Republika Hrvatska
Županijski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 1
Poslovni broj: Gž-1023/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu toga suda Antunu Dominku, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja: 1. A. D., OIB: …, S., 2. T. D., OIB: …, S. i 3. S. D., nasljednice pok. A. D., svi zastupani po punomoćniku T. K., odvjetniku u OD K. i K. u S. protiv tuženika: 1. C. H. d.d., OIB: …, K. S., zastupan po punomoćnicima - odvjetnicima iz OD B. i P. u S. i 2. Republike Hrvatske, OIB: …, zastupane po zakonskom zastupniku ODO u Splitu, radi odlučivanja o prijedlogu za ponavljanje postupka, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1707/2010 od 24. veljače 2022. ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj P-1707/2010 od 26. travnja 2022., 24. listopada 2022.,
r i j e š i o j e
I.) Žalba tužitelja odbija se kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1707/2010 od 24. veljače 2022. godine ispravljeno rješenjem istog suda poslovni broj P-1707/2010 od 26. travnja 2022. godine.
II.) Tužitelju se ne dosuđuje trošak izjavljivanja žalbe, a I. tuženiku se ne dosuđuje trošak podnošenja odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1.) Rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1707/2010 od 24. veljače 2022. godine, ispravljenog rješenjem istog suda poslovni broj P-1707/2010 od 26. travnja 2022. godine, odbijen je kao neosnovan prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka.
2.) Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuju tužitelji zbog bitne povrede postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava pa predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijano rješenje preinači te dopusti ponavljanje postupka, ili da ga ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak. 3.) U odgovoru na žalbu I. tuženik osporava sve žalbene navode tužitelja i predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud odbije kao neosnovanu i da potvrdi pobijano prvostupanjsko rješenja.
4.) Žalba nije osnovana.
5.) Nesklad između izreke rješenja, u kojem je navedeno da se odbija prijedlog tuženika za ponavljanje postupka, i obrazloženja u kojem se obrazlaže odbijanje prijedloga za ponavljanje postupka podnesenog po tužiteljima, sud prvog stupnja je otklonio donošenjem rješenja o ispravku primjenom odredbe čl.342. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91., 91/92., 112/99.., 88/01, 117/03., 88/05., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/17. - dalje: ZPP). S obzirom na to da nije sporno da su prijedlog za ponavljanje postupka, o kojem je sud odlučivao pobijanim rješenjem, podnijeli tužitelji a ne tuženi, tada je očito da su postojale pretpostavka za ispravak rješenja u smislu naprijed navedene odredbe, što je sud prvog stupnja i učinio, pa stoga zbog navedeno nije ostvareno postojane bitne povrede postupka iz čl.354.st.2.t.11. ZPP-a.
5.1.) Isto tako, ispitujući pobijano rješenje i u smislu odredbe čl.365.st.2. ZPP-a, ovaj sud drugog stupnja ne nalazi da bi sud prvog stupnja učinio i bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti.
6.) Kada odbija prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka podnesen zbog razloga iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a, sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da tužitelji nisu dokazali da bez svoje krivnje nisu mogli, prije pravomoćnog okončanja predmetnog parničnog postupka, upotrijebiti kao dokaz rješenje Gradske eksproprijacione komisije S. broj Eks.30/49/G od 31. prosinca 1952. godine, budući se radi o dokumentu koji je bio pohranjen i čuvan u arhivu Grada S., gdje su ga i pribavili, pa je očigledno da su tužitelji do istoga mogli doći i za vrijeme trajanja parničnog postupka prije njegova pravomoćnog okončanja.
7.) Tužitelji žalbom spore pravilnost naprijed navedenog zaključka suda prvog stupnja, a pri tome u bitnome ističu da je presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1707/2010 od 28. veljače 2017. godine odbijen tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje njihova prava suvlasništva, s tim da je ta presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Puli poslovni broj Gž-530/2017 od 17. lipnja 2019. godine, a da su tužitelji za rješenje Gradske eksproprijacione komisije S. broj Eks.30/49/G od 31. prosinca 1952. godine saznali nakon donošenja navedene drugostupanjske presude; ističu da je navedenim rješenjem stavljeno izvan snage rješenje Eks.30/49/G od 18. srpnja 1952. godine kojim su bile eksproprirane predmetne nekretnine tužiteljevih prednika, pa iz navedenog rješenja proizlazi da predmetne nekretnine nikada nisu bile eksproprirane; ističu da bi sud, da su tužitelji raspolagali navedenim rješenjem i da ga je sud prvog stupnja koristio, donio za njih povoljniju odluku, odnosno da bi sud zasigurno, imajući u vidu ostale činjenice koje proizlaze iz dokaza koje su sudu prezentirali tužitelji, donio presudu kojom bi bio prihvaćen njihov tužbeni zahtjev. 7.1.) Zbog naprijed navedenog tužitelji smatraju da je sud prvog stupnja morao dopustiti ponavljanje pravomoćno završenog postupka, no naprijed navedene žalbene tvrdnje ne mogu se prihvatiti kao pravno utemeljene, i to zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku obrazloženja ove odluke.
8.) Odredbom čl.421.st.1.t.10. ZPP-a propisano je da postupak koji je odlukom suda pravomoćno završen može se na prijedlog stranke ponoviti ako stranka sazna za nove činjenice ili nađe ili stekne mogućnost da upotrijebi nove dokaze na temelju kojih je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku. Ovdje, kada je riječ o navedenom razlogu za ponavljanje postupka, treba ukazati i na odredbu čl.422.st.2. ZPP-a prema kojoj se iz razloga navedenih u članku 421. stavku 1. točki 1., 7., 8., 9. i 10. te stavku 3. ovoga zakona ponavljanje postupka može dopustiti samo ako stranka bez svoje krivnje nije mogla te razloge iznijeti prije nego što je prijašnji postupak završen pravomoćnom sudskom odlukom.
9.) Kada obrazlažu ispunjenje pretpostavki za ponavljanje pravomoćno završenog postupka zbog razloga iz navedene odredbe, tužitelji u bitnome ističu da su u vrijeme donošenja rješenja Gradske eksproprijacione komisije S. broj Eks.30/49/G od 31. prosinca 1952. godine, na kojem kao novom dokazu temelje prijedlog za ponavljanje postupka, bili mala djeca te da za njega nisu mogli znati, da za njega nisu znali niti u vrijeme pokretanja predmetnog postupka niti tijekom njegova trajanja, već da su za njega saznali početkom mjeseca siječnja 2020. godine. Tužitelj T. D. u svojem iskazu (list 196) pak, glede pribavljanja navedene isprave kao novog dokaza, ističe da je navedeno rješenje pronađeno u arhivu Grada S., da ga je pronašao njegov prijatelj Z. D. koji je u arhivi za tužitelje tražio dokumentaciju koja bi mogla ići u njihovu korist. 9.1.) Dakle, iz iskaza samog tužitelja saslušanog u svezi podnesenog prijedloga za ponavljanje pravomoćno okončanog postupka proizlazi da je naprijed navedeno rješenje bilo pohranjeno i čuvano u arhivi Grada S. Tužitelji tijekom postupka nisu iznijeli tvrdnje da su i prije započinjanja predmetnog postupka, ili tijekom njegova trajanja (pokrenut 2010. godine a prvostupanjska presuda donesene 2017. godine) pokušavale u arhivi Grada S. pribaviti navedeno rješenje, niti su iznosili tvrdnje da to nisu mogli učiniti zbog nekog objektivnog razloga. S obzirom na to, i s obzirom na duljinu trajanja predmetnog postupka pred prvostupanjskim sudom, ovaj sud drugog stupnja prihvaća kao pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelji doista nisu dokazali da navedeno rješenje nisu mogli bez svoje krivnje upotrijebiti prije donošenja pravomoćne odluke suda, slijedom čega nije ostvarena bitna pretpostavka iz odredbe čl.422.st.2. ZPP-a da bi sud mogao dopustiti ponavljanje postupka zbog razloga iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a.
10.) Međutim, čak da su tužitelji i dokazali postojanje pretpostavke iz odredbe čl.422.st.2. ZPP-a, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, opet ne bi bile ispunjene pretpostavke za dopuštanje ponavljanja pravomoćno okončanog postupka u ovom predmetu. To stoga što se postupak temeljen na razlogu iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a može ponoviti ako su kumulativno ispunjene sve pretpostavke propisane navedenom odredbom – tj. da se radi o subjektivno novim činjenicama odlučnim za primjenu materijalnog prava koje su postojale prije završetka postupka, ali je stranka za njih saznala naknadno; da se radi o novim dokazima koji se odnose na činjenice koje su postojale u trenutku dovršetka raspravljanja, neovisno o tome kada su nastali sami dokazi; i da je za stranku mogla biti donesena povoljnija odluka da su te činjenice ili dokazi bili upotrijebljeni u prijašnjem postupku.
10.1.) Imajući u vidu sadržaj naprijed navedenog rješenja, na koje tužitelji upiru kao na novi dokaz za koji nisu znali da postoji, i imajući uvidu činjenice na kojima je tužitelj temeljio postavljeni tužbeni zahtjev te imajući u vidu razloge temeljem kojih je sud prvog stupnja pravomoćno donesenom presudom odbio tužbeni zahtjev, tada nije moguće izvoditi zaključak da bi za tužitelje bila donesena povoljnija odluka da je sud koristio navedeno rješenje kao dokaz.
10.2.) Naime, pri činjeničnom obrazlaganju postavljenog tužbenog zahtjev tužitelji su ukazivali na rješenje o eksproprijaciji Gradske eksproprijacione komisije u S. br. EX 178/54/5 od 24. veljače 1955. godine te su to rješenje i priložili uz podnesenu tužbu (list 3-5). U svezi istog su ustvrdili da su tim rješenjem eksproprirane nekretnine njihovih prednika (roditelja), među njima i predmetna čest.zem.1648/3, ali su ustvrdili da je njime ekspropriran samo dio navedenih nekretnina, no ne i dijelovi glede kojih je postavljen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva.
10.3.) Prilikom donošenja pravomoćne presude kojom je odbijen postavljeni tužbeni zahtjev, sud prvog stupnja je izvršio uvid u navedeno rješenje Gradske eksproprijacione komisije u S. br. EX 178/54/5 od 24. veljače 1955. godine, i na taj način je sud utvrdio da je njime ekspropriran dio predmetne nekretnine, ali tužbeni zahtjev odbija, ne zbog toga što bi utvrdio da bi predmetom eksproprijacije bili i sporni utuženi dijelovi predmetne čestice, već zbog toga što tužitelji tijekom postupka nisu dokazali postojanje ni jednog zakonom propisanog pravnog osnova za stjecanje prava vlasništva na utuženim nekretninama.
10.4.) Rješenje na koje se pozivaju tužitelji kao na dokaz temeljem kojeg predlažu ponavljanje postupka je rješenja Gradske eksproprijacione komisije S. broj Eks.30/49/G od 31. prosinca 1952. godine. Dakle, navedeno rješenje je doneseno prije (više od dvije godine) rješenja na koje su se pozivali tužitelji u postupku pred prvostupanjskim sudom i na kojem je sud prvog stupnja utemeljio donesenu odluku. Osim toga, iz sadržaja navedenog rješenja izvjesno proizlazi da se njime stavlja izvan snage rješenje o eksproprijaciji iste komisije doneseno dana 18. srpnja 1950. godine.
10.5.) Dakle, rješenje temeljem kojeg su tužitelji predlagali ponavljanje postupka zbog razloga iz odredbe čl.421.st.1.t.10. ZPP-a, niti s obzirom na njegov sadržaj niti s obzirom na vrijeme njegova donošenja, nema apsolutno nikakvih pravnih učinaka na rješenje EX 178/54/5 od 24. veljače 1955. godine, a u koje je sud prvog stupnja vršio uvid te koje je imao u vidu pri donošenju sada već pravomoćne presude kojom je odbijen tužbeni zahtjeva. Slijedom toga, korištenje navedenog rješenja u već pravomoćno okončanom postupku ne bi ni na koji način moglo utjecati na donošenje odluke koja bi za tužitelje bila povoljnija od one koja je donesene, to tim više što nepovoljna odluka za tužitelje nije donesena zbog toga što bi sud utvrdio da su i utuženi dijelovi predmetne čestice eksproprirani već je takvu odluku donio iz drugih razloga.
11.) Imajući u vidu sve naprijed izloženo, neosnovane su žalbene tvrdnje da sud prvog stupnja nije pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio prijedlog tužitelja za ponavljanje postupka, pa je slijedom toga valjalo, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a, odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.
12.) Tužitelj nije uspio sa žalbom pa mu stoga nije dosuđen niti trošak njenog izjavljivanja, a tuženiku nije dosuđen trošak podnošenja odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za način odlučivanja o žalbi.
Bjelovar, 24. listopada 2022.
Sudac
Antun Dominko v. r.
