Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radića 2

Poslovni broj: 8. P-205/2022-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji toga suda Jadranki Orlović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. R., iz V. zastupanog po punomoćniku A. I., odvjetniku u R., protiv tuženika P. B. eGen, OIB..., iz K. zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u OD K. & P. d.o.o., Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 16. rujna 2023. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 21. listopada 2022. kao dana donošenja i objave presude

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužba i tužbeni zahtjev tužitelja M. R., iz V. koji glasi:

"I. Proglašava se nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u iznosu od 56.654,24 EUR, uvećanom za ugovorene i zatezne kamate, naknade i druge troškove, i to kamatnu stopu od 7,25%, te zateznu kamatnu stopu u iznosu od stope redovne kamate uvećanu za 5% godišnje, a koja teče od 17. siječnja 2018. godine pa do namirenja, a na temelju Suglasnosti o zapljeni od dana 11. srpnja 2005. godine, ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br.: OV07004/2005 dana 12. srpnja 2005. god.

II. Nalaže se Financijskoj agenciji odmah po privitku ovog rješenja opozvati naloge bankama za zapljenu i prijenos novčanih sredstava u iznosu od 56.654,24 EUR, uvećanom za ugovorene i zatezne kamate, naknade i druge troškove, i to kamatnu stopu od 7,25%, te zateznu kamatnu stopu u iznosu od stope redovne kamate uvećanu za 5% godišnje koja teče od 17. siječnja 2018. godine, a koji su izdani radi naplate novčane tražbine temeljem Suglasnosti o zapljeni od dana 11. srpnja 2005. godine, ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br.: OV- 07004/2005 dana 12. srpnja 2005. god.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 8 dana naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 5.000,00 kn uvećan za 25% PDV-a, te troškove sudskih pristojbi prema iznosu koji sud odredi svojim rješenjem, s pripadajućom zateznom kamatom određenom čl. 29 Zakona o obveznim odnosima tekućoj od dana donošenja rješenja do isplate".

II. Nalaže se tužitelju M. R., iz V. da tuženiku P. B. eGen, OIB..., iz K. nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 25.000,00 kn[1] /3.318,07 EUR (slovima: dvadeset pet tisuća kuna / tri tisuće tristo osamnaest EUR i sedam centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima od dana donošenja prvostupanjske presude, 21. listopada 2022. pa do isplate u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 15. veljače 2020. podnio tužbu protiv tuženika radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. U tužbi navodi da je Zaključkom ovršnog suda pod poslovni broj: Ovr-1029/18-8 od 8. veljače 2019. kao ovršenik u tom postupku, a ovdje tužitelj, upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim zbog zastare potraživanja. Tuženik je 30. siječnja 2018. dostavio nadležnoj Financijskoj agenciji Zagreb Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine ovršenika temeljem: Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005., ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br.: OV-07004/2005 12. srpnja 2005. Smatra da je za tuženikovo potraživanje temeljem navedene ovršne isprave nastupila zastara potraživanja slijedom čega je ispunjen žalbeni razlog iz čl. 50. stavka 1. točke 11. Ovršnog zakona, jer se ne radi o solemniziranoj ispravi, javnobilježničkom aktu, za koju je propisan desetogodišnji zastarni rok, već se radi o dvostranom pravnom poslu za koji je izvršena samo ovjera potpisa, a što ne predstavlja javnobilježnički akt, slijedom čega se za zastaru potraživanja temeljem Suglasnosti primjenjuje opći zastarni rok. Čak i kad bi predmetna Suglasnost predstavljala javnobilježnički akt za koji se sukladno odredbi čl. 379. Zakona o obveznim odnosima primjenjuje zastarni rok od 10 godina, svejedno bi nastupila zastara potraživanja, jer je potpis ovjeren 12. srpnja 2005., što znači da je rok za zastaru izvršenja počeo teći 13. srpnja 2005. godine, pa je jasno da je za tražbinu tuženika nastupila zastara. Zadužnica je po svojoj pravnoj prirodi pravni posao kojim dužnik očituje svoju volju tako da radi naplate tražbine dopušta da se novčana sredstva zaplijene s njegovih računa. Sukladno navedenom, predmetna Suglasnost ne predstavlja sudsko ili javnobilježničko rješenje o ovrsi obzirom da se u vrijeme nastanka Suglasnosti nije tražila solemnizacija, jer je takav zahtjev uveden tek odredbom čl. 126. Ovršnog zakona, a kojim je decidirano propisano da zadužnica mora biti potvrđena od strane javnog bilježnika te sa na nju primjenjuje opći zastarni rok. Glede toga poziva se na sudsku praksu te pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) održanoj 19. studenoga 2018. Osim što je nastupila zastara prava na naplatu potraživanja temeljem Suglasnosti, tužitelj posebno ističe kako je ispunjen i žalbeni razlog iz čl. 50. stavka 1. točke 3. Ovršnog zakona budući da je ovršna isprava protekom općeg zastarnog roka izgubila svoju djelotvornost. Također, ispunjen je i žalbeni razlog iz čl. 50. stavka 1. točke 5., obzirom da je protekao rok u kojemu se po zakonu može tražiti ovrha. Osim što postoje žalbeni razlozi iz čl. 50. stavka 1. Ovršnog zakona koji predstavljaju osnov za proglašenje pljenidbe i prijenosa nedopuštenim sukladno čl. 210. tog zakona, blokadom i prijenosom sredstava s računa tužitelja istome je nastala teško nadoknadiva šteta obzirom da je nezakonitom pljenidbom i prijenosom onemogućen podmirivati svoje redovite obveze, kao i podmirivati osnovne životne potrebe sebe i svoje obitelji. Slijedom navedenoga predlaže da sud, budući da je zbog proteka zastarnog roka tražbina tuženika prestala, tužbeni zahtjev usvoji.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava sve navode iz tužbe te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti. U odnosu na navode tužitelja o zastari tražbine ističe da je tražbina iz zadužnice vezana za tražbinu iz osnovnog posla u povodu kojeg je zadužnica izdana, a što je u predmetnoj pravnoj stvari ugovor o otplati kredita te zastara počinje teći nakon dospijeća tražbine iz osnovnog posla. Ugovor o otplati kredita broj 1-01 1064.930 solemniziran je od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br. OU-991/2005. koji je raskinut zbog toga što tužitelj nije uredno, u ugovorenim rokovima, izvršavao svoje obveze po ugovoru o kreditu, slijedom čega je dospio na naplatu cjelokupni iznos duga iz predmetnog ugovora te je javnobilježnička isprava postala ovršna dana 3.2.2008. S obzirom na to da je došlo do raskida ugovora, na predmetni pravni odnos, primjenjuje se petogodišnji (opći) zastarni rok u skladu sa odredbom iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima, koji nije počeo teći 13.7.2005. kao što pogrešno navodi tužitelj u tužbi, već 4.2.2008. Prethodno navedeno potvrđuje i sudska praksa, pa i odluka Županijskog suda u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, posl. broj Gž-319/16-2 od 3.11.2017. Nadalje, kako je zastara koja je počela teći iskazivanjem klauzule ovršnosti na solemniziran ugovor o kreditu prekinuta prvi put podnošenjem prijedloga za ovrhu pred naslovnim sudom 3.9.2008., i to na založenoj nekretnini, sukladno ugovoru o kreditu, povodom tog prijedloga za ovrhu doneseno je rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1419/08 od 5.11.2008. te je ovršni postupak trajao sve do 24.9.2012. kad je rješenjem utvrđen dovršetak ovrhe, budući da je nekretnina prodana u ovršnom postupku. Tuženik je prekinuo zastaru tako što je 11.10.2011. dostavio ovršenikovom poslodavcu, trgovačkom društvu K. T. d.o.o. nalog za postupanjem po ovršnoj ispravi na plaći ovršenika temeljem predmetne suglasnosti o zapljeni, koja radnja se prema čl. 241. Zakona o obveznim odnosima također smatra prekidom proteka zastarnog roka. Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi od dana 27.10.2010. godine, posl.br. Rev 946/08. Ističe i da je iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tuženika vidljivo da je tužitelj nakon raskida predmetnog ugovora o kreditu vršio uplate na ime duga po ugovoru o kreditu te je posljednja uplata prije pokretanja prisilne naplate 30.1.2018. izvršena 30.5.2017., svega osam mjeseci ranije, a prema čl. 240. ZOO-a zastara se prekida kad dužnik prizna dug. Dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku nego i na posredan način, kao što su davanje otplate, plaćanje kamata, davanje osiguranja. Sukladno navedenom, razvidno je da je zastara prekinuta, a sve obzirom da je tužitelj izvršio uplate na ime duga po ugovoru o kreditu. Ukazuje i na odredbe članka 245. ZOO-a koje glase "….nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare...”. Sukladno navedenom, razvidno je kako je nakon izvršene uplate od strane tužitelja 30.5.2017., iznova počeo teći petogodišnji (opći) zastarni rok te je razvidno da u predmetnoj pravnoj stvari nije nastupila zastara u trenutku kada je tuženik pokrenuo postupak prisilne naplate, odnosno dana 30.1.2018., pa nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbama Ovršnog zakona kako čl. 50. st, l. tako niti čl. 50. st. 3. tog zakona. U odnosu na navode tužitelja kako mu je blokadom i prijenosom sredstava s računa tužitelja nastala teško nadoknadiva šteta obzirom da je sada onemogućen podmirivati svoje redovite obveze, kao i podmirivati osnovne životne potrebe sebe i svoje obitelji, tuženik ističe kako su isti u cijelosti neosnovani. Naime, a kako je vidljivo iz izvatka iz ovjerovljenih poslovnih knjiga tuženika tužitelju povodom zahtjeva za izravnu naplatu od 30.1.2018. uopće nisu zaplijenjena sredstva niti su ista prenesena tuženiku, budući da je posljednja uplata na ime podmirenja predmetnog dugovanja izvršena dana 30.5.2017. Sukladno svemu prethodno navedenom tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev i zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove ovosudnog postupka zajedno s pripadajućim zateznim kamatama.

3. U podnesku od 17. travnja 2020. tužitelj ponovo ističe kako je suglasnost o zapljeni od 11. srpnja 2020. budući da nije solemnizirana po javnom bilježniku protekom petogodišnjeg zastarnog roka izgubila svoju djelotvornost, pa je protekao i rok u kojem se po zakonu na temelju iste može zahtijevati ovrha, koje stajalište je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 19. studenoga 2018.. Kako tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je Ugovor o kreditu na koji se odnosi predmetna Suglasnost o zapljeni raskinut te da su javnobilježnička isprava-Ugovor o kreditu, a samim tim i Suglasnost o zapljeni postali ovršni 3. veljače 2008., pa je jasno da je protekom petogodišnjeg zastarnog roka, odnosno najkasnije 3. veljače 2013. suglasnost o zapljeni izgubila učinke, odnosno protekao je roku kojem se po zakonu može zahtijevati ovrha, a zahtjev za izravnu naplatu je tuženik podnio 30. siječnja 2018., dakle izvan petogodišnjeg zastarnog roka. Neosnovanima smatra i navode tuženika kako je pokretanjem ovršnih postupaka prekinuta zastara jer je iz spisa ovršnog postupka broj Ovr-1419/08 razvidno da je ovršni postupak vođen na temelju ovršne isprave-Ugovora o kreditu, a ne na temelju Suglasnosti o zapljeni, a navodi tuženika da je tužitelj nakon raskida ugovora vršio bilo kakva plaćanja nisu točni niti je tužitelj tu činjenicu dokazao. Kad bi to i bilo točno, plaćanje jednog dijela duga se ne može smatrati priznanjem drugog dijela duga koji nije plaćen. Čak i kad bi se prihvatilo pogrešno stajalište da je ovršni postupak prekinuo zastaru prava na naplatu iz ovršne isprave, Suglasnosti o zapljeni, iz Rješenja ovršnog suda je razvidno kako je ovršni postupak dovršen 24. rujna 2012., a zahtjev za izravnu naplatu je podnesen 30. siječnja 2018., dakle ponovo po proteku petogodišnjeg zastarnog roka. Osporava i tuženikove navode da je zastara prekinuta dostavom naloga za postupanje po ovršnoj ispravi kod TD Kos 11. listopada 2011., jer je i u tom slučaju od 11. listopada 2011. pa do 30. siječnja 2018. kad je podnesen zahtjev za izravnu naplatu na temelju Suglasnosti o zapljeni proteklo više od pet godina.

4. Tuženik u podnesku od 11. svibnja 2020. ustraje kod stava da zastara potraživanja koje je predmet ovog postupka nije nastupila niti je mogla nastupiti. Suglasnost o zapljeni od 11.7.2005. je predana tuženiku kao sredstvo osiguranja potraživanja iz Ugovora o kreditu od 11.7.2005 da bi tuženik mogao, u slučaju da to pravovremeno i u cijelosti ne učini tužitelj, prisilnim putem namiriti svoje potraživanje te nisu točne tvrdnje tužitelja da je predmetna ovršna isprava izgubila svoju djelotvornost. Iako je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da tražbina koja je osigurana zadužnicom koja nije solemnizirana po javnom bilježniku, već je samo ovjeren potpis dužnika zastarijeva za pet godina, zastara predmetne tražbine nije nastupila jer tražbina proizlazi iz solemniziranog Ugovora o kreditu koji je potvrđena privatna isprava s učinkom javnobilježničkog akta, pa tražbina iz toga ugovora zastarijeva za deset godina, a taj desetogodišnji zastarni rok je prekinut pokretanjem ovršnog postupka koji je trajao do 24.9. 2012, postupkom prisilne naplate kod poslodavca tužitelja kao i dobrovoljnim uplatama od samog tužitelja.

5. Na ročištu održanom 21. rujna 2020. tužitelj je naveo da je pokrenuo predmetu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, obzirom da je ovršna isprava suglasnost o zapljeni (na kojoj je potpis samo javno ovjeren) protekom petogodišnjeg zastarnog roka izgubila svoju djelotvornost, odnosno protekao je rok u kojem se po zakonu na temelju iste ovršne isprave može zahtijevati ovrha, da tuženik prigovara kako je prekinuo tijek zastare pokretanjem ovršnog postupka na nekretnini, a nije, jer je ovrhu pokrenuo na temelju druge ovršne isprave/ugovora o kreditu, a ne na temelju suglasnosti o zapljeni te da je prekinuo tijek zastare pokretanjem ovrhe kod poslodavca

KOS transporti d.o.o. 11. listopada 2011., a na temelju ovršne isprave/suglasnosti, opet nakon proteka petogodišnjeg roka od izdavanja suglasnosti. Naveo je i da tuženik ničim nije dokazao da bi tužitelj ikada bio u radnom odnosu kod poslodavca K. T. d.o.o. i da se ikakva ovrha provodi na plaći ovršenika.

6. Tuženik je na tom ročištu naveo da predmeta tražbina nikako nije zastarjela niti je mogla zastarjeti, da je predmeta suglasnost o zapljeni izdana kao sredstvo osiguranja koju tuženik ima prema tužitelju na temelju ugovora o kreditu koji se već nalazi u ovom spisu sa izdanom klauzulom ovršnosti, a iz kojeg jasno proizlazi da je solemniziran od strane javnog bilježnika slijedom čega se na predmetnu tražbinu primjenjuje desetogodišnji zastarni rok te da je vođenjem ovršnog postupka protiv tužitelja, a koji se vodi pred Općinskim sudom u Varaždinu pod poslovnim brojem. Ovr1419/08 prekinuo tijek zastare predmetnog potraživanja slijedom čega je prigovor zastare tužitelja potpuno neosnovan. Osim toga, u spis je već dostavljena dokumentacija iz koje nedvojbeno proizlazi da su od tužitelja vršene ustege po predmetnoj suglasnosti o zapljeni odnosno da su od istog vršenja plaćanja po predmetnom ugovoru o kreditu iz čega jasno proizlazi da zastara nikako nije nastupila.

7. U ovom predmetu donesena je prvostupanjska Presuda poslovni broj: 8 P64/2019-13 od 4. studenoga 2020. kojom je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj: Gž -144/2021-3 od 10. veljače 2020. ukinuta je prvostupanjska presuda te je predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje, pa je nakon toga proveden novi prvostupanjski postupak.

8. U dokaznom postupku pročitane je dokumentacija u spisu predmeta: zaključak ovog suda posl. br. 3 Ovr-1029/18-8 od 8. veljače 2019., zahtjev vjerovnika radi naplate potraživanja temeljem suglasnosti o zapljeni od 30.1.2018. (strana 7-10 spisa), izvod iz zapisnika sa 7. sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 19. studenog 2018. (strana 11 spisa), Akt o solemnizaciji ugovora o otplati kredita br OU1991/2005-1 (strana 20 spisa), Ugovor o otplati kredita br. konta 1-01.064.930 strana (21-27 spisa), sudska praksa priložena tužbi (strana 28-30 spisa), Prijedlog za ovrhu na nekretninama ovršenika od 26.8.2008. (strana 31-33 spisa), Rješenje Općinskog suda Varaždin, br. XII Ovr-1419/08-2 (strana 34-35 spisa), rješenje ovog suda br. 17 Ovr-1419/08-23 (strana 36-37 spisa), nalog za postupanjem po ovršnoj ispravi na novčanoj tražbini/plaći ovršenika od 7.10.2011. (strana 38-40 spisa), sudska praksa (strana 41-43 spisa) spis predmeta ovog suda br. Ovr-1029/18 i Ovr- 1419/08., pregled uplata od 11. mjeseca 2011. do mjeseca svibnja 2017. iz kojeg je vidljivo da su po ugovoru o kreditu išle obustave u korist tuženika a naznačen je poslodavac Kos Transporti d.o.o., rješenje ŽS u Puli broj Gž Ovr-463/2021-2 i presuda VSRH broj Rev.1924/2017-4. Drugi dokazi nisu provođeni obzirom ih stranke nisu predlagale.

9. Na osnovu ovako provedenog dokaznog postupka, ocjenom provedenih dokaza zasebno te u njihovoj ukupnosti sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 i 70/19 i 80/22 - dalje ZPP) sud je tužbeni zahtjev u cijelosti ocijenio neosnovanim.

10. Među strankama nije sporno:

- da je tuženik 30. siječnja 2018. dostavio nadležnoj Financijskoj agenciji Zagreb (dalje u tekstu: FINA), Zahtjev za izravnu naplatu novčane tražbine ovršenika temeljem: Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005., ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br.: OV07004/2005 dana 12. srpnja 2005.

- da je Zaključkom ovršnog suda u predmetu pod posl.br.: Ovr-1029/18-8 od 8. veljače 2019. tužitelj kao ovršenik u tom postupku, a ovdje tužitelj, upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja pljenidbe i prijenosa novčanih sredstava nedopuštenim.

- da je tražbina iz Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005. na temelju koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu utvrđena i Ugovorom o otplati kredita (jednokratni kredit) broj 1-01 1064.930 solemniziranog od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod posl.br. OU-991/2005.

- da je tuženik radi naplate tražbine iz tog ugovora o kreditu podnio prijedlog za ovrhu kod ovog suda 3.9.2008. i to na založenoj nekretnini, da je u povodu tog prijedloga doneseno rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1419/08 od 5.11.2008. te da je taj ovršni postupak trajao sve do 31.10.2012. kad je rješenjem utvrđen dovršetak ovrhe, nakon što je nekretnina prodana u ovršnom postupku, čime je tuženikova tražbina u tom postupku djelomično namirena.

11. Sporno je da li je nastupila zastara tuženikove tražbine, a što bi bio razlog za proglašenje ovrhe nedopuštenom, jer bi u tom slučaju tuženikova tražbina prestala, odnosno koliko vremena je potrebno da bi nastupila zastara potraživanja tuženikove tražbina iz Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005. na temelju koje je podnesen zahtjev za izravnu naplatu.

12. Čitanjem spisa predmeta ovog suda poslovni broj: Ovr-1029/18 sud je utvrdio da je tuženik podnio ovršnom sudu prijedlog da se proglasi nedopuštenom pljenidba i prijenos novčanih sredstava u iznosu od 56.654,24 kn uvećao za ugovorene i zatezne kamate te naknade i druge troškove koja se provodi na temelju tuženikovog Zahtjeva za izravnu naplatu novčane tražbine na temelju Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005., ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod poslovnim brojem : OV-07004/2005 dana 12. srpnja 2005. te da je tužitelj rješenjem ovršnog suda upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

13. Tuženik je u ovom slučaju ovrhu na novčanim sredstvima tužitelja pokrenuo na temelju Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005., ovjerene od strane javnog bilježnika B. Š. iz V. pod poslovnim brojem: OV-07004/2005 dana 12. srpnja 2005., a tužitelj smatra da je za tuženikovo potraživanje na temelju navedene ovršne isprave nastupila zastara potraživanja, jer se ne radi o solemniziranoj ispravi (javnobilježničkom aktu) za koju je propisan desetogodišnji zastarni rok, već o dvostranom pravnom poslu za koji je izvršena samo ovjera potpisa, pa se za zastaru potraživanja temeljem Suglasnosti primjenjuje opći zastarni rok od pet godina.

14. Čitanjem predmetne suglasnost o zapljeni od 11. srpnja 2005. na str. 9 spisa na kojoj je potpis ovjeren kod javnog bilježnika sud je utvrdio da se u njoj navodi da je tužitelj suglasan i neopozivo ovlašćuje vjerovnika (ovdje tuženika) da radi namirenja svoje novčane tražbine koja se temelji na ugovoru o otplati kredita (jednokratni kredit) od 11. srpnja 2005. u iznosu od 35.000,00 EUR, naknade i druge troškove koji će nastati provođenjem ovrhe, zapljeni cijeli iznos njegove, mirovine ili drugog stalnog ili povremenog novčanog primanja, odnosno da se zaplijene novčana sredstva na svim njegovim tekućim i žiro računima koje ima kod poslovnih banaka ili pravnih osoba koje obavljaju poslove platnog prometa te je suglasan da se zaplijenjeni iznosi prenesu u korist vjerovnika na njegov račun kojeg će isti odrediti u svojem pisanom nalogu. Sud protivno svom stavu iz ukinute prvostupanjske presude i stavu drugostupanjskog suda, sada smatra da ista predstavlja javnobilježnički akt kao što to tvrdi tuženik, pa je ista dakle pravomoćno rješenje u ovrsi prema čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96 - dalje: OZ). Prema čl. 183. st 1. tada važećeg Ovršnog zakona (NN 57/96) dužnik može javnobilježnički ovjerovljenom ispravom dati suglasnost da se radi naplate tražbine vjerovnika zaplijeni određeni njegov račun kod banke ili druge pravne osobe koja obavlja poslove platnoga prometa te da se novčana sredstva s toga računa, u skladu s njegovom izjavom sadržanom u toj ispravi, izravno s računa isplaćuju vjerovniku. Takva isprava ima učinak pravomoćnoga rješenja o ovrsi kojim se zapljenjuje tražbina po računu i prenosi na ovrhovoditelja radi naplate, a prema st. 2. tog članka ispravu iz stavka 1. ovoga članka banci ili drugoj pravnoj osobi koja obavlja poslove platnoga prometa dostavlja vjerovnik s učincima dostave sudskoga rješenja o ovrsi, neposredno u prijemnom uredu banke ili druge osobe koja obavlja poslove platnoga prometa, preporučenom poštanskom pošiljkom s povratnicom ili preko javnoga bilježnika. Naime prema čl. 54. st. 1. tada važećeg Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“ broj 78/93 i 29/94 - dalje: ZJB) javnobilježnički akt je ovršna isprava ako je u njemu učinjena određena obveza na činidbu po kojoj se stranke mogu nagoditi i ako sadrži izjavu obvezanika o tome da se na temelju tog akta može radi ostvarenja dužne činidbe, nakon dospjelosti obveze neposredno provesti prisilno izvršenje, a prema čl. 54. st. 6. tog zakona isti učinak kao i isprava iz stavka 1. tog članka ima i privatna isprava takvog sadržaja na kojoj je javni bilježnik ovjerio potpis dužnika. Takva isprava u smislu članka 59. st.1. ZJB, kada je sastavljena u formi iz čl. 54. ZJB, ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Na temelju takve isprave se nakon dospjelosti obveze može neposredno provesti prisilno izvršenje (čl. 51. st. 1). Iz navedenog jasno proizlazi da je za određivanje da li se radi o javnobilježničkom aktu ili ne, bitan sadržaj isprave. S obzirom na sadržaj predmetne Izjave o suglasnosti o zapljeni, po stavu ovog suda ista odgovara definiciji javnobilježničkog akta kako je isti bio određen citiranim propisima koji su bili na snazi u vrijeme sklapanja te isprave. Dakle glede potvrde predmetne Izjave, po tada važećem ZJB bilo je dostatno da potpis davatelja Izjave bude ovjeren od strane javnog bilježnika (čl. 54. st. 6.), a tek od 2007. godine kad je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o javnom bilježništvu (NN 16/07) izmijenjen čl. 54. st. 6. tog zakona se traži da Izjava bude potvrđena od strane javnog bilježnika, odnosno solemnizirana. Slijedom navedenog predmetna Izjava o suglasnosti i zapljeni nedvojbeno u potpunosti ispunjava sve zakonske uvjete da bi predstavljala javnobilježnički akt, pa kada se uzme u obzir i činjenica da ista na temelju čl. 183. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96) ima svojstvo pravomoćnog rješenja o ovrsi, jasno je da takva Izjava predstavlja „drugu odluku“ iz čl. 379. st. 1. Zakona o obveznim odnosima na koju se primjenjuje desetogodišnji zastarni rok, a što je u skladu i sa stavom Vrhovnog suda RH koji je isti zauzeo u odlukama poslovni broj Rev - 2226/11-2 od 10. lipnja 2015., Rev - 2301/13-2 od 24. svibnja 2015. i Rev 1924/2017-4 od 5. veljače 2020.

15. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određen rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO-a), kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način (st. 3. istog članka), dok je st. 5. istog članka propisano da isto vrijedi i kad je prekid zastare nastao zahtjevom ovrhe ili osiguranja.

16. Uvidom u ovosudni spis broj Ovr-1419/08 sud je utvrdio da je tuženik radi naplate tražbine iz tog ugovora o kreditu, i to upravo na temelju Ugovora o kreditu broj konta: 1-01.064.930 od 11.7.2005. koji predstavlja javnobilježnički akt, a za koji je sporna Suglasnost o zapljeni izdana kao sredstvo osiguranja plaćanja, podnio prijedlog za ovrhu kod ovog suda 3.9.2008. i to na založenoj nekretnini, da je u povodu tog prijedloga vođen ovršni postupak, doneseno je rješenje o ovrsi posl.br. Ovr-1419/08 od 5.11.2008. te da je taj ovršni postupak trajao sve do 31.10. 2012. kad je pravomoćno utvrđen dovršetak ovrhe, nakon što je nekretnina prodana u ovršnom postupku, čime je tuženikova tražbina u tom postupku djelomično namirena. Pokretanjem tog postupka tuženik je sukladno gore citiranim propisima prekinuo zastaru koja je počela teći od 6.11.2008. kad je predmetni ugovor o kreditu nakon što je prethodno raskinut zbog neurednog plaćanja kao javnobilježnički akt postao ovršna isprava. Zastara je počela ponovo teći od 1.11.2012. budući da je ovrha dovršena 31. listopada 2012. S obzirom na to da da vrijeme potrebno za zastaru iznosi deset godina kao što je prethodno obrazloženo, a tuženik je ponovo pokrenuo ovrhu 30. siječnja 2018. što je razvidno iz ovosudnog spisa broj: Ovr-1029/18. radi namirenja preostalog dijela te tražbine koji nije namiren u prethodno provedenom ovršnom postupku prodajom založene nekretnine podnošenjem, podnošenjem prijedloga za izravnu naplatu na temelju predmetne suglasnosti o zapljeni, na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare 30. siječnja 2018., zastara tuženikove tražbine nije nastupila.

17. U odnosu na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (7/18) zauzetog na sedmoj sjednici održanoj 19. studenoga 2018. na koje se tužitelj poziva treba reći da je vrhovni sud Republike Hrvatske o tom pitanju zauzeo drugačije pravno shvaćanje u svojoj Presudi poslovni broj: Rev 1924/2017-4 od 5. veljače 2020.

18. Tuženik navodi i da je zastara prekinuta i dostavom naloga za postupanjem po ovršnoj ispravi na plaći ovršenika temeljem predmetne suglasnosti o zapljeni 11.10.2011. ovršenikovom poslodavcu, trgovačkom društvu K. T. d.o.o. te naknadnim uplatama na ime duga po ugovoru o kreditu od strane tužitelja, ali to nije od značaja za donošenje odluke u ovom sporu, jer još uvijek teče desetogodišnji rok zastare nakon što je ista počela ponovo teći od 1.11.2012.

19. Kako je dakle zastarni rok radi naplate tražbine iz Suglasnosti o zapljeni od 11. srpnja 2005. koja po stavu ovog suda predstavlja javnobilježnički akt izjednačen s pravomoćnim rješenjem o ovrsi, utvrđene i ovršnom ispravom- Ugovorom o kreditu broj konta: 1-01.064.930 od 11.7.2005., od 10 godina, prekinut podnošenjem prijedloga za ovrhu na temelju tog Ugovora, u ovršnom postupku broj:

Ovr-1419/08 koji je trajao do 31. listopada 2012. kad je rješenjem utvrđen dovršetak tog postupka te je zastara počela ponovo teći nakon dovršetka ovrhe od 1. studenoga 2012., a prijedlog za izravnu naplatu na temelju Suglasnost o zapljeni na koju se primjenjuje desetogodišnji rok zastare pa zastara teče do 31. studenoga 2022. je podnesen unutar roka od 10 godina 30. siječnja 2018., to zastara tuženikovog potraživanja nije nastupila te se ovrha na temelju predmetne Suglasnosti može provoditi. Stoga se po tužitelju istaknuti prigovor zastare tražbine ocjenjuje neosnovanim, pa je valjalo tužbeni zahtjev odbiti i presuditi kao u točci I. izreke presude.

20. O troškovima postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku prema kojem je stranka koja izgubi parnicu u cijelosti dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. Kako je parnicu izgubio tužitelj, obvezan je nadoknaditi tuženiku nastale mu troškove postupka, a sud mu je u skladu s čl. 155. Zakona o parničnom postupku dosudio samo one troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Tuženiku je tako priznat trošak sastava odgovora na tužbu na temelju Tbr.8/1 u vezi s Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14., 118/14. i 107/15. i 137/22; u daljnjem tekstu Tarifa) u iznosu od 5.000,00 kuna, sastav podnesaka od 11. 5. 2020. na temelju Tbr. 8/1 u vezi s Tbr. 7. t. 1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, u iznosu od 5.000,00 kn, trošak zastupanja na ročištima 21. 9. 2020. i 16.9.2022., za svako ročište po 5.000,00 kuna na temelju Tbr. 9. u vezi s Tbr. 7. t. 1 Tarife, sve uvećao za PDV od 25% na temelju Tbr. 42 Tarife što u ukupnosti daje dosuđeni trošak u iznosu od 25.000,00 kuna. Tuženiku nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu presude od 625,00 kuna jer na to ročište nije pristupio. U Varaždinu 21. listopada 2022.

Sutkinja

Jadranka Orlović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u tri primjerka u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. Zakona o parničnom postupku). Rokovi za žalbu iz stavka 1. ovoga članka ne teku od 1. do 15. kolovoza (Čl. 348.st.4. ZPP-a).

Dostaviti:

1/ Tužitelju po punomoćniku A. I., odvjetniku u R.

2/ Tuženiku po punomoćnicima, odvjetnicima u OD K. & P. d.o.o., Z.