Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: 11 Povrv-174/2020-32

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke više sudske savjetnice Tamare Mandić, u pravnoj stvari tužitelja H. E. d.o.o., Z., U. grada V. …, OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. K. R., odvjetnici iz V., protiv tuženika C. T. d.o.o., K. …, K., OIB: …, zastupanog po punomoćniku J. K., odvjetniku u O. društvu K. & R. iz V., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 29. rujna 2022. u prisutnosti punomoćnice tužitelja I. K. R., odvjetnice iz V. i punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 24. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I/ Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika A. K. M. iz V., poslovni broj Ovrv-452/2020 od 03. studenog 2020. godine u dijelu u kojem je naloženo tuženiku C. T. d.o.o., K. …, K., OIB: …, isplatiti tužitelju H. E. d.o.o., Z., U. grada V. …, OIB: …, iznos od 11.148,58 kn/1.479,67 eur[1] (jedanaest tisuća stočetrdesetosam kuna i pedesetosam lipa/tisuću četiristosedamdesetdevet eura i šezdesetsedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. listopada 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju nastale i predvidive troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, sve u roku od 8 dana, te se tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbija kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužitelju H. E. d.o.o., Z., U. grada V. .., OIB: … da tuženiku C. T. d.o.o., K. …, K., OIB: … naknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 8.425,00 kn/1.118.19 eur[1] (osamtisuća četiristodvadesetpet kuna/tisuću stoosamnaest eura i devetnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama od 24. listopada 2022., kao danom donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u iznosu većem od dosuđujućeg zahtjev tuženika za naknadu troškova odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u svojstvu ovrhovoditelja podnio prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave protiv tuženika, kao ovršenika, radi isplate iznosa od 11.148,58 kn sa pripadajućim zateznim kamatama, temeljem kojeg prijedloga je javni bilježnik A. K. M. iz V. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj: Ovrv-452/2020-2 dana 03. studenog 2020., koje je povodom pravovremeno stavljenog prigovora ovršenika stavljeno izvan snage ovosudnim rješenjem poslovni broj: Povrv-174/2020-2 od 30. studenog 2020. u dijelu u kojem je određena ovrha, te su ukinute provedene ovršne radnje, a postupak se u dijelu u kojem je naloženo plaćanje nastavio kao u povodu prigovora protiv platnog naloga.

2. U prigovoru protiv rješenja o ovrsi, koji se u nastavku postupka smatrao odgovorom na tužbu, tuženik je osporio tužbeni zahtjev navodeći kako predmetno rješenje o ovrsi pobija u cijelosti, kako u osnovi tako i u visini. Tuženik ukazuje na činjenicu kako iz Izvoda otvorenih poslovnih knjiga od 29. listopada 2020. na temelju kojeg je doneseno rješenje o ovrsi, ne može sa sigurnošću zaključiti o kojem, odnosno o kakvom potraživanju tužitelja se konkretno radi. Tuženik nadalje ističe kako otvorene stavke, kao jednostrana isprava izdana upravo od strane ovrhovoditelja nemaju isključivo neoborivu dokaznu snagu postojanja tužiteljevog potraživanja. Naposljetku tuženik ukazuje kako ništa ne duguje tužitelju.

3. Podneskom od 21. prosinca 2021. tužitelj je činjenično determinirao predmet spora te ujedno dao i svoje očitovanje na prigovor tuženika. Tužitelj je ukazao da je prigovor tuženika neosnovan, te isti ukazuje kako je isti energetski subjekt ovlašten za pružanje javne usluge opskrbe energijom u Republici Hrvatskoj, kojem je obveza pružanje javne usluge opskrbe električnom energijom kao univerzalne usluge za kupce kategorije kućanstvo te pružanje javne usluge opskrbe električnom energijom koja se obavlja kao zajamčena opskrba za kupce kategorije poduzetništvo. Tužitelj navodi kako je tuženik evidentiran kao kupac kod tužitelja u cijelom periodu na koji se odnosi rješenje o ovrsi, odnosno vodi ovaj postupak. Tužitelj ističe kako u odnosu na tuženika ima potraživanje s osnova naknade za obračunato mjerno mjesto i opskrbu te potrošnju električne energije, na adresi T. M. G. 12, V., šifra ugovornog računa 2200679495, mjerno mjesto broj 0300471887 u iznosu od 11.148,58 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Tužitelj ukazuje kako njegovo potraživanje navedeno izvodom otvorenih stavaka od 29. listopada 2020. predstavlja zbroj potraživanja s osnove neplaćenih akontacijskih rata za mjesec ožujak, travanj, svibanj i lipanj 2020., a koje rate su sadržane u računu tužitelja broj 2200679495- 200220-1. Tužitelj nadalje ukazuje kako se iznos mjesečnih novčanih obveza (akontacija) određuje temeljem prosječne mjesečne potrošnje odgovarajućeg prethodnog (sezonskog) razdoblja pomnožene s tarifnim stavkama odabranog tarifnog modela, uvećano za iznos propisanih naknada i poreza na dodanu vrijednost. Nadalje, tužitelj ukazuje kako iznos akontacija definira HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. i pravo je svakog kupca, ukoliko iznos mjesečnih novčanih obveza ne odgovaraju stvarnoj potrošnji, zatražiti korekciju iznosa akontacija odnosno prilagodbu trenutnoj potrošnji kod operatora sustava. Tužitelj ističe kako tuženik nikada nije zatražio korekciju iznosa akontacije u roku od 15 dana od dana izdavanja računa, niti je prigovorio dostavljenim računima, niti je prijavio kvar brojila, a što je dužan učiniti ukoliko sumnja u njegovu eventualnu neispravnost. Tužitelj ukazuje na odredbu članka 115. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (Narodne novine broj 85/2015.) u kojem se navodi kako je krajnji kupac ovlašten podnijeti prigovor na račun u roku od 15 dana od dana izdavanja računa, što tuženik nije učinio. (podnesak tužitelja sa prilozima nalazi se na listu 19-31 spisa).

4. Podnesak tužitelja od 21. prosinca 2020. uredno je dostavljen tuženiku te se isti na zaprimljeni podnesak tužitelja očitovao podneskom od 05. siječnja 2021. u kojem u bitnome navodi kako osporava osnovanost i visinu tužiteljeve tražbine prikazane u prijedlogu za ovrhu temeljem vjerodostojne isprave, te osporava da bi koristio usluge tužitelja čije je namirenje predmet ovog postupka. Ističe da iz dokumentacije tužitelja nije dokazano da bi tuženik koristio uslugu tužitelja u prikazanoj količini, dakle da bi istome, u odnosu na obračunsko mjerno mjesto broj 0300471887 u periodu od ožujka do lipnja 2020. bila isporučena električna energija cijena koje bi iznosila 11.148,58 kn, te ukazuje kako na obračunskom mjernom mjestu ne živi nitko, niti se isto obračunsko mjesto koristilo na bilo koji drugi način ili u bilo koje druge svrhe za utuženi period. Ukazuje kako nije moguće da tuženik za nekretninu koja stoji zatvorena u periodu od četiri mjeseca, potroši električne energije za 11.148,58 kn. Nadalje, tuženik napominje kako je tužitelj i za razdoblje veljača- kolovoz 2019. također pokrenuo ovršni postupak radi naplate iznosa od 16.583,11 kn za isto mjerno mjesto, a nakon što je tuženik istakao svoje prigovore, da je tužitelj povukao tužbu i tužbeni zahtjev u postupku ovog suda poslovni broj Povrv-451/2019. Tuženik nadalje navodi kako je u više navrata obavještavao tužitelja da na predmetnom mjernom mjestu ne koristi električnu energiju jer u prostoru nema nikoga, te kako je direktor tuženika bio u kontaktu sa osobom Z. K. koji je za tužitelja vršio očitanja brojila, te mu je isti i potvrdio da nema potrošnje električne energije. Podnesak tuženika nalazi se na listu 32-33 spisa.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u dokumentaciju u spisu i to u: zahtjev za sklapanje ugovora od 08. prosinca 2015. (list 21 spisa), izvadak iz zemljišne knjige za čkbr. 261 k.o. V. (list 22 spisa), radni nalog broj 489107 (list 23-24 spisa), zahtjev broj 436488 (list 25 spisa), račun broj 2200679495-200220-1 za razdoblje od 21. kolovoza 2019. do 28. veljače 2020. (list 26 spisa), preslike računa tužitelja i dokumentaciju o stanju dugovanja tuženika (list 27-31 spisa), Opći uvjeti za korištenja mreže i opskrbu električnom energijom od 01. kolovoza 2015 (list 37-66 spisa), dopis Hep Operator distribucijskog sustava od 09. lipnja 2021. (list 71 spisa). Sud je izvršio uvid i u spis ovog suda poslovni broj Povrv-174/2020, te je proveo i dokaz saslušanjem ovlaštene osobe za zastupanje tuženika, direktora S. B..

5.1. Nadalje, iako je tuženik predlagao da se u tijeku postupka provedu i dokazi saslušanjem svjedoka Z. K., te je ovaj sud takav dokazni prijedlog i usvojio raspravnim rješenjem poslovni broj Povrv-174/2020-9 od 17. ožujka 2021., na glavnu raspravu zakazanu za 30. kolovoza 2022. i potom 29. rujna 2022. nije pristupio uredno pozvani svjedok Z. K., slijedom čega je u daljnjem tijeku postupka raspravnim rješenjem poslovni broj Povrv-174/2020-28 od 29. rujna 2022. takav dokazni prijedlog sud odbio, obzirom je činjenično stanje za donošenje pravilne i zakonite odluke suda u dovoljnoj mjeri utvrđeno i bez provođenja takovih dokaznih prijedloga. Također sud nije proveo ni dokaz za financijskim vještačenjem koje je u podnesku od 16. ožujka 2021. predložio tužitelj, obzirom je prema mišljenju ovog suda provođenje takvog dokaznog prijedloga nepotrebno. Također, daljnje provođenje takovih dokaznih prijedloga, prema mišljenju ovoga suda ne bi bilo u skladu sa načelom ekonomičnosti postupka te bi se sam postupak nepotrebno duljio. Naposljetku, valja ukazati i kako je svjedok Z. K. bio predložen u svojstvu svjedoka koji bi trebao imati saznanja na okolnosti koje su u tijeku postupka utvrđene nespornim (kako nije bilo potrošnje električne energije u utuženom periodu), a što će se obrazložiti u nastavku odluke.

6. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022.; dalje u tekstu ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

7. Predmet ovog spora je tražbina tužitelja s osnove naknade za javnu uslugu opskrbe električne energije (akontacijska naknada za obračunsko mjerno mjesto 0300471887) koja je usluga pružena za nekretninu u vlasništvu tuženika na adresi T. M. G. 12, V., u iznosu od 11.148,58 kn sa pripadajućim kamatama za period od ožujka do lipnja 2020.

8. Nije sporno da je tužitelj energetski subjekt ovlašten za pružanje javne usluge opskrbe električnom energijom. Nije sporno ni da je tuženik vlasnik nekretnine na adresi M. G. 12, V., a nije sporno ni da utuženi računi nisu podmireni. Također, tijekom provedenog postupka nije se ukazala spornom činjenica da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o korištenju mreže temeljem kojeg ugovora je tužitelj tuženiku pružao javnu uslugu opskrbe i potrošnje električne energije, dakle stranke su bile u ugovornom odnosu iz kojeg je i proizašlo ovo potraživanje tužitelja po osnovi akontacijske naknade za obračunsko mjerno mjesto.

9. Sporna je obveza i visina obveze na podmirenje utuženog iznosa obzirom na navode tuženika da u/na predmetnoj nekretnini na kojem se nalazi mjerno mjesto broj 0300471887 nitko ne živi, slijedom čega ni nema potrošnje električne energije. Spornim se ukazalo i je li tuženik stavljao prigovore na zaprimljene račune tužitelja koji su predmet ovog postupka, kao i činjenica je li financijska kartica-Izvod iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. listopada 2020. kao vjerodostojna isprava vjerodostojan dokaz o postojanju i visini tražbine.

10. Prije svega valja navesti, a u odnosu na prigovor tuženika da izvod iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. listopada 2020. nije vjerodostojan dokaz o postojanju i visini tražbine, da je odredbom članka 31. stavka 1. Ovršnog zakona (Narodne novine broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020.; dalje u tekstu Ovršni zakon) propisano da je vjerodostojna isprava račun, mjenica i ček s protestom i povratnim računima kad je to potrebno za zasnivanje tražbine, javna isprava, izvadak iz poslovnih knjiga, po zakonu ovjerovljena privatna isprava te isprava koja se po posebnim propisima smatra javnom ispravom, a računom se smatra i obračun kamata, dok je stavkom 2. istog članka propisano kako je vjerodostojna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja novčane obveze. U konkretnom slučaju, izvod iz poslovnih knjiga je vjerodostojna isprava temeljem koje je određena predmetna ovrha. Na ispravi je naznačen vjerovnik – H. E. d.o.o., ovdje tužitelj, dužnik novčane obveze kao obveznik plaćanja pristojbe – C. T. d.o.o., K. …, ovdje tuženik, te predmet, vrsta i opseg novčane obveze – tražbina s osnova naknade za obračunsko mjerno mjesto za razdoblje od ožujka do lipnja 2020. u ukupnom iznosu od 11.148,58 kn te vrijeme ispunjenja novčane obveze. Iz navedenog je razvidno da vjerodostojna isprava sadržava sve elemente propisane naprijed citiranom zakonskom odredbom, pri čemu se posebno ističe kako je izvadak iz poslovnih knjiga sačinjen temeljem evidencije tužitelja te isti predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe članka 230. ZPP-a, dok tuženik u tijeku postupka nije dokazao niti je predložio provođenje kakvog dokaza na okolnost da su činjenice u Izvodu netočno utvrđene ili da je isprava nepravilno sastavljena, slijedom čega je ovaj sud podatke navedene u izvodu ocijenio istinitim, te je temeljem istih tužitelj svakako imao zakonsko pravo pokrenuti protiv tuženika prisilnu naplatu svojeg potraživanja.

10.1. Nadalje, odredbom članka 40. Općih uvjeta za korištenje mreže i opskrbu električnom energijom (Narodne novine broj: 85/2015.; dalje u tekstu Opći uvjeti) propisano je da naknada za obračunsko mjerno mjesto obuhvaća troškove vezane za obračunsko mjerno mjesto i obračunske mjerne podatke (održavanje, umjeravanje i redovna zamjena brojila, obrada i pohranjivanje mjernih podataka, itd.), a naknadu za obračunsko mjesto plaća svaki korisnik mreže. Nadalje, odredbom članka 103. Općih uvjeta propisano je da korisnik mreže koji je vlasnik ili nositelj nekog drugog stvarnog prava na građevini ili cijelu građevine ima pravo podnijeti zahtjev za privremenu obustavu isporuke električne energije na svom obračunskom mjernom mjestu, najdulje na razdoblje do pet godina, bez gubitka prava na korištenje mreže, pri čemu se zahtjev podnosi operatoru sustava na propisanom obrascu koji obavezno sadrži i obavijest korisniku mreže o mogućnosti otkaza ugovora o korištenju mreže i gubitka prava na korištenje mreže.

10.2. Ocjenjujući dokaze koje je tuženik priložio kao navod svojih tvrdnji da je tužitelja obavijestio kako na predmetnoj nekretnini nitko ne živi i kako nema potrošnje električne energije, ovaj je sud mišljenja kako tuženik nije ispunio uvjete propisane gore navedenim odredbama Općih uvjeta, odnosno nije na pravilan i propisan način odjavio

obračunsko mjesto koje je predmetnom ovog postupka a to je obračunsko mjesto broj: 0300471887. Naime, i sam direktor tuženika u svojem iskazu danom na glavnoj raspravi 25. svibnja 2022. navodi kako je "nekad kad je objekat bio u funkciji na predmetnoj su nekretnini bila tri brojila električne energije, a sada je ostalo samo jedno", što prema mišljenju ovog suda ukazuje kako je tuženik zasigurno bio upoznat sa pravilima i mogućnošću odjave i obračunskog mjernog mjesta koji je predmetom ovog postupka.

10.3. S druge strane, temeljem odredbe članka 40. Općih uvjeta naknadu za obračunsko mjesto plaća svaki korisnik mreže. Obzirom tuženik nije dokazao da bi između tužitelja i tuženika bio raskinut ugovorni odnos, odnosno nije dokazao da bi na obračunskom mjernom mjestu 0300471887 barem privremeno bila obustavljena isporuka električne energije, to je tužitelj tuženiku osnovano ispostavio račune na ime naknade za obračunsko mjerno mjesto i opskrbu. Vezano uz potrošnju električne energije koja je sadržana u utuženim računima valja navesti da sam tužitelj navodi kako se ne radi o iznosu naknade po utrošenoj električnoj energiji, već da se radi o obračunatim akontacijama koje se obračunate na temelju prethodnog obračunskog razdoblja kad je bila povećana potrošnja električne energije (zapisnik sa glavne rasprave Povrv-174/2020-28 od 29. rujna 2022). Također i iz dopisa tužitelja od 06. lipnja 2021. koji se nalazi na listu 71 spisa, proizlazi kako u utuženom razdoblju nije bilo potrošnje električne energije. Naime, temeljem važeće zakonske regulative u Republici Hrvatskoj primjenjiv je akontacijski sustav naplate električne energije, što znači da kupci mjesečno imaju ustanovljenu akontacijsku ratu koja je zapravo potrošena energija u nekom mjesecu obračunskog razdoblja. Dakle, u jednom obračunskom razdoblju se procjenjuje potrošnja svakog kupca, koju potom kupci plaćaju sve do idućeg obračunskog razdoblja. Dakle, akontacijski sustav pretpostavlja plaćanje električne energije po procijenjenoj, a ne stvarnoj potrošnji. Ukoliko dođe do promjene potrošnje električne energije, primjerice zbog odlaska iz kuće na duže razdoblje, dolaska novih stanara i slično, kupac ima pravo na reklamaciju, odnosno pravo na zahtjev za izdavanje novog akontacijskog računa. Kako tuženik ni na koji način nije dokazao da bi tužitelju izjavio bilo kakav prigovor na izdane račune odnosno zahtjev za izdavanje novog akontacijskog računa, to je prema mišljenju ovoga suda tužitelj imao pravo obračunati mjesečne akontacijske naknade prema utuženom iznosu. Također, valja ukazati da je akontacijska mjesečna naknada od rujna 2020. umanjena na iznos od 19,66 kn, kako to proizlazi iz dokumentacije tužitelja na listu 29-31 spisa, a što očito ukazuje kako je tek tada tuženik propisno urgirao kako bi se smanjile mjesečne akontacijske naknade. Svakako valja ukazati i kako iz dostavljene dokumentacije tužitelja proizlazi da je tuženik iste zaprimao na svojoj poslovnoj adresi, a ne i na adresi na kojem se nalazi predmetno obračunsko mjerno mjesto, pa se nepravovremeno urgiranje i neprigovaranje tuženika ne može opravdati ni eventualnim neznanjem, odnosno činjenicom da predmetne utužene račune ne bi zaprimio.

10.4. Međutim, valja ukazati kako je direktor tuženika na glavnoj raspravi održanoj 25. svibnja 2022. i nakon što mu se stavio na uvid račun tužitelja broj 2200679495- 200220-1 koji se nalazi na listu 26 spisa očitovao kako je na predmetni račun stavio prigovor i kako je predmetni dug riješen. Uvidom u isti račun broj 2200679495- 200220-1 od 13. ožujka 2020., na listu 26 spisa, ovaj je sud utvrdio kako se odnosi na razdoblje od 21. kolovoza 2019. pa do 28. veljače 2020., dok je predmetom ovog spora prema navodima tužitelja i prema Izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. listopada 2020. potraživanje tužitelja za period od ožujka do lipnja 2020. Također, uvidom u spis ovog suda poslovni broj Povrv-451/2019 (koji je pravomoćno okončan povlačenjem tužbe i tužbenog zahtjeva tužitelja) ovaj je sud utvrdio kako je u istom postupku obuhvaćeno dio potraživanja iz računa broj 2200679495-200220-1 od 13. ožujka 2020 koji se nalazi na listu 26 spisa. Slijedom navedenog proizlazi kako je račun tužitelja 2200679495-200220-1 od 13. ožujka 2020. kontradiktoran i oprečan Izvodu iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. listopada 2020. i ostaloj dokumentaciji i navodima tužitelja, a što dovodi do zaključka kako ovaj sud ne može sa sigurnošću utvrditi osnovanost visine postavljenog tužbenog zahtjeva. Naime, iako je tužitelj bio ovlašten na temelju Izvoda iz poslovnih knjiga kao vjerodostojne isprave pokrenuti prisilnu naplatu protiv tuženika, iako je imao zakonsko pravo obračunavati akontacijsku naknadu za obračunsko mjesto, iako tuženik nije dokazao da bi prigovarao izdanim računima tužitelja sukladno odredbi članka 115. Općih uvjeta i/ili zatražio promjenu akontacijskog iznosa prije nastale predmetne tražbine za period od ožujka do lipnja 2020. i na propisan način, tužitelj je bio dužan ovome sudu do zaključenja prethodnog postupka sukladno odredbi članka 219. ZPP-a iznijeti sve činjenice na kojima temelji svoj zahtjev i predložiti sve dokaze, a što tužitelj nije učinio. Svakako valja ukazati da ni provedba ostalih predloženih dokaza koje je sud odbio provoditi, između ostalog i provođenje financijskog vještačenja ne bi mogla ispraviti propust tužitelja u odnosu na prekluzivni rok za dostavu relevantne dokumentacije koja bi ukazala na osnovanost i visinu potraživanja u utuženom periodu (računa koji se odnosi na utuženo razdoblje od ožujka do lipnja 2020.).

10.5. Dakle, obzirom da odluku o visini tužbenog zahtjeva ovaj sud nije mogao utemeljiti na vjerodostojnoj i komplementarnoj dokumentaciji tužitelja, sud je ocijenio tužbeni zahtjev s osnova glavnice, glavnice sporedni zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata u cijelosti neosnovanim, te je u točki I. izreke temeljem odredbe članka 451. stavka 3. ZPP-a ukinuo u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi javnog bilježnika i odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, te je odlučio kao u izreci pod točkom I/.

11. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom članka 154. stavkom 1. u svezi s člankom 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015. i 37/2022. , dalje u tekstu: Tarifa). Tuženiku je priznat trošak prigovora na rješenje o ovrsi odnosno odgovora na tužbu u iznosu od 1.000,00 kn po Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 05. siječnja 2021. u iznosu od 1.000,00 kn temeljem Tbr. 8. točka 1. Tarife. Nadalje, tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku na ročištu održanom 18. veljače 2021., 17. ožujka 2021., 25. svibnja 2022. i 29. rujna 2022. u iznosu od po 1.000,00 kn temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife. Za zastupanje po punomoćniku na ročištu održanom 30. kolovoza 2022. tuženiku je priznat trošak od 500,00 kn temeljem Tbr. 9. točka 2. Tarife, dok je u preostalom dijelu zatraženi trošak neosovan. Dakle, tuženiku je ukupno priznat trošak od 6.500,00 kn, a kojem iznosu se pridodaje pripadajući porez na dodanu vrijednost od 25% u smislu Tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.625,00 kn. Nadalje, tuženiku je priznati i zatraženi trošak na ime sudske pristojbe na prigovor u iznosu od 300,00 kn. Dakle, tuženiku je priznat ukupni trošak od 8.425,00 kn, odnosno 1.118,19 Eur obračunato prema fiksnom tečaju konverzije sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/2022. i 88/2022.), te je na priznati i dosuđeni trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude sukladno odredbi iz članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona u vezi sa odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021.), slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II/ presude.

12. Slijedom svega naprijed navedenog, temeljem citiranih zakonskih odredbi i podzakonskih akata odlučeno je kao u izreci ove presude.

Ivanec, 24. listopada 2022.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. tužitelj po punomoćnici I. K. R., odvjetnici iz V.

2. tuženik po punomoćniku J. K., odvjetniku iz O. društva K. & R. iz V.