1              Poslovni broj: 17 Gž-1796/2022-3

 

   

 

 

 

 

Poslovni broj: 17 Gž-1796/2022-3

 

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

 

PRESUDA

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan, predsjednice vijeća, Ingrid Bučković, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Helene Vlahov Kozomara, članice vijeća, u građanskopravnom predmetu tužitelja J. B. iz S., OIB: ...., kojeg zastupa opunomoćenik J. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika R. A. d.d., Z., OIB: ..., kojeg zastupaju opunomoćenici iz Odvjetničkog društva G. & G. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2020-25 od 22. srpnja 2022., u sjednici održanoj 20. ožujka 2024.

 

riješio je

 

              I.Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2020-25 od 22. srpnja 2022. u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 3.218,55 eura/24.250,17 kuna[1] (slovima: tri tisuće dvjesto osamnaest eura i pedeset pet centi/dvadeset četiri tisuće dvjesto pedeset kuna i sedamnaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama, te u dijelu kojim je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.816,19 eura/13.684,12 kuna¹ (tisuću osamsto šesnaest eura i devetnaest centi/trinaest tisuća šesto osamdeset četiri kune i dvanaest lipa) sa zakonskim zateznim kamatama.

 

              II. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-356/2020-25 od 22. srpnja 2022. u točki II. izreke i sudi:

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 91,36 eura/688,38 kuna¹ (slovima: devedeset jedan euro i trideset šest centi/šesto osamdeset osam kuna i trideset osam lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 22. srpnja 2022. do isplate.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

              1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 3.218,55 eura/24.250,17 kuna¹ sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te je naloženo tuženiku da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.907,56 eura/14.372,50 kuna¹ sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja do isplate.

 

2. Protiv te presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014. i 70/2019. ; dalje: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka.

 

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode tuženika i predlaže odbiti žalbu, te potvrditi pobijanu presudu.

 

4. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je djelomično osnovana protiv odluke o parničnom trošku.

 

5. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat stečenog na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 3.218,55 eura/24.250,17 kuna¹ sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

6. Među strankama nije sporno da su 6. lipnja 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj ..., a kojim Ugovorom je tuženik kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 31.273,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti radi kupnje vozila. Nadalje, nije sporno da je tužitelj otplatio kredit 2013. godine.

 

              7. Sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva, te je li predmetno potraživanje u zastari.

 

              8. Suprotno žalbenim navodima tuženika, donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer prvostupanjska presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima, te nema drugih nedostataka radi kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              9. Nadalje, nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika o postojanju relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a budući da je obrazloženje pobijane presude sadržajno u skladu sa člankom 338. stavkom 4. ZPP-a.

 

              10. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a sukladno ovlaštenju iz članka 365. stavka 2. ZPP-a, utvrđeno je da donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od navedenih povreda.

 

              11. Prvostupanjski sud, pozivom na članak 502.c ZPP-a, a cijeneći da je u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojima je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valuti CHF, zauzima stav da je nepoštena i ništetna sporna odredba predmetnog Ugovora o kreditu, a pozivom na članak 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011, 78/2015. i 29/2018., dalje: ZOO) zauzima stav da tužitelju pripada pravo na povrat stečenog bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe.

 

12. Pri tome, prvostupanjski sud je odbio dokazni prijedlog tuženika saslušanjem djelatnika banke i tužitelja kao suvišne iz razloga vezanosti pravnim utvrđenjima iz citirane presude Trgovačkog suda u Zagrebu.

 

13. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stav da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, odnosno od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Stoga, na temelju utvrđenja da je tužitelj podnio tužbu 22. siječnja 2020. zaključuje da je ista podnesena unutar zastarnog roka od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a.

 

14. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud je na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka kojeg je u cijelosti prihvatio, utvrdio da ukupna razlika s osnova valutne klauzule iznosi 3.218,55 eura/24.250,17 kuna¹. Stoga, prvostupanjski sud utvrđuje da je u navedenom iznosu nastala razlika u otplati kredita zbog primjene nepoštene, odnosno ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, slijedom čega dosuđuje tužitelju utvrđenu razliku pozivom na odredbu članka 1111. stavka 1. ZOO-a sa zakonskim zateznim kamatama od plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate sukladno članku 29. u vezi s člankom 1115. ZOO-a.

 

              15. Odluku o troškovima parničnog postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na odredbu članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a, te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.; dalje: Tarifa).

 

16. Pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je donio pobijanu presudu.

 

              17. Suprotno žalbenim navodima, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda o obvezujućem učinku odluke donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj: 41/2014., 110/2015. i 14/2019.; dalje: ZZP/14.) te članka 502.c ZPP-a.

 

              17.1. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na valutnu klauzulu u potrošačkim ugovorima o kreditu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., s time da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženika, utvrđeno je da je pored ostalih i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su banke, uključujući tuženika, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koje takve ugovorne odredbe nose te su na taj način stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača zbog čega su odredbe o valutnim klauzulama ocijenjene nepoštenim, a posljedično i ništetnim.

 

              18. Odredbom članka 118. ZZP/14., a koji se, suprotno žalbenim navodima tuženika, s obzirom na vrijeme pokretanja ovog postupka primjenjuje sukladno članku 148. u vezi s člankom 146. ZZP/14., propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14. obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, citirane odredbe propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

 

              19. Radi navedenog nisu od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude žalbeni navodi kojima se tvrdi da odluke donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača nemaju direktan učinak u ovom postupku.

 

20. Neosnovano tuženik žalbenim navodima ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost jer da je prvostupanjski sud dokazne prijedloge tuženika zanemario u potpunosti, a za takvo postupanje da nije naveo nikakve razloge.

 

21. Naime, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je tuženik u odgovoru na tužbu predložio saslušanje svjedokinje S. N., dok do zaključenja glavne rasprave nije obrazložio na koje se okolnosti predložena svjedokinja ima saslušavati, niti je tvrdio da bi ta svjedokinja sudjelovala u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje, iz stanja spisa predmeta razvidno je da je tuženik predložio saslušanje svjedokinje M. Č., javnobilježničke prisjednice i tužitelja, također bez obrazlaganja na koje se okolnosti predloženi svjedoci imaju saslušati.

 

21.1. U odnosu na predloženo saslušanje svjedokinje S. N., a za koju tuženik nije obrazložio na koje se okolnosti predložena svjedokinja ima saslušavati, te imajući u vidu Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022., valja reći da tuženik u ovom postupku ne tvrdi da je S. N. bila upravo zaposlenica koja je sudjelovala u sklapanju konkretnog ugovora o kreditu i koja bi stoga tužitelju kao potrošaču dala odgovarajuće obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora ili pri sklapanju ugovora, slijedom čega tuženik nije adekvatno obrazložio razloge zbog kojih bi se taj dokaz morao izvesti.

 

21.2. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud odbio saslušanje javnobilježničke prisjednice M. Č. koja je solemnizirala predmetni ugovor o kreditu jer se njezinim saslušanjem ne može dokazivati činjenica obaviještenosti tužitelja kao potrošača na rizike fluktuacije tečaja u CHF budući da javni bilježnici i prisjednici prema postojećem zakonodavnom okviru nemaju dužnost upozoriti potrošača na navedene okolnosti. Takav stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci broj U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.

 

21.3. Imajući u vidu odluku Ustavnog suda broj U-III-5475/2021 od 30. lipnja 2022. pravilno je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog saslušanja tužitelja. Naime, budući da tuženik nije obrazloženim prijedlogom predložio saslušanje zaposlenika banke koji je pregovarao s potrošačem i sklopio predmetni ugovor, iskaz tužitelja kao potrošača koji već u tužbi tvrdi da nije primio nikakve obavijesti o osporenoj ugovornoj odredbi, a za koje je već u kolektivnom sporu pravomoćno utvrđeno da su mu bile nerazumljive, da se o njima nije pojedinačno pregovaralo i da su uzrokovale znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama, nije za očekivati da bi tužitelj saslušan kao stranka iskazivao suprotno od onog što tvrdi u tužbi, odnosno da bi mu bile dane odgovarajuće obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja, pa izvođenje dokaza saslušanjem potrošača također nije bilo potrebno niti u tom smislu od utjecaja na ishod ili pravičnost postupka u cjelini.

 

              22. Kako je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu nepoštena, a time i ništetna, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužitelju na temelju članka 323. stavka 1. u vezi s člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a pripada pravo na povrat iznosa koji je tuženik primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

 

              23. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan isplate kredita, pa kako je provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno da navedena razlika iznosi 3.218,55 eura/24.250,17 kuna¹, pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na isplatu tog iznosa tužitelju.

 

              24. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate ističući da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos mogu pripadati zatezne kamate samo od podnošenja tužbe. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetne ugovorne odredbe, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

 

              25. Također, pravilno je prvostupanjski sud odbio istaknuti prigovor zastare kao neosnovan. Prije svega, valja istaknuti da se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu za povrat primljenog na temelju ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega se primjenjuje opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a. Nadalje, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u konkretnom slučaju, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

 

              26. Stoga, u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da je tužba u ovom postupku podnesena 22. siječnja 2020., tražbina tužitelja nije u zastari s obzirom da od pravomoćnosti presude donesene povodom kolektivne tužbe 14. lipnja 2018. u odnosu na valutnu klauzulu pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a.

 

              27. Konačno, suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a te relevantne odredbe Tarife kada je naložio tuženiku da naknadi tužitelju ukupan parnični trošak koji se odnosi na zastupanje na ročištu od 10. veljače 2021., te na sastav podnesaka od 26. listopada 2020. i 30. kolovoza 2021. Naime, 10. veljače 2021. održano je pripremno ročište na kojem je tužitelja zastupao opunomoćenik odvjetnik, dok se u podnescima od 26. listopada 2020. i 30. kolovoza 2021. tužitelj zastupan po opunomoćeniku očitovao na navode tužitelja, slijedom čega su isti bili potrebni u smislu članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

              28. Međutim, osnovano tuženik ističe da je tužitelju pogrešno dosuđen trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 78,77 eura/592,50 kuna¹, budući da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužitelj za navedenu pristojbu platio iznos od 20,46 eura/154,12 kuna¹, te da mu je pogrešno dosuđen trošak vještačenja u iznosu od 298,63 eura/2.250,00 kuna¹ jer je iz stanja spisa predmeta razvidno da je tužitelj platio trošak vještačenja u iznosu od 265,45 eura/2.000,00 kuna¹.

 

              29. Slijedom navedenog, pozivom na članak 368. stavka 1. ZPP-a valjalo je odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu kao u točki I. izreke ove presude, a pozivom na članak 373. ZPP-a uvažiti žalbu tuženika i preinačiti pobijanu presudu kao u točki II. izreke ove presude.

 

              30. Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku u neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi u smislu članka 154. stavka 5. ZPP-a, odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao u točki III. izreke ove presude.

 

U Rijeci 20. ožujka 2024.

 

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan, v.r.