REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 647/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Continental film d.o.o., Zavrtnica 17, Zagreb, OIB: 79871865726, kojeg zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika ZG, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Milanu Radakoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Hanžeković i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž R-475/18-2 od 25. listopada 2018. kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-9809/13-44 od 28. veljače 2018., ispravljena rješenjem istog suda posl. broj Pr-9809/13-54 od 31. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik tužitelju isplatiti iznos od 6.500 $ u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a važećim na dan isplate, iznos od 6.480 € u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju HNB-a važećim na dan isplate, te iznos od 91.993,95 kuna, sve sa zakonskom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke pobijane presude uz naknadu troškova postupka u iznosu od 76.204,15 kuna.

Nadalje, obvezan je tužitelj naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 36.000,00 kuna (točka II. izreke); dok je odbijen tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva u iznosu od 120.000,00 kn (točka III. izreke).

Rješenjem Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-9809/13-54 od 31. prosinca 2018. ispravljena je presuda navedenog suda poslovni broj Pr-9809/13-44 od 28. veljače 2018.

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) te na temelju čl. 382. st. 2. ZPP s prijedlogom da se ista ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

4. Tužitelj u odgovoru na reviziju osporava navode revizije te predlaže istu odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. Sukladno odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna;

2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa;

3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b ovog Zakona.

7. Obzirom da vrijednost predmeta spora u predmetnoj stvari prelazi 200.000,00 kuna to je dopuštena revizija prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP te stoga ista nije gledana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

8. Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP-a, ovaj sud ispitao je pobijanu odluku samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

9. U reviziji tuženik obrazlažući revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji smatra da je počinjen zapravo iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i izvodi drugačije činjenične zaključke od sudova nižeg stupnja. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a revizijski sud odlučuje o reviziji polazeći od činjeničnih utvrđenja sudova nižeg stupnja.

10. Nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

11. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja za naknadu imovinske i neimovinske štete zbog povrede zakonske zabrane utakmice, a temeljeno na odredbi članka 93. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 149/09, 61/11, i 73/13; dalje - ZR) i odredbama članka 19., 1100. i 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Visinu imovinskog zahtjeva tužitelj je postavio izračunavši prihod koji je tvrtka tuženika i on osobno, ostvarila obavljajući djelatnosti tužitelja, sve u vrijeme dok je tuženik bio zaposlen kod tužitelja.

12. Nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- da su stranke imale sklopljen Ugovor o radu od 31. listopada 2008. za obavljanje poslova radnog mjesta Izvršni direktor, da je člankom 14. ugovoreno da tuženik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca, a člankom 15. da se radnik obvezuje kao poslovnu tajnu čuvati sve podatke vezane uz djelatnost poslodavca do kojih je došao prilikom obavljanja posla, te da će se ponašanje radnika protivno tim odredbama smatrati osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa, odnosno razlogom za izvanredni otkaz Ugovora o radu (dalje: Ugovor o radu);

- da su parnične stranke sklopile Sporazum o prestanku Ugovora o radu dana 7. lipnja 2013., da su člankom 3. ugovorili da je tuženik sa danom prestanka Ugovora o radu dužan vratiti tužitelju sve stvari, opremu i radni materijal koji je dobio na korištenje od poslodavca, da je tuženik dužan trajno čuvati povjerljivima sve podatke i informacije do kojih je došao obavljanjem poslova za poslodavca, te da ne smije iste otkrivati trećim osobama i da radnik odgovara poslodavcu za svu štetu koju bi isti mogao pretrpjeti u slučaju povrede ove obveze čuvanje povjerljivosti, a člankom 4. da izjavljuju da nemaju nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja po osnovi radnog odnosa radnika kod poslodavca (dalje: Sporazum);

- da je dana 7. lipnja 2013. tužitelj od tuženika preuzeo opremu i radni materijal pa tako i mobitel, prijenosno računalo Toshiba i dr.;

- da iz računa (list 33-78 spisa) za razdoblje od 2010. do travnja 2013. godine, proizlazi da je izdavatelj računa tuženik osobno te i njegova tvrtka M.R.T.N. Media d.o.o., a primatelji pravne osobe I.D.A. sha Tirana, Studio ritem d.o.o. Slovenija, Interfilm d.o.o. Zagreb, Media Acquisitions LTD Zagreb, Kinorama d.o.o. Zagreb, dok je pod rubrikom usluga naveden konzalting za prodaju i marketing igranih filmova, konzalting za film sa sinkronizacijom i sl.;

- da je tuženik jedini osnivač i zastupnik tvrtke M.R.T.N. Media d.o.o. osnovane 22. studenog 2011.; da se navedena tvrtka prema dogovoru zz tužitelja i tuženika trebala baviti samo prodajom marketinških usluga "on screan“ reklama Cineplex kinima (reklame koje se prikazuju u kinima prije prikazivanja filma);

- da je tuženik slao e-mailove CG, vlasniku i direktoru tvrtke MCF u Srbiji, vezano za predmet Universal u prilogu kojeg se nalaze tablice s poslovnim podacima tužitelja (elaborat, isplativost, ulaganje i pod kojim uvjetima bi uzeli Universal) 16. siječnja 2013. te 22. ožujka 2013. vezano za predmet Max TV Vod sa privicima - poslovnim podacima tužitelja (izvještaj o eksploataciji filmova na Max TV-u s podacima između ostalog, koji film je koliko zaradio, koliko puta je posuđen, međusobna podjela prihoda i slično);

- da je svjedok CG, iskazao da mu je tuženik dostavio poslovni plan tužitelja iako smatra da je za to imao ovlaštenje tužitelja, da su dostavljene tablice sa javnim podacima; da u relevantnom razdoblju njegova tvrtka i tužitelj nisu bile konkurentske tvrtke, koji iskaz je suprotan iskazima zz tužitelja, te svjedoka GG prokurista tužitelja i vlasnika Livada produkcije d.o.o. i SG izvršnog direktora Cineplexx International GmbH koji je pojasnio da je CG bio partner u Cineplex Crna Gora, Srbija i Makedonija od 2011. do proljeća 2013. godine kada je Cineplexx International GmbH kupio dionice njegove tvrtke MCF i da je tvrtka tužitelja bila fokusirana na Hrvatsku i Sloveniju a MCF na Srbiju i Crnu Goru te da nije bilo značajnih međusobnih odnosa, a iste su u nekim poljima bili konkurenti;

- da iz dopisa Studia Ritem d.o.o. proizlazi da je tuženik od 2010. godine pa nadalje, uvjetovao suradnju sa tužiteljem isplatom novčanih naknada za konzultantske usluge koje je Studio Ritem d.o.o. i isplaćivao sukladno primljenim fakturama od tuženika; da ih je tuženik za vrijeme suradnje držao u uvjerenju da je plaćanje konzultantskih usluga uvjet za suradnju tužitelja sa Studiom Ritem d.o.o. te, obzirom da je u navedenom posredovao izvršni direktor - tuženik, Studio Ritem d.o.o. bio je mišljenja da se radi o poslovnoj praksi tužitelja, da su u razdoblju od 2010. do 2013. godine tuženiku za konzultacije isplatili ukupno 6.480 €; isto proizlazi iz iskaza zastupnika Studio ritem d.o.o. ŽG te svjedoka LG zaposlenika tužitelja na radnom mjestu voditelja kino distribucije i svjedoka OG zaposlenog u Livada produkciji d.o.o. kao video producent;

- da u svezi tvrtke I.D.A. sha Tirana i tražbine u iznosu od 6.500 $, iz iskaza svjedoka GG te zz tužitelja, a i priloženih faktura, proizlazi da su izdane fakture od strane tuženika osobno ili MRTN Medije za savjetovanje vezano za distribuciju i marketing filmova, a što je djelatnost tužitelja koji već 15 godina distribuira filmove na području Albanije za Sony Pictures i surađuje s tom tvrtkom; dok tuženik iskazuje da je toj tvrtki pomagao na način da ih je spajao sa ljudima koji prodaju TV program, savjetovao ih oko mogućih cijena i ostalih stvari vezanih za njihovo poslovanje u Albaniji, a tvrtka IDA mu je to znala honorirati;

- da u svezi tvrtke Interfilm d.o.o. Zagreb, iz iskaza svjedoka GG i AG te zz tužitelja, proizlazi da je faktura od strane MRTN Medija na iznos od 9.800,00 kuna bila upućena za obavljanje marketinških savjetovanja glede filma Svećenikova djeca kojega je Interfilm bio producent i vlasnik te je imao ugovor sa tužiteljem za distribuciju filma koji posao je tužitelj i odradio i naplatio; dok tuženik navodi da te poslove nije obavio on već TG, koji ga je zamolio da on to fakturira u ime svoje tvrtke, a poslije da je taj novac i proslijedio TG, što ga međutim, ne ekskulpira;

- da je faktura izdana od tvrtke tuženika za Kinorama d.o.o. Zagreb na iznos od 14.100,00 kuna, za marketinške usluge za film Zagonetni dječak, koji tužitelj nije distribuirao iako je prema iskazu GG i zz tužitelja sve ranije filmove Kinorame tužitelj distribuirao, dok je za predmetni film tužitelj preko tuženika izviješćen o prekidu suradnje, te je taj posao nespojiv sa poslovima koje je tuženik radio i pozicijom koju je zauzimao kod tužitelja; dok tuženik navodi da te poslove nije obavio on već TG, koji ga je zamolio da on to fakturira u ime svoje tvrtke, a poslije da je taj novac i proslijedio TG (što potvrđuje svjedokinja ZGN),

- da su dvije fakture tvrtke tuženika u iznosima od po 15.150,00 kuna izdane primatelju Media Acquisitions LTD Zagreb koje tvrtke su sklopile i ugovor o licenci, s tim da se prema iskazu GG i zz tužitelja jedna faktura i ugovor odnosila za prodaju TV prava HRT-u za film Zona zanfirova, a druga na prodaju 14 filmova Federalnoj TV za područje BiH, a radi se o osnovnoj djelatnosti tužitelja tj. o prodaji prava kako HRT-u, tako i području BiH što potvrđuje i sam tuženik; dok je prema ugovoru o licenci druga rata iznosila 5.000 €/kn ili 37.793,95 kuna;

- da iz iskaza zz tužitelja JG proizlazi da je tuženika 2000. godine imenovao za šefa marketinga tužitelja, 2005. godine za obavljanje poslova šefa kino odjela, te 2008. godine za izvršnog direktora, da je tuženik kontinuirano napredovao, bili su prijatelji; da je tržište tužitelja specijalizirano i da se svi manje-više poznaju;

- da je zz tužitelja osobno dobio mail s upitom da li žele kupiti film Borgman, te ga je proslijedio AG, a ovaj RG, da su otkrili da je tuženik napisao producentici tog filma da isključi AG iz komunikacije, i taj film je kupila tvrtka CG MC film i tvrtka tuženika M.R.T.N. Media, jer da je volja i odluka izvršnog direktora - tuženika bila da tužitelj ne kupi taj film kako bi taj film kupila njegova tvrtka sa CG; dok tuženik navodi da je taj film kupio kasnije kada više nije radio za tužitelja, iako da je tužitelj trebao isti distribuirati ali da ne zna zašto nije;

- da iz iskaza tuženika proizlazi da je on poslao prvi e-mail CG ne smatrajući da se radi o poslovnoj tajni tužitelja, a vezano za drugi mail, poslao je izvještaj o raspodjeli prihoda za filmove koji su se prikazivali u Max TV videoteci, iako se radi o djelatnosti koju obavlja tužitelj; navodi da mu je zz tužitelja rekao da se njegova tvrtka isključivo i samo može baviti prikazivanjem reklama u Cineplex kinima, ali smatra da određena firma, pa tako i njegova, mora imati određenu povijest, promet, bilancu, reference i to je bio njegov razlog i motiv zbog čega je tada obavljao i poslove iz djelatnosti tužitelja; zaključno navodi da su mu svi iznosi koji su navedeni u fakturama isplaćeni.

13. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev zauzevši pravno shvaćanje da je tužitelj nakon sklapanja Sporazuma pregledom prijenosnog računala kojega je koristio tuženik na radu kod tužitelja došao do određenih saznanja, a koja nije imao u vrijeme sklapanja Sporazuma, o konkurentnoj djelatnosti tuženika osobno i njegove tvrtke.

14. Sukladno odredbi članka 93. stavak 1. ZR, radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac (zakonska zabrana natjecanja), dok stavak 2. propisuje da ako radnik postupi protivno zabrani iz stavka 1. ovoga članka, poslodavac može od radnika tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla.

15. Teret dokaza povrede zakonske zabrane utakmice je na poslodavcu koji je, kako to pravilno navode i nižestupanjski sudovi tu povredu i dokazao.

16. Takav zaključak nameće se iz provedenih dokaza u prvostupanjskom postupku. Tako je utvrđeno da je tuženik jedini osnivač i zastupnik tvrtke M.R.T.N. Media d.o.o. osnovane 22. studenog 2011.; da se navedena tvrtka prema dogovoru zz tužitelja i tuženika trebala baviti samo prodajom marketinških usluga "on screen“ reklama Cineplex kinima međutim da se tuženik odnosno njegovo trgovačko društvo bavilo poslovima kino, video i TV distribucije filmova i ostalih audiovizualnih sadržaja U Republici Hrvatskoj i drugim zemljama, a što je djelokrug tužitelja, i što proizlazi iz mnogobrojnih provedenih dokaza u ovom postupku poput emailova, izdanih računa, iskaza svjedoka. Sve to ukazuje da postoje na strani tuženika pretpostavke iz čl. 92. st. 1. ZR, odnosno pretpostavke da je tuženik postupao suprotno odredbi čl. 14. st. 1. i čl. 15. st. 1. Ugovora o radu.

17. Naime, člankom 14. Ugovora o radu ugovoreno je da tuženik ne smije bez odobrenja poslodavca za svoj ili tuđi račun obavljati poslove iz djelatnosti poslodavca, a člankom 15. da se radnik obvezuje kao poslovnu tajnu čuvati sve podatke vezane uz djelatnost poslodavca do kojih je došao prilikom obavljanja posla, te da će se ponašanje radnika protivno tim odredbama smatrati osobito teškom povredom obveza iz radnog odnosa, odnosno razlogom za izvanredni otkaz Ugovora o radu (dalje: Ugovor o radu);

18. Pravilno nižestupanjski sudovi navode da su parnične stranke sklopile Sporazum o prestanku Ugovora o radu dana 7. lipnja 2013., te da su člankom 4. izjavile da nemaju nikakvih daljnjih međusobnih potraživanja po osnovi radnog odnosa radnika kod poslodavca, međutim da članak 4. sporazuma predstavlja ugovor o nagodbi kojim su parnične stranke uredile svoje radnopravne odnose prema okolnostima koje su im bile ili mogle biti poznate u vrijeme sklapanja sporazuma jer stranke samo o takvim pravima i obvezama koje su im poznate mogu slobodno raspolagati.

19. Tužitelj je međutim za sve činjenice na kojima temelji svoj tužbeni zahtjev saznao tek nakon sklapanja sporazuma o prestanku ugovora o radu, odnosno tek nakon što je tuženik predao tužitelju sve stvari, opremu i radni materijal koji je dobio na korištenje od poslodavca. Stoga je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da odredba čl. 4. Sporazuma da stranke nemaju daljnjih međusobnih potraživanja ne može obuhvaćati činjenice koje je tužitelj saznao nakon sklapanja sporazuma, a na kojima i temelji svoj tužbeni zahtjev.

20. Stoga nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava koji ističe tuženik u reviziji jer su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo iz čl. 93. st. 1. ZR te čl. 14. i 15. Ugovora o radu zaključenog između stranaka.

21. Obzirom na navedeno, valjalo je reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu temeljem čl. 393. ZPP i presuditi kao u toč. I. izreke.

22. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (čl. 155. st. 1. ZPP u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

Zagreb, 19. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Jadranko Jug