Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž R-178/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić predsjednice vijeća, Duška Abramovića člana vijeća i suca izvjestitelja i Barbare Bosner članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. C. iz J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica S. L. M., dipl. pravnica u Sindikatu, protiv tuženika H.P. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica N. L., dipl. iur., Su-1689/17, radi utvrđenja nedopuštenosti Odluke o otkazu i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5401/2018-39 od 3. prosinca 2019., u sjednici vijeća 20. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-5401/2018-39 od 3. prosinca 2019.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da tuženikova Odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 14. ožujka 2014. nije dopuštena i da radni odnos tužitelja nije prestao, za vraćanje na rad na poslove radnog mjesta "referent" ili drugog odgovarajućeg radnog mjesta prema važećoj sistematizaciji, znanju, radnom iskustvu i kvalifikacijama tužitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14, 70/19, 80/22 - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba postupka.

6. Tužitelj u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer suprotno žalbenim navodima, presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, razlozi presude zbog kojih je sud odbio tužbeni zahtjev su jasni, te proizlaze iz pravilne ocjene svih izvedenih dokaza, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, na koju tužitelj također u žalbi ukazuje, jer suprotno proizlazi iz obrazloženja presude, u kojem je sud sve izvedene dokaze ocijenio u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. To se odnosi i na ocjenu iskaza saslušanih svjedoka Ž. Š. (predsjednika Radničkog vijeća grupe područja 1, M. V. (predsjednika glavnog Radničkog vijeća), S. Š. i stranački iskaz tužitelja, jer je sud u obrazloženju presude, osim što je sadržajno interpretirao iskaze svih svjedoka i tužitelja, ocijenio da iskazima svjedoka Ž. Š. i M. V. ne može pokloniti vjeru, uz obrazloženje da su ovi svjedoci u vezi predmeta spora iskazivali svoje osobno mišljenje, a koje je u suprotnosti s činjenicama koje je sud utvrdio uvidom u dokumentaciju u spisu, dok je iskaz svjedoka S. Š. ocijenio vjerodostojnim

8. Suprotno žalbenim navodima činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno, jer je sud izveo sve predložene dokaze, te je i prema shvaćanju ovog suda pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev tužitelja odbio kao neosnovan.

9. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika na temelju ugovora o radu zaključenog na neodređeno vrijeme od 10. studenog 2010. s pripadajućim anexom na radnom mjestu referent, D. p. G. Z. i županija,

-da je Odlukom od 14. ožujka 2014. tužitelju otkazan ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom u smislu odredbe čl. 107. st. 1. toč. 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje ZR/09),

-da je tužitelju odluka o otkazu dostavljena 17. ožujka 2014.; da je tuženik 31. ožujka 2014. zaprimio zahtjev za zaštitu prava, koji je podnio tužitelj i na koji tuženik nije odgovorio, te da je tužitelj pravovremeno 29. travnja 2014. podnio tužbu, te je zaključio o neosnovanosti tuženikovog prigovora prekluzije u smislu odredbi čl. 129. st. 1. i 2. ZR/09,

-da je tuženik 31. prosinca 2013. donio Program zbrinjavanja viška radnika (dalje Program); da je prije donošenja Programa tuženik s Radničkim vijećem proveo savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika u smislu odredbe čl. 120. ZR/09; da je tuženik proveo savjetovanje s Radničkim vijećem u vezi Programa koje je provedeno na potpun i zakonit način u smislu odredbe čl. 149. ZR/09,

-da je tuženik Program dostavio HZZ) i Radničkom vijeću tuženika u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZR/09; da se HZZ o Programu u smislu odredbe čl. 122. st. 3. ZR/09 nije očitovao,

-da je tuženik u Programu naveo razloge za prestankom potrebe za radom radnika koji su utvrđeni viškom; da je sastavni dio programa tablica o ostvarenom broju bodova za tužitelja i usporedive radnike te zaključio da Program sadrži sve potrebne podatke u smislu odredbe čl. 120. st. 2. i čl. 121. st. 3. ZR/09, te da je Program donijet u zakonito provedenom postupku i stoga valjan, s time da je o pitanju valjanosti Programa zaključio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. st. 1. ZPP-a.

10. Sud je nadalje utvrdio da je tužitelj bio zaposlen na radnom mjestu referenta u D. p. G. Z. i županija, da je obavljanje poslove njegovog radnog mjesta bilo isključivo vezano uz poslovanje tuženikovih restorana u B. i J. ulici u Z..

11. Sud je nadalje uvidom u Pravilnik o unutrašnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta HP d.d. (dalje Pravilnik) utvrdio da je isti donijela Uprava tuženika 2. listopada 2013., da je Pravilnikom regulirano da radnik obavlja poslove iz opisa poslova organizacijske jedinice u kojoj je sistematizirano njegovo radno mjestu sukladno sklopljenog ugovoru o radu, da se organizacijska jedina D. p. sastoji od Sektora financija i računovodstva, Sektora informacijskih tehnologija, Sektora kontrolinga, Sektora održavanja skladišnog poslovanja, Sektora upravljanja nekretninama, Službe pisarnice i Odjela za operativne poslove, da se radna mjesta kod tuženika sistematiziraju tako da se svako sistematizirano radno mjesto može iskoristiti za raspored radnika u određenu organizacijsku jedinicu u kojoj će obavljati poslove iz poslovnog područja te jedinice s time da se sistematizacijom utvrđuje opis poslova te preporučeni stupanj stručne naobrazbe i radno iskustvo, da u poslove radnog mjesta referent spadaju složeni stručni poslovi iz određenog područja (pravni, kadrovski, opći, financije, knjigovodstvo, nabava, skladištenje, investicije, održavanje, prodaja, marketing, odnosi s javnošću, servisi, obrana, sigurnost) i drugi poslovi prema nalogu neposredno nadređenog, te nadalje da je tuženik – Ured za upravljanje ljudskim resursima 4. srpnja 2013. obavijestio tužitelja da sukladno čl. 18. Pravilnika poslove radnog mjesta sukladno važećem ugovoru o radu obavlja u okviru organizacijske jedinice D. p. Sektor ...., Služba ...., koju obavijest je tužitelj zaprimio 15. srpnja 2013.

12. Sud je uvidom u Program utvrdio da su u Sektoru - Službi ... u kojoj je bio raspoređen tužitelj nakon izvršene reorganizacije sukladno Pravilniku kao višak bili utvrđeni tužitelj, zatim radnik V. I., također zaposlen na radnom mjestu referenta, dok radnik Z. T., zaposlen u istoj Službi, u Programu nije utvrđen viškom jer je istome radni odnos prestao zbog ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu (navršenih 65 godina života) što je tuženik utvrdio odlukom od 31. prosinca 2013. (list 544).

13. Sud je nadalje utvrdio, uvidom u odluku o otkazu da je tuženik obrazlažući razloge nastanka viška naveo da tuženik posluje s gubitkom i da je ugrožena njegova likvidnost, da se tržište poštanskih usluga konstantno smanjuje, te da je u razdoblju 2012.-2013. došlo do neto gubitaka i pada prihoda, te da je uslijed smanjenja broja zaposlenih radnika u razdoblju od 2009. do rujna 2013. sa 298 na 156 u Službi ... došlo do smanjenja vremena potrebnog za unos podataka u aplikaciju Laus što je dovelo i do smanjenja opsega poslova radnog mjesta referent, a uz to da je do smanjenja opsega posla došlo zbog povećanog broja lokacija u kojima poslove čišćenja obavljaju vanjski izvođači zbog čega je smanjenja količina naručivanja sredstva za čišćenje i njihova raspodjela, smanjen je broj ugovora za usluge, za robu, a isto tako da je i smanjen broj obroka na lokacijama tuženika u J. 13 i B. 4 u Z., za poslovanje, kojih objekata je bilo vezano obavljanje tužiteljevog radnog mjesta referenta. Sud utvrđuje da je tuženik u obrazloženje odluke o otkazu također naveo da je obavljanje poslova radnog mjesta referent tuženik preraspodijelio na dva administrativna radnika, a složenije poslove na voditelje područja i voditelja Odjela zbog čega je utvrđen prestanak potrebe za radnom tužitelja na tom radnom mjestu. Tuženik je u obrazloženju odluke također naveo da tužitelju nije mogao osigurati obavljanje drugih poslova niti ga dodatno obrazovati ili osposobiti za rad na drugim poslovima ili za rad u nepunom radnom vremenu.

14. Sud je također utvrdio da je radniku V. I., zaposlenom na radnom mjestu referent u Službi ....., tuženik otkazao ugovor o radu zbog poslovno uvjetovanih razloga odlukom od 31. prosinca 2013. (list 539).

15. Cijeneći navode iz stranačkog iskaza tužitelja u kojima tužitelj potvrđuje navode iz iskaza svjedoka Š. o tome da je kao referent u Službi ... bio zadužen isključivo za tuženikove restorane u J. i B. ulici u Z., da mu je u opisu posla bilo vođenje financija, vođenje PDV-e, briga o zdravstvenim pregledima osoblja, prezentaciji, pripremi natječaja za javnu nabavu i slično, da je zajedno s tužiteljem kao referent radio radnik Z. T. koji je otišao u mirovinu te radnik V. I. kojem je tuženik također otkazao ugovor o radu te nadalje da je poslove tužiteljevog radnog mjesta preuzela administrativna tajnica direktora Službe ..., da je unutar D. p. bilo drugih sektora i referenata, ali da se radilo o drugoj vrsti posla jer je svaka služba specifična sama po sebi, sud je zaključio o neosnovanosti tužiteljevih navoda o nezakonitosti otkaza zbog okolnosti da je tuženik prilikom otkazivanja trebao izvršiti uspoređivanje tužitelja sa svim radnicima zaposlenim na radnom mjestu referent u D. p., te zauzeo stav da su tužiteljevi poslovi radnog mjesta referent, zbog opisa poslova bili isključivo vezani za poslovanje tuženikovih restorana u J. i B. ulici u Z., da je opis poslova radnog mjesta referenta na nivou D. p. sasvim drugačiji od tužiteljevog radnog mjesta te je zaključio da tuženik u takvim okolnostima u postupku otkazivanja nije trebao izvršiti uspoređivanje tužitelja s radnicima zaposlenim na radnom mjestu referent na nivou D. p..

16. Sud je nadalje zaključio da tužitelj tijekom postupku nije naveo na koje bi to radno mjesto mogao biti raspoređen kao niti da bi ga tuženik mogao obrazovati ili osposobiti za obavljanje poslova drugog radnog mjesta, te je zaključio da odluka o otkazu nije u suprotnosti sa odredbama čl. 107. st. 2.-4. ZR/09.

17. Stoga je, zaključio da je odluka o otkazu pravilna i zakonita, te je zbog tih razloga tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

18. Sva opisana činjenična utvrđenja te zaključke prvostupanjskog suda kao pravilne prihvaća i ovaj sud, a pravilnost istih žalbenim navodima tužitelja nije dovedena u sumnju.

19. Tužitelj u žalbi osporava pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je Program valjan i donijet u zakonito provedenom postupku u smislu odredbi čl. 120., čl. 121. st. 3. i 4. u vezi s čl. 149. ZR/09, te u vezi s tim ustraje kod svih navoda koje je isticao tijekom postupku o nezakonitosti Programa.

20. Opisani žalbeni navodi nisu osnovani jer je prvostupanjski sud u provedenom dokaznom postupku pravilnom ocjenom izvedenih dokaza utvrdio da je tuženik nakon što je donio Pravilnik, te utvrdio postojanje gubitka u poslovanju te utvrdio postojanje viška radnika, proveo savjetovanje o zbrinjavanju viška radnika s radničkim vijećem u smislu odredbi čl. 120. st. 1. i 2. ZR/09 te potom, nakon provedenog savjetovanja izradio Program koji je donio u zakonito provedenom postupku propisanom odredom čl. 121. ZR/09, s time da je postupak savjetovanja o zbrinjavanju viška radnika, te u vezi donošenja Programa tuženik proveo na potpun i zakonit način u smislu odredbe čl. 149. ZR/09. S tim u vezi prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik dopisom od 6. studenog 2013. koji je Glavno radničko vijeće (dalje GRV) zaprimilo istoga dana, Radničkom vijeću dostavio podatke o razlozima zbog kojih će prestati potreba za radom radnika, broju ukupno zaposlenih radnika, broju, zvanju i radnim mjestima za čijim će radom prestati potreba, o roku u kojem će prestati potreba za radom tih radnika, kriterijima izbora radnika za čijim će radom prestati potreba te o iznosu i načinu obračuna otpremnina i drugih davanja, da je nadalje dopisom od 7. studenoga 2013. koji je GRV zaprimilo istoga dana tuženik korigirao podatke u odnosu na točan broj izvršitelja na radnom mjestu administrativni radnik na području P.-g. županije, a dopisom od 18. studenog 2013. koji je GRV zaprimilo 20. studenog 2013. tuženik je pozvao GRV na dodatni sastanak koji će se održati 29. studenog 2013. dok je uvidom u dopis tuženika od 25. studenog 2013. koji je GRV zaprimilo 26. studenog 2013. utvrdio da je nakon održanog sastanka 22. studenog 2013. GRV tuženiku dostavio odluku kojom se protivi odluci kojom tuženik utvrđuje razloge zbog kojih namjerava utvrditi prestanak potrebe za radom 70 radnika, uvedenim dodatnim kriterijima, učinkovitosti te stručnosti i kvalitete obavljenog posla kao i načinu na koji je provedeno savjetovanje te utvrđenom broju od 270 radnika predviđenih kao višak, te da tuženik u istom dopisu dodatno očituje na iznesene navode i argumente GRV. Sud je nadalje uvidom u dopis od 26. studenog 2013. koji je tuženik uputio HZZ utvrdio da je tuženik obavijestio HZZ o provedenom savjetovanju sa GRV dok je tuženik dopisom od 11. prosinca 2013. GRV dostavio prijedlog Programa radi provođenja savjetovanja te je pozvao GRV da se očituje o prijedlogu Programa. Nadalje iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je Program donesen 31. prosinca 2013., da je tuženik 2. siječnja 2014. Program dostavio HZZ, a 3. siječnja 2014. GRV.

21. Stoga, žalbeni navodi tužitelja o nepotpuno i nezakonito provedenom postupku savjetovanja tuženika s GRV nisu osnovani, jer suprotno proizlazi iz navedene dokumentacije u spisu, te je stoga i prema shvaćanju ovog suda pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je Program valjan i donijet u zakonito provedenom postupku u smislu citiranih odredbi čl. 120. čl. 121. u vezi s čl. 149 ZR/09. Prema stanju u spisu sud je o pitanju valjanosti Programa zaključio kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe čl. 12. ZPP-a budući da je GRV u zasebnom parničnom postupku koji se vodi pred prvostupanjskim sudom tražio da se Program utvrdi ništetnim u smislu odredbe čl. 149. st. 12. ZR/09, pri čemu tužitelj tijekom postupku ne ističe da bi u tom parničnom postupku bila donesena drugačija odluka odnosno utvrđeno da je Program ništetan.

22. Okolnost da se GRV usprotivilo donošenju Programa u situaciji kada je tuženik proveo zakonom propisani postupak savjetovanja s GRV ne utječe na zakonitost Programa, a uz to, iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik Program u smislu odredbe čl. 122. st. 1. ZR/09 dostavio HZZ, te da se HZZ u roku od 8 dana nije očitovala o Programu, slijedom čega se u smislu odredbe čl. 122. st. 3. ZR/09 ima smatrati da HZZ nema primjedbi ni prijedloga na Program.

23. Nadalje, pravilna su utvrđenja prvostupanjskog suda da je tuženik prije donošenja Programa donio Pravilnik, kojim je tužiteljeve radno mjesto referent bilo sistematizirano u okviru organizacijske jedinice D. p., Sektor ... Služba ..., pri čemu je sud pravilnom ocjenom stranačkog iskaza tužitelja, u kojem tužitelj potvrđuje navode iz iskaza svjedoka Š. pravilno utvrdo da je tužitelj poslove radnog mjesta referent obavljao isključivo u vezi s poslovanjem tuženikovih restorana u B. i J. ulici u Z., da je u vezi s obavljanjem tih poslova došlo do smanjenja opsega posla, da su u vrijeme donošenja Programa, kao višak u Službi ... bili zatečeni i u program uvršteni tužitelj i radnik V. I. također zaposlen na radnom mjestu referent, dok je radnik Z. T., zaposlen u istoj službi ostvario uvjete za starosnu mirovinu, te mu je radni odnos kod tuženika prestao na temelju odluke od 31. prosinca 2013. (list 544).

24. Također je sud pravilno utvrdio da je uz tužitelja viškom bio proglašen i radnik V. I. te da je istom tuženik također otkazao ugovor o radu poslovno uvjetovanim otkazom od 31. prosinca 2013. (list 539). U takvim okolnostima tuženik, protivno žalbenim navodima tužitelja, u postupku otkazivanja nije trebao izvršiti uspoređivanje tužitelja s drugim radnicima zaposlenim na radnom mjestu referent na nivou D. p. jer iz pravilno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je tužiteljevo radno mjesto bilo vezano isključivo uz poslovanje tuženikovih restorana u B. i J. ulici u Z., pri čemu, tuženik to radno mjesto nije ukinuo već je izvršio preraspodjelu poslova tog radnog mjesta na dva administrativna radnika, što je autonomno pravo tuženika, kao poslodavca radi racionalizacije poslovanja i smanjenja troškova. Poslovi radnog mjesta pod istim nazivom referent na nivou D. p. po svom opisu su sasvim različiti od opisa posla tužiteljevog radnog mjesta, pa tuženik u postupku otkazivanja nije trebao izvršiti uspoređivanje tužitelja s radnicima na nivou D. p. zaposlenim na radnom mjestu referent.

25. Zato žalbeni navodi tužitelja o suprotnom nisu osnovani.

26. Prvostupanjski sud je pravilno zaključio da u postupku otkazivanja tuženik nije povrijedio odredbu čl. 107. st. 2. ZR-a budući da je tuženik dokazao da ne može zaposliti tužitelja na nekim drugim poslovima pri čemu iz stanja u spisu proizlazi da je tuženik 5. prosinca 2013. uputio nizu trgovačkih društava kao potencijalnim poslodavcima obavijest da je tuženik utvrdio postojanje viška radnika te pozvao poslodavce da obavijeste tuženika o mogućnosti pronalaženja zaposlenja radnicima koji su utvrđeni viškom. Uz to prema stanju u spisu tužitelj tijekom cijelog postupku nije određeno naveo na koje radno mjesto bi ga tuženik mogao zaposliti, odnosno da postoji određeno radno mjesto kod tuženika za koje se tužitelj može obrazovati ili osposobiti, pa i prema shvaćanju ovog suda tuženik u postupku otkazivanja nije postupio u suprotnosti s odredbama čl. 107. st. 2. i 4. ZR/09.

27. Stoga suprotno žalbenim navodima tužitelja nije ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je osporena odluka o otkazu zakonita te da je otkaz dopušten.

28. Slijedom svega obrazloženog te primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Rijeci 20. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Dubravka Butković Brljačić