REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 3615/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić u pravnoj stvari tužiteljice D. R., OIB: …., iz S., M. ... br. …, zastupane

po pun. M. B. B., odvj. u S. protiv tuženika I. Š., OIB: …., iz S., M….. br. …, zastupanog po pun. M. D. R., odvj. u

S., radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave dana 8. rujna 2022. g. u prisutnosti pun. tužiteljice i pun. tuženika, dana 24. listopada 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici na ime prava nadogradnje iznos od 53.180,40 kn/7.058,25 EUR[1] sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 24. listopada 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

dok se u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 314.071,60 kn/41.684,46 EUR s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II.Svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

Obrazloženje

Tužiteljica je ustala tužbom pred ovim sudom dana 21. svibnja 1990. g., koja je evidentirana pod poslovnim brojem II P 708/90, protiv tuženika u kojoj je navela da je vlasnica stana u prizemlju zajedničke zgrade u S., M. …, a tuženik vlasnik stana na I. katu iste zgrade. Tuženik da je dana 15. travnja 1990. g. započeo graditi vanjske stepenice sa sjeverne strane zgrade da bi sa svog kata mogao doći u nadogradnju koju je bespravno počeo graditi za vrijeme prvomajskih praznika 1990. g. na katu poviše svog stana odnosno na krovnoj terasi, bez da za gradnju nadogradnje ima ovlaštenje od nadležnih organa i ostalih suvlasnika zgrade. Prilikom gradnje vanjskog stepeništa tuženik da je zatvorio vidik za dva prozora tužiteljice na sjevernoj strani zgrade i to za prozore od kuhinje i WC-a. Nadalje, tuženik da je probio dva prozora na istočnoj strani zgrade i to direktno na verandu koja je isključivo vlasništvo tužiteljice, a što tužiteljicu onemogućava u normalnom korištenju verande. Tuženik da je, nadalje, okretne ploče vanjskih stepenica ukopao u zajednički zid kuće. Neovlaštenim građenjem nadogradnje na krovnoj terasi tuženik da dovodi u pitanje stabilitet čitave zgrade pa postoji opasnost od rušenja zgrade. Stoga je predloženo donošenje presude kojom će se utvrditi da je, time što je počeo graditi vanjsko stepenište sa sjeverne strane zajedničke zgrade u S., M. ….., što je to stepenište naslonio na zajednički zid kuće, što je tim stepeništem zatvorio vidik za dva prozora na stanu tužiteljice na sjevernoj strani, što je neovlašteno započeo izgradnju nadogradnje nad zajedničkom krovnom terasom te što je neovlašteno probio dva prozora na istočnoj strani zgrade koji direktno izlaze na verandu u vlasništvu tužiteljice, tuženik izvršio pačanje u nekretninu tužiteljice, zabraniti tuženiku bilo kakvo takvo ili slično pačanje u nekretninu tužiteljice te mu naložiti uspostava prijašnjeg stanja. Zatraženo je i donošenje privremene mjere kojom će se tuženiku naložiti bez odlaganja prekinuti sve radove na zgradi u S., M. …, a posebno daljnje radove izgradnje nadogradnje na zgradi.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu kao i prijedlogu za izdavanje privremene mjere dodajući da su netočni navodi tužiteljice da je gradnjom vanjskog stepeništa tuženik zatvorio vidik na dva prozora na sjevernoj strani zgrade i to baš za prozore kuhinje i WC-a. Prozori na istočnoj strani zgrade za koje se navodi da su probijeni da su zapravo izgrađeni ranije: jedan prilikom gradnje I. kata 1972. g., a drugi prije desetak godina kad je salonitna ventilacija zamijenjena prozorom. Veći prozor da je izgrađen u skladu s građevinskom dozvolom i projektnom dokumentacijom, te je čak i manji od prozora koji je dokumentacijom predviđen. Veranda tužiteljice s istočne strane zgrade da je izgrađena bez građevinske dozvole te je već bila rušena od strane inspekcije, a prozori koje tužiteljica spominje da nisu ni u kakvoj povezanosti s verandom. U odnosu na okretne ploče vanjskog stepeništa da se te ploče ne oslanjaju na zid tužiteljice jer se nalaze na visini I. kata koji pripada tuženiku. Dio stepeništa koji se naslanja na zid tužiteljice da je tužiteljica zatekla izgrađen već prilikom kupnje svog stana. Navodi tužiteljice da bi svojom gradnjom tuženik narušio stabilnost zgrade pa da postoji opasnost od rušenja da su proizvoljni i neargumentirani. Suprotno tome, objekt po svojim dimenzijama kao i po projektnoj dokumentaciji predviđen je kao objekt s kosim krovom iznad I. kata pa ne postoji nikakva opasnost od narušavanja stabilnosti objekta.

Na ročištu od 11. listopada 1990. g. tužiteljica je uredila tužbu na način da je izostavila dio kojim je zatražila utvrđenje da je tuženik time što je neovlašteno probio dva prozora na istočnoj strani zgrade koji direktno izlaze na verandu u vlasništvu tužiteljice izvršio pačanje u nekretninu tužiteljice.

U podnesku od 15. rujna 1992. g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila obvezivanje tuženika na istočnoj fasadi zgrade zazidati dva prozora na I. katu i jedan na nadgrađu, i to na zgradi zajedničke vlasnosti stranaka M. … S., porušiti nadgrađe zgrade (iznad kata), odstraniti stepenice na sjevernoj strani zgrade ili, ako tako sročen zahtjev ne bude prihvaćen, isplatiti tužiteljici 900.000 din i postaviti pregradu kroz koju se ne može ništa vidjeti okomito na prozor kuhinje tužiteljice u veličini prozora u visini do stepenica i širini stepenica time da se pregrada postavlja 10 cm sjevernije od okomitog dijela prozora ili, ako tuženik ove radnje ne izvrši, ovlaštenje tužiteljice izvršiti radnje uz prethodno pribavljanje potrebnih sredstava od strane tuženika prisilnim putem.

Na ročištu od 4. ožujka 1993. g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je isplatu iznosa od 900.000 din zatražila sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 15. rujna 1992. g. do isplate. Na istom ročištu tužiteljica je postavila još jedan tužbeni zahtjev kojim je zatražila zabranu tuženiku pačanja u nekretninu tužiteljice i to istočnije od dijela zgrade tužiteljice M. …. i to bilo prolazom ili na bilo koji drugi način.

U podnesku od 20. listopada 1994. g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila utvrđenje da je tuženik, time što je gradeći garažu na zapadnom dijelu zemljišta zatvorio vidik tužiteljici, a s te terase garaže ima potpuni uvid u njen dnevni boravak, i što je gradnjom stepenica na sjevernom dijelu zatvorio vidik na dva prozora kuhinje i nužnika i ima uvid u ovaj prostor, time što je probio dva prozora na istočnom dijelu I. kata i otvorio prozore na istoj strani na nadgrađu i time što je sagradio nadgrađe na zgradi sagrađenoj na čest. zem. 3996/3 i 3996/14 k.o. S., time što je silom nastojao prolaziti zemljištem tužiteljice sjevernije od zgrade širina 1,20 pa dalje prema jugu na ulici, pačao u nekretnine tužiteljice te zabranu bilo kakvog pačanja ubuduće. Zatraženo je i obvezivanje tuženika zazidati sve otvore na istočnoj strani zgrade sagrađene na nekretnini iz točke 1. petita tužbe ili ovlaštenje tužiteljice sama izvršiti ovu radnju uz prethodno pribavljanje potrebnih sredstava od strane tuženika prisilnim putem. Zatraženo je i obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 15.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime premještanja kuhinje i nužnika u istoj zgradi. Konačno, tužiteljica je zatražila i isplatu iznosa od 102.500,00 kn na ime prava na nadgrađe s pripadajućim kamatama.

Na ročištu od 3. srpnja 2000. g. tužiteljica je još jednom uredila cijeli tužbeni zahtjev na potpuno isti način kao u podnesku od 20. listopada 1994. g., s tim da je povukla tužbu u dijelu kojim je zatraženo obvezivanje tuženika na isplatu iznosa od 15.000,00 kn s pripadajućim kamatama na ime premještanja kuhinje i nužnika u istoj zgradi.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom rješenja Općinskog suca za prekršaje Split od 25. siječnja 1991. g., ponude broj 5088/94 od 13. rujna 1994. g. t.d. KGS s troškovnikom instalacije vode i kanalizacije, Ugovora o kupoprodaji nekretnina ''U Splitu, 22. kolovoza 1978. g.'', Ugovora o diobi ''U Splitu, 15. veljače 1972. g.'', odobrenja za izgradnju Skupštine Općine Split, Odjela za urbanizam, građevinarstvo i komunalne poslove od 15. siječnja 1965. g., z.k. izvatka za čest. zem. 3996/14 i 3996/3 z.u. 11215 k.o. Split, nalaza i mišljenja vještaka M. Š. od 4. siječnja 1995. g. iz predmeta ovog suda broj II P 1756/92, rješenja ovog suda broj Z-2415/77 od 11. listopada 1977. g., zapisnika o utvrđivanju prometne vrijednosti nadogradnje stambene zgrade M. ….. 15 od 18. ožujka 1999. g., Kupoprodajnog ugovora ''U Splitu, 4. januara 1970. g.'', izvatka iz katastra zemljišta Područnog ureda za katastar Split od 5. i 11. travnja i 18. listopada 2001. g., rješenja ovog suda broj II P 1756/92 od 5. listopada 2000. g. i Kupoprodajnog ugovora ''U Splitu, 26. siječnja 1971. g.''. Sud je izveo dokaz uviđajem na licu mjesta od 4. veljače 1991. g. uz sudjelovanje vještaka za građevinarstvo J.

M. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 8. veljače 1991. g. i usmenu dopunu na ročištu od 25. listopada 1991. g., uviđajem na licu mjesta od 12. siječnja 1994. g. uz sudjelovanje vještaka građevinske struke J. M., koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 28. siječnja 1994. g. i uviđaj na licu mjesta od 27. listopada 2000. g. bez sudjelovanja vještaka. Saslušani su svjedoci M. P., Ž. G., J. M.,

J. G. i izveden je dokaz saslušanjem parničnih stranaka.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem II P 708/90 od 15. svibnja 2002. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Ovom je odlukom odbijen prijedlog tužiteljice za donošenje privremene mjere, koje je rješenje postalo pravomoćno. Odlučujući o žalbi tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-321/05-2 od 31. svibnja 2006. g. ukinuo presudu u pobijanom, dosuđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi poslovni broj II P 1644/06.

Na ročištu od 27. rujna 2006. g. doneseno je rješenje o prekidu postupka te odlučeno da će se postupak nastaviti kad stranke izvrše diobu suvlasničke zajednice odnosno kad taj postupak pravomoćno završi ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Rješenje je izrađeno na listu 127 spisa.

Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila tužiteljica te je drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-700/07-2 od 20. srpnja 2007. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Na ročištu od 29. studenog 2007. g. doneseno je rješenje o prekidu postupka te je odlučeno da će se postupak nastaviti kad stranke utvrde suvlasničke dijelove na nekretnini. Rješenje je izrađeno na listu 137 spisa.

Protiv ovog rješenja žalbu je izjavila tužiteljica te je drugostupanjski sud rješenjem broj Gž-4662/08 od 3. studenog 2008. g. ukinuo pobijano rješenje i predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je pregledao nagodbu ''Split, 4. veljače 1974. g.'', uvjerenje Općine Split, Sekretarijata za urbanizam, građevinarstvo, imovinsko-pravne i stambene poslove od 10. listopada 1990. g. s prijedlogom uvjeta uređenja prostora i preris katastarskog plana od 10. svibnja 1990. g. Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem II P 1644/06 od 23. prosinca 2008. g. kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev. Odlučujući o žalbama tužiteljice (u odnosu na odluku o troškovima postupka) i tuženika drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-589/09 od 10. prosinca 2009. g. ukinuo presudu u pobijanom, dosuđujućem dijelu i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovni postupak. Predmet je dobio novi poslovni broj P 2 51/10.

Rješenjem broj P 2 51/10 od 24. veljače 2010. g. vraćena je tužiteljici tužba radi ispravka i dopune jer pod točkom 1. petita ne sadrži određen tužbeni zahtjev.

U podnesku od 19. ožujka 2010. g. tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev pod točkom 1. tako da je zatražila naložiti tuženiku prestati bespravno uznemiravati tužiteljicu u ostvarivanju njenih vlasničkih prava glede kuće i zemljišta u S., označeno kao čest. zem. 3996/3 i 3996/14 k.o. S. na način da mu se zabrani pristup na onaj dio nekretnine koji se nalazi na sjevernom dijelu u širini od 1,20 m uzduž dijela kuće tužiteljice, prema jugu ulice.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split od 12. prosinca 2013. g. i uviđajem na licu mjesta od 26. kolovoza 2011. g. uz sudjelovanje vještaka građevinske struke P. P. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje od 5. listopada 2011. g.,

usmenu dopunu na ročištu od 26. siječnja 2012. g., pisanu dopunu od 29. veljače 2012. g. i usmenu dopunu na ročištu od 27. studenog 2012. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem P 2 51/10 od 11. veljače 2014. g. kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan te tužba djelomično odbačena. Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je rješenjem broj Gžp-554/2014 od 4. lipnja 2014. g. potvrdio rješenje prvostupanjskog suda pod točkom I. izreke te ukinuo presudu i rješenje pod točkom II. izreke i predmet u tom dijelu vratio ovom sudu na ponovno suđenje s tim da se nova glavna rasprava održi pred drugim sucem. Predmet je dobio novi poslovni broj Pi 525/14.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom dopisa tužiteljice Upravnom odjelu za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjeku za graditeljstvo Županije Splitsko-dalmatinske od 22. travnja 2015. g., izradom pisane dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka za graditeljstvo P. P. od 28.

travnja 2015. g., od 6. srpnja 2016. g. i 22. veljače 2017. g. i usmenom dopunom na ročištu od 14. veljače 2017. g., rješenja Upravnog odjela za prostorno uređenje i graditeljstvo, Odsjeka za graditeljstvo Županije Splitsko-dalmatinske od 14. rujna 2015. g. i dopisa Porezne uprave, Područnog ureda Dalmacija, Ispostave Split od 19. veljače 2016. g.

Nakon ovako provedenog postupka sud je donio presudu pod poslovnim brojem Pi 525/14 od 29. svibnja 2017. g. kojom je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen. Odlučujući o žalbi tužiteljice drugostupanjski sud je rješenjem broj Gž-2002/17 od 7. rujna 2017. g. odbio žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je izjavila reviziju te je Vrhovni sud RH rješenjem broj Rev-x 133/18 od 26. svibnja 2020. g. ukinuo presude Županijskog suda u Splitu broj Gž-2002/17 od 7. rujna 2017. g. i ovog suda broj Pi 525/14 od 29. svibnja 2017. g. u dijelu kojim je odbijen zahtjev za isplatu iznosa od 367.181,70 kn s pripadajućim kamatama te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

U nastavku postupka, osim već izvedenih dokaza, sud je izveo dokaz pregledom upravnog predmeta broj UP/I-361-03/12-04/1827 i pisane dopune nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. P. od 23. lipnja 2022. g.

U podnesku predanom u spis na ročištu od 8. rujna 2022. g. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev na način da je zatražila isplatu iznosa od 367.252,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja do isplate, a na ime prava nadogradnje.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

Predmet ovog postupka u ovoj fazi je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 367.252,00 kn s pripadajućim kamatama na ime prava nadogradnje.

Tužiteljica je po prvi put ovakav zahtjev postavila u podnesku od 20. listopada 1994. g., navodeći u podnesku da je tuženik sagradio nadgrađe na stambenoj zgradi u S., M. … suprotno Ugovoru o diobi koji su zaključili raniji vlasnici braća

M., te je time svojatao veća prava na kući od onih koja mu pripadaju radi čega je zatražena isplata iznosa od 102.500,00 kn s pripadajućim kamatama na ime prava na nadgrađe.

Na ročištu od 20. listopada 1994. g. tužiteljica je objasnila kako joj pripada polovina stambenog prostora u nadgrađu, a kako je vrlo teško u nadgrađu dobiti dvije stambene jedinice od kojih bi tužiteljici pripadala jedna jedinica uz obvezu na isplatu tuženiku onoga što je utrošio na gradnju te polovice, da radi toga traži novčanu naknadu jer je tuženik taj prostor silom uzurpirao.

Tuženik je odmah na ročištu od 20. listopada 1994. g. istakao da bi za ovako postavljen tužbeni zahtjev bilo nužno utvrditi omjere suvlasničkih prava na predmetnoj nekretnini za svakog od suvlasnika jer su suvlasnici kuće i treće osobe: J. i R. G., a suvlasnički omjeri nisu utvrđeni.

Vezano za osnovanost i visinu zahtjeva za naknadu štete zbog gubitka prava na nadogradnju razmjerno suvlasničkom dijelu zgrade anagrafske oznake M. …(sada 27) sagrađene na čest. zem. 3996 z.u. 11215 k.o. S. ovaj sud je u ranijoj, u

odbijajućem dijelu ukinutoj presudi broj Pi 525/14 od 29. svibnja 2017. g. naveo:

''U postupku je do sada, vezano za sporno pitanje suvlasničkih udjela stranaka na spornoj nekretnini, utvrđeno slijedeće:

-da su raniji uknjiženi vlasnici nekretnina označenih kao čest. zem. 3996/3 i 3996/14 k.o. S. I. i F. M., svaki za po ½ dijela, dana 15. veljače 1972.

g. zaključili Ugovor o diobi, iako su u to vrijeme već bili prodani dijelovi ove nekretnine i to: F. M. je svoj dio nekretnine već bio prodao i to: potpuno nedovršeni

podrumski stan u stambenoj zgradi s dijelom zemljišta J. i R. G. Kupoprodajnim ugovorom od 4. siječnja 1970. g. te pravo nadogradnje jednog kata s krovnom konstrukcijom nad prizemnom stambenom zgradom koji kupac ima podići isključivo o svom trošku s dijelom zemljišta tuženiku Kupoprodajnim ugovorom od 26. siječnja 1971. g.,

-da su raniji upisani suvlasnici I. i F. M. u Ugovoru o diobi utvrdili da su suvlasnici nekretnina označenih kao čest. zem. 3996 tijelo 1., z.u. 11215 k.o. S. za po ½, da su na toj nekretnini podigli zgradu zajedničkim sredstvima koja da je isto u suvlasništvu braće za po ½ dijela, da se u vrijeme sastavljanja ovog Ugovora zgrada sastojala od stana u podrumu, stana u prizemlju te prvog kata koji se nalazi u gradnji, da na ime ½ dijela čitave zgrade suvlasniku I. M. pripadaju dvije prostorije

na sjeveroistočnom dijelu podruma te čitavo prizemlje, a suvlasniku F. M.

na ime njegovog suvlasničkog dijela od ½ pripadaju tri prostorije na jugozapadnom dijelu podruma te prvi kat koji se još nalazi u gradnji, da su ovim Ugovorom braća precizno podijelila i zemljište oko zgrade, da su u čl. II. st. 5. sporazumno utvrdili da se nad prvim katom ne može vršiti nadogradnja bez sporazuma obojice suvlasnika, da su u čl. IV. Ugovora naveli da je F. M. već prodao svoj dio zgrade, a da kupac

može imati samo ona prava koja ima F. M. i koja je dobio diobom,

-da je tužiteljica zaključila Ugovor o kupoprodaji nekretnina sa suvlasnikom I. M. dana 22. kolovoza 1978. g. te je kupila pravo vlasništva svih nekretnina koje su označene u točki 1. Ugovora odnosno stan u prizemlju za cijelo, dio dvora, zemljišta i podruma.

Temeljem ovako utvrđenog činjeničnog stanja drugostupanjski su sudovi zaključili:

-u odluci broj Gž-321/05 od 31. svibnja 2006. g.: da je ostalo nepoznato koliki bi suvlasnički dio predmetne nekretnine pripao J. i R. G., koji su od F.

M. kupili podrum stambene zgrade,

-u odluci broj Gžp-589/09 od 10. prosinca 2009. g.: da su Ugovorom o diobi, zaključenim nakon što je F. M. prodao svoj dio nekretnine, suvlasnici

suglasnom voljom naznačili što su faktično već podijelili i držali u posjedu, pa da se radi o valjanom pravnom poslu,

-u odluci broj Gžp-554/2014 od 4. lipnja 2014. g.: da je u postupku potrebno utvrditi suvlasnički udio stranaka na spornoj nekretnini, jer se radi o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti pružanja vlasničkopravne zaštite u obliku naknade štete koju je tužiteljica zatražila.

U ovoj je odluci (Gžp-554/2014 od 4. lipnja 2014. g.) izražen i slijedeći stav: tuženik temeljem Ugovora o diobi iz 1972. g. te temeljem Kupoprodajnog ugovora s F. M. iz 1971. g. nije mogao izvršiti nadogradnju nad prvim katom bez suglasnosti ostalih suvlasnika te je bespravnom nadogradnjom koja je izvedena bez suglasnosti tužiteljice došlo do uznemiravanja tužiteljičinih vlasničkih prava. O visini suvlasničkog dijela tužiteljice da ovisi osnov, obujam i visina novčanog zahtjeva tužiteljice.

Ovakav zaključak dijeli i ovaj sud, a osim na sadržaju interpretiranih Ugovora o diobi iz 1972. g. i Kupoprodajnog ugovora iz 1971. g. temelji se i na iskazima stranaka i svjedoka J. G..

Tužiteljica je u svom iskazu navela da je tuženik, par godina nakon što je kupila stan na I. katu, iznad svog stana na II. katu izgradio potkrovlje. Tuženik je u svom iskazu na istom ročištu od 3. srpnja 2000. g. naveo da u prizemlju sporne zgrade živi njegov zet J. G., da je na ovoj zgradi napravio II. kat, da je poviše tog kata bila samo armiranobetonska ploča pa da je ljeti bilo izuzetno vruće, a zimi hladno, da je nakon par godina tužiteljicu počeo pitati da bi napravio krov na kući ali da ga je tužiteljica izbjegavala i čak i ucjenjivala, radi čega, ne mogavši to više izdržati, da je još 1989. g. napravio potkrovlje s izvršenim grubim radovima za stan. Svjedok J. G.

je u svom iskazu potvrdio da je suvlasnik zgrade i zemljišta u S. na M.,

odnosno vlasnik polupodrumskog stana od 60 m2 te pripadajućeg zemljišta ispred tog stana. Tuženik da mu je kazao da će vršiti nadogradnju čemu da se nije protivio. Iz sadržaja Ugovora o diobi i Kupoprodajnih ugovora i iskaza stranaka i svjedoka G. sud primjećuje kako su se o etažama zgrade stranke, svjedok i raniji suvlasnici različito izražavali ali da se ne radi o suštinskim razlikama jer je svjedok G. vlasnik stana na prvoj etaži, bez obzira da li su se sudionici ovog postupka izjasnili da se radi o stanu u podrumu, polupodrumu ili prizemlju, tužiteljica vlasnica stana na etaži poviše bez obzira da li su se sudionici ovog postupka izjasnili da se radi o stanu u prizemlju ili I. katu te tuženik vlasnik stana na etaži poviše tužiteljičinog bez obzira da li su se sudionici ovog postupka izjasnili da se radi o stanu na I. ili II. katu. Drugim riječima, i pored različite terminologije ove okolnosti među strankama nisu bile sporne.

Iz iskaza samog tuženika proizlazi da tužiteljica nije dala svoju suglasnost za nadogradnju radi čega se nameće zaključak da je tuženik nadogradnju izvršio bespravno. Radi se o primjeni odredbe čl. 15. st. 4. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (Narodne novine broj 53/91, dalje ZOVO) prema kojoj je za poduzimanje poslova koji premašuju okvir redovnog upravljanja (otuđenje cijele stvari, promjena namjene stvari, izdavanje cijele stvari u zakup, zasnivanje hipoteke na cijeloj stvari, zasnivanje stvarnih služnosti, veći popravci i sl.) potrebna suglasnost svih suvlasnika. U postupku je, naime, bilo potrebno primijeniti odredbe ovog Zakona, a prema odredbi čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje ZV) prema kojoj se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuju prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Kako je tuženik započeo graditi nadogradnju još 1989. g. jasno je da je u primjeni ZOVO.

U odnosu na primjedbu drugostupanjskog suda da suvlasnički udjeli stranaka nisu u postupku bili utvrđeni treba navesti da zemljišnoknjižno stanje ne odgovara stvarnom stanju jer je Ugovorom o diobi bilo razjašnjeno kojih su sve realnih dijelova nekretnine vlasnici braća M. s tim da je podrumski stan u cijelosti prodan J. i

R. G. od strane F. M., iako su u Ugovoru o diobi braća odredila da

su suvlasnici podrumskog stana na način kako je to sud već opisao. Dakle, pravilno je drugostupanjski sud uočio da se tužiteljica, iako upisana u zemljišnim knjigama kao suvlasnica zgrade upisane u 2. z.k. tijelu z.u. 11215 k.o. S. za ½ idealnog dijela, u stvarnosti, kada su prije odluke tuženika izgraditi nadgrađe zgrade u zgradi postojala tri etaže s tri stana s tri vlasnika, bila suvlasnica zgrade u drugom idealnom omjeru.

Taj je suvlasnički dio izrazio vještak P. u svojoj dopuni nalaza i mišljenja od

28. travnja 2015. g. Vještak je od suda, naime, dobio nalog utvrditi suvlasničke udjele stranaka u stambenom objektu na adresi M. … u S. ne uzimajući pri tome u obzir stambeno potkrovlje, što je i logično jer su sudu potrebni suvlasnički udjeli u trenutku kada potkrovlje odnosno nadogradnja nije bila izgrađena.

Vještak je izračunao:

-da sveukupna bruto građevinska površina suterena iznosi 107,51 m2 što da predstavlja 108/313 suvlasničkih udjela cjeline ili u postocima 35%,

-da sveukupna bruto građevinska površina visokog prizemlja iznosi 107,64 m2 što predstavlja 108/313 suvlasničkog udjela cjeline ili u postocima 35%, te

-da sveukupna bruto građevinska površina I. kata iznosi 97,95 m2 što da predstavlja 98/313 suvlasničkih udjela cjeline ili u postocima 30%.

To, nadalje, znači da je tužiteljica u vrijeme kada je tuženik poduzeo radove na neovlaštenoj izgradnji nadogradnje bila suvlasnica zgrade za 108/3131 dijela odnosno izraženo u postocima za 35%, a ne za ½ kako je pogrešno upisano u zemljišnim knjigama. Ovim je sud sam odgovorio na prethodno pitanje vezano uz utvrđivanje suvlasničkih udjela stranaka u predmetnoj zgradi.

U drugostupanjskom rješenju Gžp 554/2014 od 4. lipnja 2014. g. izražen je i stav da je utvrđivanje suvlasničkih udjela stranaka na spornoj nekretnini prethodno pitanje za pružanje vlasničko pravne zaštite u obliku naknade štete koju je tužiteljica zatražila. Time se drugostupanjski sud odlučio za pravnu kvalifikaciju zahtjeva tužiteljice smatrajući da se radi o zahtjevu za naknadu štete i to u visini vrijednosti nadogradnje.

Nadalje, u drugostupanjskom rješenju broj Gžp 589/09 od 10. prosinca 2009. g. ukazano je na suprotnosti između utvrđenja površine izgrađenog nadgrađa jer je sudski vještak J. M. u svojoj procjeni utvrdio bruto površinu nadgrađa od 81,35 m2 te dodatno stepeništa u površini od 3,60 m2, a iz zapisnika Porezne uprave, Područnog ureda Split, Ispostave Split od 18. ožujka 1999. g. da proizlazi da je izvršena procjena nadgrađa površine 90,60 m2.

Radi ukazanih nepodudarnosti sud je u nastavku postupka proveo dokaz dopunskim vještačenjem po vještaku P. P. (koji je i do tada bio angažiran u postupku) koji je u svojoj pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 29. veljače 2012. g. izračunao da stambeno potkrovlje s pripatkom ima ukupno 91,83 m2 te u usmenoj dopuni na ročištu od 27. studenog 2012. g. objasnio da je ovaj rezultat dobio nakon što je zbrojio bruto građevinsku površinu nadgrađa, stambenog potkrovlja koja iznosi 77,58 m2, verande od 6,41 m2 i terase od 7,83 m2. Ovaj zaključak sud prihvaća u cijelosti te smatra da je u postupku utvrđeno da stambeno potkrovlje ima kvadraturu od 91,83 m2.

U odnosu na navod tuženika da je on sporno pravo nadogradnje kupio Ugovorom od 26. siječnja 1971. g. treba navesti da je tim Ugovorom kupljeno pravo nadogradnje stana nad prizemnim stanom odnosno (nakon izvršenih radova) stana iznad kojeg je tuženik izgradio spornu nadogradnju. Stoga je zaključak suda da pravo nadogradnje pripada svoj trojici suvlasnika zgrade. To znači da je gradnjom nadogradnje isključivo od strane tuženika došlo do povrede prava ostalih suvlasnika koji nisu dali svoju suglasnost, odnosno prava koje pripada tužiteljici.

Prilikom razmatranja visine naknade štete koja pripada tužiteljici, kao suvlasnici čije je pravo povrijeđeno, treba imati u vidu, a prema obrazloženju VSH iz presude broj Gž-2965/78 od 3. travnja 1979. g., da tužiteljica od tuženika, kao nadograditelja, ima pravo tražiti naknadu zbog njegovog neosnovanog obogaćenja (stjecanje određenih, većih, prava na zajedničkim dijelovima i građevinskom zemljištu), zatim eventualnu naknadu za umanjenu prometnu vrijednost dijela zgrade koji pripada tužiteljici te naknadu eventualne štete odnosno naknadu svega onoga što je tužiteljica nadogradnjom izgubila.

Naime, prema ocjeni ovog suda, u slučaju kada je neki suvlasnik poduzeo posao u pogledu suvlasničke stvari bez potrebne suglasnosti ostalih suvlasnika primjenjuju se pravila o poslovodstvu bez naloga. U slučaju da je suvlasnik posao obavljao u namjeri da za sebe zadrži postignute koristi iako je znao da je posao tuđi (makar i djelomično) postupao je kao nepravi poslovođa bez naloga. Prema odredbi čl. 227. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje ZOO) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 1163. novog Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 i 41/08, dalje novi ZOO), u slučaju nepravog poslovodstva onaj čiji je posao može zahtijevati i vraćanje stvari u prijašnje stanje, a i naknadu štete.

U konkretnom slučaju tužiteljica nije zatražila naknadu zbog neosnovanog obogaćenja tuženika niti naknadu za umanjenu prometnu vrijednost svog dijela zgrade nego ovaj sud smatra da iz činjeničnog supstrata koji je iznijela tužiteljica i koji je već interpretiran proizlazi da je tužiteljica zatražila ono što je radnjama tuženika izgubila: pravo na nadogradnju koje ima svoju materijalnu vrijednosti, a time i novčani ekvivalent i to razmjerno svom suvlasničkom dijelu zgrade.

Novčani ekvivalent prava na nadogradnju izračunala je još Porezna uprava, Područni ured Split u zapisniku od 18. ožujka 1999. g. i to prema cijenama na dan 19. siječnja 1996. g., računajući cijenu m2 prava na nadogradnju u visini od 1.080,00 kn, i pri tom uzevši pogrešnu površinu nadgrađa od 90,6 m2, čime se dobio iznos od 97.848,00 kn.

Vještak P. je, pak, u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja od 22. veljače 2017.

g., a na traženje suda procijeniti vrijednost prava na nadogradnju i to prema cijenama u vrijeme početka gradnje te se očitovati i na pravilnost izračuna koji je u zapisniku od 18. ožujka 1999. g. izradila Porezna uprava Split naveo:

-da je nadogradnja započela početkom svibnja 1990. g.,

-da su Pravilnikom o izmjenama i dopunama Pravilnika o načinu utvrđivanja vrijednosti i kvalitete stana (Narodne novine broj 49/90) objavljeni podaci o prosječnim troškovima građenja kvadratnog metra stana za treće tromjesečje 1990. g. za područje Općine Split koji iznose 8.750 din po metru kvadratnog stana,

-da se tržišna vrijednost prava na nadogradnji računa po kvadratu stana u visini ¼ vrijednosti troškova građenja kvadratnog metra stana ili kao tržna vrijednost nenatkrivene terase, što je vještak objasnio i u pisanoj dopuni od 6. srpnja 2016. g. Nakon toga vještak se upustio u preračunavanje iznosa koje je izrazio u tadašnjem sredstvu plaćanja u kn preko tečaja DEM, pa nakon toga i u EUR, što, po mišljenju ovog suda, ne predstavlja pravilan postupak te ga sud neće ni komentirati ni koristiti.

Naime, mišljenje je ovog suda da tužiteljici naknada štete pripada prema cijenama u vrijeme kad je tuženik poduzeo gradnju jer je tužiteljici šteta tada nastala te joj od tada pripada i pravo na traženje zatezne kamate.

To znači da se ukupnu štetu koju je tužiteljica pretrpjela radi neovlaštene gradnje tuženika izraženu u tadašnjem sredstvu plaćanja može izraziti u vrijednosti prava nadogradnje razmjerno suvlasničkom udjelu tužiteljice u cijeloj zgradi. Vrijednost prava nadogradnje za cijelo izgrađeno nadgrađe od 91,83 m2 pomnoženo s iznosom od 2.185,50 din (¼ od 8.750 din) iznosi 200.878,12 din, od čega tužiteljici može pripadati samo 35 % odnosno 70.307,34 din.

Uzimajući u obzir da je Odlukom o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske (Narodne novine broj 71/91) koji je stupio na snagu 23. prosinca 1991. g. kao valuta uveden hrvatski dinar (HRD) koji je zamijenio jugoslavenski dinar u omjeru 1:1 te da je Odlukom o prestanku važenja Odluke o uvođenju hrvatskog dinara kao sredstva plaćanja na teritoriju RH te o načinu i vremenu preračunavanja iznosa izraženih u hrvatskim dinarima u kune i lipe (Narodne novine broj 37/94) uvedena 30. svibnja 1994. g. kuna kao sredstvo plaćanja koje je zamijenilo HRD u omjeru 1:1000, proizlazi da, izraženo u kn, tužiteljici pripada iznos od 70,30 kn. U odnosu na poziv suda očitovati se o pravilnosti izračuna Porezne uprave iz zapisnika od 18. ožujka 1999. g. vještak je u dopuni nalaza i mišljenja od 22. veljače 2017. g. kratko naveo da je ova procjena izvršena prema cijenama u vrijeme izrade procjene (točnije radi se o cijenama na dan 19. siječnja 1996. g.), koje da su realno procijenjene s obzirom na taj period.

S obzirom da je Porezna uprava Split obračun vrijednosti prava na nadogradnju u zapisniku od 18. ožujka 1999. g. izvršila prema cijenama na dan 19. siječnja 1996. g., taj izračun ne može biti primijenjen u ovoj pravnoj stvari jer je ocjena suda da tužiteljici naknada štete pripada prema cijenama u vrijeme gradnje nadgrađa.

U odnosu na vrijeme gradnje nadgrađa koje je vještak smjestio u početak svibnja 1990. g. treba navesti da se u tužbi navodi da je gradnja nadgrađa započela za vrijeme prvomajskih praznika 1990. g., da je tužiteljica u svom iskazu navela da je par godina nakon što je kupila stan na I. katu tuženik izgradio potkrovlje, a tuženik je u iskazu naveo da je 1989. g. započeo graditi visoko potkrovlje. Prema ocjeni ovog suda paušalnim navodima iz iskaza tuženik nije doveo u sumnju navod tužiteljice iz tužbe da je nadogradnja poduzeta u svibnju 1990. g., što je sud smatrao utvrđenom činjenicom.

U konačno uređenom tužbenom zahtjevu tužiteljica je zatražila isplatu zatezne kamate koja na zatraženi iznos glavnice teče od 1. veljače 2016. g., što je u cijelosti trebalo prihvatiti te na dosuđeni iznos glavnice od 70,30 kn tužiteljici dosuditi zateznu kamatu koja teče od 1. veljače 2016. g., iako bi, kako je već objašnjeno, na dosuđeni iznos tužiteljici pripadala kamata od znatno ranijeg datuma odnosno od momenta nedozvoljene gradnje od strane tuženika.

Tužiteljici je zatezna kamata priznata temeljem odredbe čl. 277. st. 1. ZOO-a.''.

Nakon ovakvog obrazloženja sud je u ranijoj presudi broj Pi 525/14 od 29. svibnja 2017. g. prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 70,30 kn s pripadajućim kamatama, a u preostalom dijelu, kojim je tužiteljica zatražila isplatu iznosa od 367.181,70 kn s pripadajućim kamatama, tužbeni zahtjev je odbijen kao neosnovan. Takvu je presudu drugostupanjski sud u presudi broj Gž-2002/17 od 7. rujna 2017. g. potvrdio u pobijanom, odbijajućem dijelu, kao što je to već navedeno, dok je Vrhovni sud RH, odlučujući o reviziji tužiteljice, rješenjem broj Rev-x 133/18 od 26. svibnja 2020. g. ukinuo drugostupanjsku presudu u cijelosti, a prvostupanjsku presudu u odbijajućem dijelu i predmet vratio ovom sudu na ponovno suđenje.

Prema odredbi čl. 394. a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) sud kojem je predmet vraćen na ponovno suđenje vezan je u tom predmetu pravnim shvaćanjem na kojem se temelji rješenje revizijskog suda kojim je ukinuta pobijana drugostupanjska, odnosno kojim su ukinute drugostupanjska i prvostupanjska presuda.

Ova je odredba u noveli Zakona o parničnom postupku iz Narodnih novina broj 80/22 i to u čl. 70. brisana, ali je u prijelaznim i završnim odredbama i to u čl. 107. st. 1. navedeno da će se postupci pokrenuti prije stupanja na snagu tog Zakona dovršiti primjenom odredbi ranijeg ZPP-a, te kao iznimka odredba čl. 70. nije navedena u st. 2. U st. 5. čl. 107. iz prijelaznih i završnih odredbi navedeno je da će se, iznimno od odredbe st. 1. ovog čl., odredbe čl. 58. do 73. tog Zakona o reviziji primjenjivati i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu tog Zakona nije donesena drugostupanjska odluka. Kako je drugostupanjska odluka u konkretnoj pravnoj stvari donesena prije stupanja na snagu novele ZPP-a iz Narodnih novina broj 80/22, proizlazi da je odredba čl. 394. a ZPP-a u primjeni.

U rješenju Vrhovnog suda RH iznesena su slijedeća pravna shvaćanja:

-da u rješenju konkretnog spora treba poći od sadržaja odredbi čl. 24. do čl. 26. ZOVO-a, kojima je uređeno pitanje stjecanja prava vlasništva građenjem na tuđem zemljištu, prema kojima, u situaciji kada se ne traži vlasništvo građevine ili rušenje građevine, prijašnji vlasnik ima pravo zahtijevati naknadu po prometnoj cijeni zemljišta,

-da, prema odredbi čl. 189. ZOO-a, oštećenik ima pravo kako na naknadu obične štete tako i izmakle koristi, te da se, prema st. 2. istog čl., visina naknade štete određuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon određuje što drugo,

-da je, s obzirom na sadržaj odredbe čl. 189. ZOO-a, zaključak nižestupanjskih sudova da tužiteljici pripada tržišna vrijednost naknade štete zbog gubitka prava na nadogradnju srazmjerno suvlasničkom dijelu zgrade prema cijenama kad je izvršena gradnja pogrešan, jer se ta naknada utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Radi izraženog pravnog stajališta iz ukidnog rješenja Vrhovnog suda, ovaj sud je u nastavku postupka proveo dokaz pisanom dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. P. od 23. lipnja 2022. g., a vještaku je dan nalog očitovati se da li je u međuvremenu, od procjene koju je vještak izvršio u dopuni nalaza i mišljenja od 6. srpnja 2016. g. i u kojoj je izrazio tržišnu vrijednost prava na nadogradnju koja se računa u visini ¼ vrijednosti stana ili kao tržišna vrijednost nenatkrivene terase i to prema cijenama na dan izrade dopune nalaza i mišljenja, došlo do promjena u procijenjenoj tržišnoj vrijednosti prava na nadogradnju jer je sudu potrebna, a prema iznesenom mišljenju Vrhovnog suda RH, procjena prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke.

Vještak je u pisanoj dopuni nalaza i mišljenja naveo da tržišna vrijednost prava na nadogradnju u trenutku izrade dopune nalaza i mišljenja iznosi 1.656,81 kn/m2 odnosno ukupno 144.092,11 kn, obrazlažući promjenu do koje je došlo promjenom indeksa cijena stambenih nekretnina koji je u prvom kvartalu 2017. g. iznosio 102,25, a na dan vrednovanja iznosi 142,51, tako da je korekcijski faktor za međuvremensko izjednačavanje 1,39 odnosno 1,39 x 4.754,98 = 6.627,21 kn/m².

Iz ukupnog umnoška (144.092,11 kn) jasno je da je vještak utvrđenu cijenu odnosno novčani ekvivalent prava na nadogradnju izračunao množenjem cijene po m² s površinom od 86,97 m².

U ranijoj je odluci, čije je obrazloženje u cijelosti ponovljeno u ovoj odluci, sud utvrdio da sporno stambeno potkrovlje (nadogradnja) ima ukupnu površinu od 91,83 m2, a u skladu s pisanom dopunom nalaza i mišljenja sudskog vještaka P. od

29. veljače 2012. g. U toj je dopuni, treba nadodati, vještak trebao usporediti novopregledano stanje objekta nadogradnje u odnosu na stanje prilikom uviđaja na licu mjesta od 8. veljače 1991. g. kojem je bio prisutan sudski vještak građevinske struke J. M. te je navedeno da je prema zatečenom stanju stambeno potkrovlje u potpunosti uređeno te se koristi za stanovanje, balkon s južne strane da je prenamijenjen u terasu jer je sjevernim dijelom uvučen u prostor nadogradnje što da nije promijenilo površinu nadogradnje te je nadograđena veranda sa zapadne strane nadgrađa za čiju je površinu povećana ukupna bruto površina nadgrađa (ukupno 91,83 m²). Na ročištu od 27. studenog 2012. g. vještak je i usmenoj dopuni nalaza i mišljenja potvrdio da je riječ o ukupnoj površini od 91,83 m².

Množenjem utvrđene površine stambene jedinice na nadgrađu (91,83 m²) s korigiranom cijenom m² od 1.656,81 kn dobije se iznos od 152.144,86 kn. Od tog iznosa tužiteljici na ime naknade štete zbog gubitka prava na nadogradnju razmjerno suvlasničkom dijelu zgrade anagrafske oznake M. …. broj … (sada 27) izgrađene na čest. zem. 3996 z.u. 11215 k.o. S. pripada dio od 35% odnosno 53.250,70 kn, na koji iznos tužiteljici pripada i isplata zatezne kamate koja teče od presuđenja do isplate, a prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, kojim je ovaj sud vezan.

Od iznosa glavnice koja tužiteljici pripada trebalo je oduzeti već dosuđeni iznos od 70,30 kn iz pravomoćnog dijela presude Pi 525/14 od 29. svibnja 2017. g. te, konačno, tužiteljici dosuditi iznos od 53.180,40 kn sa zateznom kamatom koja teče od 24. listopada 2022. g. do isplate po stopi kako je to pravilno tužiteljica zatražila u zadnjem podnesku: koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U preostalom dijelu, za isplatu glavnice od 314.071,60 kn s pripadajućim kamatama tužbeni zahtjev trebalo je odbiti kao neosnovan.

Sud je u izreci iznos glavnice koji je dužan podmiriti tuženik te dijela glavnice koji je odbijen kao neosnovan iskazao i u valuti EUR, a temeljem odredbe čl. 48. st. 1. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22).

Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22) jer je sud uspjeh stranaka u sporu ocijenio podjednakim, a uvažavajući uspjeh s osnovom i visinom postavljenog zahtjeva te posebno okolnošću da se dokazni postupak u najvećem dijelu vodio radi ocjene osnovanosti zahtjeva tužiteljice za isplatu naknade štete radi gubitka prava na nadogradnju, a u tom je osnovu svog zahtjeva tužiteljica u potpunosti uspjela, radi čega postoji osnova za donošenje odluke da svaka stranka snosi svoje troškove.

U Splitu, 24. listopada 2022. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).