1

Poslovni broj: Gž-889/2023-3

Poslovni broj: Gž-889/2023-3

 

U   I M E   R E P U B L I K E  H R V A T S K E

                P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja  Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja E. A. iz P., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku D. Č., odvjetniku iz P., protiv 1. tuženice V. K. iz K.,  OIB: ...., zastupane po punomoćniku N. H., odvjetniku iz K. i 2. tuženice M. Š. (ranije K.) iz K., OIB: ..., zastupane po punomoćniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda J. i B. iz K., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-768/2021 od 28. travnja 2023., u sjednici vijeća 20. ožujka 2024.,

 

  p r e s u d i o   j e

              I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-768/2021 od 28. travnja 2023. u točki I izreke, točki II izreke za iznos od 8.544,03 eur/64.374,99 kn[1] i točki III izreke za iznos od 10.348,23 eur/77.968,74 kn.

              II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Karlovcu, poslovni broj P-768/2021 od 28. travnja 2023. u točki II izreke za iznos od 3.815,77 eur/28.749,92 kn i točki III izreke za iznos od 6.179,89 eur/46.562,38 kn i sudi:

              Odbija se zahtjev 1. tuženice V. K. za naknadu parničnog troška u iznosu od 3.815,77 eur/28.749,92 kn i zahtjev 2. tuženice M. Š. za naknadu parničnog troška u iznosu od 6.179,89 eur/46.562,38 kn kao neosnovan.

              III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

              IV Odbija se zahtjev 2. tuženice M. Š. za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

     Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužitelj s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se naloži 1. tuženici V. K. da tužitelju isplati iznos kunske protuvrijednosti 53.864,59 EUR, sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude te naloži 2. tuženici da je dužna trpjeti namirenje tražbine iz točke I te presude u visini protuvrijednosti 53.864,59 EUR, uvećano za zatezne kamate kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tužitelju da 1. tuženici V. K. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 12.359,80 eur (93.125,00 kn) sa zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. U točki III izreke naloženo je tužitelju da 2. tuženici M. Š. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 16.528,12 eur (108.114,05 kn) sa zateznom kamatom po stopi i  s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

4. Protiv te presude žali se tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primijene materijalnog prava.

5. U žalbi navodi da je odredba čl. 395. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 - dalje ZOO/91) zabranjivala ugovaranje valutne klauzule dok je odredba čl. 399 ZOO/91 ograničavala slobodno ugovaranje kamatne stope između fizičkih osoba, ne čineći u tome razliku između kamata i tražbina u domaćoj valuti i tražbina iz ugovora sklopljenim 1970-tih godina sa zabranjenom valutnom klauzulom. Navodi kako u sudskoj praksi nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske i donošenja Ustava Republike Hrvatske 1991. zauzeto je stajalište da niti jedno od tih pravila nije primjenjivo u novom ustavnom poretku, pri čemu se poziva na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-999/1997-2 i Rev-1484/1995. Ukazuje na stajalište zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-4/18-13 od 4. listopada 2018. prema kojem na novčane obveze u devizama teku zatezne kamate po stopi jednakoj na novčane obveze u domaćoj valuti tek od razdoblja 1. siječnja 2006. Obzirom da tužiteljeva tražbina nije izražena u devizama, nego u iznosu domaće valute u protuvrijednosti DEM, proizlazi da se ovakve kamate kakve primjenjuje prvostupanjski sud u pobijanoj presudi imaju primijeniti tek u pogledu primjene zateznih kamata za razdoblje prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 - dalje ZOO/05). Te zatezne kamate imaju se primijeniti za razdoblje nakon što je cjelokupni iznos zajma iz 1998. godine dospio na plaćanje dana 4. ožujka 2004. Za razdoblje od sklapanja ugovora o zajmu iz 1998. do 4. ožujka 2004. valja primijeniti ugovorne kamate. Stoga da je pravilan izračun kojeg je sudski vještak financijske struke izvršio na prijedlog tužitelja, te je naveden u točki 19. pobijane presude, a prema kojoj saldo tražbine prema 1. tuženici na dan 21. svibnja 2019. iznosi 20.665,17 eur. Ističe da je na ročištu održanom 22. ožujka 2023. predao u spis B. 129 kojega je HNB objavila u rujnu 2007., a iz kojega je razvidno da su kamate K. b.  d.d. po viđenju znatno niže od prosječnih kamata koje su se primjenjivale u mjestu ispunjenja obveze pa je stoga predložio dopunu vještačenja, a što je prvostupanjski sud neosnovano odbio. Također prigovara i odluci o parničnom trošku. Navodi da se trošak parničnog postupka odmjerava primjenom odvjetničke tarife koja je vrijedila u vrijeme poduzimanja procesne radnje.

6. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se prvostupanjskom sudu odredi provesti dopunu financijskog vještačenja radi utvrđivanja okolnosti. Traži trošak sastava žalbe prema troškovniku specificiranom u žalbi.

7. Drugotuženica u odgovoru na žalbu navodi da iz nalaza i mišljenja vještaka O. p. d.o.o. od 19. prosinca 2022. proizlazi da je 1. tuženica preplatila iznos glavnice za 18.552,07 eur odnosno ukupnim otplatama do 20. siječnja 2011. preplatila je zajam za 20.022,01 eur. Neosnovanim smatra prijedlog tužitelja za utvrđivanje visine kamatne stope na devizne štedne uloge po viđenju po nekoj drugoj banci, a ne po K. b. d.d. Navodi da jedino K. b. d.d. ima sjedište u K., te je vještak sasvim osnovano utvrdio ugovorenu i zateznu kamatu na štedne uloge po viđenju u DEM-EUR.

7.1. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u žalbi.

8. Žalba tužitelja je osnovana, ali samo u odnosu na odluku o parničnom trošku.

9. Pozivajući se na bitnu povredu odredaba parničnog postupka tužitelj u žalbi ne obrazlaže u čemu bi se ostvario taj žalbeni razlog, a pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 80/22,114/22 i 155/23 dalje ZPP) ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu tražbine s osnove zajma u odnosu na 1. tuženicu te zahtjev da se 2. tuženici naloži trpljenje namirenja novčane tražbine, a temeljem založnog prava za istu na ½ dijela nekretnina pobliže navedene u izreci.

11. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je između tužitelja i 1. tuženice 4. ožujka 1998. sklopljen ugovor o zajmu, prema kome davatelj zajma, ovdje tužitelj daje u zajam kunsku protuvrijednost 150.100,00 DEM,

- da je između istih stranaka 8. rujna 2020. sklopljen ugovor o zajmu na isti iznos s time da je ugovorom iz 1998. i ugovorom  iz  2000. (u odnosu na točku IV ugovora) navedeno da je 1. tužena vlasnica P. r. V. K., dvorišno gospodarske zgrade sa pripadajućim zemljištem na adresi ..., K., upisane u zk.ul. 1387 k.o. K., kčbr. 2409 time da 1. tužena radi osiguranja povrata zajma dozvoljava zabilježbu zabrane daljnjeg terećenja i otuđenja nekretnina bez pismene suglasnosti davatelja zajma te je suglasna da se na nekretnini koje je suvlasnica u ½ dijela dvorišno gospodarske zgrade s pripadajućim zemljištem odnosno kčbr. 2409/2 upisano u zk.ul. 1387 k.o. K. I., upiše založno pravo u korist vjerovnika tj. tužitelja,

- da je ugovorom iz 2000. pod točkom VI ispravljen prvi odlomak na način da je točno opisana nekretnina kao i točno navedena zemljišna čestica na kojoj se ista nalazi,

- da je između stranaka nesporno da je glavnica zajma od 4. siječnja 1998. iznosila 100.000,00 DEM, s rokom vraćanja 4. ožujka 2001. i ugovorenom kamatom od 50.100,00 DEM, što bi bilo 1.391,66 DEM, ili 16,7% godišnje a koji iznos je unaprijed uračunat u dug tako da ugovor glasi na iznos od 150.100,00 DEM,

- da je prema nalazu i mišljenju knjigovodstvenog vještaka od 21. svibnja 2019. utvrđeno da ukoliko se uzme u obzir samo glavnica od 100.000,00 DEM konvertirana u EUR i izvršene ukupne otplate glavnice bez obračuna kamata, nakon dospijeća glavnice 4. ožujka 2004., 1. tuženica je preplatila zajam u iznosu od 20.606,26 EUR, (tablica 2. na stranici 5. nalaza), a ako se uzme u obzir samo glavnica od 100.000,00 DEM konvertirana u eur i izvršene ukupne otplate glavnice sa obračunatom kamatom po stopama kako je zatražio tužitelj (uzeti u obzir, a nakon 4. ožujka 1998., kamatnu stopu po viđenju na štedne uloge po viđenju koju su banke obračunavale na DEM, a od 1. siječnja 2000. na EUR, a prema podacima K. b. kao domicilne banke te izvršiti izračun duga s osnova zateznih kamata za neotplaćeni dio duga za razdoblje nakon 4. ožujka 2004.),1. tuženica je također preplatila zajam u iznosu od 17.924,26 EUR (tablica 3. na stanici 6 nalaza),,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka uplate 1. tuženice za razdoblje nakon 4. ožujka 2001. do 2011. preračunato u eur iznose 46.119,69 EUR (tablica 4 na str. 6 i 7 nalaza),

- da je vještak također naveo da glavnica zajma od 100.000,00 DEM pretvorena u EUR iznosi 51.129,19 EUR, 1. tuženica je otplatila ukupno 71.735,45 EUR što znači da je, bez obračuna kamata, preplatila zajam u iznosu od 20.606,26 EUR, a ukoliko se izvrši obračun zateznih kamata kako traži tužitelj, 1. tuženica je preplatila zajam u iznosu od 17.924,26 EUR, te u konačnici vještak je izračunao ukoliko se uzmu u obzir sva zaduženja i sve otplate te obračuna i kamata prema zahtjevu 1. tuženice (zakonska zatezna kamata), stanje preplate iznosi 40.206,89 DEM, a ako se uzme u obzir zaduženje i sve otplate te obračuna kamata po zahtjevu tužitelja stanje preplate je 35.056,80 DEM,

- da je vještak vezano za primjedbe tužitelja sačinio dopunu nalaza i mišljenja na način da je kao glavnicu uzeo  iznos od 150.100,00 DEM konvertirano u EUR te obračun kamata vršen na glavnicu iskazanu u eur što bi primjenom tečaja konverzija na dan 1. siječnja 1999. iznosilo 76.744,91 eur, uzimajući u obzir razdoblje obračuna kamata na štedne uloge po viđenju za DEM-EUR, a od 1. siječnja 2008. primjenom stope zatezne kamate prema čl. 29. st. 2 ZOO time da je početak obračuna kamata 4. ožujak 2004. pa nadalje,

- da je na temelju takovog izračuna iznos od 150.100,00 DEM na dan 1. siječnja1999. iznosio 76.744,91 EUR, ukupan iznos otplate zajma kojega je 1. tuženica izvršila do 20. siječnja 2011. je 71.735,45 EUR, obračunate i naplaćene kamate do tog datuma iznose 6.312,96 EUR te neotplaćena glavnica na isti datum iznosi 11.322,42 EUR, obračunate zatezne kamate na neotplaćenu glavnicu od 21. siječnja 2011. do dana pisanja nalaza iznose 9.342,75 EUR što bi značilo da je na dan 21. svibnja 2019. (dan pisanja nalaza) 1. tuženica tužitelju bila još dužna isplatiti iznos od 20.665,17 EUR,

- da je prema podacima K. b. d.d. K., kamata na štedne uloge po viđenju na valutu DEM, a kasnije EUR iznosila u razdoblju od 4. ožujka 1998. do 30. studenog 2000.- 1%, od 1. prosinca 2000 do 31. prosinca 2001.-0,80%, od 1. siječnja 2002. do 28. veljače 2002.-0,80%, od 1. ožujka 2002. do 31. ožujka 2005.- 0,40%, od 1. travnja 2005. do 30. rujna 2006.- 0,25%, od 1. listopada 2006. do 31. siječnja 2013.- 0,20%,

- da je prema dopuni nalaza i mišljenja vještaka od 14. prosinca 2022. glavnica od 100.000,00 DEM konvertirana u eur iznosila 51.129,15 EUR, da je 1. tuženica do 20. siječnja 2011. ukupno otplatila iznos od 71.735,45 EUR, da su kamate obračunate od dana ugovaranja zajma tj. od 4. ožujka 1998. u visini kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju do 31. prosinca 2005., a od 1. siječnja 2006. po stopi od 15%  (čl. 29 ZOO/05), vještak utvrđuje da je 1. tuženica otplatila zajam do 21. prosinca 2006., a sa ukupnim otplatama do 20. siječnja 2011. ukupno je preplatila zajam za iznos od 18.552,07 EUR,

- da je vještak očitujući se na primjedbe tužitelja vještak naveo da iz odluke Županijskog suda u Rijeci slijedi da ugovorne kamate, a jednako tako i zatezne do 31. prosinca 2005. ne mogu biti veće od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, pa je u tom pravcu koristio podatke o takvim kamatama pribavljene od strane K. b. , kao domicilne banke, dok je nakon 1. siječnja 2006., također prema stavu Županijskog suda u Rijeci, zateznu kamatu obračunao u skladu sa odredbom čl. 29 ZOO/05.

 

11.1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, a polazeći od utvrđenja da se radilo o zajmu u kunskoj protuvrijednosti, da ugovorna obveza glasi na valutu R. H. koja je vezana za tečaj strane valute, a ne zajam inozemne valute, zaključuje da ugovor sklopljen između stranaka nije ništav. Naime, utvrđuje da je odredbom čl. 395. ZOO/91 dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju cijene zlata ili temeljem valute R. H. u odnosu prema stranoj valuti. Sukladno tome, polazeći od utvrđenja da je u konkretnom slučaju predmet zajma bio iznos u domaćoj valuti, da se 1. tuženica obvezala vratiti tužitelju zajam u toj valuti, a ne devizni iznos, zaključuje da ugovor zaključen između stranaka nije ništav i da je 1. tuženica dužna u smislu odredbe čl. 17. ZOO/91 izvršiti obvezu iz tog ugovora.

 

12. Nadalje, sud prvog stupnja polazeći od u cijelosti prihvaćene dopune nalaza i mišljenja vještaka od 14. prosinca 2022. zaključuje da je 1. tuženica u cijelosti ispunila svoju obavezu, odnosno potraživanje tužitelja i to glavnicu, ugovorne kamate i zatezne kamate.

13. Naime, utvrđuje da je ugovorna kamata od 50.100,00 DEM tj. 16,7% godišnje veća od kamate koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju, pa kako je odredbom čl. 399. st. 1. ZOO-/91 propisano da stopa ugovorene kamate između pojedinca ne može biti veća od kamatne stopa koja se u mjestu ispunjenja plaće na devizne štetne uloge po viđenju, pri čemu sud prihvaća podatke K. b. d.d. s obzirom da se radi o banci sa sjedištem u mjestu ispunjenja koje je identično mjestu prebivališta 1. tuženice te time otklanja prigovor tužitelja da u K., osim K.b. d.d. postoji niz drugih banaka, a različitost kamatnih stopa proizlazi iz B. H. kojeg je tužitelj priložio u spis, pri čemu ističe da je sam tužitelj predložio da se zatraže podaci upravo od K. b. d.d., kao domicilne banke u mjestu ispunjenja obveze.

14. Kako je vještak u dopuni nalaza i mišljenja u ponovljenom postupku izvršio izračun upravo na navedeni način te prema konačnom izračunu dolazi do iznosa od 18.552,07 EUR, a koji iznos je 1. tuženica u konačnici preplatila, što znači da je u cijelosti ispunila svoju obvezu prema tužitelju kao vjerovniku, odbija tužbeni zahtjev.

14.1. Što se tiče 2. tuženice sud prvog stupnja iz istih razloga koji se odnose na 1. tuženicu, a to je da je 1. tuženica u cijelosti podmirila dugovanje prema tužitelju, odbija tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu.

15. Navedena činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja u cijelosti prihvaća i ovaj sud, te ih tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju.

16. Naime, odredbom čl. 395. st. 1. ZOO-a propisano je da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti R. H. izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute R. H. u odnosu prema stranoj valuti.

17. U konkretnom slučaju prema sadržaju ugovora o zajmu koji su zaključili tužitelj i 1. tuženica i njegovih Aneksa proizlazi da je zajmodavac dao zajam u kunama u protuvrijednosti 100.000,00 DEM i zajmoprimac se obvezao zajmodavcu vratiti iznos iz točke 2. ugovora o zajmu, dakle u kunskoj protuvrijednosti iznosa koji predstavlja iznos od 100.000,00 DEM, pa se radi o zajmu u kunskoj protuvrijednosti i ugovorna obveza glasi na valutu R. H. koja je vezana za tečaj strane valute a ne za zajam u inozemnoj valuti.

18. Sukladno tome, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je predmet zajma bio iznos u domaćoj valuti, a ne devizni iznos, pa ugovor o zajmu nije ništav. Suprotno žalbenim navodima tužitelja takva ugovorna odredba je dopuštena jer je ugovor o zajmu sklopljen 4. ožujka 1998., dakle nakon što je donesen Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 3/94), a koji je stupio na snagu 22. siječnja 1994., kojim je izmijenjena odredba čl. 395. i dopuštena ugovorna odredba (valutna klauzula) prema kojoj je novčana obveza izražena u valuti R. H. ali vezana na cijenu zlata ili tečaj valute R. H. prema stranoj valuti.

19. Nadalje, prema odredbi čl. 399. st. 1. ZOO/91 stopa ugovorne kamate između pojedinaca ne može biti veća od kamatne stope koja se u mjestu ispunjenja plaća na štedne uloge po viđenju. Budući da su prema naprijed utvrđenom, stranke tužitelj i 1. tuženica ugovorili kamatnu stopu veću od granice određene zakonom (čl. 399. st. 1. i 4. ZOO/91), sud prvog stupnja je očito pravilno zaključio da se u tom dijelu ugovor smatra ništavim, time da je 1. tuženica podmirila kamate na pozajmljeni iznos isplaćen u protuvrijednosti kuna, pa je u cijelosti ispunila obvezu. Naime, predmetnim ugovorom o zajmu ugovorene su kamate od 50.100,00 DEM, što bi bilo 1.391,66 DEM mjesečno ili 16,7% godišnje, s time da je tužitelj u ovom postupku tvrdio da su stranke ugovorile kamatu u iznosu od 10,75% godišnje, dakle, proizlazi da je ugovorena kamata veća od kamatne stope koja se u K. kao mjestu ispunjenja plaća na devizne štetne uloge po viđenju, pa je sud prvog stupnja pravilno zaključio da tužitelj nema pravo na ugovorenu kamatu od 16,7% niti 10,75% godišnje, već samo na kamatu po kamatnoj stopi koja se u K. kao mjestu ispunjenja obveze plaća na devizne štedne uloge po viđenju.

20. S tim u vezi, a kako se radi o ugovoru o zajmu između dvije fizičke osobe, dakle između pojedinaca, primjenjuje se odredaba čl. 399. st. 1. ZOO-a, a ne odredba čl. 399. st. 2. ZOO-a kojim je određena najviša ugovorna kamata između drugih osoba. Stoga pozivanje tužitelja na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari jer se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

21. Prema utvrđenju suda prvog stupnja tužitelj i 1. tuženica su ugovorili da će 1. tuženica zajam vratiti do 4. ožujka 2004., međutim, prema ispravama u spisu proizlazilo bi da se taj rok naknadno produžavao tako da je zadnji rok za vraćanje zajma bio 4. ožujka 2015., pa 1. tuženica za razdoblje od 4. ožujka 1998. do zaključno 28. veljače 2002. duguje ugovornu kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge u DEM, zatim za razdoblje od 1. ožujka 2022. do 31. prosinca 2005. kamatu po stopi koja se u mjestu ispunjenja obveze plaća na devizne štedne uloge po viđenju u EUR,  a od 1. siječnja 2006. kamatu po odredbi čl. 29. st. 1. ZOO/05. Pri tome se napominje da iznos zatezne kamate slijedi prirodu glavnice sve dok je glavnica zaštićena valutnom klauzulom zatezne kamate teku na tako zaštićenu glavnicu.

22. Navedeno znači da i nakon dospijeća, bilo ono 4. ožujka 2004. kao dana dospijeća cjelokupne tražbine tužitelja uz primjenu valutne klauzule, na dospjeli dug 1. tuženice teče upravo zatezna kamata koju banka u mjestu ispunjenja plaća na devizne štedne uloge po viđenju u valuti glavnog duga.

23. Kako je provedenim knjigovodstvenim vještačenjem, odnosno njegovom dopunom od 14. prosinca 2022. utvrđeno da je 1. tuženica otplatila zajam do 21. prosinca 2006., odnosno ukupnim otplatama do 20. siječnja 2011. ukupno je preplatila zajam za iznos od 18.552,07 kn, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 1. tuženicu.

24. Pravilno je sud prvog stupnja odbio tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu kao neosnovan, budući je utvrđeno da je prestala tražbina tužitelja osigurana založnim pravom na nekretnini 2. tuženice, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 346. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, 81/15 i 94/17 - dalje ZV) prestalo i založno pravo.

25. Međutim, osnovano tužitelj ukazuje na djelomičnu nepravilnost obračuna dosuđenog troška.

25.1.  Prije svega treba reći da prema odredbi Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22,)  - kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, pa je stoga prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o trošku donio primjenjujući vrijednost boda propisanu Izmjenom Tarife od 5. studenoga 2022. godine (Narodne novine 126/22). Stoga žalba tužitelja u tom dijelu nije osnovana.

 

26. Naime, nije bilo osnove da se 1. tuženici prizna trošak sastava odgovora na tužbu po Tbr. 8. toč. 1. Tarife. Navedeno iz razloga što je 1. tuženicu i 2. tuženicu u tom dijelu postupka zastupao isti punomoćnik, pa je trošak sastava odgovora na tužbu priznat samo 2. tuženici, budući da je isti punomoćnik nastavio zastupati 2. tuženicu u iznosu od 8.250,00 kn (Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 36. Tarife). Jednako tako nije bilo osnove priznati 1. tuženici trošak sastava podneska od 8. siječnja 2018. preko iznosa od 248,86 eur/1.875,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife) i trošak zastupanja na ročištu od 5. srpnja 2020. preko iznosa od 248,86 eur/1.875,00 kn (Tbr. 9. toč. 5. Tarife), budući da podnesak od 8. siječnja 2011. ne spada u kategoriju taksativno navedenih podnesaka za koji se priznaje nagrada u punom iznosu prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife, dok je ročište od 5. srpnja 2022. odgođeno, bez da se raspravljalo o glavnoj stvari i procesnim pitanjima. Također 1. tuženici nije priznat trošak sastava podneska od 7. veljače 2022. kojim daje svoje pravno mišljenje u odnosu na ukidno rješenje ovoga suda, kao i trošak sastava podneska od 18. siječnja 2023., u kojem tuženica ponavlja navode koje je isticala tijekom postupka i iznosi svoje pravno mišljenje, pa takvi podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

27. Drugotuženici nije priznat trošak sastava podneska od 8. siječnja 2018. preko iznosa od 248,86 eur/1.875,00 kn (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), jer se navedenim podneskom dopunjuju navodi odgovora na tužbu, kao i trošak zastupanja na ročištu od 5. srpnja 2022. preko iznosa od 248,86 eur/1.875,00 kn jer je ročište odgođeno bez da se raspravljalo o glavnoj stvari ili procesnim pitanjima. Također, 2. tuženici nije priznat trošak sastava podnesaka od 23. prosinca 2019., 11. svibnja 2020., 7. veljače 2022., 23. studenog 2022. i 16. siječnja 2023. jer 2. tuženica u navedenim podnescima iznosi svoje pravno mišljenje o predmetu spora i ponavlja navode iz ranijeg tijeka postupka, pa navedeni podnesci nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

28. Prema tome, 1. tuženici pripada ukupan trošak u iznosu od 8.544,03 eur/44.374,99 kn i 2. tuženici iznos od 10.348,23 eur/77.968,74 kn, a ne 1. tuženici iznos od 12.359,80 eur/93.125,00 kn i 2. tuženici iznos od 16.528,12 eur/106.114,05 kn, a kako to pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja.

29. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi u točki I izreke, točki II izreke za iznos od 8.544,03 eur/64.374,99 kn, i točki III izreke za iznos od 10.348,23 eur/77.968,74 kn , a kako je odlučeno u točki I izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 368. st. 1. ZPP-a. Istovremeno je djelomičnim uvaženjem tužitelja presuda suda prvog stupnja preinačena u točki II izreke za iznos 3.815,77 eur/28.749,92 kn i točki III izreke za iznos od 6.179,89 eur/46.562,38 kn, a kako je odlučeno u točki II izreke ove presude pozivom na odredbu čl. 373. toč. 3. ZPP-a.

30. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka budući da je isti uspio samo djelomično u odnosu na odluku o parničnom trošku, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi.

31. Drugotuženici nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu, budući da isti nije bio potreban za vođenje ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

U Rijeci 20. ožujka 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.