REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3421/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog sudcu Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja G. S., , OIB …, protiv tužene

M. V. iz S., , OIB …, koju zastupa

punomoćnik R. P., odvjetniku S., radi isplate, nakon održane glavne i

javne rasprave zaključene 5. listopada 2022. u nazočnosti punomoćnice tužitelja Irene Domikulić i punomoćnika tužene, na ročištu radi objave dana 24. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" I Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana, isplatiti tužitelju iznos od 18.500,00 kn/2.455,37eura, sa zateznim kamatama koje po stopi od 12% godišnje teku od 1. kolovoza 2013. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.

II Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak."

II Nalaže se tužitelju, u roku od 15 dana, naknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 5.625,00 kn/746,57 eura.

Obrazloženje

1. Dana 19. studenog 2014. zaprimljena je pod poslovnim brojem Pi-882/2014 tužba kojom je M. V. ustao protiv grada S. radi isplate iznosa od 75.000,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom od dospijeća svake pojedine tražbine, a sve temeljem ostvarenja imovinske koristi davanjem u zakup bez pravnog osnova poslovnog prostora u S., , položenom na čest. zgr.

ZU K.O..

2. Na ročištu održanom 3. veljače 2016. zaprimljena je protutužba Grada kojom zahtjeva od M. V. isplatu iznosa od 18.500,00 kn sa

zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. kolovoza 2013., a sve temeljem naknade za troškove i ulaganja u gore označeni poslovni prostor. Ova protutužba izdvojena je iz spisa Pi-882/14 te je zavedena pod novim poslovnim brojem P- 546/2016, a tužitelj Grad u bitnom navodi kako je označena nekretnina predstavljala arhitektonski element u crkvenoj arhitekturi, odnosno apsidu crkve San Michaillis, koju su u poslovni prostor uredili Grad i raniji Zavod te ga nakon toga temeljem natječaja davali u zakup fizičkim

osobama. Dodaje kako je na zakoniti način raspolagao prostorom, a tek 1. kolovoza 2013. saznao da je vlasnik ove nekretnine M. V., nakon čega je tadašnji zakupac T. B. V. pozvana iseliti iz prostora i predati ga slobodnog od

osoba i stvari te vratiti ključeve Gradu. Slijedom iznijetog, ističe kako je bio zakoniti posjednik prostora, kako je zakupnina korištena za njegovo uređenje i daljnja arheološka iskapanja i kako bi tuženik V. na ime uređenja i ulaganja u poslovni prostor trebao naknaditi predmetni novčani iznos.

3. Rješenjem br. P-546/2016 od 8. ožujka 2017. utvrđen je prekid postupka zbog smrti M. V., a nastavljen je rješenjem od 26. kolovoza 2021. u

odnosu na njegovu nasljednicu M. V., nakon čega je spis zaveden pod

novim poslovnim brojem P-3421/2021.

4. U svom odgovoru od 16. rujna 2021. tužena se usprotivila tužbi i tužbenom zahtjevu bez posebnog obrazloženja, dok je u podnesku od 19. svibnja 2022. osporila tužitelju status poštenog posjednika poslovnog prostora, istaknula kako priložena pismena ne upućuju na nedvojben način o trošku koji je učinjen upravo u odnosu na nekretninu koja je predmet spora, a pored svega prigovara zastari potraživanja.

5. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom zapisnika o očevidu od 17. prosinca 2015. i 5. studenog 2007., zapisnika o primopredaji poslovnog prostora od 11. siječnja 1988. i 5. listopada 1987., dopisa zakupnika od 29. studenog 2007., obavijesti o likvidiranoj šteti od 20. studenog 2007. i računa br. 240 od 25. svibnja 2006., uredovne bilješke od 15. siječnja 2009., fotografije oštećenog mehanizma staklenih vrata i dopisa Grada 13. studenog 2007., zahtjeva za predaju u posjed nekretnine od 1. kolovoza 2013. te pregledom spisa ovog suda br. Pst- 602/2014, Pi-882/2014 i Pi-884/2014.

6. Tužena je zatražila naknadu parničnog troška.

7. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

8. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi je li tužitelj bio pošteni posjednik prostora u S., , odnosno ima li valjanu pravnu

osnovu zahtijevati naknadu troškova ulaganja u tu nekretninu te pitanje osnovanosti visine postavljenog tužbenog zahtjeva, a pored svega je li u ovom slučaju zastupila zastara tražbine.

9. Odredbom iz čl. 164. st 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) propisano je kako pošteni posjednik može od vlasnika tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao na njegovoj stvari, ukoliko vlasnik zahtjeva predaju te stvari od posjednika.

10. Odredbom iz čl. 18. st. 3. ZV propisano je kako je posjed pošten ako posjednik u vrijeme stjecanja nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu ne pripada pravo na taj posjed.

11. Odredbom iz čl. 214. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjene obveze, a ona nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze, kako to propisuje odredba iz st. 2. Prema odredbi iz čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a prema odredbi iz čl. 225. opći rok zastare za tražbine je 5 godina.

12. Pregledom spisa ovog suda br. Pst-602/2014 razvidno je kako je M.

V. ustao protiv Grada tužbom radi predaje u posjed, slobodnog od

osoba i stvari, nekretnine oznake čest. zgr. ZU K.O., u naravi

poslovnog prostora položenog u zapadnom dijelu prizemlja zgrade u S., , dok iz izvadaka iz zemljišne knjige od 25. travnja 2008. i 30.

srpnja 2013., proizlazi kako je tužitelj M. V. upisani vlasnik označene nekretnine. Ovaj upis ranije označenog tužitelja datira od 2003. temeljem rješenja o nasljeđivanju br. O-1312/92 donesenog nakon smrti njegovog oca S.

M., koji je bio upisani vlasnik od 1991. Pregledom priložene uredovne bilješke od 4. travnja 2014. razvidno je kako je predmetni poslovni prostor kao zakupnik koristila T. B.-V. temeljem ugovora o zakupu koji je sklopljen na rok do 31. prosinca 2013. i kako je 1. kolovoza 2013. Grad zaprimio dopis

M. V. koji kao vlasnik zahtjeva predaju prostora u posjed. Ovaj

parnični postupak okončan je rješenjem od 17. studenog 2014. kojim je utvrđeno povlačenje tužbe, a Gradu naložena naknada parničnog troška tužitelja, jer je nakon podnošenja tužbe ispraznio predmetni poslovni prostor.

13. Pregledom zapisnika o primopredaji poslovnog prostora od 11. siječnja 1988. razvidno je kako je bivši Zavod 11. siječnja 1988. dao

B. M. u zakup poslovni prostor u S., koji se

sastoji od jedne prostorije površine oko 7m2, a tom prilikom utvrđeno je oblaganje poda kamenom, ugradnja električnog brojila i postavljanje staklenih vrata, koje je obavljeno na trošak zakupodavca.

14. Pregledom računa obrta S. S. br. 240 od 25. svibnja 2006.

razvidno je kako je na poslovnom prostoru u S., , obavljena

usluga izrade i montaže stakla u iznosu od 3.104,41 kn.

15. Pregledom zapisnika o očevidu Grada od 5. studenog 2007.,

razvidno je kako je u poslovnom prostoru u S., kojeg koristi

zakupac T. B.-V., utvrđena potreba zamjene dotrajalog hidrauličkog

mehanizma staklenih vrata, a trošak popravka procijenjen na iznos od oko 1.500,00 kn.

16. Pregledom dopisa od 13. studenog 2007., razvidno je kako je Grad zatražio od trgovačkog društva M. &. G. iz Splita obavljanje zamjene dotrajalog

mehanizma ulaznih vrata poslovnog prostora u S., , kojeg

koristi vlasnica umjetničke galerije T. B.-V..

17. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka nedvojbeno je utvrđeno kako je nekretnina oznake čest. zgr. ZU K.O., a u naravi poslovni

prostor u S., , preko 30 godina predmet niza ugovora o zakupu

koji su Grad, odnosno njegovi pravni prednici, sklapali s fizičkim osobama kao zakupcima, što među strankama i nije bilo sporno. Dakle, Grad je bio u posjedu ove nekretnine do studenog 2014., kada ju je predao u slobodan posjed M.

V., radi čega je ovaj ranije označeni tuženik povukao tužbu u parnici koju je protiv ovdje tužitelja vodio pod poslovnim brojem Pst-602/2014. Također je utvrđeno kako su M. V., odnosno njegov otac S. V., od

1991. upisani kao isključivi vlasnici nekretnine, a iz stanja u ovom i pregledanim spisima, ne proizlazi da je Grad imao njihovu suglasnost za davanjem prostora

u zakup. Slijedom toga, tužitelj je znao ili morao znati za ovaj upis prava vlasništva, stoga su neutemeljeni njegovi navodi kako o činjenici vlasništva treće osobe nije znao do zaprimanja Vujasinovićevog dopisa 1. kolovoza 2013. Naime, radi se o poslovnom prostoru položenom u centru grada S., a zakupodavac je jedinica lokalne samouprave, stoga je logično i očekivano da je prilikom sklapanja svih ugovora o zakupu poslovnog prostora pa tako i onog posljednjeg 2007. s T.

B.-V., po svojim pravnim i drugim stručnim službama, pregledala u zemljišnim knjigama vlasnički status nekretnine koju daje u zakup. Očito je kako tužitelj nije postupio na ovaj uobičajeni i primjeren način, uz napomenu kako se radi o jednostavnom i brzom pregledu dostupnih javnih zemljišnih knjiga, stoga se u ovom slučaju postupanje Grada ne može ocijeniti savjesnim, a s tim u vezi nije mogao biti pošteni posjednik, jer je znao ili trebao znati za ove odlučne činjenice. Kod takvog stanja stvari, nedvojbeno je kako se nisu ostvarile pretpostavke propisane citiranom odredbom iz čl. 164. st. 2. ZV, jer nepošteni posjednik nema pravo na naknadu za nužne i korisne troškove učinjene na stvari vlasnika.

18. Pod pretpostavkom da izneseno utvrđenje i stav suda nije točan, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti i iz razloga što je prigovor tužene o zastari predmetne tražbine u potpunosti osnovan. Naime, iz isprava i pismena koje je tužitelj priložio u tijeku postupka, jasno proizlazi kako su troškovi za pojedina ulaganja, odnosno popravke u poslovnom prostoru, učinjeni znatno ranije od 5 godina, od kada je mogao zahtijevati njihovu naknadu. Tako iz zapisnika o primopredaji poslovnog prostora od 11. siječnja 1988. sudionici ugovora o zakupu utvrđuju kako je zakupodavac o svom trošku kamenom obložio površinu prostora, postavio električna brojila i staklena vrata, dok iz računa obrta S. S. br. 240 proizlazi izrada i montaža stakla na objektu 25. svibnja 2006. Nadalje, zapisnik o očevidu od 5. studenog 2007. i dopis Grada trgovačkom društvu M. &. G. od 13.

studenog 2007. jasno ukazuju kako je zamjena dotrajalog hidrauličkog mehanizma staklenih vrata obavljena označene godine, a i priložena obavijest C. osiguranja d.d. o likvidiranoj šteti od 20. studenog 2007. upućuje na istovjetan zaključak. Dakle, svi troškovi datiraju barem devet, odnosno deset, a i znatno više godina prije 2016. kada je tužitelj ovom tužbom zatražio od vlasnika njihovu naknadu, stoga tužbeni zahtjev postavljen radi isplate iznosa od 18.500,00 kn i zbog ovog razloga nema zakonskog uporišta.

19. U skladu s iznesenim, tužbeni zahtjev valjalo je odbiti u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP po kojoj je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tuženoj je priznat trošak sastava podnesaka od 16. rujna 2021. i 19. svibnja 2022. te zastupanja na ročištima održanim 26. svibnja i 5. listopada 2022. u iznosu od 1.000,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Također joj je priznat trošak sastava podneska od 5. listopada 2022. u iznosu od 250,00 kn, jer se ne radi o obrazloženom podnesku (Tbr. 8. toč 3. i Tbr. 50. OT), kao i trošak pristupa ročištu 25. studenog 2021. koje je odgođeno prije početka raspravljanja (Tbr. 9. toč. 5. i Tbr. 50. OT), radi čega se u više zatraženom dijelu zahtjev tužene drži neosnovanim, uz dodatak kako trošak za potrebe parničnih postupaka br. P-882/14 i P-884/14 nije ni razmatran, a o njemu će se odlučivati prilikom donošenja odluka u tim predmetima. Dakle, priznat joj je ukupan trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 4.500,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV, stoga je tužitelju valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužene u iznosu od 5.625,00 kn, odnosno 746,57 eura. Ovaj iznos novčane obveze valjalo je dvojno iskazati u kunama i eurima, a sve na temelju odredbi iz čl. 48. st. 1. i 2. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN br. 57/22) i odluci o stopi konverzije kune u euro po središnjem paritetu 1 euro = 7,53450 kuna (5.625,00 kn / 7,53450 = 746,57 eura), kako je i odlučeno u točki II izreke.

Split, 24. listopada 2022.

Sudac

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.