Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž R-1420/2021-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženice Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova Zagreb, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj 11 Pr-49/2019 od 27. srpnja 2021., u sjednici vijeća 20. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj 11 Pr-49/2019 od 27. srpnja 2021. u točki I. izreke te u dosuđujućem i odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom u točki I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju razliku plaće u iznos od 188.419,03 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, umanjenu za iznos poreza na dohodak i prireza na dohodak sadržanih u navedenim bruto iznosima.

2. Točkom II. izreke naloženo je tuženici nadoknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 24.075,00 kn sa zateznom kamatom, dok je preostali dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen što očito proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

3. Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke.

4. Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki II. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da mu se dosudi i daljnji parnični trošak za sastav podneska od 13. prosinca 2019. u zatraženom iznosu, uz naknadu žalbenog troška.

5. Tuženica pobija presudu u točki I. i dosuđujućem dijelu točke II. izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva, ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

7. Žalbe nisu osnovane.

8. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga, pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

9. Tuženica neosnovano u žalbi ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenica, između kojih nema proturječnosti, kao i o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku, razlozi presude zbog kojih je sud prihvatio tužbeni zahtjev su jasni te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

10. Nastavno, nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, na koju tuženica također u žalbi ukazuje, jer je sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, što proizlazi iz obrazloženja presude.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženice činjenično stanje za pravilno odlučivanje o tužbenom zahtjevu je pravilno i potpuno utvrđeno, te je i prema shvaćanju ovog suda materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je tužbeni zahtjev tužitelja prihvaćen kao u točki I. izreke. Isto tako pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška u dosuđujućem i odbijajućem dijelu zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće u razdoblju od siječnja 2014. do prosinca 2018. za prekovremeni rad koji je tužitelj, kao policijski službenik obavljao na višednevnim plovidbama na moru u ukupnom iznosu od 188.419,03 kn bruto.

13. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice u Policijskoj upravi Dubrovačko-neretvanskoj, Postaji pomorske policije Dubrovnik,

-da je tuženica u utuženom razdoblju organizirala rad tužitelja kao i vrijeme trajanja rada,

-da je tužitelj izvršavajući radne naloge tuženice provodio na policijskom ophodnom brodu više dana za redom, boraveći za to vrijeme neprekidno na radnom mjestu, bez mogućnosti napuštanja broda,

-da rad tužitelja tijekom višednevne plovidbe nije bio organiziran u smjenama; da je tužitelj radio prekovremeno, noću, na državne blagdane te subotom i nedjeljom,

-da tuženica nije dokazala da je izvršila preraspodjelu radnog vremena,

-da je između stranaka sporno je li tuženica pravilno obračunala i isplatila tužitelju plaću za ostvareni prekovremeni rad, odnosno sporno je predstavlja li vrijeme provedeno u službi nakon redovnog radnog vremena (koje može trajati 8, 10 ili 12 sati) prekovremeni rad ili pasivno dežurstvo,

-da je vještačenjem utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad koji se računa za sate izvan redovnog radnog vremena u okviru 24 sata, umanjeno za minimalno osam sati odmora te da na taj način obračunata ukupna razlika plaće iznosi 188.419,03 kn bruto.

14. U odnosu na sporno pitanje da li okolnost da je tužitelju isplaćen terenski dodatak na koji ima pravo u smislu odredbe čl. 56. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 93/08, 23/09, 39/09, 90/10, 89/12 i 104/13, dalje: KU/08), odnosno čl. 50. Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike ("Narodne novine" broj 112/17 i 12/18 – dalje KU/17) ima utjecaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu, sud je zaključio da isplata terenskog dodatka nema utjecaja na utuženu isplatu razlike plaće jer da je tužitelj naknadnu po osnovi terenskog dodatka ostvario temeljem same činjenice da je radio izvan stalnog mjesta rada preko osam sati. U odnosu na tzv. naknadu za pasivno dežurstvo, na koju tužitelj ima pravo u smislu čl. 44. KU/09, odnosno čl. 38. st. 4. KU/17, sud je također ocijenio da se ova naknada isplaćuje u unaprijed određenom postotku zbog činjenice da je službenik pripravan za rad pa time obvezan i spreman u svakom trenutku odazvati se na poziv poslodavca radi obavljanja poslova po njegovom nalogu, te je zaključio da i isplata ove naknade nije od utjecaja na pravo tužitelja na plaću za prekovremeni rad budući da je tužitelj bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu tijekom 24 sata dnevno, što znači i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od osam sati dnevno.

15. Sud je nadalje pregledom knjigovodstvene dokumentacije zaključio kako nije moguće utvrditi točan broj prekovremenih sati za svaki konkretni dan budući da tuženica o tim poslovima i u tom vremenu nije vodila pisanu evidenciju, pa je stoga primjenom odredbe čl. 223. ZPP-a broj prekovremenih sati određen na način da se prekovremenim radom smatra razdoblje izvan redovnog radnog vremena umanjeno za minimalno osam sati odmora.

16. Stoga je sud prihvatio kao pravilan i objektivan nalaz i mišljenje vještaka knjigovodstvene struke te zaključio da ukupna razlika plaće na koju tužitelj ima pravo u utuženom razdoblju iznosi 188.419,03 kn bruto.

17. Obrazlažući osnovanost pravne osnove tužbenog zahtjeva sud se u obrazloženju presude pozvao osim citiranih odredbi KU/08 i KU/17 i na mjerodavne odredbe čl. 86. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 140/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR/09), odnosno čl. 94. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17 – dalje ZR/14), te daljnje odredbe čl. 42. st. 1. ZR/09 i čl. 60. st. 1. ZR/14, zatim odredbu čl. 33. Zakona o policiji ("Narodne novine" broj 34/11, 130/12, 89/14, 151/14, 33/15 i 121/16), te u konačnici na Direktivu 2003-88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 4. studenog 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena koja u čl. 2. toč. 1. i 2. definira radno vrijeme kao vremensko razdoblje u kojem radnik radi, stoji na raspolaganju poslodavcu i obavlja svoje poslove i zadatke u skladu s nacionalnim propisima i/ili praksom, a vrijeme odmora definira kao vremensko razdoblje koje nije radno vrijeme.

18. Zbog tih razloga prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev, dok je o naknadi parničnog troška odlučio primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

19. Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne i potpune prihvaća i ovaj sud, te isti, u odnosu na odluku o glavnoj stvari žalbenim navodima tuženice ničim nisu dovedeni u sumnju.

20. Neosnovani su žalbeni navodi u kojima tuženica ističe da je sud selektivnom ocjenom dokaza, arbitrarno odredio broj navodno ostvarenih prekovremenih sati rada i time počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 355. ZPP-a, ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno uvidom u priloženu knjigovodstvenu dokumentaciju utvrdio da točan broj prekovremenih sati u kojima je tužitelj u danim okolnostima obavljao poslove nije moguće utvrditi za svaki konkretni dan budući da tuženica o tim poslovima nije vodila pisanu evidenciju, kao i da ti poslovi zbog naravi posla nisu uvijek trajali isto vrijeme budući da su ovisili o promjenjivim okolnostima u odnosu na dnevni opseg posla, vremenske prilike, stanju broda, pri čemu je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom iskaza saslušanih svjedoka PJ i BJ koji su zajedno s tužiteljem u utuženom razdoblju obavljali policijske poslove na višednevnim plovidbama na moru pravilno utvrdio da je tužitelj u ovim plovidbama uz poslove policijskog službenika obavljao i poslove mornara, nekada zapovjednika broda, nekada upravitelja stroja, da je za cijelo vrijeme trajanja plovidbe boravio na brodu, bez mogućnosti napuštanja broda, kao i da je tužitelj i ostali članovi posade bili zaduženi za plovilo i njegovu sigurnost, da je tužitelj izvan redovnog radnog vremena, čistio plovilo te ga pripremao i održavao za plovidbu, da je u tom vremenu, izuzev vremena spavanja, morao nositi službenu odoru.

21. Žalbeni navodi u kojima tuženica ističe da iskazi spomenutih svjedoka nisu vjerodostojni, jer da su isti zainteresirani za ishod ovog parničnog postupka te da i oni, protiv tuženice vode zasebne postupke radi isplate razlike plaće nisu osnovani, jer je prvostupanjski sud o vjerodostojnosti iskaza svjedoka, zaključio i na temelju ostalih činjenica koje proizlaze iz knjigovodstvene dokumentacije, radnim nalozima tuženice na temelju kojih je bio organiziran rad na brodu za vrijeme višednevne plovidbe.

22. Žalbeni navodi tuženice u odnosu na metodologiju vještačenja nisu osnovani, jer je vještak nalaz i mišljenje dao u skladu s zadaćom koju mu je prvostupanjski sud, koji rukovodi vještačenjem, pri čemu je prvostupanjski sud imao u vidu pravna shvaćanja koja je zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u većem broju istovrsnih predmeta (primjerice broj Rev-753/09, Revr-1425/13), prema kojima je vještak pri izradi obračuna razlike plaće, sukladno zauzetim stajalištima u tim odlukama Vrhovnog sud RH uzeo u obzir trajanje odmora od osam sati unutar 24 sata radnog vremena.

23. Neosnovani su žalbeni navodi tuženice o tome da naknadu za tzv. pasivno dežurstvo treba uzeti u obzir prilikom obračuna razlike plaće za prekovremeni rad, ovo iz razloga jer se ova naknada isplaćuje zbog činjenice da je tužitelj bio na raspolaganju tuženici kao poslodavcu tijekom svih 24 sata u danu, a što je bio i za vrijeme odmora koje je određeno u minimalnom trajanju od osam sati tijekom jednog dana, a u odnosu na žalbene prigovore u odnosu na naknadu za terenski dodatak, ukazuje se da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da i isplata ove naknade nema utjecaja na obračun razlike plaće po osnovi prekovremenog rada jer se terenski dodatak ostvaruje i isplaćuje zbog okolnosti da je tužitelj radio izvan stalnog mjesta rada preko osam sati i ne ovisi o tome je li tužitelj radio prekovremeno.

24. Stoga žalbeni navodi tuženice o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odluku o glavnoj stvari nisu osnovani.

25. Pravilna je i zakonita odluka o naknadi parničnog troška, kako u dosuđujućem tako i odbijajućem dijelu zahtjeva za naknadu parničnog troška u smislu odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Žalbeni navodi tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška za sastav podneska od 13. prosinca 2019. nisu osnovani, jer je i prema shvaćanju ovog suda, prvostupanjski sud pravilno odbio zahtjev za sastav tog podneska, budući da je tužitelj isti podnesak predao u spis nekoliko dana prije održavanja zakazanog ročišta, te je na zakazanom ročištu u cijelosti ponovio navode iz tog podneska, pa kako je tužitelju priznata nagrada za pristup ročištu u punom iznosu, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastav spomenutog podneska pravilno je odbijen kao neosnovan, pri čemu se ukazuje da sud sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a odlučuje o tome i dosuđuje stranci naknadu parničnog troška za radnje koje su bile potrebne za vođenje parnice, a ovu zakonsku odredbu, sud je u konkretnom slučaju odbijajući navedeni dio zahtjeva tužitelja za naknadu parničnog troška pravilno primijenio.

27. Slijedom svega obrazloženog, te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 20. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić