Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
Poslovni broj Gž-1487/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sucu pojedincu Dubravki Butković Brljačić, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz R., OIB: ... , zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V. iz R., protiv tuženika banke d.d. Z. OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva M., K. & P. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tužiteljice izjavljenu protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 34 P- 223/2022-4 od 20. lipnja 2022., 21. listopada 2022.,
r i j e š i o j e
Prihvaća se žalba tužiteljice i preinačava rješenje Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj 34 P-223/2022-4 od 20. lipnja 2022. na način da se odbija tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem, u točki I. izreke Općinski sud u Rijeci oglasio se mjesno nenadležnim za postupanje u ovoj pravnoj stvari, dok je točkom II. izreke određeno da će se, nakon pravomoćnosti rješenja, predmet ustupiti mjesno nadležnom Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.
2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi tužiteljica pozivajući se na žalbene razloge bitne povrede postupka i pogrešne primjene materijalnog prava iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91 /92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP), predlažući da se rješenje ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Žalba je osnovana.
4. Donoseći pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti suda pozivom na članak 16. Ugovora o kreditu, odnosno na ugovorenu mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika, slijedom čega, a pozivom na odredbe članka 20. stavka 1., članka 48. stavka 1. i članka 79. stavka 1. ZPP-a, zaključuje da su člankom 16. Ugovora o kreditu stranke postigle sporazum o mjesnoj nadležnosti i da je sjedište tuženika u Zagrebu, pa da je za suđenje nadležan Općinski građanski sud u Zagrebu.
5. Ispitujući pobijano rješenje u okviru istaknutih žalbenih razloga, a pazeći po službenoj dužnosti u smislu odredbe iz članka 365. stavka 2. ZPP-a na postojanje apsolutno bitnih povreda postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a u vezi članka 381. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio da bi donošenjem pobijanog rješenja bila počinjena neka od navedenih povreda postupka, pa tako niti ona iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, na koju se sadržajno ukazuje žalbenim navodima, budući da rješenje sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te je isto moguće ispitati.
6. Međutim, prema stavu ovoga suda, pogrešno je prvostupanjski sud prihvatio prigovor tuženika i odlučio kao u izreci pobijanog rješenja.
7. Iz stanja spisa proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku radi utvrđenja s osnove ništetnosti i isplate, pokrenutom pred Općinskim sudom u Rijeci, te da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti toga suda pozivom na sporazum o mjesnoj nadležnosti iz članka 16. Ugovora o kreditu broj .... od 15. studenoga 2006., sklopljenog između stranaka, a prema kojem je u slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta banke tj. tuženika.
8. Odredbom članka 81. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se prema st. 2. istoga članka, smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
9. Odredbom članka 87. stavka 1. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.
10. Identičnu odredbu sadrži i članak 49. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje ZZP/14), koji je na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke, a koji Zakon je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljnjem tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), s time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.). Iz odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor u tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredaba (stavak 1.), kao i da države članice poduzimaju potrebne mjere kako bi onemogućile da potrošač ne izgubi zaštitu koja mu se pruža Direktivom, na temelju odabira prava države koja nije članica kao prava primjenjivog na taj ugovor ako je taj ugovor usko povezan s državnim područjem države članice (stavak 2.).
11. Sukladno prethodno navedenim zakonskim odredbama i odredbama Direktive, kao i praksi Suda Europske unije iz presude u spojenim predmetima C- 240/98 do C-244/98 od 27. lipnja 2000., prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
12. U navedenom pravcu na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog online 5. studenoga 2020. usvojen je zaključak da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
13. U konkretnom slučaju, osnovani su žalbeni navodi kojima se tužiteljica poziva na nepoštenu prorogacijsku klauzulu. Naime, nije sporno da su stranke člankom 16. Ugovora o kreditu, za slučaj spora ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta banke-tuženika, dakle suda u Zagrebu, odnosno prema sjedištu njene podružnice, ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice. Navedena ugovorna odredba je unaprijed formulirana i uvrštena u ugovor od strane tuženika i tužiteljica nije mogla utjecati na njezin sadržaj, a ta odredba, prema ocjeni ovoga suda, uzrokuje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer bi, a obzirom na njezino prebivalište u R., radi ostvarivanja svojih prava trebala putovati na sud u Z., u kojem slučaju bi, imajući u vidu udaljenost mjesta prebivališta tužiteljice i Z. od skoro 180 km u jednom pravcu, bila izvrgnuta povećanim financijskim troškovima i potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika s obzirom na njegovo sjedište u Z..
14. Stoga se u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi i kao takvoj ništavoj ugovornoj odredbi sukladno članku 87. stavku 1. tog Zakona, slijedom čega se, suprotno stavu prvostupanjskog suda, na toj ugovornoj odredbi ne može zasnivati mjesna nadležnost Općinskog građanskog suda u Zagrebu.
15. S obzirom na navedeno, a imajući u vidu da je prema sadržaju predmetnog Ugovora o kreditu u povodu kojeg je nastao ovaj spor, isti sklopila tuženikova podružnica u R., to se ima smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti te poslovne jedinice tuženika, slijedom čega je sukladno članku 59. ZPP-a kojim je propisana mjesna nadležnost za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, na način da je pored suda opće mjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi (izberiva mjesna nadležnosti), za suđenje u ovom sporu mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti.
16. Iz ovih je razloga, na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
U Rijeci, 21 . listopada 2022.
Sudac
Dubravka Butković Brljačić
