iznosila 400,00 Kuna, te da budući navedena visina dara za dijete za 2015.godinu nije vidljiva iz IP obrasca da vještak uzima da je visina dara za dijete za 2015.godinu iznosila 400,00 Kuna. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatu naknade za trošak goriva u 2014. i 2015.godini vještak je uzeo podatke iz dokumenta Energija u Hrvatskoj, godišnji energetski pregled 2018.godine izrađen od strane Ministarstva zaštite okoliša i energetike RH. Vještak je izračunao visinu isplate po 30% cijene goriva umanjeno za isplaćene iznose od po 2,00 Kune po km, te je navedeno prikazano u Tablici 1, te je istakao da je razvidno iz Tablice da je tužitelju za 2014.godinu isplaćeno 20.256,00 Kuna, a po Pravilniku da je trebalo biti isplaćeno 31.812,05 Kuna, te za 2015.godinu da je tužitelju isplaćeno 11.384,00 Kuna, a da mu je po Pravilniku trebalo biti isplaćeno 16.205,12 Kuna pa da je nastala razlika u isplati za 2014.godinu 11.556,05 Kuna, a za 2015.godinu 4.821,12 kuna, a što da ukupno iznosi 16.377,17 Kuna. Vještak je zaključno istakao da je tužitelju ostala neisplaćena naknada za prijevoz u 2014.godini 11.556,05 Kuna, te naknada za prijevoz u 2015.godini u iznosu od 4.821,12 Kuna, za regres u 2015.godini 11.647,36 Kuna, te dar za dijete u 2015.godini u iznosu od 400,00 Kuna, a što da ukupno iznosi 28.424,53 Kuna (Tablica 2 vještva).

10. Navedeni nalaz i mišljenje vještaka I. B. je u cijelosti vjerodostojan,

logičan i razumljiv budući je zasnovan na relevantnoj dokumentaciji koja prileže spisu, te stranke na isti nisu imale primjedbi.

11. Iz pregledanog spisa ovog suda Pr-1139/2016 proizlazi da je vođen istovrsni postupak u predmetnoj pravnoj stvari i to tužitelja Srđana Kalajžić protiv tuženika O. D.. U tom predmetu je drugostupanjskom odlukom Županijskog suda

u Zagrebu broj Gž R-1498/2018-3 od 28.siječnja 2020.godine preinačena odluka ovog suda Pr-1139/2016 od 07.rujna 2018.godine u točkama II, IV i VI izreke dok je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na dosuđeni tužitelju iznos na ime regresa. Iz navedene drugostupanjske odluke je razvidno da je drugostupanjski sud stao na gledište da djelatnike O. D. ne pripada zatražena naknada za

gorivo, a vezano za korištenje osobnog vozila u službene svrhe, te da im je u cijelosti isplaćena ta naknada za 2014. i 2015.godinu.

12. U pogledu zahtjeva tužitelja za isplatu regresa za 2015.godinu u iznosu od 8.185,00 Kuna potrebno je istaći da ovo pravo tužitelja proizlazi iz odredbe članka 25. Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.lipnja 2004.godine, a kojom je propisano da će se zaposlenicima jednom godišnje isplatiti jednokratni dodatak na plaću za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od jedne prosječne bruto plaće svih zaposlenika O. D.

prema posljednjem obračunu plaće. Tuženik pogrešno smatra da je navedeni Pravilnik samo provedbeni propis budući se Ustavni sud Republike izjasnio o tom pitanju kad je Pravilnik provedbeni propis u rješenju broj: U-II-13/16 OD 11.srpnja 2017.godine (''NN'' broj 90/17), te prema tom shvaćanju navedeni Pravilnik od 03.lipnja 2004.godine nije provedbeni propis jer isti ne razrađuje nikakve zakonske odredbe. Irelevantni su navodi svjedokinje G. T. i S. R. u dijelu u

kojem isti ističu da zbog loše financijske situacije tuženik u 2015.godini nije donio odluku o regresu budući iz iskaza saslušanih svjedoka te izjašnjavanja samih stranaka u ovom postupku jasno proizlazi da nije provođeni ni upravni ni inspekciji nadzor zbog primjene Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.06.2004.godine pa u tom smislu je mišljenje ovog suda da nije niti trebalo donositi posebno rješenje glede materijalnih prava zaposlenika O. D. za regres. Pravo na regres zaposlenika tuženika je propisano citiranom odredbom članka 25. citiranog Pravilnika od 03.lipnja 2004.godine, te je u pogledu regresa potrebno primijeniti upravo odredbu članka 25. citiranog Pravilnika, a kojom je propisano pravo na regres za korištenje godišnjeg odmora i visina tog regresa. Nije dvojbeno da tužitelju nije regres isplaćen za 2015.godine budući su se svjedoci G. T. i S. R. jasno izjasnili da je čelnik tuženika usmeno odlučio da neće isplatiti regres za 2015.godine. Vještak B. je u svom nalazu i mišljenju utvrdio visinu regresa koja je tužitelju trebala biti isplaćena za 2015.godinu, te proizlazi da tužitelju na ime regresa za 2015.godinu je trebalo isplatiti iznos od ukupno 11.647,36 Kuna. Obzirom da tužitelj na ime regresa potražuje iznos od 8.185,00 Kuna, a istog pripada iznos od 11.647,36 Kuna obzirom da ovaj sud postupa u granicama postavljenog zahtjeva tužitelja trebalo je u cijelosti prihvatiti zatraženi iznos na ime regresa u iznosu od ukupno 8.185,00 Kuna (članak 2. stavak 1. ZPP-a). Na navedeni iznos glavnice potraživanja tužitelja pripada i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi članka 29.stavka 1. ZOO-a koja na navedeni iznos glavnice teče počevši od 01.siječnja 2016.godine budući se regres isplaćuje kao jednokratni dodatak na plaću za korištenje godišnjeg odmora u iznosu od jedne prosječne bruto plaće jednom godišnje ( u predmetnom slučaju za 2015.godinu), te se zakonska zatezna kamata na navedeni iznos glavnice obračunava sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 78/15). Radi navedenog prihvaćena je isplata tužitelja za regres za 2015.godinu u zatraženom iznosu od 8.185,00 Kuna i odlučeno je kao u točki I/ izreke ove presude. Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna (8.185,00 Kuna : 7,53450 = 1086,33 EUR-a).Također su irelevantne izjave svjedoke Gorite Tadić i Stipe Rogošić u pogledu potraživanja tužitelja na ime poklona za dijete do 15 godina starosti, a iz kojih se može izvesti zaključak da je iznos na ime dara pripremljen, ali da nije isplaćen tužitelju. Naime, pravo tužitelja kao zaposlenika na poklon djetetu do navršene 15 godine starosti pripada tužitelju kao nositelju zdravstvenog osiguranja djeteta u iznosu utvrđenom Pravilnikom o porezu na dohodak i to temeljem odredbe članka 28. citiranog Pravilnika. Iz IP obrazaca je razvidno da ovaj iznos tužitelju nije plaćen za 2015.godinu, a o čemu se izjasnio i vještak Buljan u svom nalazu i mišljenju. Tužitelja prema nalazu i mišljenju vještaka za navedeni poklon za dijete do 15 godina starosti za 2015.godinu pripada iznos od 400,00 Kuna pa je slijedom toga tužitelja trebalo odbiti za više zatraženi iznos od 200,00 Kuna po navedenom osnovu budući je tužitelj po ovom osnovu potraživao 600,00 Kuna, a slijedom čega je i odlučeno kao u točki II/ i III/ izreke ove presude. Na navedeni priznati iznos glavnice potraživanja od 400,00 Kuna po ovom osnovu tužitelja pripada i zakonska zatezna kamata sukladno odredbi članka 29.stavak 1.

ZOO-a koja na navedeni iznos glavnice teče počevši od 01.siječnja 2016.godine budući je riječ o poklonu za maloljetno dijete za 2015.godinu. a ista se obračunava sukladno odredbi članka 29.stavka 2. ZOO-a (''NN'' 78/15). Sud je kao tijelo javne vlasti u ovom sudskom aktu ukupan iznos novčane obveze (poklon za dijete do 15 godine starosti) dvojno iskazao u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna (400,00 Kuna : 7,53450 = 53,08 EUR-a).

13. U odnosu na potraživanje tužitelja na ime naknade za gorivo za 2014.godinu i 2015.godinu ovo potraživanje je u cijelosti neosnovano. Temeljem odredbe članka 33. Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovi rada zaposlenika u O. D. od 03.lipnja 2004.godine je propisano da za korištenje automobila u službene svrhe zaposleniku pripada naknada u visini od 30% cijene litre benzina prema broju prijeđenih kilometara. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka G. T.

i S. R. proizlazi kao nedvojbeno utvrđena činjenica da su djelatnici pa tako i tužitelj svojim automobilom odlazili na teren i dostavljali G. T. kilometražu koju su prešli te da bi ista sačinila obračun množeći tu kilometražu sa 2,00 Kune te bi nakon toga G. T. odnijela načelniku općine da taj obračun da ga ovjeri i potpiše i tada bi se taj obračun dostavljalo računovodstvu da zaposleniku plati trošak goriva, te tužitelj nije u tom smislu imao nikakve primjedbe na visinu obračuna. Svjedok R. je potvrdio činjenicu da se na ovakav način svim djelatnicima pa i tužitelju isplatila cjelokupna naknada za gorivo za 2014. i 2015.godinu. Ovaj sud je mišljenja da imajući u vidu iskaze navedenih saslušanih svjedoka Tadić i Rogošić da je unatoč primjeni odredbe članka 33. Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovu rada zaposlenika u O. D. od 03.lipnja 2004.godine tuženik u cijelosti ispunio tužitelju obvezu isplatu naknade za korištenje osobnog automobila u službene svrhe (naknade za gorivo) za 2014.i 2015.godinu. Naime, iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je upravo tužitelj vodio i popunjavao podatke vezano za prijelaz kilometraže svojim osobnim automobilom u službene svrhe i iste je množio sa 2,00 Kune po prijeđenom kilometru, te je tim konkludentnim činom prihvatio naputak čelnika tuženika da se naknada za korištenje osobnog automobila u službene svrhe (naknada za gorivo) nadoknađuje u visini od 2,00 Kune po prijeđenom kilometru. Tužitelj se neosnovano pozivana prava iz članka 33. citiranog Pravilnika o pravima i obvezama iz rada i po osnovu rada zaposlenika u Općini Dugopolje od 03.lipnja 2004.godine iz razloga što je prihvatio već isplaćene naknade za 2014. i 2015.godinu, a na način kako su mu obračunate i to 2,00 Kune po prijeđenom kilometru. Također ovaj sud je mišljenja da je tužitelj osobnim ispunjavanjem podataka vezanih za prijeđenu kilometražu svojim osobnim vozilom u službene svrhe i zbrajanjem tih kilometara u tom dijelu za taj iznos kojeg je tuženik prihvatio tužitelj zaključio ugovor s tuženikom koji ga obvezuje budući je tuženik jednako postupao prema svim zaposlenicima u pogledu obračuna od 2,00 Kune po prijeđenom kilometru. Imajući u vidu sve navedeno trebalo je iz navedenih razloga odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u dijelu koji se odnosi na potraživanje tužitelja naknade za gorivo za 2014.godinu u zatraženom iznosu od 34.020,00 Kuna i za 2015.godinu 31.752,00 Kuna, a kako je i odlučeno u točki IV/ izreke ove presude.

14. Radi svega navedenog ocjenom svih dokaza u ovom predmetu, a sukladno odredbi članka 8. ZPP-a te primjenom pravila o teretu dokazivanja djelomično je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja i odlučeno kao u točkama I, II, III, IV izreke ove presude.

15. Što se tiče troškova ovog parničnog postupka, a obzirom da je tužitelj djelomično uspio u ovoj parnici tuženik mu je dužan sukladno odredbi članka 154. stavka 2. ZPP-a naknaditi parnične troškove. Tužitelj je uspio 100% po pitanju pravnog osnova i 11,5 % po pitanju visine potraživanja (kad se u omjer stavi ostvareni iznos od 8.585,00 Kuna na ime regresa i poklona za dijete do 15 godina sa zatraženim iznosom po svim osnovama od 74.557,00 Kuna) pa je u tom smislu tužitelj uspio u postotku od 55,75% (111,5 % :2) dok je tuženik uspio u postotku od 44,25%. Kad se od postotak uspjeha tužitelja od 55,75% oduzme postotak uspjeha tuženika od 44,25

% tad se dobije iznos od 11,5 %, a koji iznos predstavlja uspjeh tužitelja u ovoj parnici. U navedenom smislu tužitelja kao opravdani, a sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika pripadaju trošak sastava tužbe u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 04.01.2017.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 19.10.2017.godine u iznosu od 50 bodova;

zastupanja na ročištu od 12.12.2017.godine u iznosu od 50 bodova; trošak sastava odgovora na žalbu od 25.11.2017.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava odgovora na žalbu od 13.04.2018.godine u iznosu od 100 bodova; trošak sastava podneska od 18.10.2018.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od

22.10.2018.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 16.09.2019.godine u iznosu od 50 bodova; trošak sastava podneska od 22.05.2020.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 30.06.2020.godine u iznosu od 50 bodova; trošak sastava podneska od 10.09.2020.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 16.09.2020.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 04.11.2020.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 26.02.2021.godine u iznosu od 100 bodova; zastupanja na ročištu od 07.09.2022.godine u iznosu od 100 bodova, a što ukupno iznosi 1400 bodova, te što s obzirom na vrijednost boda od 10,00 Kuna ukupno iznosi 14.000,00 Kuna te što uz dodatak od 25% PDV-a u iznosu od 3.500,00 Kuna ukupno iznosi 17.500,00 Kuna, te kad se navedeni iznos dovede u relaciju sa postotkom uspjeha tužitelja u ovoj parnici od 11,5 % tad se dobije iznos od 2.012,50 Kuna ili 267,10 EUR (2.012,50 kn : 7,53450 = 267,10 EUR-a), a koji iznos je tuženik dužan isplatiti tužitelju na ime troškova ovog parničnog postupka, te kako je i odlučeno u točki V/ izreke ove presude.

U Splitu, 24.listopada.2022.godine

S u d a c:

Eneja Stejskal Kanazir v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi u tri primjerka pismeno putem ovog suda za Županijski sud. Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DN-a:

1/ tužitelju-po punomoćniku

2/ tuženiku – po punomoćniku