1

Poslovni broj Gž-591/2022-5

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj Gž-591/2022-5

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. H. iz V., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku iz V., protiv tuženika O. B. d. d. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćniku B. T., odvjetniku iz O., radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj 66 P-1240/19-20 od 07. prosinca 2021. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 20. ožujka 2024. godine,

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I              Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalne službe u Valpovu poslovni broj 66 P-1240/19-20 od 07. prosinca 2021. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 1.057,76 kuna, kao i zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos tekućih od 01. siječnja 2009. godine do isplate, te u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova u iznosu od 437,58 kuna i sudi:

 

              Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju daljnji novčani iznos od 1.057,76 kuna,  zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 01. siječnja 2009. godine do 01. kolovoza 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 01. siječnja 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

              Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju daljnje parnične troškove u iznosu od 437,58 kuna.

 

II              Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 490,62 kuna, u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđen je ništetnim dio odredbe Ugovora o kreditu br. 061030396119 od 24. studenoga 2006. godine na iznos kunske protuvrijednosti od 5.500,00 CHF, s rokom otplate od 60 mjeseci, koji su sklopili tužitelj i tuženik, a koji predviđa jednostranu izmjenu visine kamatne stope odlukom tuženika.

 

2.              U točki II. izreke utvrđene su ništetnima sve odredbe navedenog potrošačkog Ugovora o kreditu kojom su glavnica i kamate vezane uz CHF.

 

3.              U točki III. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od ukupno 4.730,06 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos od dospijeća do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i to na iznos od 161,24 kuna od 01. siječnja 2009. godine do isplate, na iznos od 762,24 kuna od 01. siječnja 2010. godine do isplate, na iznos od 1.212,24 kuna od 01. siječnja 2011. godine do isplate, te na iznos od 2.594,24 kuna od 01. siječnja 2012. godine do isplate, sve u roku od 15 dana, dok je tužitelj odbijen s preostalim dijelom zahtjeva u iznosu od 1.057,76 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 01. siječnja 2009. godine do isplate.

 

4.              U točki IV. izreke naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.456,17 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a koja teče od dana donošenja presude, tj. od  07. prosinca 2021. godine do isplate, pri čemu je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova u iznosu od 437,58 kuna.

 

5.              Protiv te presude, koju sadržajno pobija u odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu iz točke III. izreke, te u dijelu točke IV. izreke u kojem je odbijen preostali dio njegovog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, pravovremenu žalbu podnosi tužitelj, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, dakle iz žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22 i 114/22, u nastavku teksta: ZPP).

 

6.              U žalbi navodi da je obrazloženje pobijane presude u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za isplatu iznosa od 1.057,76 kuna s pripadajućim zateznim kamatama na taj iznos u proturječju s izvedenim dokazima, i to nalazom i mišljenjem vještaka financijske struke, kao i stavovima županijskih sudova, prema kojima nije potrebno utvrđivati negativnu tečajnu razliku.

 

7.              Nadalje ističe da je sud prvog stupnja odbijanjem naznačenog dijela njegovog tužbenog zahtjeva prekoračio taj zahtjev, jer je odlučivao o nečemu što nije bilo predmet spora, a da tuženik tijekom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev u odnosu na odbijeni dio tužbenog zahtjeva.

 

8.              Iz navedenih razloga predlaže da se presuda u pobijanom dijelu preinači, te podnosi zahtjev za naknadu troškova postupka po žalbi.

 

9.              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

10.              Žalba je osnovana.

 

11.              Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, te nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. V., u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnima odredaba Ugovora o kreditu br. 061030396119 od 24. studenoga 2006. godine kojeg je isti kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao davateljem kredita (u nastavku teksta: Ugovor), naznačenih u točkama I. i II. izreke pobijane presude, a posljedično tome i zahtjev za isplatu razlike preplaćenih anuiteta kredita koja se sastoji od razlike kamata i tečajne razlike.

 

12.              U vezi toga utvrđuje da je između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao davatelja kredita zaključen predmetni Ugovor, koji je ovjeren po javnom bilježniku L. P. iz O. pod brojem OV-32128/06 dana 28. studenoga 2006. godine, kojim je tužitelju odobren kredit za kupnju motornog vozila u iznosu od 5.550,00 švicarskih franaka (CHF) u kunskoj protuvrijednosti na rok od 5 godina, pri čemu je u članku 2. Ugovora određeno da će se otplata kredita vršiti u 60 jednakih mjesečnih anuiteta čiju visinu utvrđuje Banka (tuženik) planom otplate, dok je u članku 3. Ugovora određena promjenjiva kamatna stopa od 5,60% godišnje, u skladu s Odlukom o kamatama Banke, na čiju primjenu korisnik kredita bezuvjetno pristaje.

 

13.              Nadalje utvrđuje je dio odredbe Ugovora u kojem se promjenjiva kamatna stopa određuje u skladu s važećom odlukom o kamatnim stopama tuženika nepošten i nejasan, a time i ništetan. Naime, u vezi toga utvrđuje da je predmetni Ugovor tipizirani pravni posao na kojeg tužitelj kao korisnik kredita nije imao nikakvog utjecaja, osim da prihvati li ne prihvati isti, jer da je tužitelj bio ovisan o novcu potrebnom za kupnju motornog vozila, pa da je u konkretnom slučaju tuženik kao banka bio jača strana koja „određuje pravila igre“, pa tako i promjenjivu kamatnu stopu sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

 

14.              Pri tome utvrđuje kako nepostojanje propisa koji nalažu bankama da ugovor o kreditu precizno utvrde, kao i način utvrđivanja i uvjete promjenjivosti kamatne stope, ne daje istima ovlaštenje da kamatnu stopu mijenjaju po svojem nahođenju i time jednostrano mijenjaju visinu obveze potrošača. Uz navedeno, utvrđuje kako je ta promjenjivost izrazito nepoštena i bez jasnih parametara, jer da je nejasna prosječnom potrošaču odnosno korisniku kredita, pa da je kao takva ništetna.

 

15.              Prvostupanjski sud utvrđuje da domaća pravna regulativa poznaje i priznaje promjenjivu kamatnu stopu, ali da ona mora biti razumljiva i određena parametrima, kao i kvalitativno i kvantitativno razrađena uzročno posljedična veza između kretanja parametara i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope, pri čemu mora biti naznačeno određenje razdoblja za donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope, dakle podaci koji će biti razumljivi korisnicima kredita, kako isti ne bi došli u poziciju da samo mogu primiti obavijest o odluci banke, bez da na nju mogu reagirati i o istome pregovarati.

 

16.              U vezi toga utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđene presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, između ostalog utvrđeno i u odnosu na ovdje tuženika da je isti povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze o ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom predvidjeli egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime je banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75,09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

 

17.              Osim toga, utvrđuje da su ništetne i sve odredbe predmetnog Ugovora kojom su glavnica i kamate vezani uz valutu švicarski franak (CHF), u vezi čega ukazuje na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine u dijelu točke 1-7 izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupao suprotno odredbama tada važećega Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

 

18.              Na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. V. utvrđuje da ukupno izračunata razlika anuiteta (više plaćenih iznosa koji se sastoje od razlike kamata i od tečajne razlike) iznosi 4.730,06 kuna. Naime, u vezi toga utvrđuje kako je tužitelj u razdobljima kada je tečaj bio niži od tečaja na dan korištenja kredita plaćao tuženiku niže kunske iznose (kao negativnu tečajnu razliku), pa da razlika između više i manje plaćenih iznosa daje svotu od 4.730,06 kuna, slijedom čega utvrđuje da tužitelju pripada pravo na isplatu tog novčanog iznosa, a ne i ukupno zatraženog iznosa od 5.787,82 kuna, tj. uzimajući u obzir samo pozitivnu razliku kamata i tečaja, a negirajući negativnu razliku u iznosu od 1.057,76 kuna za 2007. godinu.

 

19.              Iz navedenih razloga, a pozivom na odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03), odredbu članka 96. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07), odredbu članka 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14), odredbe članaka 3., 4., 6., 29., 296., 322., 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, u nastavku teksta: ZOO), odredbu članka 138.a Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/09), te odredbu članka 502.c ZPP-a, odlučuje kao u točkama I.-III. izreke pobijane presude.

 

20.              Prethodno tome, odbija kao neosnovan istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, pozivom na odredbe članaka 225. i 241. ZOO-a.

 

21.              Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbama članaka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, pri čemu utvrđuje da bi tužitelju u slučaju potpunog uspjeha u sporu pripadali troškovi postupka u iznosu od 8.893,75 kuna, koji iznos s obzirom na utvrđeni omjer uspjeha stranaka u parnici umanjuje (prebija) sa troškom tuženika u iznosu od 437,58 kuna, pa tužitelju u točki IV. izreke pobijane presude dosuđuje parnične troškove na teret tuženika u iznosu od 8.456,17 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom od presuđenja do isplate, a u preostalom dijelu (za iznos od 437,58 kuna) odbija zahtjev tužitelja po navedenoj osnovi.

 

22.              Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.

 

23.              Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 12. ZPP-a, jer sud prvog stupnja odbijanjem dijela tužbenog zahtjeva tužitelja naznačenog u točki III. izreke pobijane presude nije prekoračio tužbeni zahtjev.

 

24.              Međutim, pogrešno je prvostupanjski sud postupio kada je odbio zahtjev tužitelja radi isplate novčanog iznosa od 1.057,76 kuna, kao i njegov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na taj iznos tekućih od 01. siječnja 2009. godine do isplate.

 

25.              Naime, u vezi toga prije svega valja navesti da je pravilno utvrđenje suda o ništetnosti odredaba predmetnog Ugovora naznačenih u točkama I. i II. izreke pobijane odluke, kao i utvrđenje da tužitelju kao posljedica te ništetnosti pripada pravo na isplatu razlike više plaćenih anuiteta kredita koji se sastoje od razlike kamata i od tečajne razlike, a pravilno je sud prvog stupnja utvrdio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, sve to iz jasnih i pravno utemeljenih razloga koje kao takve prihvaća i ovaj sud.

 

26.              Međutim, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke D. V. na kojeg tužitelj i tuženik (u pogledu matematičkog izračuna vještaka) nisu imali primjedbi (list 125-131 spisa) proizlazi da je tužitelj u razdoblju od svibnja do prosinca 2008. godine pa zaključno s 2011. godinom pretplatio tuženiku anuitete kredita po osnovi razlike kamata i tečajne razlike u ukupnom iznosu od 5.787,82 kuna (iznos od 1.219,10 kuna za 2008. godinu + iznos od 762,24 kuna za 2009. godinu + iznos od 1.212,24 kuna za 2010. godinu + iznos od 2.594,24 kuna za 2011. godinu = iznos od 5.787,82 kuna), to je tužitelju s obzirom na to da tuženik tijekom postupka nije postavio protutužbeni zahtjev radi isplate manje plaćenih anuiteta s naslova negativne tečajne razlike u utvrđenom iznosu od ukupno 1.143,69 kuna (iznos od 1.057,76 kuna za 2007. godinu + ukupni iznos od 85,92 kuna za razdoblje od siječnja do zaključno s travnjem 2008. godine), niti je u tom pogledu istaknuo prigovor radi prebijanja ili prijeboja, trebalo dosuditi isplatu iznosa od 5.787,82 kuna, dakle osim dosuđenog iznosa od 4.730,06 kuna i preostali utuženi iznos od 1.057,76 kuna, zajedno sa zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 01. siječnja 2009. godine do isplate, u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

 

27.              Posljedično gornjem, trebalo je tužitelju koji je s obzirom na navedeno u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti dosuditi parnične troškove u utvrđenom iznosu od 8.893,75 kuna, u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

28.              Stoga je uvaženjem žalbe tužitelja i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a valjalo preinačiti naznačenu prvostupanjsku presudu u pobijanim dijelovima njezine izreke, te odlučiti kao u točki I izreke ove drugostupanjske presude.

 

29.              Budući je tužitelj u cijelosti uspio u žalbenom postupku, pripada mu u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, u nastavku teksta: Tarifa) pravo na naknadu troškova sastava žalbe po punomoćniku-odvjetniku u iznosu od 312,50 kuna (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), zatim pravo na naknadu u iznosu od 78,12 kuna na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% (Tbr. 42. Tarife), te pravo na naknadu u iznosu od 100,00 kuna na ime plaćene sudske pristojbe za žalbu, tj. sveukupno 490,62 kuna, slijedom čega je odlučeno kao u točki II izreke ove presude.

 

30.              Presuda suda prvog stupnja u točkama I. i II. izreke, te u dijelovima točke III. i IV. izreke u odnosu na koje nije izjavljena žalba, kao nepobijana ostaje neizmijenjena.

 

U Rijeci, 20. ožujka 2024. godine.

 

 

PREDSJEDNICA VIJEĆA:

 

                                                                                                                         Brankica Malnar, v.r.