REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P. 4032/19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda J. Ponoš, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja T. P. iz S., O.:

…, zastupanog po odvjetnicima iz O.D. K. & R. d.o.o. S., protiv tuženika R. A. d.d., Z., O.: …, zastupanog po odvjetnicima iz OD K. & P. d.o.o. Z., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. rujna 2022. godine u nazočnosti zamj. pun. tužitelja i zamj. pun. tuženika, dana 20. listopada 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba ugovora o kreditu broj 418-50-4092778, koji je zaključen između tužitelja i tuženika dana 10. 05. 2007. godine, a kojom je određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.”

II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 11.500,58 kuna/1.526,39 eura[1] , sa zateznom kamatom koja teče kako slijedi na iznos od:

- 87,25 kuna/11,58 eura od 1.12.2007. godine do 31. 12. 2007. godine po stopi od 15% godišnje prema Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 72/02) i Uredbi o visini stope zatezne kamate (NN br. 153/04); a od 1. 1. 2008. godine do 31. 7. 2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1. 8. 2015. godine do isplate, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena,

- 85,95 kuna/11,41 eura od 1.1.2008.

- 86,62 kuna/11,50 eura od 1.2.2008.

- 86,61 kuna/11,50 eura od 1.3.2008.

- 87,08 kuna/11,56 eura od 1.4.2008.

- 84,04 kuna/11,15 eura od 1.5.2008.

- 164,08 kuna/21,78 eura od 1.6.2008.

- 164,31 kuna/21,81 eura od 1.7.2008.

- 159,58 kuna/21,18 eura od 1.8.2008.

- 158,00 kuna/20,97 eura od 1.9.2008.

- 157,88 kuna/20,95 eura od 1.10.2008.

- 168,84 kuna/22,41 eura od 1.11.2008.

- 158,44 kuna/21,03 eura od 1.12.2008.

- 167,12 kuna/22,18 eura od 1.1.2009.

- 166,72 kuna/22,13 eura od 1.2.2009.

- 165,35 kuna/21,95 eura od 1.3.2009.

- 240,83 kuna/31,96 eura od 1.4.2009.

- 238,38 kuna/31,64 eura od 1.5.2009.

- 231,03 kuna/30,66 eura od 1.6.2009.

- 224,83 kuna/29,84 eura od 1.7.2009.

- 222,70 kuna/29,56 eura od 1.8.2009.

- 221,29 kuna/29,37 eura od 1.9.2009.

- 218,07 kuna/28,94 eura od 1.10.2009.

- 213,44 kuna/28,33 eura od 1.11.2009.

- 213,26 kuna/28,30 eura od 1.12.2009.

- 212,43 kuna/28,19 eura od 1.1.2010.

- 212,49 kuna/28,20 eura od 1.2.2010.

- 208,47 kuna/27,67 eura od 1.3.2010.

- 209,42 kuna/27,79 eura od 1.4.2010.

- 205,27 kuna/27,24 eura od 1.5.2010.

- 203,37 kuna/26,99 eura od 1.6.2010.

- 212,92 kuna/28,26 eura od 1.7.2010.

- 206,60 kuna/27,42 eura od 1.8.2010.

- 210,81 kuna/27,98 eura od 1.9.2010.

- 204,24 kuna/27,11 eura od 1.10.2010.

- 196,22 kuna/26,04 eura od 1.11.2010.

- 201,10 kuna/26,69 eura od 1.12.2010.

- 208,02 kuna/27,61 eura od 1.1.2011.

- 196,24 kuna/26,05 eura od 1.2.2011.

- 194,67 kuna/25,84 eura od 1.3.2011.

- 187,27 kuna/24,86 eura od 1.4.2011.

- 183,69 kuna/24,38 eura od 1.5.2011.

- 192,58 kuna/25,56 eura od 1.6.2011.

- 189,30 kuna/25,12 eura od 1.7.2011.

- 195,11 kuna/25,90 eura od 1.8.2011.

- 184,94 kuna/24,55 eura od 1.9.2011.

- 174,61 kuna/23,17 eura od 1.10.2011.

- 169,30 kuna/22,47 eura od 1.11.2011.

- 164,19 kuna/21,79 eura od 1.12.2011.

- 161,87 kuna/21,48 eura od 1.1.2012.

- 159,04 kuna/21,11 eura od 1.2.2012.

- 154,41 kuna/20,49 eura od 1.3.2012.

- 148,04 kuna/19,65 eura od 1.4.2012.

- 143,93 kuna/19,10 eura od 1.5.2012.

- 139,50 kuna/18,51 eura od 1.6.2012.

- 133,46 kuna/17,71 eura od 1.7.2012.

- 128,51 kuna/17,06 eura od 1.8.2012.

- 122,79 kuna/16,30 eura od 1.9.2012.

- 116,28 kuna/15,43 eura od 1.10.2012.

- 112,41 kuna/14,92 eura od 1.11.2012.

- 107,79 kuna/14,31 eura od 1.12.2012.

- 102,11 kuna/13,55 eura od 1.1.2013.

- 94,53 kuna/12,55 eura od 1.2.2013.

- 91,12 kuna/12,09 eura od 1.3.2013.

- 85,85 kuna/11,39 eura od 1.4.2013.

- 79,81 kuna/10,59 eura od 1.5.2013.

- 72,59 kuna/9,63 eura od 1.6.2013. -

67,17 kuna/8,91 eura od 1.7.2013. -

62,17 kuna/8,25 eura od 1.8.2013. -

57,31 kuna/7,61 eura od 1.9.2013.

- 52,35 kuna/6,95 eura od 1.10.2013.

- 46,45 kuna/6,16 eura od 1.11.2013.

- 40,97 kuna/5,44 eura od 1.12.2013.

- 35,46 kuna/4,71 eura od 1.1.2014. -

29,70 kuna/3,94 eura od 1.2.2014. -

23,99 kuna/3,18 eura od 1.3.2014. -

18,03 kuna/2,39 eura od 1.4.2014. -

11,97 kuna/1,59 eura od 1.5.2014.

- 5,97 kuna/0,79 eura od 1.6.2014.godine do 31.7.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.8. 2015.godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženiku da naknadi tužitelju u roku od 15 dana trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 9.150,00 kn/1.214,41 eura sa zateznom kamatom koja na dosuđeni iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

Pred ovim sudom dana 12.lipnja 2019.godine zaprimljena je tužba u kojoj se navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 10.svibnja 2007.godine ugovor o kreditu broj 418-50-4092778 u iznosu od 24.958,19 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan isplate. Tuženik da je u standardiziranom ugovoru u čl.2. naveo kamatnu stopu od 2,95% uz klauzulu da je promjenjiva bez razumljivih parametara na koji način će se ona mijenjati, uz obrazloženje da to ovisi o odluci tuženika. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13, ove odluke da su potvrđene presudom VS RH Revt 249/14 i to u dijelu ništavosti odredbi promjenjivih kamatnih stopa uz obrazloženje da su odredbe o promjenjivim kamatnim stopama bile ugovorene na način koji potrošaču nije bio, niti je mogao biti razumljiv. Pregledom ovog ugovora o kreditu da je jasno kako je navedena odredba o kamatnoj stopi bila nerazumljiva tužitelju te da je kao takva suprotno načelima savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj na ime preplaćenih kamata potražuje pojedinačne mjesečne iznose razlike kamata sadržanih u mjesečnim anuitetima, počevši od prve promjene kamatne stope koju je tuženik izvršio i to od studenog 2007.godine do lipnja 2014.godine, što ukupno iznosi 11.500,32 kn sa zakonskim zateznim kamatama. Ujedno potražuje naknadu parničnog troška. Dakle, tužitelj traži isplatu i ujedno utvrđenje da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predmetnog ugovora o kreditu ništetna.

U svom odgovoru na tužbu tuženik je prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, navodi da prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to da je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište. Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke da mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum da su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-4092778, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev. Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda R. H. posl. br. Pž-

7129/2013, od dana 13.06.2014. godine u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Navedena presuda da je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, predmetnom presudom Visokog trgovačkog suda R. H. da

je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču da je teret dokaza u zasebno pokrenutom postupku da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud R. H. da nije u predmetnom postupku utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne. Iz same tužbe da ne proizlazi i da nije jasno zašto bi odredba ugovora o kreditu koja se odnosu na promjenjivu kamatnu stopu bila ništetna. Tužitelj da to u ovoj tužbi nije dokazao, već se samo poziva na presude donesene u kolektivnom sporu koje ne mogu biti primjenjive u ovom postupku i kao takve nisu relevantan dokaz. Isto tako, tužitelj da nije dokazao da isti ima status potrošača te da bi se presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava imale primjenjivati na njega. Tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj da je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu. Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane JB N. K., pod brojem OV-

4591/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N. 78/1993, 29/1994, 162/1998) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, da je jasno kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik opreza radi ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja. Naime, u konkretnom slučaju tužitelj da je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, i to dana 12.06.2019. godine. U konkretnom slučaju, a kako to proizlazi i iz navoda same tužbe, da je riječ o zahtjevu za povrat navodno stečenog bez osnove, a na koji zahtjev se primjenjuje zastarni rok od 5 godina, a što znači da je u konkretnom slučaju u cijelosti nastupila zastara. Naime, člankom 215. ZOO-a da je izrijekom propisano kako zastara počinje teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Tužba radi zaštite kolektivnih interesa da nije i ne može se smatrati tužbom vjerovnika prema dužniku, već da je riječ isključivo o zahtjevu za donošenjem deklarativne odluke da li su određenim postupanjem prava potrošača povrijeđena ili ne, niti se udruga potrošača može smatrati vjerovnikom u kontekstu citirane odredbe ZOO-a.

Podneskom od dana 13.travnja 2022.godine tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev, u skladu s nalazom i mišljenjem sudskog vještaka za računovodstvo i financije, tuženik smatra da se radi o preinaci zahtjeva koja nije dopuštena, sud smatra da je povećanje zahtjeva za isplatu, preinaka tužbe, nakon što je izveden dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem dopuštena i da je valjalo odlučiti o tako uređenom zahtjevu tužitelja.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 4092778 od 10.svibnja 2007.godine sa cjelokupnom popratnom dokumentacijom te je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji M. T. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje.

Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjevi su u cijelosti osnovani.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje odredbi predmetnog ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF i na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 11.500,58 kn sa pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim povećanjem kamatne stope tuženik neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 10.svibnja 2007.godine sklopljen predmetni Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 13.975,00 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu kamatnu stopu od 2,95 % godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit do 31.svibnja 2014.godine.

Među strankama je sporno da li odredba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja nepoštenu ugovorne odredbu, a što bi je činilo ništetnom, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi HSUZP - P. protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna. U svjetlu općepoznatih i utvrđenih činjenica, izvođenje dokaza saslušanjem tužitelja i zaposlenika tuženika nije potrebno, u ovom slučaju jasno je da se u ovom slučaju radilo o namjenskom kreditu na kupnju automobila, da je tužitelj imao status potrošača i da mu je bio ponuđen tipski ugovor bez mogućnosti posebnog pregovaranja o odredbama istog, posebno ne o odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno odluci tuženika.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,

75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 2,95%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 2,95%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče istaknutog prigovora mjesne nenadležnosti od strane tuženika, vezano za ugovorenu mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta tuženika iz predmetnog Ugovora o kreditu, za navesti je da su stranke zaista ugovorom o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u sjedištu tuženika, međutim, prigovor mjesne nenadležnosti ovaj sud je odbio vezano za primjenu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, prema stavu ovog suda prorogacijska klauzula također je nepoštena odredba jer nije bila predmet posebnog pregovaranja između stranaka (što je općepoznata činjenica) te je ista protivna načelu savjesnosti i poštenje te uzrokuje znatnu neravnotežu među strankama i to na štetu tužitelja koji bi s obzirom na mjesto stanovanja, u slučaju vođenja postupka pred Općinskim građanskim sudom u Zagrebu, bio izložen povećanim troškovima, što je protivno načelu ekonomičnosti postupka. Nadalje, predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je u S., u tuženikovoj P. S.,

solemniziran je kod javnog bilježnika u S., dakle, kako je ovaj spor proizašao iz ugovora sklopljenog u S., mjesno bi, ponovno, za suđenje bio nadležan ovaj sud. Radi svega navedenog ovaj prigovor tuženika je odbijen od strane suda.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije M. T.

na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima, odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

Sudski vještak dip. oecc. M. T. u svom pisanom nalazu i mišljenju precizno je navela svoj nalaz i temeljem svojih pravilnih utvrđenja, dala mišljenje i zaključak, dakle, navodi da je u razdoblju dospijeća prvog anuiteta 30.lipnja 2007.godine do dospijeća 84-og anuiteta 31.svibnja 2014.godine i otplate kredita u cijelosti, po Ugovoru o kreditu broj 418-50-4092778, zbog promjene kamatne stope tužitelj više platio 2.150,10 CHF što preračunato u kune po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća svakog anuiteta iznosi ukupno 11.500,58 kn, sve po anuitetima kako je vještak prikazala u svom pregledu.

Sukladno nalazu i mišljenju vještaka tužitelj je uredio svoj tužbeni zahtjev po pitanju isplate, što je dopušteno i o takvom zahtjevu valjalo je odlučiti ovom presudom.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare čitavog zahtjeva, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12.lipnja 2019.godine podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje M. T. kao stručan,

temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 11.500,58 kn/1.526,39 eura po fiksnom tečaju konverzije, te je odlučeno kao u izreci ove presude.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa, na ime razlike anuiteta, po Ugovoru o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštene ugovorne odredbe i stoga ništetne pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi od 15% do 31. prosinca 2007. g., od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju, a u skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN broj 132/07), Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi

HNB (NN broj 74/11) i odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-

a.

Radi svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl.155. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP), a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor. Obistinjeni trošak tužitelju odnosi se na trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kn; sastav podnesaka od 19.svibnja 2021.godine i 13.travnja 2022.godine u iznosu od po 1.000,00 kn; zastupanja na ročištima održanim dana 28.lipnja 2021.godine i 8.rujna 2022.godine u iznosu od po 1.000,00 kn; 25% PDV-a u iznosu od 1.250,00 kn; trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn; zatraženi iznos od 400,00 kn na ime sudske pristojbe; što ukupno zbrojeno daje iznos od 9.150,00 kn/1.214,41 eura, koliko je na naknade parničnog troška tuženik konačno obvezan isplatiti tužitelju. Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i

73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno.

U S., 20. listopada 2022. godine

S U D A C

Julijana Ponoš v.r.

Pouka o pravnom lijeku: Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se odluka objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava odluke obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se odluka objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje smatra se da je dostava odluke obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika