Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: 37 Gž Ovr-502/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E NJ E
Županijski sud u Varaždinu po sutkinji Tanji Novak-Premec, kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja O. b., S., ranije Z., OIB: ... kojeg zastupa punomoćnik D. O., odvjetnik u Odvjetničkom društvu O. i p. iz D., protiv ovršenika D. Š., M., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u D., radi ovrhe na nekretninama, povodom žalbe ovrhovoditelja izjavljene protiv rješenja Općinskog suda u Dubrovniku od 8. srpnja 2022. poslovni broj: Ovr-58/2022, 21. listopada 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje se rješenje Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: Ovr-58/2022 od 8. srpnja 2022.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem odgođena je ovrha u ovom predmetu do pravomoćnog okončanja postupka pred prvostupanjskim sudom pod posl.br. P-598/2021, te se zastaje s postupkom.
2. Navedeno rješenje pravodobnom žalbom pobija ovrhovoditelj zbog počinjenih bitnih povreda postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti pobijano rješenje i predmet vratiti na ponovni postupak, a podredno, da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku i odbije prijedlog za odgodu kao neosnovan.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba ovrhovoditelja nije osnovana.
5. Iznoseći razloge zbog kojih je usvojio prijedlog ovršenika za odgodom ovrhe prvostupanjski sud ponajprije navodi da je ovršenik u prijedlogu za odgodu naveo da je protiv ovrhovoditelja podnio tužbu kojom traži utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu koje sadrže nepoštene odredbe i ujedno utvrđenje neosnovanosti otkaza ugovora o kreditu budući je cijelo vrijeme bio u pretplati pa nije bilo osnove za otkaz, te radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe na nekretninama koje su predmet ovog postupka. Tim prijedlogom predlaže odgoditi ovrhu jer da bi provođenjem ovrhe trpio tešku ili nenadoknadivu štetu budući je riječ o nekretnini koja za njega predstavlja veliku i nenadoknadivu vrijednost kao i jedini dom pa bi prodajom iste on i njegova obitelj ostali bez doma, a osim navedenog poziva se i na pravni stav izražen u presudi EU Suda C-407/18 od 26. lipnja 2019. kao i na stav izražen u odluci Ustavnog suda RH br. U-III-4507/2020, U-III-4508/2020 od 8. lipnja 2021. Nadalje, prvostupanjski sud iznosi da se ovrhovoditelj u očitovanju na prijedlog za odgodu izjasnio da nije suglasan s predloženom odgodom ovrhe jer da postojanje parnice radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u švicarcima nikako ne utječu na ovršni postupak koji je u tijeku te smatra da u slučaju pravomoćne odluke da je kredit ništetan to ne bi imalo nikakvog utjecaja na ovršni postupak jer da je jasno da je ovršenik primio od ovrhovoditelja novac koji nije vratio te već godinama uredno ne vraća kredit koji je otkazan.
5.1. Prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja citira odredbu čl. 65. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 – Odluka USRH i 73/17 – dalje u tekstu: OZ/12) te iznosi sadržaj presude Suda Europske unije br. C 407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko Bank d.d. nakon čega zaključuje da je u konkretnom slučaju ispunjena posebna pretpostavka iz čl. 65. st. 1. toč. 1. i 11. OZ jer je ovršenik podnio tužbu sudu koji se vodi pod posl.br. P-598/2021 radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave i to čl. 1. i čl. 3. Ugovora o kreditu br. 061116049835 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine s upisom hipoteke na nekretninama iz zk.ul. 426 k.o. Đ. solemniziran kod javnog bilježnika N. V. iz D. 20. studenog 2006. pod posl.br. OU-1416/06, te radi utvrđenja neosnovanosti otkaza predmetnog Ugovora o kreditu i isplate zaključivši da se radi o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnoblježničkog akta u kojem je ovršenik potrošač sukladno članku 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07 i 125/07), a koji Zakon je važio u vrijeme sklapanja ovršne isprave 20. studenog 2006. Za takvo stajalište nalazi uporište u presudi suda Europske unije broj C 407/18 u kojoj je izraženo stajalište da u ovakvim ovršnim postupcima treba odgoditi zatraženu ovrhu u kojem slučaju ovršenik nije dužan dokazati vjerojatnost nastanka nenadoknadive i teško nadoknadive štete odnosno da se odgodom ovrhe osigurava provedba načela djelotvornog osiguranja provedbe Direktive Vijeća broj 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Ocjenjuje da se odgodom ovrhe određuje privremeno nepoduzimanje ovršnih radnji i pruža privremena zaštita koja omogućuje da se u slučaju ispunjenja razloga zbog kojih se ovrha odgađa, otkloni nastanak štete koja bi nastala provođenjem ovrhe dok se u parničnom postupku ne utvrdi postoji li tražbina ovrhovoditelja i u kojem iznosu.
6. U žalbi ovrhovoditelj ističe da je prijedlog za ovrhu podnesen 11. listopada 2011. a da ovršenik prijedlog za odgodu ovrhe podnosi 13. srpnja 2021. te da se prvostupanjski sud u pobijanom rješenju poziva na opširnu sudsku praksu po kojoj se ovrha odgađa ukoliko je ovršenik pokrenuo parnicu u kojoj pobija ovršnu ispravu na temelju koje se vodi ovršni postupak posebno ukazujući na presudu Europskog suda u predmetu Kuhar protiv Addiko bank d.d. Međutim tvrdi da se u pogledu odluka na koje se prvostupanjski sud poziva, na pravne odnose koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju te sporove proizašle iz njih, neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije već nacionalno pravo. Također ističe da je doneseno rješenje o ovrsi 20. listopada 2011. na koje se ovršenik nije žalio ni pokrenuo parnicu za nedopuštenost ovrhe dok je parnicu radi utvrđenja ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu pokrenuo 2021., a nakon što je u predmetu zakazano ročište za utvrđenje vrijednosti nekretnine. I on, kao prvostupanjski sud, citira članak 65. st. 1. Ovršnog zakona te s tim u vezi ukazuje da u konkretnom slučaju tužbom nije zatraženo izvan snage staviti javnobilježničku ispravu, odnosno utvrđenje ništetnosti čitave isprave, koje pretpostavke predviđa Ovršni zakon niti bi u tom slučaju prodaja nekretnina bila određena samo radi namirenja tražbine proizašle iz neke eventualne ništetne odredbe već iz onih valjanih. Također ističe da ovršenik nije dokazao da je podmirio dugovanje niti da bi pravomoćnim završetkom parnice dugovanje bilo podmireno odnosno da bi imao neko potraživanje prema ovrhovoditelju, a niti je dokazao nastanak teško nadoknadive štete pri tome tvrdeći da ovršenik godinama ne vraća kredit koji je zbog toga i otkazan i zbog čega je očigledno da ne može imati pretplatu po navedenom kreditu. Također smatra da se ovršenik ne može pozivati na pravo na dom budući je dobrovoljno zasnovao založno pravo na nekretnini radi namirenja tražbine iz ovršne isprave te zaključno smatra nejasnim zaključak suda da je odgoda potrebna kako bi se od ovršenika otklonio nastanak štete koja bi nastala provođenjem ovrhe imajući u vidu da je prodaja nekretnina i namirenje ovrhovoditelja cilj ovršnog postupka, a ne razlog za odgodu. Ukazuje i da zbog učestalih odgoda ročišta zbog raznoraznih razloga od donošenja rješenja o ovrsi do danas još nije provedena ni jedna daljnja ovršna radnja.
7. Ovrhovoditelj u žalbi ne konkretizira koju bi to bitnu povredu odredaba parničnog (ovršnog) postupka počinio prvostupanjski sud, zbog čega je pobijano rješenje ispitano u pravcu bitnih povreda odredaba parničnog (ovršnog) postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP) koji uporište za svoju primjenu u ovršnim postupcima nalazi u članku 19. stavku 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00 – Odluka USRH, 173/03, 194/03 - ispravak, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08 - dalje u tekstu: OZ/96) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje obzirom da je postupak započeo 11. listopada 2011., te je utvrđeno da u prvostupanjskom postupku nije počinjena ni jedna bitna povreda parničnog postupka na koje se u drugostupanjskom postupku pazi po službenoj dužnosti.
8. Žalbeni navodi o neprimjeni odluke Suda Europske unije na koju se poziva prvostupanjski sud valja navesti da isti nisu osnovani. Naime, točno je da je Republika Hrvatska postala punopravnom članicom Europske unije 1. srpnja 2013. te da od tada pravo Europske unije čini dio njezinog pravnog poretka i mora se primjenjivati, te je to pravo i nadređeno onom nacionalnom. Međutim, na pravne odnose i sporove proizašle iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, a na koje se dakle neposredno ne primjenjuje pravo Europske unije, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine (što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. Stoga se na konkretni predmet s obzirom na vrijeme njegovog pokretanja, kao i razdoblje u odnosu na koje se traži zaštita, ima primjenjivati nacionalni propis, ali uz njegovo tumačenje u duhu prava Europske unije.
9. Iz naprijed navedenih razloga prvostupanjski sud pravilno se pozvao na sudsku praksu Suda Europske unije izraženu u odluci broj C 407/18 u predmetu Kuhar c/a Addiko bank te je obzirom na odredbu članka 327. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje u tekstu: ZOO) kojom je propisano da sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba kao i člankom 328. ZOO propisano neograničeno isticanje ništetnosti, a što je upravo predmet parničnog postupka koji je pokrenuo ovrhovoditelj pred Općinskim sudom u Dubrovniku pod popslovnim brojem P-598/2021 u odnosu na ovršnu ispravu u dijelu kojim je ugovorena primjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u švicarskim francima, a o čemu je na općenitoj razini već donesena pravomoćna presuda u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br. P-1401/12, a koja se reflektira na potrošače u individualnim restitucijskim postupcima. Kako je osim toga predmet parničnog postupka utvrđenje da je ovrhovoditelj neosnovano otkazao Ugovor o kreditu i utvrđenje nedopuštenosti predmetne ovrhe, kao i zahtjev za isplatu, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo usvojiti prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe jer su ispunjene pretpostavke za odgodu ovrhe propisane člankom 61. stavkom 1. točke 4. i 5. Ovršnog zakona /96, a koje odredbe su identične članku 65. stavku 1. točka 4. i 5. Ovršnog zakona na koji se pozvao prvostupanjski sud. Naime, utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ima učinak uspostavljanje pravne i činjenične situacije kao da tih ništetnih odredbi nije bilo, pa imajući u vida da je svrha odgode ovrhe sprečavanje provedbe ovrhe u slučaju pobijanja ovršne isprave – u konkretnom slučaju javnobilježničkog akta, do pravomoćnog okončanja tog parničnog postupka te da je po ocjeni ovog suda ispunjena i slijedeća pretpostavka za odgodu ovrhu jer je ovršenik učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe nastala nenadoknadiva ili teško nadoknadiva šteta budući da u slučaju uspjeha u parnici, a nakon prodaje nekretnine koja predstavlja njegov dom, neće biti u mogućnosti vratiti nekretninu u vlasništvo. Osim toga provedba ovrhe u naprijed opisanim okolnostima protivila bi se Direktivi Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima s gledišta načela djelotvornosti kada bi se u ovakvom slučaju ispitivale prema nacionalnom zakonodavstvu još i dodatne pretpostavke za odgodu ovrhe (nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete), te u tom smislu Sud Europske Unije u odluci C-407/18 jasno navodi da bi pravna zaštita koju bi potrošač ostvario a posterio (nakon što je nekretnina prodana), bila nepotpuno, nedovoljno i neučinkovito sredstvo zaštite protiv korištenja nepoštene odredbe.
10. Iz naprijed navedenih razloga žalba ovrhovoditelja ocijenjena je neosnovanom zbog čega je primjenom članka 380.točke 2. ZPP u vezi članka 29. stavka 1. OZ/96 njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje.
U Varaždinu 21. listopada 2022.
Sutkinja
Tanja Novak-Premec v.r.
