Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-428/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, OIB: 92599990351, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Željka Marin, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Krešimira Biljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika H. D. r. d.d. M., M., OIB: …, zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz D., protiv tužene – protutužiteljice M. M., P., M., OIB:…, zastupana po punomoćniku D. K., odvjetniku iz S., radi predaje i isplate, odlučujući o žalbama stranaka, protiv dijela presude Općinskog suda u Dubrovniku broj: Ps- 12/2018. od 22. listopada 2019., na sjednici vijeća održanoj dana 24. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane, te se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Dubrovniku broj: Ps-12/2018. od 22. listopada 2019. u pobijanom dijelu (točke II. i III. izreke) potvrđuje.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Dubrovniku broj: Ps-12/2018. od 22. listopada 2019. odbijen je tužbeni zahtjev kojim da se obveže tužena na iseljenje iz prostora tužitelja površine 49 m2 koji se nalazi na drugom katu čest. zgr. 16 zk. ul. 35 k.o. Z., te da ga preda tužitelju slobodnog od osoba i svojih stvari (točka I. izreke), zatim odbijen je i protutužbeni zahtjev kojim da se obveže tužitelj – protutuženik u roku od 30 dana predati tuženoj – protutužiteljici na korištenje (sa statusom zaštićenog najmoprimca) stambeni prostor u M. površine 49 m2 sličnog rasporeda prostorija kao onaj iz kojega je tužena iseljena koje obveze se protutuženik može osloboditi plaćanjem iznosa od 645.000,00 kuna (facultas alternativa), zatim da se tužitelj – protutuženik obveže isplatiti tuženoj na ime naknade naplaćenih troškova parničnog i

FORMTEXT ovršnog postupka u iznosu od 5.587,20 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama kako je to pobliže navedeno u izreci, zatim da se obveže tužitelj – protutuženik da tuženoj – protutužiteljici na ime naknade troškova najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. do 1. studenoga 2017. isplati iznos od 84.000,00 kuna (po 1.000,00 kuna mjesečno) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te da se obveže tužitelj – protutuženik od 1. studenoga 2017. plaćati tuženoj – protutužiteljici mjesečno iznos od 1.000,00 kuna sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (točka II. izreke).

Istom presudom odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove (točka III. izreke).

2. Protiv navedene presude u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka (točka III. izreke) žalio se tužitelj zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući da mu pripada parnični trošak u cijelosti. Predložio je da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i obveže tuženu na naknadu troškova ili ukine i predmet u tom dijelu vrati na ponovno odlučivanje.

3. Protiv navedene presude u dijelu kojim je odbijen protutužbeni zahtjev kao i u odluci o trošku (točke II. i III. izreke) žalbu je podnijela tužena – protutužiteljica zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložila je da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači i protutužbeni zahtjev prihvati ili da se u tom dijelu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe stranaka nisu osnovane.

6. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Presudom prvostupanjskog suda broj: P-1471/2005. od 19. rujna 2005. prihvaćen je tužbeni zahtjev te naloženo tuženoj da iseli iz prostora tužitelja površine 49 m2, a ta je presuda potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-275/2006. od 27. rujna 2007.

Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4240/2007. od 17. lipnja 2009. odbijena je ustavna tužba tužene nakon čega je tužena podnijela tužbu protiv Republike Hrvatske pri Europskom sudu za ljudska prava koju je temeljila na tvrdnji da je povrijeđeno njezino pravo na dom te je taj Sud donio presudu po zahtjevu broj: 3955/10 od 10. srpnja 2014. kojom je utvrđeno kako su nacionalni sudovi povrijedili pravo tužene – protutužiteljice na poštivanje doma jer nisu izvršili test razmjernosti, te su se ograničili na zaključak kako podnositeljica nije prema važećim domaćim zakonima imala zakonsko pravo posjeda stana odnosno na utvrđenje da je posjed tužene bez pravne osnove čime je došlo do povrede članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

8. Odredbom članka 428.a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91., 91/922., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19.) propisano je da kada Europski sud za ljudska prava utvrdi povredu kojeg ljudskog prava ili temeljne slobode zajamčene Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda i dodatnih Protokola uz tu Konvenciju koju je Republika Hrvatska ratificirala, stranka može u roku od 30 dana od konačnosti

FORMTEXT presude Europskog suda za ljudska prava, podnijeti zahtjev sudu u Republici Hrvatskoj koji je sudio u prvom stupnju u postupku u kojem je donesena odluka kojom je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda za izmjenu odluke kojom je to pravo ili temeljna sloboda povrijeđena, zbog čega je tužena podnijela zahtjev za ponavljanje postupka.

Rješenjem prvostupanjskog suda broj: P-1471/2005. od 6. lipnja 2017. u točki III. izreke dopušteno je ponavljanje postupka i ukinute odluke i to presuda prvostupanjskog suda broj: P-1471/2005. od 19. rujna 2005. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-275/2006. od 27. rujna 2007. u dijelu u kojem je naloženo tuženoj iseliti iz stana koji se nalazi u zgradi u M., površine 49 m2 koje rješenje je potvrđeno odlukom Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-887/2017. od 7. ožujka 2018., pa je sada pobijana presuda donesena dakle nakon što je dopušteno ponavljanje postupka.

9. U ponovljenom postupku tužitelj – protutuženik je ostao kod zahtjeva za iseljenje, a tužena – protutužiteljica je konačnim protutužbenim zahtjevom tražila da se naloži tužitelju – protutuženiku da joj presuda na korištenje (sa statusom zaštićenog najmoprimca) stambeni prostor u M. površine 49 m2 sličnog rasporeda prostorija kao onaj iz kojeg je iseljena, a obveze se može osloboditi plaćanjem iznosa od 645.000,00 kuna, da joj je dužan naknaditi troškove parničnog i ovršnog postupka u iznosu od 5.587,20 kuna, te naknaditi troškove najma stambenog prostora u razdoblju od 20. listopada 2010. kao dana iseljenja do 1. studenoga 2017. u iznosu od 84.000,00 kuna odnosno po 1.000,00 kuna mjesečno, a od 1. studenoga 2017. pa do izvršenja obveze na predaju stana na korištenje plaćati joj iznos od 1.000,00 kuna mjesečno najkasnije do petog u mjesecu.

10. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da između stranaka nije sporno da je tužena sa obitelji živjela u prostorijama koje su se nalazile u tzv. personalnoj zgradi sagrađenoj za privremeno rješenje stambenog pitanja zaposlenika prednika tužitelja, da je tužena taj prostor u kojem je živjela smatrala svojim donom, da je tužitelj vlasnik nekretnine na kojoj je sagrađena zgrada u kojoj su se nalazile predmetne prostorije, da tužena živi na otoku M. u baraci Poduzeća koja je dodijeljena njezinom sada pok. suprugu gdje s njom žive i djeca osim jedne kćerke koja živi u D., da je tužitelj trgovačko društvo, da tužena nije imala valjanu pravnu osnovu za korištenje predmetnih prostorija, a presudom prvostupanjskog suda broj: P-2163/2005. od 16. ožujka 2006. odbijen je njezin tužbeni zahtjev radi utvrđenja i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji stana koja presuda je potvrđena odlukom Županijskog suda u Dubrovniku broj: Gž-1689/2006. od 31. siječnja 2008., a osim toga ta zgrada više ne postoji jer je tužitelj istu srušio u siječnju 2014. na temelju pravomoćnog i konačnog upravnog akta.

11. Sporno je među strankama je li tužitelj – protutuženik povrijedio pravo tužene – protutužiteljice na dom, je li imao legitimni cilj za pokretanje postupka iseljenja, te je li iseljenje bilo nužno i potrebno u demokratskom društvu, je li tužitelj postupao protupravno kad je zahtijevao iseljenje kada je srušio zgradu, kada je tužena napustila predmetne prostorije koje smatra svojim domom, te je li tužitelj odgovoran za štetu koju bi tužena eventualno pretrpjela.

Prvostupanjski sud je odbio zahtjev za iseljenje s obzirom da je takav zahtjev postao bespredmetan jer nema objekta činidbe što istu čini nemogućom u smislu odredbe članka 208. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj:

FORMTEXT

35/05., 41/08., 125/11., 78/15.) s obzirom da je zgrada u kojoj su se nalazile prostorije u kojima je tužena živjela, srušena.

Nadalje, prema Bilješci sa sastanka korisnika prostora u personalnoj zgradi od 20. ožujka 1993. proizlazi da je personalna zgrada u pretvorbi tretirana kao poslovni prostor jer nije građena odnosno nema standarde stambene zgrade, te da se zgrada može i nadalje koristiti za privremeno stanovanje dok se ne pronađu bolja rješenja i dok se ne provede pretvorba, a iz Zapisnika sa sjednice Odbora P. H. M. s.p.o. od 20. listopada 1994. vidljivo je da je Odbor donio odluku da će se svim 14 obitelji koje koriste personalnu zgradu izdati rješenja kojim će se utvrditi obveza plaćanja naknade za privremeno korištenje prostora, pa je tužena bila obveznik plaćanja komunalne naknade, a prostor je imao i zasebno električno brojilo.

Prema obavijesti od 17. siječnja 2005. i 7. svibnja 2005. tužitelj je prije pokretanja ovog postupka pozivao tuženu da iseli iz predmetne zgrade, a jer je promijenjena vlasnička struktura tužitelja, dok se novi vlasnik obvezao provesti prihvaćeni program ulaganja u izgradnju novog Hotela i obnovu i rekonstrukciju postojećih hotelskih kompleksa.

12. Zahtjev tužitelja za predaju predmetnog prostora temelji se na odredbi članka 161. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.), dok tužena nije temeljem odredaba Zakona o stanarskim odnosima ("Narodne novine" broj: 52/74., 51/85.) stekla stanarsko pravo na predmetnoj zgradi, a jer skup prostorija u kojima je živjela ne predstavlja stan sukladno odredbi članka 5. Zakona o stanarskim odnosima, a što je i utvrđeno u već navedenom pravomoćno okončanom postupku broj: P-2163/2005., pa je zahtjev tužitelja utemeljen na zakonu, ali nije prihvatljiv s obzirom da glasi na činidbu za iseljenje iz nekretnine koja više ne postoji.

Tužitelj je kao vlasnik predmetne nekretnine imao plan proširiti smještajni kapacitet malog H. M. kategorije dvije zvjezdice i na prostor predmetne personalne zgrade, te izgraditi veći hotel kategorije četiri zvjezdice i time povećati kako dobit društva tako i njegovu vrijednost, a što je legitiman cilj tužitelja kao vlasnika, pa je pitanje je li ostvarivanje takvog legitimnog cilja nužno kako u personalnoj zgradi duži niz godina živi više obitelji među kojima i tužena koja se i nakon Domovinskog rata vratila baš tu što znači da je tužena ostvarila kontinuiranu, jaku i trajnu povezanost sa skupom prostorija u personalnoj zgradi odnosno da taj skup prostorija predstavlja jedini dom tužene koja nakon iseljenja živi u objektu koji nije primarno stambeni i nema uređen pravni status kakav je uobičajen za nekretninu koja je dom. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je trebao staviti u odnos interese tužitelja – protutuženika i interese tužene – protutužiteljice odnosno provesti test razmjernosti između dva jednako vrijedna prava i to prava na uživanje vlasništva i prava na uživanje doma, a jer je tužena i uspjela u postupku pred Europskim sudom za ljudska prava upravo zbog toga što nije bio proveden test razmjernosti.

13. Protivno žalbenim navodima tužene prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je proveo test razmjernosti.

Tužena je naime, dobila na korištenje prostorije u personalnoj zgradi koju su zaposlenici prednika tužitelja koristili za svoj smještaj i smještaj svojih obitelji, a iz provedenih dokaza proizlazi da su stanari personalne zgrade, pa tako i tužena plaćali stanarinu predniku tužitelja i također učestvovali u potrošnji električne energije i vode

FORMTEXT

jer je do odvajanja brojila došlo tek nakon Domovinskog rata kada su se stanari vratili u personalnu zgradu, a nakon što su izbjegli zbog ratnih događanja na tom području. Prema odredbi članka 6. stavak 1. točke 1. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 51/85.) i odredbe članka 5. stavak 1. točke 1. ranijeg Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj: 52/74.) prostorije koje su bile predmetom iseljenja ne predstavljaju stan jer se kao stan definira skup prostorija namijenjenih za stalno stanovanje s prijeko potrebnim sporednim prostorijama koje čine jednu građevinsku cjelinu i imaju poseban glavni ulaz.

Prostorije koje je tužena smatrala svojim domom i u kojima je stanovala do iseljenja nalazile su se u personalnoj zgradi koja je bila namijenjena privremenom smještaju radnika, prednika tužitelja, pa ni zbog toga tužena nije mogla steći stanarsko pravo jer je ranijim Zakonom o stambenim odnosima propisano da se stanarsko pravo ne može steći na stanovima namijenjenim za privremeni smještaj, a tužena nije dokazala da su joj prostorije u kojima je stanovala dodijeljene na trajno korištenje.

Međutim s obzirom da je tužena u navedenim prostorijama boravila sve do iseljenja ona je ostvarila u tom dugom razdoblju dovoljne i trajne veze s predmetnim prostorom da bi isti mogla smatrati svojim domom u smislu članka 8. Konvencije kojim je propisano da svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja te da se javna vlast neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa Zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira ili gospodarske dobrobiti zemlje te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

14. Dakle, odgovor na pitanje radi li se o pravu koji se štiti člankom 8. Konvencije je pozitivan s obzirom da se prostorije u kojima je tužena boravila dugi niz godina mogu smatrati njezinim domom.

Drugo pitanje na koje treba odgovoriti je, je li došlo do miješanja u pravo tužene na poštivanje njezinog doma i je li isto bilo zakonito i imalo legitimni cilj. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je iseljenje tužene određeno na temelju pravomoćne i ovršne sudske odluke koja je donesena u skladu sa važećim nacionalnim propisima te da je miješanje u pravo na dom tužene bilo zakonito i imalo je legitimni cilj s obzirom da se zahtjev za iseljenje temeljio na pravomoćnim sudskim odlukama koje su donesene na temelju važećeg nacionalnog propisa. Treće pitanje na koje treba odgovoriti je, je li miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

Prvostupanjski sud je cijeneći sve utvrđene činjenice i stavljajući u odnos interese tužitelja koji je štitio svoje pravo vlasništva i interese tužene kod koje je povrijeđeno pravo poštivanja doma zaključio da je miješanje bilo nužno u demokratskom društvu.

15. Tužitelj je naime, od Hrvatskog fonda za privatizaciju, Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka i Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje kao prodavatelja kupio 2004. dionice H. M. d.d. te zaključio Ugovor o prodaji i prijenosu dionica, a osim plaćanja kupoprodajne cijene kupac je preuzeo i obvezu podmirenja obveza društva prema Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka, obvezu prema Državnom proračunu i zaposlenicima, obvezu oslobođenja državnih jamstava, obvezu zadržavanja zaposlenika i

FORMTEXT neotuđenja i neopterećenja dionica i nekretnina u razdoblju od godine dana kao i obvezu ulaganja u društvo.

Ugovor je zaključen sa H.B.I. d.o.o. koji je 2011. temeljen rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu pripojeno društvu HUP-Z. d.d., pa je time HUP-Z. d.d. postalo pravni sljednik H.B.I. d.o.o., dok su H. M. d.d. promijenili naziv u H. D. r. d.d. Međutim, iz Ugovora o ispunjenju preostalih neispunjenih obveza iz Ugovora o prodaji i prijenosu dionica H. M. d.d., Ugovora o prodaji i prijenosu dionica H. S. d.d. koji je zaključen sa prodavateljima iz ranijih ugovora, a koji su zastupani po Centru dana 18. studenoga 2014. sa Programom ulaganja, utvrđeno je da kupac nije mogao ispuniti svoje obveze iz temeljnih ugovora zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa i nedovršene prostorno-planske dokumentacije, te nemogućnosti ishođenja posebnih dozvola i suglasnosti za ispunjenje obveze ulaganja za lokalitet M. i S. zbog čega je i zaključen Aneks I. u ožujku 2004. kada je od strane nadležnog tijela potvrđena nemogućnost ispunjenja obveze ulaganja od strane kupca u H. M. d.d. Tako su se tek 2014. stekli uvjeti i za ispunjenje obveza iz Ugovora iz 2004. Dakle, iz navedenog proizlazi da tužitelj nije mogao još 2004. poduzeti ulaganja na uređenju hotelskog kompleksa u M. zbog razloga za koje nije odgovoran tužitelj.

Još 2004. poduzete su radnje u pravcu iseljenja stanara iz personalne zgrade te su pokrenuti sudski postupci za iseljenje nakon nemogućnosti dogovora sa korisnicima prostora u personalnoj zgradi, a uvjeti za rušenje personalne zgrade stekli su se tek u 2014.

Uređenjem hotelskog naselja bilo preuređenjem postojećih hotela ili izgradnjom novih, te uređenjem prostora oko istih, tužitelj je žalio podići kvalitetu hotelskih usluga jer mu je osnovna djelatnost i bila pružanje usluga u turizmu te je uređenje hotelskog kompleksa bilo korisno i za širu zajednicu odnosno za lokalno stanovništvo koje je moglo očekivati otvaranje novih radnih mjesta, ali i povećanu izvanpansionsku potrošnju gostiju koji bi boravili u hotelskom smještaju. Tužena je pak imala interes da prostorije u kojima je stanovala dugi niz godina zadrži u posjedu odnosno da na istima stekne pravo vlasništva.

16. Međutim, i po ocjeni ovoga suda prevagu između interesa tužitelja bez obzira što je isti pravna osoba i interesa tužene odnosi interes pravne osobe odnosno u konkretnom slučaju miješanje tužitelja u zaštiti svoga prava vlasništva u pravo tužene, a uzimajući u obzir cilj koji se trebao ostvariti korištenjem prava vlasništva u odnosu na cjelokupni kompleks nekretnina koje je tužitelj kupio uključujući i nekretninu na kojoj se nalazila personalna zgrada i koji je donosio dobrobit i široj društvenoj zajednici a osobito lokalnoj zajednici.

Dakle, prvostupanjski sud je protivno žalbenim navodima i po mišljenju ovoga suda pravilno proveo test razmjernosti, a prevaga ne može uvijek ići u korist fizičke osobe jer je to činjenično pitanje i ovisi o nizu okolnosti.

17. Personalna zgrada je srušena, pa je na taj način prestala veza tužene u odnosu na prostorije u kojima je ranije živjela, a zahtjev tužene da joj tužitelj osigura stambeni prostor u površini od 49 m2 sličnog rasporeda prostorija kao onaj iz kojeg je iseljena, predstavlja u ovakvim okolnostima zahtjev za naknadu štete. Tužitelj međutim i prema mišljenju ovoga suda to nije dužan osigurati tuženoj jer je njegovo miješanje u pravo na dom, a u okviru zaštite svoga prava vlasništva bilo nužno u demokratskom društvu, a niti bi se na taj način moglo obeštetiti tuženu u

FORMTEXT

smislu njezinog prava na dom koje se pravo vezuje samo uz onaj prostor koji je tužena smatrala svojim domom.

Tužitelj nije dužan ispuniti obveze države na poduzimanje mjera za zaštitu prava tužene na socijalno stanovanje odnosno za izbjegavanje sukoba između privatnog vlasništva i prava tužene koja za nju proizlaze zbog dugotrajnog posjeda određenog prostora koji je ona smatrala svojim domom.

18. Tužena je potraživala i naknadu imovinske štete u iznosu od po 1.000,00 kuna mjesečno od iseljenja do 1. studenoga 2017., a nakon toga isplatu tog iznosa mjesečno za ubuduće sve dok joj tužitelj ne osigura drugi stan sa zaštićenom najamninom, ali što predstavlja tu imovinsku štetu tužena nije objasnila kao niti da li je u obvezi plaćati trećim osobama bilo kakve troškove u vidu najamnine tako da nema uzročno posljedične veze između zatraženog iznosa kao vida štete i posljedica iseljenja.

U odnosu na zahtjev za naknadom troškova ovršnog i ranije okončanog parničnog postupka treba reći da tužena nije dokazala da je tužitelj te troškove od nje i naplatio, a osim toga taj je trošak tužitelj imao pravo naplatiti temeljem pravomoćnih sudskih odluka.

U ovom postupku međutim nije utvrđeno da tužitelj ne bi imao pravo tražiti iseljenje nego je njegov zahtjev odbijen zbog toga što nema objekta iz kojeg bi se tužena trebala iseliti, pa su za tužitelja troškovi ranijeg postupka kako parničnog tako i ovršnog opravdani.

19. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a s obzirom na uspjeh stranaka u postupku, pa je prvostupanjski sud protivno žalbenim navodima pravilno odlučio o naknadi parničnog troška.

20. Slijedom izloženog, primjenom odredbe članka 368 stavak 1. i 373.a. stavak 1. Zakona o parničnom postupku žalbe stranaka valjalo je odbiti, a presudu prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu (točke II. i III. izreke) potvrditi, dok je prvostupanjska presuda u nepobijanom dijelu (točka I. izreke) ostala neizmijenjena.

Vukovar, 24. listopada 2022.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Željko Marin,v.r.