Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

Osijek

Poslovni broj: 98 Pr-112/2019-33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice I. H., OIB: . . . , iz N., zastupane po punomoćnici R. H., odvjetnici u N., protiv tuženika S. H., OIB: . . . , Z., zastupanog po punomoćnici I. P. Š., odvjetnici u Z., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, nakon glavne i javne rasprave zaključene 21. rujna 2022. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnice tužiteljice, i punomoćnice tuženika, po objavi 21. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Poništava se Sporazum o prestanku ugovora o radu od 31. listopada 2015. zaključen između tužiteljice i B., OIB: ..., iz Z., o prestanku radnog odnosa 30. studenog 2015.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika kao pravnog slijednika B., OIB: . . . , iz Z., temeljem sklopljenog Ugovora o radu od 1. veljače 2006.

III. Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta za koje je imala ugovor o radu na neodređeno vrijeme do prestanka radnog odnosa 30. studenoga 2015. ili poslove drugog radnog mjesta te da prizna i uspostavi kontinuitet radnog odnosa od dana prestanka do vraćanja na posao u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužiteljici I. H., OIB: . . . , iz N., naknaditi tuženiku S. H., OIB: . . . , Z., prouzročeni trošak u iznosu 6.750,00 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. listopada 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi od 9. studenoga 2015. navodi da je zaposlena na radnom mjestu blagajnice u trgovini B. u F., te da su 31. listopada 2015. nadređeni zaposlenici A. D. i D. G., optužili tužiteljicu da je isključivi krivac za učestali manjak u trgovini zbog čega joj daju izvanredni otkaz. Kao pogodnost za prestanak radnog odnosa ponudili su joj trajanje radnog odnosa do kraja mjeseca studenog i omogućavanje korištenja godišnjeg odmora od 6 dana, pod uvjetom da potpiše zahtjev za sporazumni raskid radnog odnosa i sporazum o raskidu. U podnesku od 2. studenoga 2015. tužiteljica je detaljno opisala postupanje nadređenih službenika, kao i razloge zbog kojih smatra da njezini potpisi nisu valjani i ne predstavljaju njenu stvarnu volju. Smatra da su potpisi od nje iznuđeni na neprimjeren način ucjenom i prijetnjom te dovođenjem u zabludu da je jedino ona i njen rad uzrok manjka u trgovini. Podneskom od 2. studenoga 2015. zatražila je zaštitu poslodavca od takvog postupanja kao i zaštitu od daljnjeg korištenja potpisanih isprava na opisani način. Do 7. studenoga 2015. tužiteljica nije primila nikakav odgovor od poslodavca, te je istog dana došla na radno mjesto da se raspita o dolasku na posao nakon isteka godišnjeg odmora. Tada joj je rečeno da nema tu što tražiti i da je dobila otkaz. Dana 9. studenoga 2015. tužiteljica je primila dvije omotnice identičnog sadržaja o korištenju godišnjeg odmora u razdoblju od 2. do 7. studenoga 2015. U podnesku od 8. prosinca 2015. navodi da je ugovor od strane poslodavca potpisan nakon što je tužiteljica uskratila suglasnost za sporazumni raskid radnog odnosa, odnosno da je Sporazum o prestanku ugovora o radu od 31. listopada 2015., potpisan od poslodavca, tužiteljica zaprimila 13. studenoga 2015. Podneskom od 20. rujna 2019. tužiteljica uredila tužbeni zahtjev na način traži da predlaže donošenje presude kojom se: poništava Sporazum o prestanku ugovora o radu od 31. listopada 2015. zaključen između tužiteljice i B., OIB: ..., iz Z., o prestanku radnog odnosa 30. studenog 2015., utvrđuje da je tužiteljica u radnom odnosu kod tuženika kao pravnog slijednika B., OIB: . . . , iz Z..., temeljem sklopljenog Ugovora o radu od 1. veljače 2006., nalaže tuženiku da tužiteljicu vrati na poslove radnog mjesta za koje je imala ugovor o radu na neodređeno vrijeme do prestanka radnog odnosa 30. studenoga 2015. ili poslove drugog radnog mjesta te da prizna i uspostavi kontinuitet radnog odnosa od dana prestanka do vraćanja na posao u roku od 15 dana, te nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu, B. se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Čini nespornim da je tužiteljica temeljem Ugovora o radu od 1. veljače 2006. zaposlena na radnom mjestu blagajnik u poslovnici B. u F., da je A. D., koja je ujedno radnica i voditeljica filijale B. u F., 31. listopada 2015. zajedno sa regionalnim voditeljem D. G., obavila razgovor s tužiteljicom u svezi njezinog manjkavog načina rada zbog kojeg je poslodavac pretrpio materijalnu štetu te da je prilikom spomenutog razgovora tužiteljici ukazano na opetovane greške prilikom rada na blagajni, radi čega joj je predložen sporazumni raskid Ugovora o radu, da je to bio posljednji u nizu kolegijalnih razgovora tužiteljice i navedenih zaposlenika tuženika kao i da je tužiteljica postavila tuženiku Zahtjev za sporazumni raskid ugovora o radu te da je po postavljenom zahtjevu sporazum zaključen. Osporava navode tužiteljice kako su

radnici A. D. i regionalni voditelj D. G. na razgovoru od 31. listopada 2015. verbalno napadali tužiteljicu optuživši je da je isključivi krivac za manjak u trgovini, kao niti da su potpisi iznuđeni ucjenom i prijetnjom, a niti je tužiteljica dovedena u zabludu. Tužiteljica prilikom sklapanja spornog Sporazuma nije bila dovedena niti u kakvu zabludu, niti je bilo mana volje na ugovornih stranaka, naime predmetni Sporazum donesen je pristankom obje stranke sporazume te je tužiteljici sve transparentno objašnjeno. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev kao neosnovan, te obvezati tužiteljicu na naknadu troškova ovog postupka.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao dopis od 2. studenoga 2015. uz predmet: povlačenje ugovora o sporazumnom prekidu radnog odnosa (list 5-8 spisa), izjave u svezi korištenja godišnjeg odmora (list 9-13, 37-38 spisa), e-mail prepisku (list 16-18 spisa), Sporazum o prestanku ugovora o radu od 31. listopada 2015. (list 28 spisa), dopis od 11. studenoga 2015. (list 29 spisa), Odluku od 9. studenoga 2015. (list 30 spisa), Zahtjev za zaštitu prava od 19. studenoga 2015. (list 31 spisa), zahtjev za sporazumni raskid od 31. listopada 2015. (list 36 spisa), anekse ugovora o radu od 1. srpnja 2008. i od 1. lipnja 2013. (list 39 spisa), Ugovor o radu od 26. rujna 2005. (list 40-41 spisa), Ugovor o radu od 1. veljače 2006. uz opis radnog mjesta (list 41-43 spisa), anex ugovora o radu od 1. veljače 2007. (list 43 spisa), preslike odluka VS RH (list 65-71 spisa), izvješće o zahtjevu za zaštitu prava (list 73 spisa), Pravilnik o radu Billa d.o.o. od 10. lipnja 2010. (list 95-106 spisa), Pravilnik o smanjenju manjka i otpisa u trgovinama (list 107- 125 spisa), opomene tužiteljici od 20. ožujka 2014. i od 12. travnja 2014. (list 130- 131 spisa), opomene tužiteljici od 27. veljače 2015., 11. lipnja 2015. i 26. rujna 2015. (list 132-134 spisa), iskaz svjedokinje Z. B. (list 135 spisa), svjedokinje A. P. (list 136 spisa), svjedoka D. G. (list 136-137, stranica 309-311 spisa), svjedokinje A. D. (list 154-155, stranica 311-314 spisa), tužiteljice (list 163 spisa), svjedokinje S. T. (list 315 spisa), kao i u drugu spisu priležeću dokumentaciju.

4. Nisu saslušane svjedokinje I. K. i B. L., budući su tuženik odnosno tužiteljica na ročištu 25. svibnja 2022. odustali od izvođenja tih dokaznih prijedloga. Nije ponovno izvođen niti dokaz saslušanjem svjedokinje A. D., obzirom su stranke na ročištu 25. svibnja 2022. suglasile da se pročitaju iskazi navedene svjedokinje sa zapisnika od 12. siječnja 2017. i 15. siječnja 2020.

5. Tijekom postupka došlo je do niza statusnih promjena na strani tuženika, tako da je u konačnici umjesto tuženika B., OIB: . . . , Z., pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari S. H. OIB: ..., Z.,. Navedeno je vidljivo i iz izvadaka iz sudskog registra priležećih na listu 204-205, 236-243, 262-263, 370-386 spisa.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za poništenje Sporazuma o prestanku Ugovora o radu sklopljenog između tužiteljice i B. 31. listopada 2015. (dalje u tekstu: Sporazum), kao i utvrđenja da radni odnos tužiteljice kod B. nije prestao s 30. listopadom 2015. i da se tužiteljica vrati na poslove radnog mjesta za koje je imala ugovor o radu.

7. Nesporno je među strankama da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu blagajnice u poslovnici B. u F. temeljem Ugovora o radu od

1. veljače 2006., da je tužiteljica 31. listopada 2015. potpisala Sporazum na temelju kojega radni odnos tužiteljice kod B. prestaje 30. listopada 2015. Jednako tako je nesporno da je tužiteljica 2. studenoga 2015. uputila poslodavcu podnesak kojim povlači potpis na Sporazumu.

8. Spornim se ukazuje jesu li na strani tužiteljice prilikom potpisivanja Sporazuma postojale mane u volji, odnosno je li tužiteljice Sporazum potpisala pod prijetnjom, u zabludi, kao i da li je tužiteljica ograničeno poslovno sposobna osoba. Teret dokaza na utvrđenje spornih okolnosti leži na tužiteljici.

9. Svoju odluku sud je temeljio na važećim odredbama Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14. i 127/17. - dalje u tekstu: ZR) i Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 78/15. - dalje u tekstu: ZOO).

9.1. Prema odredbi članka 112. stavka 1. točke 5. ZR-a ugovor o radu prestaje sporazumom radnika i poslodavca, time da u smislu odredbe članka 113. ZR-a sporazum o prestanku ugovora o radu mora biti zaključen u pisanom obliku.

9.2. Prema odredbi članka 8. stavka 4. ZR-a na sklapanje, valjanost, prestanak ili drugo pitanje u vezi s ugovorom o radu, kolektivnim ugovorom ili sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca, a koje nije uređeno ovim ili drugim zakonom, primjenjuju se u skladu s naravi toga ugovora, opći propisi obveznog prava odnosno Zakon o obveznim odnosima.

9.3. Prema odredbi članka 330. ZOO-a ugovor je pobojan kad ga je sklopila strana ograničeno poslovno sposobna, kad je pri njegovu sklapanju bilo mana volje te kad je to ovim Zakonom ili posebnim propisom određeno.

9.4. Prema odredbi članka 279. stavka 1. i 2. ZOO-a ako je ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom izazvao opravdani strah kod druge strane tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, druga strana može zahtijevati da se ugovor poništi, time da se strah smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

9.5. Prema odredbi članka 280. stavka 1. ZOO-a zabluda je bitna ako se odnosi na objekt ugovora, bitna svojstva objekta ugovora, na osobu s kojom se sklapa ugovor ako se sklapa s obzirom na tu osobu, a i na okolnosti koje se po običajima u prometu ili po namjeri strana smatraju odlučnim, a strana koja je u zabludi ne bi inače sklopila taj ugovor. Prema odredbi stavka 2. tog članka strana koja je u zabludi može zahtijevati poništaj ugovora zbog bitne zablude.

9.6. Prema odredbi članka 284. stavka 1. ZOO-a ako jedna strana izazove zabludu kod druge strane ili je održava u zabludi u namjeri da je time navede na sklapanje ugovora, druga strana može zahtijevati poništaj ugovora i onda kad ta zabluda nije bitna.

9.7. Dakle, iz sadržaja prethodno citiranih odredbi jasno proizlazi da pravni posao (a u taj spada i sporazumni raskid ugovora o radu sklopljeno među strankama) sklopljen pod prijetnjom (kao vidom psihičke sile), u zabludi i prijevarom je pobojan pravni posao u smislu da ga je moguće poništavati.

10. Radi utvrđenja je li Sporazum pobojan izvedeni su dokazi kako slijedi.

10.1. Uvidom u dopis od 2. studenoga 2015. uz predmet: povlačenje ugovora o sporazumnom prekidu radnog odnosa ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica istim uskratila pravnu valjanost svih potpisa koje je dala 31. listopada 2015. Naime, toga dana oko 13,30 sati (na kraju radnog vremena) u trgovinu je došao D. G. te ju je zajedno sa šeficom A. D. verbalno napao jer da su njezine greške (ne pregledava torbe kupaca kada radi na kasi, ne pazi na kupce koji kradu za vrijeme dok je na blagajni, u nekoliko navrata krivo kucala artikle na kasi, griješi kad radi inventure i dr.) i ona krivi za manjak koji je nastao u trgovini kroz godinu. Nastavilo se tako da su imenovani počeli vršiti psihički pritisak na tužiteljicu govoreći joj da to ne može dalje tako ići i da je jedino rješenje otkaz, na što ju je D. G. upitao hoće li sporazumni ili izvanredni otkaz, naglasivši joj pri tom da je za nju bolje da prihvati sporazumni otkaz. Pritisak na tužiteljicu je bio velik, nije znala što učiniti, samo je htjela da to što prije završi, pa je rekla da će učiniti što je bolje za nju. Tada joj je D. G. dao prazan papir i olovku te joj je rekao da piše što on diktira. Ne može reći što joj je diktirao, ali zna da joj je izdiktirao zahtjev za sporazumni otkaz koji je na njegovu uputu i potpisala. Nakon toga joj je dao da potpiše i sporazumni raskid ugovora o radu što je po njegovoj uputi potpisala. Tada nije dobila niti jedan primjerak onoga što je napisala i potpisala. Naglašava da joj D. G. tom prilikom nije dao nikakvu opciju, niti vremena da razmisli već je nastupio da mora potpisati otkaz ovako ili onako. Stoga ovim putem izvještava poslodavca da ne želi sporazumni prekid radnog odnosa, i moli da se povuče njezina izjava i Ugovor na koji je psihički bila prisiljena potpisati ga. Ne smatra se krivom za to što ju terete šefica i G., nije joj u interesu dati otkaz jer joj je to trenutno jedini izvor prihoda za egzistenciju nje i djeteta.

10.2. Uvidom u e-mail prepisku između punomoćnice tužiteljice i djelatnice B. utvrđeno je da je 5. studenoga 2015. tužiteljici poslano rješenje o korištenju godišnjeg odmora, time da je sporazum o prestanku ugovora o radu proslijeđen u centralu društva B. radi potpisa od strane ovlaštenih osoba, nakon čega će biti dostavljen radnici.

10.3. Uvidom u Zahtjev od 31. listopada 2015. utvrđeno je da je isti rukom pisan te da tužiteljica moli poslodavca za sporazumni raskid ugovora o radu sa 30. studenoga 2015., a razlog zahtjeva je osobne naravi.

10.4. Uvidom u Sporazum o prestanku Ugovora o radu od 31. listopada 2015. utvrđeno je da poslodavac B. i tužiteljica sporazumno utvrđuju da radni odnos prestaje danom 30. studenoga 2015. Sporazum je potpisan od strane tužiteljice i B..

10.5. Uvidom u Ugovor o radu od 1. veljače 2006. utvrđeno je da su ga zaključili poslodavac B.. i tužiteljica te je prema istom tužiteljica raspoređena na radno mjesto higijeničar.

10.6. Uvidom u anexe ugovora o radu od 1. veljače 2007., od 1. srpnja 2008. i od 1. lipnja 2013. utvrđeno je da su ih zaključili poslodavac B. i tužiteljica te da je tužiteljica s radnog mjesta higijeničar raspoređena na radno mjesto prodavač – blagajnik.

10.7. Uvidom u opomenu od 20. ožujka 2014. utvrđeno je da je djelatnici I. H. dana usmena opomena zbog neodgovornog obavljanja radnih zadataka.

10.8. Uvidom u opomenu od 12. travnja 2014. utvrđeno je da je djelatnici I. H. izrečena usmena opomena zbog neodgovornog obnašanja radnih zadataka. Naime, djelatnica je već jednom opomenuta za garancijske liste da kada nešto piše na garancijskoj listi treba se i izvaditi, a ne samo potpisati, pa su nađena tri artikla koja nisu izvađena.

10.9. Uvidom u opomenu od 27. veljače 2015. utvrđeno je da je djelatnici I. H. dana opomena jer nije u skladu s pravilima marketa odradila posao. Naime, na garancijskoj listi se potpisala da je artikle izvadila iz prodaje, a nije.

10.10. Uvidom u opomenu od 11. lipnja 2015. utvrđeno je da je tužiteljici izrečena usmena opomena zbog neodgovornog obnašanja radnih zadataka. Nakon što joj je dva puta objašnjeno kako mora zadatak izvršiti, to zanemaruje i taj zadatak izvršava upravo onako kako joj je rečeno da ne smije.

10.11. Uvidom u opomenu od 26. rujna 2015. utvrđeno je da je tužiteljici izdana opomena iz razloga nakon što joj se više puta objasnio postupak rada na blagajni, ona uporno radi greške, te dolazi do prigovora kupaca kako je tužiteljica neljubazna i nesposobna za rad na kasi. Rečeno joj je da svaki artikl mora skenirati, da osobno mora pogledati gajbu kada kupac donese, pune boce prebrojati kada kupac dođe na kasu i utvrditi da li su iste ili različite.

10.12.Svjedokinja Z. B. je iskazala da radi u B. N. od 2006. godine na radnom mjestu voditelj poslovnice, da je tužiteljica bila njena djelatnica od 2006. godine do 2013. godine najprije na radno mjestu higijeničarka, a potom na radnom mjestu prodavač - blagajnik, da je tužiteljica prilikom obavljanja poslova bila nesigurna u svome radu, stalno je tražila pomoć od drugih, pa da je rasporedila tužiteljicu na manje zahtjevne poslove, kao što su punjenje polica, slaganje robe i slično. Svjedokinja je tužiteljicu upozoravala nekoliko puta, a to je bilo na način da ako je nešto pogriješila, dovela bi ju do tog mjesta i objasnila kako to treba napraviti. Svjedokinja je tužiteljicu obučavala za rad na blagajni, te je tužiteljica radila tjedan do dva na blagajni, ali nije ostala raditi duže iz razloga jer nije uspjela svladati poslove na blagajni.

10.13.Svjedokinja A. P. je iskazala da tužiteljicu poznaje iz viđenja, da je kolegicu B. L. i nju, poslao direktor Ž. da odu anonimno u B. F., ta da ispitaju što se tamo konkretno događa. Ima saznanja, iz razgovora s kolegicom A. D. i još dvije kolegice koje su radile, da tužiteljica nije otišla ni pod kakvom prisilom, dok je iz razgovora s A. J., članom radničkog vijeća, saznala da tužiteljici ne daju puno radnih zadataka iz razloga što se nisu mogli na nju osloniti u izvršavanju radnih zadataka te da ju malo u njezinom poslu šparaju.

10.14.Svjedok D. G. je iskazao da je bio zaposlen kod B. na radnom mjestu voditelj regije, da je iz razgovora sa voditeljicom filijale F., A. D. saznao da ima određenih poslovnih problema i to u vidu da ima 6 radnika, da rade po dvoje u smjenama, a kada je rad u smjenama i prilikom preuzimanja posla, dolazi do problema s tužiteljicom, iz razloga što se ista nije snalazila u svezi posla te je uvijek tražila pomoć. Na sastanku 31. listopada 2015. su on i A. D. sa I. H. razgovarali o tome da se drugi zaposlenice žele na njen rad u smislu neizvršavanja radnih obveza, sporijeg rada, nezadovoljstva radnika koji bi joj pomagali u izvršavanju radnih obveza. U poslovnici je u 2015. godini bio manjak oko 55.000,00 kn, ali svjedok nikad nije rekao tužiteljici da je ona odgovorna za manjak. Rekao je u svezi rada tužiteljice, da se moraju činjenice promijeniti na bolje, a ako se ne promijene da tako neće moći, između ostalog je rekao da postoji jedna od alternativa, sporazumni otkaz ugovora o radu, na što ga je tužiteljica pitala, koja su njena prava, a on je odgovorio da ne zna, da će tužiteljica morati to pitati nekog drugog. Nakon toga je tužiteljica pristala na sporazumni prestanak ugovora o radu, te je svjedok iskazao da niti u jednom momentu nije vršio pritisak na tužiteljicu, a niti ju je za što optuživao. Tužiteljica je tijekom razgovora kratko odgovarala sa da i ne i u načelu više šutjela. Nije mislio da će tužiteljica tako lako o tome donijeti odluku, odnosno da se netko tako lako može odreći svojeg radnog mjesta. I. H. je u tom razgovoru u jednom trenutku bez ikakvih prijetnji, nagovaranja, a niti sugestija sa strane svjedoka, rekla da ona jednostavno želi sporazumni raskid ugovora, na što se svjedok iznenadio ali i prihvatio tu njezinu volju. Stekao je dojam da je ista u tome osjetila određeno olakšanje. Prilikom iznošenja svih pritužbi radnika na rad I. H. nije niti u jednom trenutku povisio ton, niti ju na bilo koji način zastrašio, nije ju ucjenjivao, nije joj prijetio otkazom jer na to nije niti ovlašten, on niti A. D.. U filijali postoji samo tipski obrazac za sporazumni raskid ugovora o radu na kojem se još rukom upisuju osobni podaci radnika i vrijeme od kada želi da mu prestane radni odnos i vlastoručni potpis, time da u filijali ne postoje obrasci za otkaz ugovora o radu. Na tom sastanku je I. H. svojom rukom napisala zahtjeva za.sporazumni raskid ugovora o radu na običnom bijelom papiru, koji papir stoji u kancelariji. Potom se popunjavao naprijed navedeni tipski obrazac, a isti taj obrazac je vlastoručno potpisala I. H., time da ga je prije potpisivanja i pročitala. Taj obrazac je poslan preporučenom poštom u Upravu u Z., a prije toga je poslan fax-om u Kadrovsku službu. Tužiteljici je tada rečeno da više ne mora dolaziti raditi i nakon toga nije došla raditi. Poznato mu je da je I. H. dobivala opomene, pa je sa I. razgovarao i o opomenama. Nije dobio nikakve posebne upute u vezi sporazuma raskida ugovora o radu, osim da prije potpisivanja tog obrasca radnik mora dati vlastoručnu izjavu zbog koje traži sporazumni otkaz ugovora o radu. Tijekom razgovora s gospođom H., A. D. s istom nije razgovarala na neprimjeren način odnosno nije na istu vikala, prijetila joj, prisiljavala je na nešto. Na razgovor između svjedoka i gospođe H. i gospođe D. nije završio u problematičnom tonu, nije bilo problema. Gospođa D. ni svjedok nisu upoznali tužiteljicu sa drugim načinima prestanka ugovora o radu. Gospođi H. tijekom razgovora nije spominjao izvanredni otkaz, nije joj diktirao izjavu za sporazumni otkaz. Potpisao se na zahtjevu sa sporazumni raskid ugovora o radu koji je sačinila tužiteljica, a tim potpisom je ustvari potvrdio da je ispoštivana procedura koja je prethodila istom, pri čemu misli na proceduru traženja sporazumnom raskida ugovora o radu.

10.15.Svjedokinja A. D. je iskazala, da je radila s tužiteljicom 6 do 7 godina, da je tužiteljica kao radnik imala određenih poteškoća, a kada je nešto odradila krivo pokušavala joj je objasniti kako da napravi to ispravno. Događalo se da je zbog svojih grešaka optužila onoga tko joj je pomagao. Poteškoća je bilo i s drugim radnicima, ali ne toliko, koliko s tužiteljicom. Tužiteljica je za svoj rad dobila pisana upozorenja, a dobivali su ih i drugi radnici u filijali F.. U svezi 30. listopada 2015. pozvala je tužiteljicu na razgovor, te je bio prisutan i šef D. G.. Tada je tužiteljici rečeno da je unazad tri godine teško raditi s njom, tužiteljica je tada slegnula ramenima i sama rekla da je jedini način da potpiše sporazumni raskid ugovora o radu, nije puno pričala. To potpisivanje nitko nije predložio, nego je to bilo kroz razgovor. Šef G. je tužiteljici ponudio obrazac sporazuma tek kada je tužiteljica rekla da želi sporazumni raskid, a koji je osobno potpisala tužiteljica, bez ikakve prisile, šef G. je tužiteljici rekao što treba napisati, pošto ona nije znala što treba napisati. D. G. nije nagovarao tužiteljicu da potpiše sporazumni raskid ugovora, nije ucjenjivao I. H. na način da joj je rekao da ako ne potpiše sporazumni raskid ugovora da će dobiti otkaz, a niti ju je A. D. nagovarala da potpiše raskid ugovora o radu. G. sa I. H. nije drugačije razgovarao od načina kako razgovara sa svjedokinjom ili drugim zaposlenicima, time da I. H. na tom sastanku nije bila pod vidljivom stresu, niti je plakala, normalno je sjedila i razgovarala s D. G.. Nakon što je I. H. potpisala sporazumni raskid ugovora o radu, bila je svjesna da nakon toga više ne mora doći raditi i nakon tog dana više nije dolazila na posao, nije izjavila da se boji za svoju egzistenciju i da ipak želi nastaviti raditi. Namjera svjedokinje je bila da se I. H. pronađe neko drugo radno mjesto koje bi bila lakše za nju. U trenutku dok joj je D. G. objašnjavao koliko je posao u trgovini odgovoran i da se mora koncentrirati na posao, odnosno usredotočiti na rad, a ne biti odsutna duhom odnosno zbunjeno, ona je shvatila da takvu odgovornost ne bi mogla podnijeti, te je rekla da bi bilo najbolje da dade sporazumni raskid ugovora o radu. I. H. nije tražila da joj je potreban dan-dva da o svemu razmisli, da se konzultira sa obitelji, jer se dogodilo nenadano i svjedokinja je bila iznenađena što je tako odreagirala.

Tužiteljica je potpuno bila svjesna i znala da će joj tog dana kada je potpisala sporazumni raskid ugovora o radu prestati radni odnos. U F. su uvijek postojao tipski obrazac za sporazumni raskid ugovora o radu, kao i svi ostali obrasci u slučaju potrebe. Na tipskom obrascu za sporazumni raskid ugovora se morao dijelom ručno popunjavati, osobni podaci, kao i datum prestanka radnog odnosa. Nakon potpisa sporazumnog raskida ugovora o radu, I. H. nije morala više doći raditi ali je dobila plaću za narednih 30 dana kao da je radila. Nakon par sati svjedokinju je kontaktirao otac I. H. te joj rekao da I. mora raditi, te da će poslati inspekciju. Nakon 5 do 7 dana su I. H. i njen otac došli svjedokinji direktno u ured, I. je samo šutjela i htjela izaći van, a otac ju je gurao nazad. Ne može opisati tužiteljicu kao osobu smanjene mogućnosti jer nije za to adekvatna. Sva dokumentacija je poslana u upravu internom poštom

10.16.Svjedok M. B., otac tužiteljice, je iskazao da se sjeća da je bila subota, da je I. došla kući, bila je rastresena plakala je, bila je pod stresom, da je rekla da je dobila otkaz, ali da joj nisu dali nikakve papire, da je krajem radnog vremena bila pozvana u kancelariju gdje je bila gospođa A. D. i gospodin G. koju su joj počeli prebacivati o manjkovima, o radu. Rekla je da se radilo o inventurnom manju oko 40.000,00 kuna i da će zato dobiti otkaz. Rekla je da joj je gospođa A. rekla da nazove svoje da se posavjetuje s njima, ali da se gospodin G. tome

usprotivio rekavši da se to danas mora riješiti. U to vrijeme I. je živjela s roditeljima, djetetom i bratom, i oni nisu ništa primijetili mada se znala požaliti da je dobivala primjedbe na poslu da nije dobro radila. Po tadašnjem ponašanju vidio je da Ines nije znala što je napravila i što je potpisala, jer je to ona sama rekla kad je došla kući. Obzirom je I. bila rastresena, svjedok se obratio odvjetnici da preuzme zastupanje, koja je savjetovala da I. ode na posao, a kako nije bila sama u stanju voziti, svjedok ju je u ponedjeljak odvezao na posao. Došli su u ured gdje su zatekli gospođu D. koja je počela vikati na njih, što će ona ovdje, da više ne radi, da je potpisala sporazum. Nakon toga svjedok je kontaktirao gospodina G. za kojega je znao da radi kao voditelj i pokušao se dogovoriti s njime da ospore sporazum jer da I. nije bila svjesna što je napravila, na što je odvratio da je to riješeno. I. mu je rekla da joj je G. dao papir da napiše izjavu, da joj je diktirao, te da joj je rekao da joj na taj način čini uslugu. Rekla je da je dobila otkaz i da je to potpisala, ne sjeća se detalja. U to vrijeme tužiteljica je imala 35 godina, kod kuće je pričala da je radila na različitim mjestima, slagala police, čistila radnju, na blagajni, gdje god su je stavili. Tog dana I. je rekla da ukoliko nema osnove da je to napravila da se želi vratiti na posao. I. je do tada ukupno 12 godina radila kod bivšeg poslodavca i njegovih prednika. U periodu prije tog događaja I. nije prolazila psihološke obrade niti je bila u obradi kod Centra za socijalnu skrb, osim onog dijela koji se tiče njezinog razvoda braka. I. je završila trgovačku školu i naknadno četvrti razred komercijalne. Na upit da li je I. oduzeta djelomična ili potpuna poslovna sposobnost, odgovorio je da se I. brinula o sebi, završila je školu, vozila je auto, funkcionirala je na poslu 12 godina. Nakon tog događaja I. je radila sezonske poslove na moru, a unazad dvije godine radi kao spremačica u bolnici.

10.17.Svjedokinja S. T. je iskazala da je bila zaposlena kod B.. od 1999. do rujna 2017. godine na radnom mjestu voditelja kadrovske administracije i obračuna plaće, da je u ime i za račun tvrtke B. bila ovlaštena potpisivati sporazumni raskid ugovora o radu, sve ugovore o radu, anekse ugovora o radu kao i sva izvješća Poreznoj upravi i drugo. Svaka poslovnica tvrtke je imala tipske obrasce sporazumnog ugovora o radu, koji se nakon što je vlastoručno potpisan od radnika, koji potpisuje i izjavu za sporazumni raskid ugovora, kao i izjave da li ima kakvih potraživanja prema poslodavcu, dostavljaju izravno u Kadrovsku službu koja sve to pregleda i dostavlja svjedokinji na potpis. U odnosu na zaposlenicu I. H. nije bilo ništa sporno prije nego što je potpisala sporazumni otkaz ugovora o radu i nije imala nikakvih informacija vezano za navedenu, nikada nitko iz Pravne službe, a niti od Uprave nije tražio da povuče svoj potpis u odnosu na sporazumni raskid ugovora sa I. H.. I. H., a niti njena odvjetnica nisu je nikada nazvale i tražile da se taj sporazum treba poništiti. Nije ovlaštena sama poništiti svoj potpis na sporazumnom otkazu ugovora o radu, nego je o tom isključivo nadležna ugovora. Svi voditelji poslovnica su upoznati da je sporazumni raskid ugovora o radu jedan od načina otkaza ugovora o radu prema Zakonu o radu. Podnesak tužiteljice od 2. studenoga 2015., kojim ista povlači izjavu za sporazumni otkaz ugovora o radu nije nikada dobila, ni prije ni nakon potpisivanja sporazumnog otkaza, a da je kojim slučajem takav papir odnosno podnesak tužiteljice od 2. studenoga 2015. došao do svjedokinje prije potpisivanja sporazumnog otkaza o radu, svjedokinja bi taj podnesak proslijedila pravnoj službi, a sa upravom bi se konzultirala glede potpisivanja sporazumnog ugovora o radu. Naime, u slučaju ako ništa nije sporno tada može samostalno potpisati sporazumni otkaz, a u slučaju da dođe do toga da li treba potpisati ili ne sporazumni otkaz mora se obratiti upravi društva. Sporazum o raskidu ugovora o radu predstavlja dogovor između radnika i poslodavca, a odluku o otkazu donosi uprava društva.

10.18.Tužiteljica je u svom iskazu iznijela da ju je pred kraj radnog vremena zvala šefica A. na razgovor da dođe kod nje u kancelariju, da su u kancelariji bili A. i gospodin G. koji joj je rekao da danas mora dobiti izvanredni otkaz zbog manjka robe u trgovini i zbog usmenih opomena, a na što je šefica rekla da neka se savjetuje s roditeljima, a na što je G. rekao ne i da to mora biti danas i da je za tužiteljicu zbog zapošljavanja bolje, da joj se olakša, da se lakše može zaposliti da sklopi sporazumni raskid. Bila je iznenađena od kuda odjedanput otkaz, naime posljednjih godina sve je bilo u redu do unazad par mjeseci kada je došlo do manjka u trgovini. Nije znala razliku između otkaza i sporazumnog raskida ugovora o radu, osim da neće dolaziti na posao. Nije htjela potpisati taj sporazum, ali G. joj je rekao da mora, da to mora biti riješeno, da ne može dolaziti na posao zbog manjka robe i svega. Tom prilikom G. je pričao malo povišenim glasom, ali nije vikao. Nije znala što napraviti u tom trenutku, bojala se što će se dogoditi. Nije vidjela u tom trenutku drugu opciju od ove da potpiše sporazum. Bila je pod stresom i mislila je da to mora biti tako i da nema drugog načina. Sve se odvilo brzo i tada nije razmišljala. G. je diktirao sporazum o otkazu, ne zna što je napisala. Nikada nije čula za sporazumni raskid ugovora o radu i nije znala što je to, tada je prvi puta čula za njega. Gospođa D. joj je htjela pomoći kad je rekla da razgovara s roditeljima prije donošenja odluke. Nakon što je došla kući nije bila svjesna što se dogodilo samo je rekla da je dobila otkaz. Mama ju je pitala gdje joj je papir o otkazu, na što je rekla da nije dobila nikakav papir, dok joj je otac rekao da to ne može tako i da se mora vratiti na posao da mora imati neki dokaz o otkazu kao i da će se konzultirati s odvjetnicom. Tata je rekao da treba razgovarati s odvjetnicom, ali i ona bi sama i bez njega to učinila. Kod odvjetnice su bili tata i ona, s time da je ona komunicirala s odvjetnicom. Odvjetnica je savjetovala da se vrati na radno mjesto jer ako 3 dana ne dođe na posao to je otkaz. U ponedjeljak je došla na posao s time da ju je tata samo dovezao jer nije imala auto. Na poslu je zatekla A. D. koja joj je rekla zašto je došla, da je dobila otkaz, da ide kući. Tužiteljica je pričala s A., dok je tužiteljičin otac samo pitao zašto je dobila otkaz, a nema dokaza. Kao razlozi za izvanredni otkaz navedeni su joj manjak robe i opomene. Izjavu od 31. listopada 2015. nije pisala ona, ali je tu izjavu potpisala. Upozorenja su uslijedila zbog povećanog manjka u trgovini. Osim nje, na blagajni su radili i drugi radnici. Inventurom je utvrđeno da fali robe, i to u 9. mjesecu 2015. godine kada je utvrđena vrijednost robe u iznosu od 40.000,00 kn. Šefica D. je upozoravala sve radnike na manjak robe, ali najviše je upozoravala tužiteljicu. Nakon opomene nije više radila na blagajni unazad par mjeseci, prije prestanka rada, ali kada je falilo radnika znala je raditi na blagajni. Kada je utvrđen veći manjak od oko 40.000,00 kn razgovor je vođen sa svim zaposlenicima, a 31. listopada 2015. razgovor je vođen samo s njom. Zahtjev i sporazumni prestanak ugovora o radu potpisala je istovremeno, nije dobila niti jedan primjerak sporazuma o prestanku ugovora o radu. Nadalje je iskazala, da na njen rad nije bilo prigovora od strane kupaca, a ako je i griješila, griješila je isto kao i drugi radnici.

11. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud je utvrdio da je 31. listopada 2015. D. G. došao u filijalu B. u F., gdje je u prisutnosti voditeljice filijale A. D., obavio razgovor s tužiteljicom, na način da ju je suočio s njezinim

propustima i pogreškama u radu, a na koje joj je tijekom radnog odnosa usmeno ukazivano od strane voditeljice odnosno u svezi kojih je tužiteljica tijekom 2014. godine i 2015. godine u više navrata i pismeno opominjana. Tu situaciju je D. G. htio tada razriješiti, pa se razgovaralo i o tome da navedeni propusti i pogreške tužiteljice u radu predstavljaju razloge zbog kojih može dobiti otkaz, kao i da tužiteljica umjesto otkaza može potpisati Sporazum o prestanku ugovora o radu, jer da je to povoljnije za nju na način da će se lakše zaposliti, ali joj je isto tako dano do znanja da ukoliko potpiše Sporazum da i tada više ne mora dolaziti na posao. Tužiteljica je pristala na sporazum pa je napisala Zahtjev za raskid Ugovora o radu, a istovremeno je potpisala i obrazac Sporazuma o prestanku ugovora o radu, koji obrazac je bio na raspolaganju u svakoj poslovnici B.. Nakon toga po tužiteljici potpisani obrazac Sporazuma o prestanku ugovora o radu proslijeđen je u centralu B. u Z., a tužiteljica je pak 2. studenoga 2015., putem svoje odvjetnice, proslijedila u poslovnicu B. u F. podnesak kojim povlači svoj potpis Sporazuma o prestanku ugovora o radu te obrazlaže da nije imala volju potpisati taj Sporazum. S. T., odgovorna osoba u B. u Z. koja je bila ovlaštena za potpisivanje za Sporazuma o prestanku ugovora o radu, nije zaprimila podneska tužiteljice od 2. studenoga 2015., pa je potpisala Sporazum i poslala ga tužiteljici 11. studenoga 2015.

12. Verbalni napad, a kako je tužiteljica opisala nastup nadređenih joj djelatnika D. G. i A. D. prema njoj, suprotno tvrdnji tužiteljice, ne predstavlja nikakvu ucjenu, prijetnju, već se prema stavu ovoga suda radi o opravdanim upozorenjima tužiteljici na njezine propuste i pogreške u radu. Sasvim sigurno takva situacija nije bila nimalo ugodna za tužiteljicu, ali u okviru radnog odnosa posve je legitimno pravo, pa i dužnost poslodavca upozoriti radnika na obveze iz radnog odnosa (prema članku 119. stavku 1. ZR.). Ujedno i psihički pritisak koji tužiteljica konkretizira na način da su joj šefica A. D. i D. G. govorili da to tako ne može ići dalje i da je jedino rješenje otkaz, ne predstavlja prisilu, niti prijetnju, već je poslodavac u slučaju povrede radne obveze dužan ukazati radniku na mogućnost otkaza (prema članku 119. stavku 1. ZR-a).

13. Tužiteljica dalje tvrdi da su nadređeni pred nju stavili izbor ili sporazumni raskid ili izvanredni otkaz uz napomenu da je za nju bolji sporazumni raskid, jer da će se lakše zaposliti, pa da je, ne znajući što da učini, napisala zahtjev za sporazumni raskid i potpisala Sporazum, vjerujući da je isti povoljniji za nju, jer joj je tako rečeno. Međutim, prema stavu ovoga suda okolnost da je D. G. rekao tužiteljici da joj je bolje da sklopi sporazum jer da će inače dobiti otkaz ne predstavlja nikakvu prijetnju, jer se radi o dvije opcije koje su za tužiteljicu imale jednako otegotnu posljedicu, a to je gubitak posla. Pri tome je tužiteljici tada jasno rečeno da nakon potpisivanja Sporazuma više ne mora dolaziti na posao. Prema stavu ovoga suda, eventualno bi se moglo raditi o zabludi ili prijevari da je tužiteljici tada rečeno da će potpisivanjem Sporazuma i dalje ostati na radnom mjestu, pa da je iz toga razloga potpisala Sporazum, jer da je to bolje za nju. Ali, u situaciji kad je tužiteljica znala, da i u slučaju da potpiše Sporazum ne mora dolaziti na posao, a što je za nju značilo gubitak primanja, egzistencije, ona je usprkos tome potpisala predmetni Sporazum. Stoga se ne može prihvatiti tvrdnja da je tužiteljica tek dolaskom kući shvatila da je dobila otkaz, jer je dolaskom kući sama roditeljima rekla da je dobila otkaz i da više ne mora dolaziti na posao.

14. Nadalje tužiteljica upire da je dovedena u zabludu na način da su samo ona i njezine pogreške u radu dovele do manjka u poslovnici pa da je i zbog toga smatrala da mora potpisati Sporazum. Međutim, ovaj sud iz iskaza same tužiteljice zaključuje da je ona itekako bila svjesna da nije sama radila u filijali, da je bilo još radnika, da su i oni griješili, da su i oni mogli stvoriti i stvarali manjak, dakle, znala je u tom trenutku, pa čak i ukoliko su joj na suprotno ukazivali nadređeni D. G. i A. D., da nije točno da je baš i samo ona kriva za spomenuti manjak i da baš ona mora dobiti otkaz. Prema tome kraj takvog stanja stvari tužiteljica je mogla jednostavno odbiti potpisati Sporazum, a što se s obzirom na njezinu životnu dob, dugogodišnje radno iskustvo kod B., životno iskustvo (udana, majka koja samostalno brine o maloljetnom djetetu), dosadašnju komunikaciju s nadređenima, kao i obzirom na znanja kojima je raspolagala, moglo opravdano očekivati od tužiteljice.

15. Dakle, okolnost da je tužiteljici od strane D. G. iznesena mogućnost otkazivanja ugovora o radu tužiteljici, uz navodno povoljniji za nju Sporazum o prestanku ugovora o radu, ne može imati značaj prijetnje u smislu odredbe članka 279. ZOO-a, jer postupanje D. G. nije ugrozilo život, tijelo ili neko drugo značajno dobro tužiteljice, dakle nije izazvalo opravdani strah. Ne postoji niti nedopuštena prijetnja, jer legitimno je pravo poslodavca da u zakonom propisanim slučajevima i uz poštivanje propisanih procedura dade otkaz radniku (bilo redovni bilo izvanredni), kao i da radnika prije otkazivanja upozori na mogućnost otkaza ukoliko nastavi s povredom radnih obveza. Prema tome, "prijetnja" otkazom tužiteljici predstavlja dopuštenu, a ne neopuštenu radnju poslodavca. Da je poslodavac i dao tužiteljici otkaz ona bi mogla osporavati njegovu osnovanost.

16. Ovaj sud, a na tragu upute Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja posl.br. Revr 207/2018-2 od 15. siječnja 2019., prema kojoj bi okolnost da je tužiteljica kao nesigurna i sporija u donošenju odluka, mogla ukazivati na ograničenu poslovnu sposobnost tužiteljice, ne nalazi utvrđenim da je tužiteljica ograničeno poslovno sposobna osoba. Naime, tužiteljica tijekom postupka, kao razlog pobojnosti, nije isticala postojanje ograničene poslovne sposobnosti, kao i da je to dovelo do njezinog potpisivanja Sporazuma o prestanku ugovora o radu, niti je na utvrđivanje te okolnosti predlagala izvođenje bilo kakvih dokaza. Međutim, uzmemo li u obzir da je tužiteljica imala problema u poslu, jer da je svoje zadatke obavljala sporije, da je bila nesigurna, da je sve provjeravala s kolegama, da je imala problema s komunikacijom, ne znači da je ona bila ograničena i da nije znala što je dobro za nju, a što ne, odnosno ne znači da nije imala svoju volju. Prema stavu ovoga suda, a na što upućuju i iskazi tužiteljici nadređenih Z. B. i A. D., radni zadaci koje je tužiteljica obavljala kao prodavačica - blagajnica za nju su nesumnjivo bili presloženi i ona se u obavljanju tih zadataka nije snalazila i zato joj je trebalo i puno više vremena da obavi neki posao za razliku od svojih kolega, kao i da se češće konzultira s kolegama u svezi odrađivanja tih poslova, pa je na tragu toga i namjera A. D. bila da se tužiteljici omogući da radi na manje zahtjevnom radnom mjestu, koje tada nije bilo dostupno. Dakle, činjenica što je tužiteljica imala problema u obavljanju poslova blagajnice, ne dovodi automatski u pitanje njezinu poslovnu sposobnost, odnosno radne sposobnosti u obavljanju nekih manje složenih radnih zadataka, a na što ukazuje i činjenica da je tužiteljica nakon prestanak rada u B. godinama sezonski radila na moru, a trenutno radi kao čistačica u bolnici u N.. Stoga, ovaj sud nalazi da je, a obzirom na činjenicu da je tužiteljica godinama imala problema u izvršavanju radnih zadataka na radnom mjestu blagajnice, da je s tim problemima suočavana od strane svojih nadređenih, da je na razgovoru 31. listopada 2015. od nje trženo da bude bolji, kvalitetniji, odgovorniji radnik, da su joj iznijete mogućnosti rješenja nastalog odnosa ukoliko se takvo ponašanje nastavi, svojom voljom odlučila okončati predmetni radni odnos i prestati raditi tamo gdje ima problema i gdje se ne snalazi, te da je upravo to razlog što je potpisala Sporazum.

17. Od utjecaja ne rješenje ovoga spora nije okolnost je li poslodavac tužiteljice u slučaju utvrđenja manjka postupao u skladu s Pravilnikom o radu i Pravilnikom o smanjenju manjka i otpisa u trgovinama, jer se u konkretnom slučaju ne radi o otkazu ugovora u radu u kojem je za dopuštenost istog bitno utvrditi je li poslodavac ispoštovao Zakonom o radu i aktima poslodavca propisanu proceduru za otkazivanje.

18. Obzirom na iznijeto ne postoje razlozi pobojnosti zbog koji se traži poništenje predmetnog Sporazuma o prestanku Ugovora o radu, slijedom čega je tužiteljicu u cijelosti valjao odbiti s tužbenim zahtjevom i odlučiti kao u točci I. izreke presude.

19. Odluka suda o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 70/19.), te su tuženiku priznati i dosuđeni troškovi sukladno Tarifi o naknadama i nagradama za rad odvjetnika. Tuženiku je priznat trošak zastupanja prema Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15. – dalje u tekstu tarifa), i to jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak do revizije u iznosu 2.000,00 kn, jednokratna nagrada za prvostupanjski postupak nakon revizije u iznosu 2.000,00 kn, trošak sastavljanja redovnih pravnih lijekova u iznosu 600,00 kn (prema Tbr. 10. točka 2. Tarife), trošak sastavljanja izvanrednih pravnih lijekova u iznosu 800,00 kn (prema Tbr. 10. točka 6. Tarife), ukupno 5.400,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a ukupno iznosi 6.750,00 kn na koji iznos mu je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 21. listopada 2022. kao dana donošenja presude pa do isplate, o čemu je odlučeno kao u točci II. izreke presude.

U Osijeku 21. listopada 2022.

Sutkinja: Ljiljana Jakša

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

Dostavljeno:

1. R. H., odvjetnica u N.

2. I. P. Š., odvjetnica u Z.

Broj zapisa: eb313-5db49

Kontrolni broj: 03e3b-822ad-1beac

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=LJILJANA JAKŠA, L=OSIJEK, O=OPĆINSKI SUD U OSIJEKU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Općinski sud u Osijeku potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.