REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Poslovni broj: 1 Us I-295/2022-10
Osijek, Trg A. Starčevića 7/II
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sucu tog suda Tomislavu Artukoviću, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja V. K. iz O., (OIB: …), kojeg zastupa opunomoćenik S. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Z. (OIB: …), radi izdavanja potvrde o statusu hrvatskog branitelja dragovoljca iz Domovinskog rata, 24. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
I. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, KLASA: UP/II-563-01/19-02/163, URBROJ: 511-01-149-20-2 od 2. rujna 2020.
II. Poništava se rješenje Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave zagrebačke broj: 511-19-18/2-74/14-19 od 30. rujna 2019.
III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove upravnog spora u iznosu od 12.500,00 kn/1.659,04 eura[1] , u roku od 60 dana.
Obrazloženje
1. Osporavanim rješenjem odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja broj: 511-19-18/2-74/14-19 od 30. rujna 2019., kojim je odbijen zahtjev tužitelja za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja dragovoljca iz Domovinskog rata.
2. Nezadovoljan navedenim prvostupanjskim rješenjem i dugotrajnošću postupka tužitelj je ovome sudu prvotno podnio tužbu zbog nedonošenja rješenja o njegovoj žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja, navodeći da tuženik nije odlučio o žalbi u zakonskom roku, odnosno nije dostavio tužitelju odluku o žalbi. Nakon što je tijekom spora tužitelju dostavljena odluka o žalbi – rješenje tuženika od 2. rujna 2020., tužitelj je proširio tužbeni zahtjev, ujedno navodeći da je tuženik pogrešno protumačio članak 5. stavak 2. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji. Ističe da ispunjava sve uvjete iz tog članka te da je točno da je regulirao vojnu obvezu, ali s danom 25. lipnja 1997. Prema tome, sasvim je jasno da ispunjava sve uvjete iz citirane zakonske odredbe i stoga predlaže sudu poništiti osporavano i prvostupanjsko rješenje te usvojiti zahtjev, uz naknadu troškova upravnog spora.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod svih navoda iz pobijanog rješenja te stoga predlaže odbaciti tužbu kao nepravodobnu, a podredno odbiti tužbeni zahtjev. 4. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u dokumentaciju u spisu. Ročišta za raspravu su održana 7. rujna 2022. i 19. listopada 2022., kako bi se u smislu članka 6. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima (''Narodne novine'', broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) svakoj stranci pružila mogućnost izjašnjavanja o svim činjeničnim i pravnim pitanjima.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Prije svega, valja reći da je sud razmatrao osnovanost tužbenog zahtjeva, jer dokazi koje je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu ne upućuju na zaključak o valjanoj i zakonitoj dostavi pobijanog rješenja opunomoćeniku tužitelja, pa u takvoj situaciji, kada činjenica zakonite dostave nije utvrđena sa sigurnošću, sudu nije preostalo drugo nego tužbu smatrati pravovremenom i odlučiti o tužbenom zahtjevu u meritumu, odnosno uzeti trenutak predaje osporenog rješenja opunomoćeniku tužitelja na ročištu održanom kod ovoga suda 7. rujna 2022. kao trenutak dostave tog rješenja tužitelju. Naime, iz preslike (nečitke) dostavnice, koju je tuženik dostavio kao dokaz o uručenju pobijanog rješenja opunomoćeniku tužitelja, ne može se utvrditi na koju je adresu pismeno dostavljeno, a poštanski pečat na dostavnici s naznakom "Ž." može upućivati na zaključak da pismeno nije dostavljeno na adresu opunomoćenika tužitelja u V., kako to opunomoćenik tužitelja i tvrdi. Iz dostavnice, dakle, nije vidljivo na koju je adresu pismeno dostavljeno, odnosno kakva je vrsta obavijesti ubačena u poštanski sandučić, a tuženik tijekom upravnog spora (a očito ni ranije) nije pokušao pribaviti te informacije od Hrvatske pošte d.d.
7. Iz podataka preslike spisa predmeta proizlazi da je tužitelj 23. travnja 2019. prvostupanjskom tijelu podnio zahtjev za izdavanje potvrde o statusu hrvatskog branitelja dragovoljca iz Domovinskog rata, u skladu s člankom 5. stavkom 2.b Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji ("Narodne novine", broj: 121/17. i 98/19. – dalje: ZOHBDR).
8. Prema članku 5. stavku 1. ZOHBDR-a dragovoljac iz Domovinskog rata je hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992.
9. Sukladno stavku 2. istog članka ZOHBDR-a dragovoljac iz Domovinskog rata je i hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka ako je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora: a) najmanje 30 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 15. siječnja 1992. ili b) najmanje 100 dana u razdoblju od 5. kolovoza 1990. do 31. prosinca 1995.
10. Dakle, u smislu članka 5. stavka 2. ZOHBDR-a, dragovoljac iz Domovinskog rata jest onaj hrvatski branitelj iz Domovinskog rata koji je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora (određeno vrijeme i u određenom razdoblju), a koji u vrijeme sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu ili nije regulirao obvezu služenja vojnog roka.
11. U konkretnom slučaju nije sporno da tužitelj ima status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata kao pripadnik Ministarstva unutarnjih poslova u razdoblju od 15. lipnja 1994. do 30. lipnja 1996. U tom razdoblju tužitelj je sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske kao pripadnik borbenog sektora 747 dana. Nije ni sporno da je tužitelj pohađao Srednju policijsku školu od 1992.-1994., a po završetku školovanja 15. lipnja 1994., temeljem rješenja Ministarstva unutarnjih poslova, raspoređen je na rad u PU o.-b.. Jednako tako, nije sporno da je tužitelj oslobođen služenja vojnog roka s danom 25. lipnja 1997., kako to proizlazi iz rješenja Ministarstva obrane, Uprave za obranu V., KLASA: UP/I 803-01/97-116/159, URBROJ: 512-152-06-97-02 od 25. lipnja 1997.
12. Prema članku 103. točki 3. Zakona o obrani ("Narodne novine", broj: 74/93.- proč. tekst i 57/96.), na kojem se temelji navedeno rješenje od 25. lipnja 1997., obveze služenja vojnog roka oslobađa se osoba koja je završila Policijsku školu ili višu školu unutarnjih poslova, u trajanju od najmanje 2 godine te je na dužnosti ovlaštene osobe u unutarnjim poslovima ili stražara u kaznenopopravnim ustanovama provela najmanje 2 godine.
13. Imajući na umu navedeno rješenje od 25. lipnja 1997. i odredbe Zakona o obrani na kojima se to rješenje temelji, proizlazi da je oslobođenje tužitelja obveze služenja vojnog roka svakako uslijedilo nakon 31. prosinca 1995. (kao krajnjeg datuma iz članka 5. stavka 2.b ZOHBDR-a).
14. Iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazilo bi da tuženik smatra da je nevažno kada je tužitelj regulirao obvezu služenja vojnog roka (1994., 1995., 1997. ili kasnije). Međutim, za pravilnu primjenu članka 5. stavka 2.b ZOHBDR-a ključno je utvrditi, je li tužitelj u vrijeme sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu, odnosno je li regulirao obvezu služenja vojnog roka, a prema podacima spisa koji su sudu dostavljeni, tužitelj u vrijeme sudjelovanja u obrani suvereniteta Republike Hrvatske (u razdoblju od 15. lipnja 1994. do 30. lipnja 1996.) nije imao obvezu sudjelovanja u pričuvnom sastavu i nije regulirao obvezu služenja vojnog roka.
15. Stoga je sud na temelju ovlaštenja iz članka 58. stavka 1. ZUS-a poništio osporeno, kao i prvostupanjsko rješenje (točke I. i II. izreke ove presude). U postupku povodom ove presude prvostupanjsko tijelo će se pridržavati pravnog shvaćanja i primjedaba suda te će, ako ne utvrdi neke druge zapreke, usvojiti zahtjev tužitelja i izdati mu traženu potvrdu (članak 81. stavak 2. ZUS-a).
16. Kako je tuženik izgubio spor sud je odlučujući o zahtjevu za naknadu troškova spora odluku utemeljio na članku 79. stavcima 1., 2 i 4. ZUS-a, a sama visina troškova određena je u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje: Tarifa). Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe i podneska od 15. rujna 2022. u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 23/1. Tarife) te trošak zastupanja na ročištima održanim 7. rujna i 19. listopada 2022. također u iznosu od 5.000,00 kn (Tbr. 23/2. Tarife), odnosno ukupno 10.000,00 kn, što uvećano za pripadajući PDV (Tbr. 42. Tarife) iznosi 12.500,00 kn (točka III. izreke presude).
U Osijeku 24. listopada 2022.
Sudac:
Tomislav Artuković, v. r.
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).
