Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 11 Gž-654/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, kao predsjednice vijeća, Milka Samboleka, kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Amalije Švegović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice N. M. iz Đ., OIB:… zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva V., B. i partneri u Z., protiv tuženika E.&S. b. d.d., R., OIB:…, zastupanog po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva M., K. i partneri u Z., radi isplate, povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2349/2018-31 od 29. prosinca 2020., na sjednici vijeća održanoj 20. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj: P-2349/2018-31 od 29. prosinca 2020.

r i j e š i o  j e

I. Prvostupanjska odluka donesena u obliku rješenja nije bila predmet ispitivanja u žalbenom stadiju postupka.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom, toč. 1. izreke, naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 149.326,55 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačno naznačenog iznosa do isplate, u toč. 2. izreke naloženo je tuženiku da plati tužiteljici parnične troškove u iznosu od 31.805,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. prosinca 2020. do isplate, dok je u toč. 3. izreke odbijen prigovor radi prijeboja za iznos od 20.947,38 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

1.1. Ujedno je u dijelu donesenom u obliku rješenja utvrđeno da se tužba smatra povučenom za iznos od 39.115,97 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženik pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13; 89/14 - odluka US RH; 70/19 i 80/22; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, podredno da ukine presudu i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

2.1. Obzirom da sukladno odredbi čl. 365. st. 1. (u vezi čl. 381. st. 1.) ZPP-a, drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojom se pobija žalbom, a tuženik ne pobija prvostupanjsku odluku u dijelu donesenom u obliku rješenja, odlučeno je kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora zahtjev je tužiteljice radi isplate iznosa od 149.326,55 kn, a temelji se na činjeničnim tvrdnjama da je Ugovor o kreditu od 7. veljače 2006. koji je sklopljen između stranaka (dalje: Ugovor o kreditu) ništetan u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana za CHF i da je tužiteljica temeljem ništetne ugovorne odredbe isplatila utuženi iznos.

6. Nakon što je konstatirao da među strankama nije sporno da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik tužiteljici odobrio stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 84.068,65 CHF, uz rok otplate 360 mjeseci, sa početnom redovnom kamatnom stopom od 4,50% (koja je promjenjiva) te djelomično reproducirao sadržaj odluka sudova donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (potrošača), prvostupanjski sud utvrđuje ove odlučne činjenice:

- da je ishod parnice radi zaštite kolektivnih prava i interesa omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope i valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanja mjesečnih iznosa anuiteta jer je plaćanje bilo vezano za valutu CHF,

- da se šteta koju je tužiteljica pretrpjela postupanjem tuženika sastoji od uplaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o ugovorenoj valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica CHF te povećanih anuiteta kao posljedice povećanja tečaja CHF,

- da je odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03; dalje: ZZP/03), propisan direktni učinak presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a,

- da se odluka u ovom postupku temelji kako na individualizirano utvrđenim relevantnim činjenicama koje se odnose na Ugovor o kreditu, tako i na relevantnim utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača (čl. 502.c ZPP- a),

- da je Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika i tužiteljica nije imala utjecaj na njegov sadržaj, a o odredbama Ugovora o kreditu nije se pojedinačno pregovaralo,

- da tuženik nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka svog zaposlenika koji je s tužiteljicom razgovarao prije sklapanja Ugovora o kreditu, već je predložio osobe (u svojstvu svjedoka saslušani su D. K. i V. L.) koje nemaju neposrednih saznanja o sadržaju razgovora između tužiteljice i zaposlenika tuženika koji je sudjelovao kod sklapanja Ugovora o kreditu,

- da je ugovorna odredba iz čl. 1. kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva i nepoštena, pa prema tome ništetna jer je banka (tuženik) prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnicu kredita (tužiteljicu) kao potrošača o važnim činjenicama koje se odnose na opći rizik vezan uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema EUR, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kunu nije pod kontrolom HNB-a,

- da prosječnom potrošaču nije bio poznat rizik tečaja CHF, a on očito nije bio jednak kao svaki opći valutni rizik, već je bio veći iz razloga što je ugovoreno da se i ugovorna (promjenjiva) kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF,

- da je nerazumljivost ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za švicarski franak uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer je tuženik za taj rizik znao, ali ga je prešutio dok je ponudom najnižih kamata za kredite upravo u CHF tuženik privlačio potrošače na sklapanje ugovora o kreditu upravo u CHF,

- da na neravnotežu u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu upućuje činjenica da je neizvjestan iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci kao i cijena kredita budući da se kamata plaća u istoj valuti, a što su sve bitni elementi ugovora i sve navedeno suprotno je načelu savjesnosti i poštenja kao osnovnom načelu obveznopravnih odnosa,

- da tužiteljica osnovano potražuje isplatu temeljem plaćenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli,

- da je radi utvrđenja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva proveden dokaz vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji za financije i bankarstvo G. Š. M., iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da preplate koje su nastale kao posljedica promjene početnog tečaja CHF tuženika važećeg na dan korištenja kredita i tečaja važećeg na dan plaćanja svake pojedine rate/anuiteta u utuženom razdoblju iznose 149.326,55 kn, slijedom čega sud prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice. Ujedno, prvostupanjski sud otklanja istaknute prigovore zastare, prijeboja i nedostatka aktivne legitimacije.

7. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a (u žalbi se očitom omaškom navodi nepostojeći čl. 354. st. 1. toč. 11.) na koju se tuženik poziva u žalbi. Pobijana presuda nije opterećena takvim nedostacima zbog kojih ju ovaj sud u žalbenom stadiju postupka ne bi mogao ispitati te nema proturječnosti između izreke presude i razloga presude koji su jasni i neproturječni. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

7.1. U odnosu na okolnosti radi kojih je tuženik u žalbi podnio zahtjev za izuzeće ističe se da ZPP ne predviđa uvjetno podnošenja zahtjeva za izuzeće kako ga označava sam tuženik navodeći: "Slijedom svega navedenog, ukoliko na strani uređujućeg suca u ovom predmetu postoji bilo koja od okolnosti opisanih pod a) i b) u toč. II. ovog podneska, ovaj dio podneska treba smatrati zahtjevom za izuzeće uređujućeg suca u smislu odredbe čl. 73. ZPP-a u vezi odredbe čl. 71. st. 7. ZPP-a, podredno tuženik predlaže da u tom slučaju sukladno odredbi čl. 72. st. 2. ZPP-a uređujući sudac u tim okolnostima obavijesti predsjednika suda, koji će odlučiti o njegovom izuzeću". U zahtjevu tuženik ne konkretizira ni osobu uređujućeg suca, niti opisuje situaciju u kojoj se sudac (članovi vijeća) ili njemu bliska osoba nalazi, a koja odgovara poziciji u kojoj su i stranke ovog postupka, pa da bi time prema tvrdnjama tuženika bila uvjetovana njihova pristranost, radi čega prijedlog tuženika ovaj sud ne smatra zahtjevom za izuzeće i po njemu nije potrebno postupiti.

7.2. U prvostupanjskom postupku nisu počinjene niti relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 8., čl. 299. i čl. 338., sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a.

7.3. Prije svega, prvostupanjski sud je pravilno primijenio odredbu čl. 8. ZPP-a prema kojoj koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svojem uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. U kontekstu te bitne povrede tuženik tvrdi da prvostupanjski sud nije adekvatno vrednovao dokaze koji upućuju na razinu informiranosti tužiteljice prilikom sklapanja Ugovora o kreditu, kod čega se poziva na iskaze svjedoka D. K. i V. L. Međutim, imajući u vidu sadržaj iskaza tih svjedoka pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da te osobe nisu izravno sudjelovale u sklapanju Ugovora o kreditu, pa nemaju neposrednih saznanja o okolnostima koje su dovele do sklapanja tog pravnog posla već su samo načelno i općenito iskazivale o sklapanju ugovora s (ostalim) klijentima banke, tako da je sud pravilno konstatirao da tuženik na kojem je bio teret dokaza nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka svog zaposlenika koji je s tužiteljicom razgovarao (dogovarao) sklapanje Ugovora o kreditu.

7.4. Nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 338. ZPP-a kojom je normirana struktura pismeno izrađene presude i sadržaj dijelova strukture presude, a na koju se tuženik poziva reproduciranjem opisa te bitne povrede, bez konkretizacije u čemu se ona povreda sastoji. Prema ocjeni ovoga suda, pobijana presuda sadrži sve propisane dijelove i valjano je obrazložena.

7.5. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 299. ZPP-a jer je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženik bio prekludiran u iznošenju dokaza koji se odnose na prigovor nedostatka aktivne legitimacije, a razloge koje prvostupanjski sud navodi u presudi na str. 12, odlomak prvi, prihvaća i ovaj sud, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja tuženika upućuje na taj dio obrazloženje.

8. Prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje te je uz pravilnu primjenu materijalnog prava na koje se poziva u obrazloženju presude u odnosu na ocjenu ništetnosti valutne klauzule o kojoj je odlučio kao o prethodnom pitanju za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu, tako i u odnosu na isplatu, a taj zaključak nije doveden u sumnju žalbenim navodima tuženika.

9. U konkretnom slučaju odredba Ugovora o kreditu kojom je način ispunjenja obveze vezan uz valutnu klauzulu sadržajno je izražena na identičan način kao i ona koja je pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača utvrđena ništetnom, pa je prvostupanjski sud osnovano zaključio da je ta ugovorna odredba ništetna. Neosnovano tuženik u žalbi prigovora pravnim učincima presude donesene povodom zaštite kolektivnih interesa, jer je pravilan stav prvostupanjskog suda da je ishod parnice radi zaštite kolektivnih interesa omogućio potrošačima da u individualnim restitucijskim parnicama, kakva je i konkretna, potražuju preplaćeno s osnove promjene kamatne stope i s osnove valutne klauzule kod koje je zbog povećanja tečaja CHF došlo do povećanje mjesečnih iznosa anuiteta, jer je plaćanje bilo vezano uz valutu CHF.

9.1 U presudi poslovni broj: C-81/2019 Sud Europske unije izvodi zaključak da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ali koja održava pravilo koje se, u skladu sa nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka ako u tom pogledu nisu utvrđena nikakva drukčije rješenja, ne ulazi u područje primjene te Direktore, a što znači da se Direktiva ne primjenjuje ako su ispunjena dva uvjeta: 1) da ugovorna odredba održava zakonsku i regulatnurnu odredbu, 2) da je ta odreda prisilne naravi,

što je opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora. Međutim, ta presuda nije primjenjiva iz razloga što u konkretnom slučaju prvostupanjski sud nije primjenjivao Direktivu Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nego se pozvao na utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, kao i na odredbu čl. 502.c u vezi čl. 502.a ZPP-a.

9.2. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare kod čega valja dodati da je Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 31. siječnja 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtijeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbu u CHF radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke poslovni broj: Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. u kojem je navedeno ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći od pravomoćnosti presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana u CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/2017), to u trenutku podnošenja tužbe 26. rujna 2018. zastara nije nastupila. Imajući u vidu navedena dva datuma (datum donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i datum podnošenja tužbe) a u kontekstu prigovora tuženika da valja primijeniti trogodišnji zastarni rok, ovaj sud primjećuje da kada bi to i bilo točno, da zastara niti tada ne bi nastupila.

9.3. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, pa time potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim financijsko knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredbe preplatila tuženiku zbog tečajna razlike u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita ukupan iznos od 149.326,55 kn, to je prvostupanjski sud uz pravilnu primjenu materijalnog prava prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice.

9.4. Tužiteljica ima pravo na zakonske zatezne kamate sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tuženiku plaćala mjesečne anuitete, jer se tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom da je takve odredbe uvrstio u Ugovor o kreditu, smatra nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem takve odredbe, pa su u tom dijelu neosnovani žalbeni navodi kojima se tuženik poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava.

9.5. Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stajalište prvostupanjskog suda da je prigovor radi prijeboja neosnovan nisu pravno relevantni. Prigovorom radi prijeboja obuhvaćeni su iznosi tečajne razlike kada je tužiteljica plaćala anuitete po nižem tečaju CHF no što je bilo u vrijeme plasiranja kredita i za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. Naime, odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužiteljice. Kako tuženik nema pravo na isplatu tražbine radi koje je istaknuo prigovor radi prijeboja, to je iz tog razloga pravilno odbijen taj prigovor, dok zastara u tom slučaju nije niti pravno relevantna.

9.6. Zaključno, nerazumljivo je (i bespredmetno) pozivanje tuženika na ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi (na što se poziva na str. 6. žalbe), obzirom da taj dio ugovora nije obuhvaćen činjeničnim supstratom tužbe i nije pravna osnova tužbenog zahtjeva.

10. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tuženik pobija samo na način da ju dovodi u vezu sa svojim eventualnim uspjehom u sporu.

11. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužiteljice, potvrđena prvostupanjska odluka u dijelu u kojem je donesena u obliku presude i odlučeno kao u izreci ove presude.

12. Tuženik nije uspio u žalbenom stadiju postupka pa je njegov zahtjev za naknadu troškova žalbe primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbijen kao neosnovan te je odlučeno kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

U Varaždinu 20. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.