REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
P-5579/2019
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari tužitelja A. R. iz S., P. cesta 27, OIB ……………., kojeg
zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u S., protiv tužene A. B. d.d. Z., S. avenija 6, OIB …….., koju zastupa punomoćnik H.
M., odvjetnik u Z., nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 31.
kolovoza 2022. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja J. S., odvjetnice u Splitu i zamjenice punomoćnika tužene A. J., odvjetnice u S., na ročištu radi objave, dana 21. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnima odredbe iz članka 2. i članka 3. Ugovora o kreditu broj 216-322/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tužene kao davatelja kredita, dana 25. kolovoza 2005., solemniziranog po javnom bilježniku mr. Zoji Puljiz iz Splita, pod brojem OU-583/05 dana 1. rujna 2005. i to u dijelu u kojem je u tim odredbama ugovora ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF).
II Nalaže se tuženoj, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 72.236,24 kn sa zakonskim zateznim kamatama koja teku na iznos od:
- 432,85 kn od 4.2.2011. do isplate - 477,45 kn od 4.3.2011. do isplate
- 431,56 kn od 13.4.2011. do isplate -
439,92 kn od 4.5.2011. do isplate -
634,10 kn od 4.6.2011. do isplate -
653,02 kn od 4.7.2011. do isplate -
815,25 kn od 4.8.2011. do isplate -
731,92 kn od 5.9.2011. do isplate
- 640,69 kn od 4.10.2011. do isplate
- 630,90 kn od 17.11.2011. do isplate
- 623,87 kn od 13.12.2011. do isplate
- 667,39 kn od 10.1.2012. do isplate -
705,32 kn od 13.2.2012. do isplate
- 710,41 kn od 6.3.2012. do isplate -
684,16 kn od 4.4.2012. do isplate
- 701,88 kn od 4.5.2012. do isplate -
714,00 kn od 4.6.2012. do isplate -
693,61 kn od 4.7.2012. do isplate -
698,97 kn od 4.8.2012. do isplate -
683,68 kn od 4.9.2012. do isplate
- 651,10 kn od 4.10.2012. do isplate -
686,33 kn od 5.11.2012. do isplate -
703,23 kn od 4.12.2012. do isplate -
690,92 kn od 4.1.2013. do isplate -
624,47 kn od 4.2.2013. do isplate -
680,92 kn od 4.3.2013. do isplate -
685,85 kn od 4.4.2013. do isplate -
663,73 kn od 8.5.2013. do isplate -
594,91 kn od 5.6.2013. do isplate -
593,16 kn od 3.7.2013. do isplate -
610,06 kn od 2.8.2013. do isplate -
637,16 kn od 2.9.2013. do isplate
- 674,69 kn od 1.10.2013. do isplate -
655,33 kn od 4.11.2013. do isplate -
669,04 kn od 2.12.2013. do isplate -
684,59 kn od 16.1.2014. do isplate -
694,24 kn od 1.2.2014. do isplate -
714,68 kn od 3.3.2014. do isplate -
707,99 kn od 2.4.2014. do isplate -
685,38 kn od 8.5.2014. do isplate -
678,13 kn od 2.6.2014. do isplate
- 45.479,38 kn od 27.6.2014. do isplate,
a koje zakonske zatezne kamate se obračunavaju u razdoblju od 4. veljače 2011. do
31. srpnja 2015. po stopi koja se za svako polugodište utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet (5) postotnih poena, a u razdoblju od 1.
kolovoza 2015. pa do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena.
III Nalaže se tuženoj, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.000,00 kn sa zateznom kamatom koja teče od dana donošenja ove presude do isplate, a koja se određuje za svako polugodište,
uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotna poena.
Obrazloženje
1. Dana 24. listopada 2019. zaprimljena je tužba kojom je tužitelj ustao protiv tužene radi utvrđenja ništetnih odredbi iz čl. 2. i 3. Ugovora o kreditu broj 216- 322/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava, sklopljenog između parničnih stranaka 25. kolovoza 2005., a solemniziranog 1. rujna 2005. po javnom bilježniku Z. P. iz S. pod brojem OU-583/05 dana te radi isplate novčanog iznosa od 90.617,46 kn s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svake pojedine mjesečne tražbine. Navodi kako mu je predmetnim ugovorom odobren stambeni kredit s valutnom klauzulom u iznosu od 63.000 CHF prema srednjem tečaju tužene na dan isplate kredita i istodobno utvrđena kamatna stopa u visini od 3,99 % godišnje. Dodaje kako prilikom sklapanja ovog tipskog ugovora nije imao utjecaja na njegov sadržaj pa tako ni na odredbu o valutnoj klauzuli te ističe kako je na ovaj način tužena povrijedila propise Zakona o zaštiti potrošača, radi čega se takve ugovorne odredbe smatraju nepoštene. Nadalje navodi kako je zbog ovakvog postupanja tužene, odnosno njezinog pravnog prednika
H. A.-A.-Bank d.d., a radi kolektivne zaštite interesa potrošača, pred
Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen parnični postupak pod poslovnim brojem P- 1401/2012 u kojem je, odlučujući po žalbi, Visoki Trgovački sud RH presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tužena H. A.-A.-Bank d.d. u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima u kojima su sadržane ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora potrošače nije u cijelosti informiralo o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tužena postupala suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Na kraju navodi kako je 27. lipnja 2014. prijevremeno u cijelosti otplatio kredit te kako je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tuženoj platio iznos od 79.266,11 kn.
2. U svom odgovoru od 20. ožujka 2020. tužena je u cijelosti osporila osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, ističući pored toga prigovor zastare potraživanja. U bitnom navodi kako je tužitelj imao mogućnost slobodnog izbora između više opcija, kako ugovora s različitim valutnim klauzulama, tako i hrvatskim kunama, dodajući kako je u praksi neprovedivo da svaki korisnik s djelatnikom banke osobno pregovara o uvjetima koji bi za njega bili najpovoljniji. Osporava da bi ugovaranje valutne klauzule bilo nepošteno i nesavjesno, niti je tužena mogla znati kakve će okolnosti nastupiti u tijeku otplate kredita te kako je njezino postupanje bilo u skladu s pozitivnim zakonskim propisima.
3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216- 322/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 25. kolovoza 2005. (dalje Ugovor), vlasničkog lista od 17. kolovoza 2005., otplatnog plana od 16. ožujka 2016. i 30. rujna 2005., pregleda prometa za klijenta i specifikacije uplata od 16. ožujka 2016., rješenja MORH od 27. travnja 1994., financijskog vještačenja po Ines Lozić, sudskoj vještakinji za financije, računovodstvo i poreze od 16. ožujka 2022. i njezinog očitovanja na primjedbe stranka od 12.srpnja 2022. Ostali dokazni prijedlozi nisu prihvaćeni, jer ih sud smatra suvišnim.
4. Stranke su zatražile naknadu parničnog troška.
5. Tužbeni zahtjev je osnovan.
6. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi pitanje osnovanosti i visine tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i osnovanost istaknutog prigovora zastare potraživanja.
7. Pregledom Ugovora od 25. kolovoza 2005. razvidno je kako je tužitelj, kao korisnik kredita, sklopio s pravnim prednikom tužene H. A.-A.-Bank d.d. Zagreb, kao kreditorom, kredit koji mu je u skladu s člankom 2. odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 63.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora za devize na dan korištenja, dok je člankom 3. ugovoreno kako se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 465,69 CHF po srednjem tečaju banke za devize na dan plaćanja.
8. Odredbama iz čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03, dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano je kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz čl. 87. ZZP/03.
9. Odredbom iz čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) propisano je kako činidba, kao objekt ugovorne obveze, mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Po odredbi iz čl. 272. činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su sudionici ugovora ostavili trećoj osobi da ju odredi, a ukoliko je činidba nemoguća, nedopuštena ili neodređena, odnosno neodrediva, ugovor je ništetan,
kako propisuje odredba iz čl. 270. st. 1. ZOO.
10. Uzimajući u obzir sporno pitanje osnovanosti tužbe, odnosno jesu li odredbe sadržane u ranije navedenim člancima 2. i 3. Ugovora o kreditu od 25. kolovoza 2005. nepoštene, odnosno ništetne i s tim u vezi ne proizvode pravne učinke, prije svega valja navesti kako je zbog istovjetnog postupanja protiv pravnog prednika tužene H. A.-A.-Bank d.d. i niza drugih banaka s područja
Republike Hrvatske, a radi zaštite potrošača, odnosno korisnika kredita, vođen postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 koji je pravomoćno okončan presudama Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske. Tako je presudom broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno kako je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. u vremenu od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima i nepoštene ugovorne odredbe u ugovornom potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je švicarski franak ugovoren kao valuta uz koju je vezana glavnica, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, kao trgovac nije u cijelosti informirala potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a u tijeku pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time postupala suprotno odredbama iz članaka 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama iz članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) te suprotno odredbama ZOO. S tim u vezi, Visoki trgovački sud RH naložio je svim tuženima u tom postupku pa tako i pravnom predniku tužene, prekinuti s gore opisanim postupanjem i u roku od 60 dana ponuditi potrošačima izmjenu ugovornih odredbi kojima je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postupku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovite kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda te zabranio svim tuženima pa tako i ovdje pravnom predniku tužene, svako takvo ili slično buduće postupanje.
11. Nadalje, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP) po kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe udruga, tijela, ustanova ili drugih organizacija koje su osnovane u skladu sa zakonom, a koje se u sklopu svoje registrirane djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, a kojom su utvrđena postupanja i propuštanja te povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba pozvati. S tim u vezi, valjalo je cijeniti i sadržaj odredbe iz čl. 138.a ZZP (NN broj 79/09) po kojoj odluka, donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, jasno je kako su odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli bile sastavni dio standardnog, unaprijed formuliranog ugovora o kreditu, sastavljenog od banke koja o tim odredbama nije pregovarala sa svakim pojedinim potrošačem, odnosno budućim korisnikom kredita koji nije imao utjecaj na njihov sadržaj, već mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta obveza koju objektivno nije mogao sagledati u kontekstu cjeline ugovora u vrijeme njegovog sklapanja, tako da su te ugovorne odredbe imale za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita, kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku kao drugu ugovornu stranu, a što je svakako suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zloupotrebe prava.
12. U konkretnom slučaju utvrđen je istovjetan način postupanja tužene, odnosno njezinog pravnog prednika, jer je predmetni ugovor unaprijed formulirala i standardizirala te tužitelju, kao budućem korisniku kredita, po službenim osobama dala na uvid osnovne uvjete sklapanja kredita, poput odobrenja ukupnog iznosa, roka njegove isplate i iznosa mjesečnih anuiteta, bez posebnih uputa ili informacija o švicarskom franku, a svakako bez mogućnosti posebnog pregovaranja o ključnim elementima budućeg pravnog posla pa tako i vezivanja odobrenog iznosa uz valutu CHF, odnosno o uvjetima i načinu njezine promjene, čime je utjecala na neravnopravan odnos ugovornih strana. Na temelju takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu valutnog tečaja, koji bi pritom bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim precizno određenog tečaja u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduće ugovorne obveze nisu bile određene niti odredive. U svakom slučaju, tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora nije bio upoznat o parametrima koji utječu na promjene u tijeku otplate kredita, niti je na njih imao kakvog utjecaja, uz napomenu kako i sama tužena u odgovoru na tužbu ne čini spornim da stranke nisu pregovarale i raspravljale o svakoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi.
13. Slijedom iznijetog, odredbe o valutnoj klauzuli, sadržane u člancima 2. i 3. predmetnog ugovora o kreditu imale su za posljedicu značajnu neravnotežu odnosa i položaja njegovih sudionika i to na štetu tužitelja kao korisnika kredita, odnosno potrošača, stoga su bile nepoštene, a pored toga, činidba kao objekt ugovorne obveze neodređena i nerazumljiva, tako da ih primjenom citiranih odredbi ZZP/03 i ZOO sud smatra ništetnim, radi čega je zahtjev tužitelja postavljen radi utvrđenja njihove ništetnosti prihvaćen u cijelosti, kako je i odlučeno u točki I izreke presude.
14. Na okolnost utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva, odnosno utvrđenja razlike iznosa kojeg je tužitelj platio tuženoj po osnovi ugovora o kreditu i dospjelim mjesečnim obvezama, u skladu s gore označenim ugovornim ništetnim odredbama, u odnosu na otplatni plan koji je sastavljen po prvotno ugovorenim odredbama o valutnoj klauzuli, proveden je dokaz vještačenjem po sudskoj vještakinji za knjigovodstveno i financijsko vještačenje I. L., koja je imala na raspolaganju predmetni spis i njemu priloženu dokaznu građu.
15. U svom vještvu od 16. ožujka 2022. vještakinja je utvrdila kako je predmetnim ugovorom tužena odobrila tužitelju kredit u iznosu od 63.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem deviznom tečaju tužene za tu valutu na dan korištenja kredita, kako je kamatna stopa ugovorena u visini od 3,99% godišnje, a promjenjiva u skladu s odlukom banke te kako se u promatranom razdoblju mijenjala kamatna stopa, ali i tečaj CHF, koji je oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio u trenutku sklapanja ugovora. S tim u vezi, a pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita u CHF nije mogao mijenjati tečaj na štetu tužitelja, vještakinja utvrđuje kako je zbog porasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, tijekom razdoblja otplate kredita vezanog uz CHF, tužitelj više platio iznos od 75.992,96 kuna i tome priložila tabelarni prikaz svake pojedine tužiteljeve uplate i iskazane razlike po mjesecima. U svom očitovanju na primjedbe stranaka od 12. srpnja 2022. vještakinja je ustanovila kako je tužitelj u tijeku otplate pojedinih mjeseci plaćao manje negativne razlike od onog što je trebao i kako bi zbog toga gore iskazanu preplatu valjalo umanjiti za iznos od 3.756,72 kn, radi čega je na kraju ustanovila ukupnu razliku u plaćanjima u iznosu od 72.236,24 kn.
16. Nakon iskazanog nalaza iz očitovanja vještakinje stranke nisu iznijele nove primjedbe koje bi dokazale pogrešan pristup vještakinje, njezinu nestručnost ili neobjektivnost, odnosno kakvu grešku prilikom izračuna, niti su ga kako dovele u sumnju, stoga ga sud prihvaća u cijelosti kao vjerodostojan dokaz, uz napomenu kako je vještakinja postupila upravo u skladu s potrebama predmetnog spisa, odnosno u cilju utvrđenja odlučnih činjenica u ovoj pravnoj stvari.
17. Podneskom od 11. kolovoza 2022. tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev, uskladivši ga s nalazom vještakinje, tako da je u odnosu na glavnicu zatražio isplatu iznosa od 72.236,24 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče u odnosu na svaku pojedinu dospjelu mjesečnu tražbinu.
18. Što se tiče prigovora zastare potraživanja, valja navesti kako se on drži neutemeljenim i proizvoljnim. Naime, odredbom iz čl. 323. st. 1. ZOO propisano je kako je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Dakle, u smislu odredbe iz čl. 241. ZOO tijek zastarnog roka prekinut je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača te zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka i to od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Kako je parnični postupak koji je pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012, pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., rok za zastaru potraživanja od pet godina počinje teći od označenog dana, što znači da u odnosu na predmetnu tužbu zaprimljenu 24. listopada 2019. nije nastupila zastara potraživanja.
19. Na kraju svega valja navesti kako je posljedica ništetnosti vraćanje onog što je stečeno bez osnove, kako to propisuje odredba iz čl. 323. st. 1. ZOO, stoga predmetna tužba ima valjano činjenično i zakonsko uporište, radi čega je osnovan zahtjev tužitelja za vraćanjem, odnosno isplatom gore utvrđenog pretplaćenog novčanog iznosa od 72.236,24 kn, sa zateznom kamatom koja mu pripada u skladu s odredbom iz čl. 1115. ZOO i to na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, radi čega je i odlučeno kao u točki II izreke ove presude.
20. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi iz čl. 154. st. 1. ZPP. Uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora, tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 24. listopada 2019. i četiri obrazložena podneska od 28. listopada 2021., 24. ožujka, 23. lipnja i 11. kolovoza 2022., kao i zastupanja na ročištima održanim 27. siječnja, 5. srpnja i 31. kolovoza 2022. u iznosu od 2.500,00 kn za svaku nabrojanu radnju (Tbr. 7. toč. 1., Tbr. 8. toč. 1., Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje OT). Dakle, priznat mu je trošak zastupanja po punomoćniku u iznosu od 20.000,00 kn, koji je valjalo uvećati za 25% PDV i trošak vještačenja u iznosu od 3.000,00 kn, stoga je tuženoj valjalo naložiti naknadu parničnog troška tužitelja u iznosu od 28.000,00 kn sa zateznom kamatom koja na označeni iznos teče od donošenja ove odluke do isplate, u skladu i na način propisan odredbom iz čl. 29. st. 2. ZOO, kako je i odlučeno u točki III izreke presude.
Split, 21. listopada 2022.
Sudac
Branko Malenica
PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu, a putem
ovog suda u tri primjerka.
DNA
- pun. tužitelja
- pun. tužene
