REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 16 Pž-4203/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Mirta Matić, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB ..., Z., protiv tuženika A. O. d.d., OIB ..., Z., radi isplate iznosa od 2.334,62 kn / 309,86 EUR, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1634/2019 od 29. srpnja 2022., 24. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1634/2019 od 29. srpnja 2022. u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom poslovni broj P-1634/2019 od 29. srpnja 2022. Trgovački sud u Zagrebu odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da mu tuženik isplati iznos od 2.334,62 kn sa zateznim kamatama koje teku od 7. prosinca 2016. do isplate po stopi za ostale odnose (točka I. izreke), naložio je tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.968,76 kn sa zateznim kamatama (točka II. izreke), te je odbio tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.249,99 kn sa zateznim kamatama (točka III. izreke). Rješenjem istog poslovnog broja i dana donošenja prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj povukao tužbu u dijelu u kojem je tražio isplatu iznosa od 583,66 kn

2. Protiv točaka I. i II. izreke navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom ovom sudu da presudu u pobijanom dijelu preinači ili ukine. U žalbi je, u bitnom, naveo da čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, kojeg je sud primijenio, niti u jednom stavku ne govori o naknadi za tjelesno oštećenje, a kako tužitelj isplatom naknade za tjelesno oštećenje trpi stvarnu štetu, smatra da ima pravo na naknadu te štete od tuženika na temelju odredbe čl. 164. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju. Zbog navedenog razloga smatra da je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ovaj sud je ispitao presudu u pobijanom dijelu na temelju odredaba čl. 365. i čl. 467. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Pri donošenju pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a za svoju je odluku dao jasne i razumljive razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

7. U ovoj se parnici radi o sporu male vrijednosti u skladu s odredbom čl. 502. st. 1. ZPP-a, jer se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu iznosa manjeg od 50.000,00 kn, pa prema odredbi čl. 467. st. 1. tog Zakona presudu nije dopušteno pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Predmet ovog spora je isplata iznosa od 2.334,62 kn na ime naknade za tjelesno oštećenje priznato tužiteljevom osiguraniku M. V. za razdoblje od 1. rujna 2014. do 30. travnja 2016., po osnovi ozljede na radu koju je tužiteljev osiguranik zadobio u prometnoj nezgodi koju je prouzročio tuženikov osiguranik.

9. Tužitelj je tužbeni zahtjev zasnovao na tvrdnji da je njegov osiguranik M. V. teško ozlijeđen u prometnoj nesreći koju je skrivio A. H., upravljajući osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, za što je pravomoćno proglašen krivim u kaznenom postupku vođenim pred Općinskim sudom u Z. pod poslovnim brojem K- 218/13. Istaknuo je da mu je tužitelj priznao pravo na novčanu naknadu za tjelesno oštećenje po osnovi povrede na radu, te da mu je u razdoblju od 1. rujna 2014. do 30. travnja 2016. po navedenoj osnovi isplatio naknadu za tjelesno oštećenje u utuženom iznosu. Napomenuo je da je njegov osiguranik umro 30. travnja 2016. i da nakon navedenog datuma nema isplata po bilo kojoj osnovi.

10. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio osnovu i visinu tuženog zahtjeva, posebice uzročno posljedičnu vezu između štetnog događaja i utvrđenog tjelesnog oštećenja, istaknuvši i prigovor isključive odgovornosti tužiteljevog osiguranika jer nije bio vezan sigurnosnim pojasom. Smatra da se treba primijeniti odredba čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

11. Presudom poslovni broj P-213/2017 od 28. prosinca 2017. prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev, a Visoki trgovački sud je, postupajući po žalbi, rješenjem poslovni broj Pž-1100/18 od 12. srpnja 2018. ukinuo navedenu presudu i predmet vratio na ponovan postupak radi utvrđenja uzročno-posljedične veze i doprinosa tužiteljevog osiguranika vlastitoj šteti.

12. Prvostupanjski sud je, u ponovnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio uzročno-posljedičnu vezu između predmetne nesreće i utvrđenog tjelesnog oštećenja, te doprinos osiguranika vlastitom ozljeđivanju u omjeru od 20%. Iz preslike pravomoćnog rješenja tužitelja od 30. listopada 2015. sud je utvrdio da je 30. listopada 2015. osiguraniku tužitelja kao posljedica ozlijede na radu priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja (ukupno tjelesno oštećenje od 40%) počevši od 1. rujna 2014. u iznosu od 146,56 kn. S obzirom na to da je tuženik osporavao da naknada za tjelesno oštećenje koju je tužitelj isplaćivao osiguraniku tuženika ne predstavlja stvarnu štetu sud je primjenom pravila o teretu dokaza iz odredbe čl. 221.a ZPP-a zaključio da tužitelj nije dokazao da mu je nastala stvarna šteta u smislu odredbe čl. 27. st. 2. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) u vezi s čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO).

13. Neosnovano tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

14. Naime, pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da je u sporovima koje pokreće zavod protiv osiguratelja štetnika radi povratka izdataka za isplate naknade za tjelesno oštećenje na temelju odredbe čl. 161. Zakona o osnovnom mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO), mjerodavan Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme kad je izdatak učinjen, a to je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09 i 76/13). Prema čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (ovdje tuženik) obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. To znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi pretrpe bez obzira o kojem se osiguranju radi, ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti pojedinih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama primjerice: broj Rev 206/22-2 od 23. ožujka 2022., Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev- 5292/19-2 od 16. lipnja 2020. i dr.).

15. Međutim, kako je odredbom čl. 27. st. 2. ZOOP-a propisano da se stvarnom štetom u smislu stavka 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji, no nije navedeno da se stvarnom štetnom smatraju i troškovi na ime naknade za tjelesno oštećenje (koji su propisani propisima o mirovinskom osiguranju, dakle odredbama ZOMO-a), suprotno tužiteljevom shvaćanju, tuženik nije dužan naknaditi tužitelju štetu na ime isplaćene naknade za tjelesno oštećenje.

16. S obzirom na navedeno, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje, koje nije u protivnosti s ispravama u spisu, pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev.

17. Odluka o naknadi parničnog troška pravilno je zasnovana na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

18. S obzirom na navedeno, valjalo je na osnovi odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu.

Zagreb, 24. listopada 2022.

Sudac

Mirta Matić, v.r.