Poslovni broj: 5 P-36/2022-60

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Jasenki Pavišić Čačić kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužitelja M. d.o.o. K., OIB …, kojeg zastupa F. D., odvjetnik iz R., protiv tuženika G. V., vl. „V.“, B., OIB …, radi naknade štete po protutužbenom zahtjevu, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. rujna 2022. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja F. D., odvjetnika iz R. i tuženika G. V., a objavljene dana 24. listopada 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. U cijelosti se odbija protutužbeni zahtjev tuženika kojim traži od tužitelja naknadu štete isplatom iznosa od 860,000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče po stopi iz čl. 29. st. 2 (ostali odnosi) ZOO-a koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena počev od 25. studenoga 2019. godine do isplate.

II. Tuženik je dužan naknaditi troškove parničnog postupka tužitelju u iznosu od 32.000,00 kn u roku od 8 dana.

Obrazloženje

1. Nakon što je u postupku utvrđeno da se tužba tužitelja i protutužba tuženika smatraju povučenim u cijelosti tuženik je podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta kojeg je sud dopustio rješenjem od 31. siječnja 2022. godine (str. spisa 377-379). Navedeno iz razloga što je tuženik, po stavu ovoga suda, dokazao postojanje opravdanog razloga za propuštanje ročišta za glavnu raspravu od 25. svibnja 2021. godine cijeneći uvjerljivim tuženikov navod da se zbog zaboravljene zaštitne maske morao vratiti do vozila jer da u vrijeme održavanja ročišta nije bio dopušten ulazak u sud bez zaštitne maske, a niti su se maske dijelile strankama na ulazu u sud. Zbog toga da je tuženik zakasnio na ročište, a kako to proizlazi iz službene bilješke sastavljene 25. svibnja 2021. godine iz koje proizlazi da je tuženik pristupio u sudnicu nakon što je ročište dovršeno (poleđina str. spisa 369).

2. S obzirom da je rješenje o presumiranom povlačenju tužbe postalo pravomoćno parnica je nastavljena po protutužbenom zahtjevu tuženika (protutužba tuženika iz predmeta P-… spojena na parnicu P-…rješenjem od 8. srpnja 2020. godine.

3. U nastavku postupka tuženik je ustrajao kod protutužbenog zahtjeva kojeg je istaknuo u podnesku od 26. studenoga 2019. godine. Protutužbenim zahtjevom zatražio je naknadu štete isplatom iznosa od 350.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana utuženja (25. studenoga 2019. godine do isplate). Naveo je da se radi o šteti koju je tuženik pretrpio u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. listopada 2019. godine budući da je tužitelj u tom razdoblju protuzakonitim radnjama tuženika smetao u posjedu predmetne nekretnine. Zbog toga da tuženik ne može normalno poslovati i da u svom poslovanju iskazuje loše poslovanje i blokadu žiro-računa. Na iznijete okolnosti predložio je provesti dokaz saslušanjem stranaka, svjedoka R. V. i T. C. kao i uvidom u pravomoćnu presudu OSR od 17. lipnja 2019. godine. Tuženik da se nalazi u zakonitom, istinitom i poštenom posjedu predmetne nekretnine punih 20 godina, da je stupio u posjed predmetne nekretnine na temelju ugovora o franšizingu s tadašnjim vlasnikom društvom B. d.d. Rijeka prije 20 godina i da su ispunjeni svi uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću. Na okolnost osnovanosti visine predložio je provođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istaknuo je da je tužitelj odvlačio potencijalne kupce tuženika i onemogućavao im pristup poslovnom prostoru tuženika te da je širio laži o tuženikovim proizvodima, stanju poslovanja i blokadi računa. Tužitelj da je predložio stečaj tuženika na temelju nepostojećeg potraživanja.

4. Tužitelj je navode iz protutužbe osporio u cijelosti. Naveo je da je cilj tuženika da što dulje zadrži zemljište koje nije njegovo i da za to ne plaća nikakvu naknadu. Osporio je postojanje uzročne veze između tuženikovog lošeg poslovanja i tužiteljevih radnji. Naveo je da tuženik loše posluje već duži niz godina i da tužitelj kupnjom nekretnine na sudskoj dražbi ni na koji način nije doprinio lošem poslovanju tuženika.

5. Tuženik je tijekom postupka istaknuo da je rješenje u parnici zbog smetanja posjeda OSR od 17. lipnja 2019. godine na nekretnini k.č.br. … k.o. K., postalo pravomoćno. Stranke su učinile nespornom činjenicu da se tuženik nalazi u posjedu jednog dijela nekretnine na kojoj je uknjiženo vlasništvo tužitelja. Tuženik je naveo da ga je u posjed predmetne nekretnine uveo prijašnji vlasnik B. d.d. R. na temelju ugovora o franšizingu.

6. Tuženik je istaknuo da je u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine u vremenu od 23:00 sata do 03:00 sata tužitelj upao u posjed tuženika te da je bagerima i drugom mehanizacijom uništio tuženikovu imovinu te ju izmjestio na drugu susjednu lokaciju. O tome da je PP R. izvijestila tuženika, naveo je da materijalna šteta na imovini iznosi 120.000,00 kn i da daljnja šteta na ime izmakle koristi iznosi 240.000,00 kn te da je tuženik pretrpio štetu zbog povrede prava osobnosti za koju potražuje iznos od 150.000,00 kn. Stoga da preinačuje protutužbu povišenjem protutužbenog zahtjeva zbog okolnosti koje su nastupile nakon podnošenja protutužbe na iznos od 860.000,00 kn u koji je uključen prethodno istaknuti iznos od 350.000,00 kn (str. spisa 246-247). Nakon što je sud dopustio preinaku protutužbe zbog okolnosti iz čl. 190. st.2 ZPP-a, tuženik je bio pozvan da predujmi iznos od 10.000,00 kn na ime predloženog financijskog vještačenja sve pozivom na odredbu čl. 153. st. 1 ZPP-a (rješenja od 25. veljače 2022. godine i 22. kolovoza 2022. godine. Tuženik se obvezi uplate predujma protivio navodeći da bi predujam trebao snositi tužitelj.

7. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 13. rujna 2022. godine tužitelj je osporio postojanje štetne radnje i nastanak štetne posljedice zbog koje bi tuženik imao pravo na naknadu štete. Predložio je odbijanje protutužbenog zahtjeva. Tuženik je ustrajao kod protutužbenog zahtjeva i svih dokaznih prijedloga.

8. Sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu i čitanjem iskaza tuženika G. V. u svojstvu stranke (str. spisa 250-252).

9. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog raspravljanja, sud je utvrdio da je protutužbeni zahtjev neosnovan u cijelosti.

10. Nesporna je okolnost da je tužitelj stekao vlasništvo nad nekretninom k.č.br. 1193/2, upisanom u zk. ul. … k.o. K. na temelju rješenja o dosudi T S u R posl.br. St- … od 7. srpnja 2016. godine (str. spisa 34-36) i da je upisan kao vlasnik iste (str. spisa 4).

11. Nesporna je okolnost i da se tuženik do 12./13. prosinca 2020. godine nalazio u posjedu oko 1000 m2 predmetne nekretnine. Nakon toga nema dokaza da bi se tuženik služio svojim pravom na zaštitu posjeda odnosno da bi ponovno uspostavio posjed ili ishodio njegovu uspostavu.

12. Sporno je u postupku pripada li tuženiku pravo na naknadu štete isplatom iznosa od 350.000,00 kn u vezi smetanja posjeda izvršenog 5. rujna 2017. godine i onemogućenog pristupa posjedu.

13. Sporno je također pripada li tuženiku pravo na naknadu imovinske štete zbog uništenih stvari u iznosu od 120.000,00 kn, izmaklu dobit u iznosu od 240.000,00 kn i isplatu pravične novčane naknade na ime povrede prava osobnosti u iznosu od 150.000,00 kn u vezi smetanja posjeda u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine.

14. Saslušan u svojstvu stranke, tuženik G. V. je u svom iskazu na str. spisa 250- 252 izjavio da je društvo V. d.o.o., čiji je bio član i direktor zajedno s R. V., ušlo u posjed jednog dijela nekretnine k.č.br. 1193/2 na poziv bivšeg direktora društva B. d.d. M. B.. Tako da je započela poslovna suradnja u vezi izgradnje betonare. Namjera je bila da B. učini dostupnim teren na korištenje, a društvo V. d.o.o. je trebalo ugraditi opremu za betonaru i na temelju takve poslovne suradnje društva su trebale dobit dijeliti po pola. U vezi korištenja zemljišta da je bila dogovorena minimalna naknada koja bi se kasnije prebijala. Dodatno da je bilo dogovoreno da će se proizvodi društva V. prodavati u skladišnom prostoru B. na K. a da se radilo o proizvodima betonske galanterije; ploče, vaze, ograde i slično. D. V. d.o.o. da je na predmetnoj čestici ostavilo svoj kontejner, a da se roba skladištila vani sve dok se ne izvrši zgrada betonare i hala. Zgrada betonare i hala da nikada nisu izgrađene i cjelokupni projekt da je bio zaustavljen zbog otvaranja stečajnog postupka nad društvom B. d.d. D. V. je betonske elemente na predmetnoj čestici počelo proizvoditi 1999. godine. Izjavio je da se nalazio u posjedu predmetne čestice i nakon prestanka postojanja društva V. i da je u sklopu obrta od 1999. do prosinca 2020. godine tuženik proizvodio betonsku galanteriju. Obrt da je osnovao 2014. godine i da je obrt nastavio istu djelatnost koju je obavljalo društvo V. d.o.o. Smetanje posjeda da je izvršeno 12. prosinca 2020. godine, da mu je direktor društva M., Ž. M., nakon što je rješenje u parnici zbog smetanja posjeda postalo pravomoćno ponudio da će ga premjestiti na drugi dio čestice jer da mu je predmetni dio čestice potreban za završiti vanjski dio hale. Prvo smetanje posjeda da je bilo 24. veljače 2017. godine kada je pristup prostoru kojeg je koristio površine 1.000 m2 tuženik ogradio betonskim elementima u duljini od 6 metara i time pregradio pristupni put korištenog dijela nekretnine. Naknadno da je sva imovina koju je tuženik imao na predmetnoj nekretnini maknuta u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine, da je o tome dobio dojavu i da je zbog toga otišao na K. provjeriti što se zbiva te da je vidio deset radnika kako rade sa strojevima, ruše ogradu, premještaju palete s proizvodima na susjednu parcelu zbog čega da je tražio objašnjenje od voditelja D. koji mu je rekao da se makne s puta jer da će ga pregaziti i da će premjestiti sve tuženikove stvari na mjesto gdje je dogovoreno. Izjavio je da je bilo dogovoreno između direktora tužitelja i njega osobno da će se stvari premjestiti na parcelu poslije vodospreme odnosno na susjednu parcelu na kojoj je tužitelj vlasnik, a naknadno je ispalo da se ne radi o parceli tužitelja već o parceli u vlasništvu I. z. B.. O predmetnom događaju da je izviještena policija.

15. Iz iskaza tuženika G. V. sud je utvrdio da je bio u poštenom posjedu dijela predmetne nekretnine iza svog pravnog prednika društva V. d.o.o. budući da je u sklopu poslovanja sa svojim obrtom za proizvodnju betona i betonske galanterije V. iz B. nastavio proizvodnju betonskih elemenata na nekretnini k.č.br…. ( k.o. K.). Iako između prijašnjeg vlasnika predmetne nekretnine društva B. d.d. i tuženikovog obrta kao i društva V. d.o.o. ne postoji pisani dokaz o korištenju predmetnog zemljišta u vidu ugovora o zakupu ili sličnog pravnog posla, već samo ugovor o franchisingu između V. d.o.o. i B. d.d. – str. spisa 56-60, sud je utvrdio da tuženik nije imao razloga posumnjati da mu pravo na posjed na nekretnini k.č.br.1193/2 ne pripada. Navedeno iz razloga što je ocijenjena kao istinita izjava tuženika da su društva B. d.d. i V. d.o.o. bila u poslovnoj suradnji u vezi planirane izgradnje betonare. Tome u prilog tuženik je dostavio i ugovor o franchisingu između V. d.o.o. i B. d.d. – str. spisa 56-60 iz kojeg sud zaključuje da se prijašnji vlasnik nekretnine B. d.d. obvezao prodavati robu iz asortimana društva V. d.o.o. (tuženikovog prednika). Stoga je uvjerljiva tuženikova tvrdnja da je prijašnji vlasnik tuženikovom predniku dozvolio korištenje nekretnine u svrhu proizvodnje betonske galanterije.

16. Tuženikovo poštenje prestalo je najkasnije u ožujku 2017. godine kada je došao u posjed potvrde III. PP R. iz koje proizlazi da je zastupnik po zakonu tužitelja Ž. M. obavijestio tuženika da je novi vlasnik predmetne nekretnine i da se mora iseliti s terena. Zbog razgovora kojeg navodi sam tuženik u svom stranačkom iskazu i namjeri tužitelja da premjesti tuženikove stvari s tog dijela čestice, sud je utvrdio da je tuženik imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. S novim vlasnikom - tužiteljem tuženik nije postigao dogovor oko korištenja predmetnog dijela nekretnine (nesporno korištenje 1000 m2) zbog čega u vrijeme počinjenog smetanja posjeda u veljači i rujnu 2017. godine kao i u prosincu 2020. godine tuženik nije imao valjani pravni temelj posjedovanja, no kao posjednik je uživao pravo na zaštitu posjeda.

17. Tuženik protutužbeni zahtjev ističe zbog pretrpljene štete nastale zbog čina smetanja posjeda. Iznos od 120.000,00 kn potražuje na ime štete na gotovim proizvodima koje da je popisala policija, a koja je nastala iz razloga premještanja kontejnera koji se tamo nalazio u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine. Iznos od 350.000,00 kn preciziran u protutužbenom zahtjevu od 26. studenoga 2019. godine tuženik je zatražio s osnova naknade štete zbog spriječenog pristupa posjedu povodom smetanja posjeda od 5. rujna 2017. godine dok je iznos od 240.000,00 kn tuženik zatražio s osnova izmakle koristi budući da zbog uništenja imovine izrađenu robu tuženik više ne može prodati iz razloga što je u prosincu 2020. godine viljuškar svu tu robu postavljenu na paletama premjestio tako da se s njom više ne može manipulirati. Iznos od 150.000,00 kn tuženik je zatražio s osnova povrede prava osobnosti u vezi smetanja posjeda s 12. na 13. prosinca 2020. godine.

18. Smetanje tuženikovog mirnog posjeda sud je utvrdio uvidom u pravomoćno rješenje O S R, poslovni broj … od 17. lipnja 2019. godine (str. spisa 24-31, 51- 53,109-118). Iz obrazloženja tog rješenja proizlazi da je sud utvrdio da je ovdje tužitelj smetao ovdje tuženika u posljednjem mirnom posjedu predmetne nekretnine. Konkretno radi se o činu smetanja izvršenom 5. rujna 2017. godine kada je tužitelj na predmetnu nekretninu k.č.br. … postavio dva masivna betonska bloka u nizu, svaki dužine 6 m i visine 1 m te onemogućio tuženiku prilaz nekretnini. Prethodno je iz potvrde III. PP R. od 21. ožujka 2017. godine ( str. spisa 15-16) sud utvrdio da je tuženik smetan u posjedu predmetne nekretnine postavljanjem betonskih blokova 23. veljače 2017. do 24. veljače 2017. godine i da je povodom tuženikove prijave zastupnik po zakonu tužitelja upozorio tuženika da se radi o vlasništvu tužitelja i da se mora iseliti s predmetnog terena.

19. Iz posebnog izvješća PU P.g, II. PP R. broj … od 31. prosinca 2020. godine proizlazi da je tužitelj počinio čin smetanja posjeda i u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine kada je premještena žičana ograda dužine 60 m i betonske ploče koje su se nalazile u njegovom posjedu. Naznačene činjenice tužitelj u postupku nije niti osporio. Zbog toga je tuženik dokazao počinjenje štetne radnje na strani tužitelja pa tako i postojanje protupravnosti na dane 23/24. veljače 2017. godine, 5. rujna 2017. i u noći s 12. na 13. prosinca 2020. godine. Unatoč utvrđenoj protupravnosti, tuženik nije dokazao visinu pretrpljene štete na imovini u iznosu od 120.000,00 kn. Sadržaj tuženikovog odštetnog zahtjeva od 2. siječnja 2021. godine ( str. spisa 263-265), kojeg je tuženik podnio Policijskoj upravi i popis djelomično oštećenih i uništenih stvari nije dovoljan za utvrđenje visine pretrpljene štete zbog uništenih stvari. Za izmaklu dobit (korist) u iznosu od 240.000,00 kn tuženik nije dostavio odgovarajuću pisanu dokumentaciju iz koje bi sud zaključio da bi zbog utvrđenog smetanja posjeda, tuženik bio izložen šteti koju je mogao očekivati prema redovitom tijeku stvari (čl. 1089. st.3 ZOO-a - NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15). Kako je teret dokazivanje visine pretrpljene štete na tuženiku, a tuženik na poziv suda, po rješenjima od 25. veljače 2022. i 22. kolovoza 2022. godine, nije uplatio predujam za financijsko vještačenje kojim bi se utvrdile iznijete činjenice o kojima ovisi odluka o ovom dijelu zahtjeva, valjalo je na temelju pravila o teretu dokazivanja (čl. 221.a ZPP- a), zaključiti da tuženik nije dokazao osnovanost visine zahtjeva za naknadom štete isplatom iznosa od 120.000,00 kn ( uništene i djelomično uništene stvari) i 240.000,00 kn (izmakla dobit).

20. U odnosu na zahtjev za naknadom štete isplatom iznosa od 350.000,00 kn zbog spriječenog pristupa posjedu predmetne nekretnine ističe se da tuženiku kao faktičnom posjedniku dijela nekretnine vlasnik nije dužan plaćati naknadu na ime prava na mirno uživanje posjeda kada ga je u tome spriječio. Stoga je zahtjev za isplatom iznosa od 350.000,00 kn pravno neosnovan. Budući da je iz sadržaja potvrde PU P.g, III. PP R. od 21. ožujka 2017. godine ( str. spisa 15-16) utvrđeno da je nakon čina smetanja posjeda u veljači 2017. godine tuženik bio obaviješten o tome da je tužitelj stekao pravo vlasništva nad predmetnom nekretninom, tuženik je postao nepošteni posjednik jer je s obzirom na okolnost postavljanja betonskih blokova na prilazni put koji vodi do njegove betonske galanterije imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Iz ugovora o franchisingu (str. spisa 56-60) pravo korištenja nekretnine ne proizlazi već samo potvrđuje tuženikove navode o poslovnoj suradnji pravnih prednika stranaka u postupku. Stoga tuženiku kao nepoštenom posjedniku ne pripada naknada zbog sprječavanja pristupa posjedu. Prema odredbi čl. 165. st. 3 ZVDSP-a (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12, 152/14) nepošteni posjednik ima pravo na naknadu troškova ako bi oni bili nužni i vlasniku. Takve troškove tuženik u postupku nije tražio, niti dokazao, a niti bi u postupku bilo dokazano da bi iznijete činjenice ukazivale da bi se se traženi iznos od 350.000,00 kn mogao podvesti pod ovu vrstu troškova. Stoga navedeno imovinsko pravo tuženiku ne pripada zbog čega je u tom dijelu zahtjev ocijenjen neosnovanim.

21. Tuženik nije dokazao ni da bi mu pripadalo pravo na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 150.000,00 kn. U vezi toga nisu dokazane činjenice iz kojih bi proizlazilo da bi tuženiku tužiteljevim činom smetanja posjeda bilo povrijeđeno pravo na ugled, čast, a niti je sud našao da bi okolnost smetanja posjeda po jačini i trajanju kod tuženika izazvalo fizičke bolove, duševne bolove i strah odnosno da bi se radilo o okolnostima slučaja koje bi opravdavale dosudu pravične novčane naknade. Navedeno osobito iz razloga što je sam tuženik u svom iskazu (str. spisa 250-252) izjavio da mu je račun obrta u blokadi od 2016. godine, dakle i prije prve radnje smetanja posjeda u veljači 2017. godine (Potvrda III. PP R. od 21. ožujka 2017. godine - str. spisa 15-16), a nakon toga i u rujnu 2017. godine zbog čega je sud zaključio da predmetno smetanje posjeda kao protupravna radnja nije prouzročilo probleme u poslovanju tuženikovog obrta već da su ti problemi nastupili ranije. S obzirom da tuženik nije dokazao pravo na posjed i unatoč utvrđenim smetanjima posjeda tuženik je kao poduzetnik morao za svoju poslovnu aktivnost pronaći drugo rješenje. To stoga što je od trenutka saznanja da nema pravo na posjed i zahtjeva novog vlasnika da se iseli koji je izjavljen najkasnije u 2017. godini tuženik postao nepošten posjednik. Iako i kao nepošten posjednik uživa posjedovnu zaštitu primjenom čl. 22.st.1 ZVDSP-a, tu je okolnost sud cijenio prilikom ocjene osnovanosti zahtjeva za naknadom neimovinske štete na ime povrede prava osobnosti u iznosu od 150.000,00 kn. Po stavu ovoga suda, istaknuti zahtjev predstavlja tuženikovu težnju da se kazni tužitelja zbog njegovog protupravnog ponašanja. Uostalom i sam je tuženik u svom iskazu (str. spisa 250-252) izjavio da je povodom događaja u noći s 12 na 13. prosinca 2020. godine između njega osobno i g. M. (zastupnika po zakonu tužitelja) bilo dogovoreno da će se sve tuženikove stvari premjestiti na parcelu poslije vodospreme odnosno na susjednu parcelu. Takvi navodi ne upućuju na zaključak da bi tom prilikom tuženik trpio strah ili da bi bio izložen drugom vidu štete koji bi predstavljao temelj za dosudu pravične novčane naknade. Stoga je sud utvrdio da je novčani zahtjev istaknut s težnjom da se kazni tužitelja zbog njegovog protupravnog ponašanja i kao takav nije u skladu s društvenom svrhom koja je propisana za dosudu pravične novčane naknade. Zbog navedenog, zahtjev je u tom dijelu ocijenjen pravno neosnovanim primjenom odredbe čl. 1100. st.1 ZOO-a.

22. Slijedom iznijetih utvrđenja, valjalo je o tuženikovom protutužbenom zahtjevu odlučiti kao u točki I. izreke presude, primjenom odredbi čl. 338. st. 3 i 189. ZPP-a ZPP (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22).

23. Izvođenje dokaznih prijedloga za saslušanjem R. V. i T. C. sud je ocijenio suvišnim i nepotrebnim budući da je smetanje posjeda utvrđeno iz stranačkog iskaza tuženika i dostavljenih pisanih isprava. Zbog izostale uplate predujma za financijsko vještačenje valjalo je odustati od provođenja tog dokaza pozivom na odredbu čl. 153. st. 3 ZPP-a. Pozivom na odredbu čl. 233. st. 5 ZPP-a sud je odlučio da se dokaz saslušanjem zastupnika po zakonu tužitelja Ž. M. neće provesti budući da nije opravdao nedolazak na ročište za glavnu raspravu od 25. svibnja 2021. godine.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP- a. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici u odnosu na istaknuti protutužbeni zahtjev. Stoga mu je valjalo priznati troškove zastupanja po odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika u granicama specificiranog troškovnika (str. spisa 389) i to za zastupanje na pripremnom ročištu od 8. srpnja 2020. godine (u predmetu P-820/15 prije izvršenog spajanja postupaka) 4.300,00 kn (T.br. 9.2.), a što predstavlja polovicu od pune tarife od 8.600,00 kn, zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 9. veljače 2021. godine 8.500,00 kn (T.br. 9.1.), zastupanje na ročištu povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje od 1. prosinca 2021. godine 4.300,00 kn (T.br. 9.2.), zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 13. rujna 2022. godine 8.500,00 kn (T.br. 9.1.) i PDV 25% 6.400,00 kn. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

U Rijeci, 24. listopada 2022. godine

Sudac

Jasenka Pavišić Čačić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.