Republika Hrvatska
Poslovni broj Gž R-502/2020-2
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u pravnoj stvari tužiteljice M. B. iz R., OIB ..., zastupana po punomoćniku R. M. - B., odvjetniku u P., protiv tuženice RH., Ministarstvo, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u P.-P., Građansko - upravni odjel, radi isplate, rješavajući žalbu tuženice, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Pr-314/2019 od 23. travnja 2020., dana 19. listopada 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli- Pola, poslovni broj Pr-314/2019 od 23. travnja 2020.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja naloženo je tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužiteljici iznos od 1.247,50 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. siječnja 2019. po preciziranoj kamatnoj stopi te je naloženo tuženici u istom roku isplatiti tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 1.875,00 kn.
2. Protiv presude žalbu podnosi tuženica pozivajući se na žalbene razloge pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava iz članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19. i 80/22. - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije u cijelosti a tuženici dosudi trošak parničnog postupka uključujući i trošak žalbe, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Radi se o sporu male vrijednosti u smislu članka 458. stavak 1. ZPP-a pa se presuda kojom se završava spor u takvom postupku sukladno članku 467. stavak 1. ZPP-a, sve u vezi s člankom 117. stavak 1. ZID ZPP/19, može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
6. Ovaj sud je, ispitujući pobijanu presudu u okviru citiranih zakonskih odredbi, utvrdio da donošenjem presude nije ostvarena niti jedna od bitnih postupovnih povreda odredaba parničnog postupka, dok se bez uporišta tuženica poziva na žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje činjenično stanje ovaj sud nije ovlašten preispitivati jer se radi o sporu male vrijednosti.
7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.247,50 kn sa zakonskim zateznim kamatama, koji tužiteljica potražuje na ime troška nabave dva kompleta odjeće, obuće i opreme za 2018.
8. Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila namještenica tuženice u Ministarstvu, zaposlena na radnom mjestu pomoćnog radnika u kuhinji u Uslužnoj jedinici V., da je u 2018. tuženica kao poslodavac tužiteljici osigurala samo jedan komplet radne odjeće i obuće te da tuženica nije sporila visinu cijene jednog kompleta radne odjeće i obuće za 2018.
9. U žalbenoj fazi postupka prijeporno je ima li tužiteljica pravo na jedan ili tri kompleta radne odjeće i obuće godišnje.
10. Primjenom odredbe članka 23. Zakona o zdravstvenoj ispravnosti i zdravstvenom nadzoru nad namirnicama i predmetima opće upotrebe („Narodne novine“ broj: 60/92. – dalje ZZIZN), koji propisuje da osobe koje na svojim radnim mjestima u proizvodnji ili prometu dolaze u neposredan dodir s namirnicama i sredstvima za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela moraju nositi posebnu radnu odjeću, a gdje to uvjeti rada zahtijevaju i posebnu radnu obuću (stavak 1.), da se radna odjeća i obuća namijenjena zdravstvenoj zaštiti u proizvodnji i prometu namirnica i sredstvima iz stavka 1. ovoga članka ne smije upotrjebljavati izvan radnih mjesta, da je radnu odjeću i obuću dužna nabaviti i održavati o svom trošku pravna, odnosno fizička osoba koja proizvodi, odnosno koja obavlja promet proizvoda, a da ministar zdravstva donosi provedbeni propis o posebnoj radnoj odjeći i obući, pa je tako odredbom članka 4. Pravilnika o posebnoj radnoj odjeći i obući osoba koje na svojim radnim mjestima u proizvodnji ili prometu dolaze u neposredan dodir s namirnicama, sredstvima za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela („Narodne novine“ broj: 46/94. – dalje: Pravilnik) propisano da je poslodavac dužan osigurati najmanje po tri kompleta godišnje sve prilagođeno godišnjem dobu, kao i da predmetna obveza poslodavca proizlazi i iz odredbi članka 14. te članka 17. stavak 5. Zakona o zaštiti na radu („Narodne novine“ broj: 71/14., 118/14. i 154/14. – dalje: ZZR), sud prvog stupnja utvrđuje da je tuženica kao poslodavac tužiteljice istoj bila dužna osigurati godišnje tri kompleta radne odjeće.
11. Utvrđuje da se jedan komplet radne odjeće sastoji od radnog odjela, kute, kombinezona, majice, rukavica, radnih cipela i gumenih čizmi.
12. Sukladno cijenama koje je dostavila tuženica utvrđuje da je za pomoćnog radnika u kuhinji cijena jednog kompleta radne odjeće i obuće u 2018. iznosila 499,00 kn bez PDV-a, odnosno 623,75 kn sa PDV-om.
13. Stoga, kako tuženica nije tužiteljici osigurala u potpunosti radnu odjeću i obuću za 2018., a cijena za dva kompleta proizlazi upravo iz podataka koje je dostavila tuženica (623,75 kn x 2 = 1.247,50 kn), prihvaća tužbeni zahtjev tužiteljice, te donosi pobijanu presudu.
14. Iako se žalbenim navodima osnovano ističe da je prema članku 39. Zakona o hrani („Narodne novine“ broj 81/13.) dana 1. srpnja 2013. prestao važiti Pravilnik, osim u dijelu koji se odnosi na osobe koje na svojim radnim mjestima u proizvodnji i prometu dolaze u neposredan dodir sa sredstvima za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela, te se isti ne primjenjuje u ovoj pravnoj stvari jer tuženik kao poslodavac ne proizvodi i ne stavlja u promet namirnice i sredstva za održavanje osobne higijene, niti tužiteljica dolazi u neposredan dodir sa sredstvima za održavanje osobne higijene, njegu i uljepšavanje lica i tijela, isto nije bilo od utjecaja na zakonitost pobijane presude, budući da je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.
15. Naime, odredbom članka 11. ZZR-a propisano je da je poslodavac obvezan provoditi zaštitu na radu na temelju tom odredbom propisanih općih načela prevencije, između ostaloga, prilagođavanja rada radnicima u vezi s oblikovanjem mjesta rada, izborom radne opreme te načinom rada i radnim postupcima; nadalje, odredba članka 12. stavak 1. ZZR-a propisuje osnovna pravila zaštite na radu koja sadrže zahtjeve kojima mora udovoljavati sredstvo rada kada je u uporabi, između ostaloga, osobito osiguranje čistoće, zaštitu od fizikalnih, kemijskih i bioloških štetnih djelovanja, pri čemu, prema stavku 2. toga članka osnovna pravila zaštite na radu, dok je odredbom članka 14. ZZR-a propisano ako u pravnom poretku Republike Hrvatske nisu na snazi pravna pravila zaštite na radu koja bi poslodavac trebao primijeniti radi sigurnosti zaštite zdravlja radnika, primjenjivat će priznata pravila zaštite na radu koja podrazumijevaju norme, pravila struke ili u praksi provjerene načine, pomoću kojih se otklanjaju ili smanjuju rizici na radu i kojima se sprječava nastanak ozljeda na radu, profesionalnih bolesti, bolesti u svezi s radom te ostalih štetnih posljedica za radnike, na koju odredbu se pozvao i sud prvog stupnja. Isto tako, prema odredbi članka 17. stavak 1. ZZR-a poslodavac je obvezan organizirati i provoditi zaštitu na radu, vodeći pri tome računa o prevenciji rizika te obavještavanju, osposobljavanju, organizaciji i sredstvima (stavak 1.); poslodavac je obvezan provoditi prevenciju u svim radnim postupcima, u organizaciji rada i upravljanju radnim postupcima, pri čemu mora osigurati radnicima najveću moguću razinu zaštite na radu (stavak 2.), pri organiziranju i provođenju zaštite na radu, poslodavac je obvezan uvažavati prirodu obavljanih poslova te prilagoditi zaštitu na radu promjenjivim okolnostima radi poboljšanja stanja (stavak 3.), dok prema stavku 6. citiranog članka troškove provođenja zaštite na radu snosi poslodavac, odnosno njezino provođenje ne smije teretiti radnika.
16. Stoga je ocjena i ovoga suda da je tuženica bila u obvezi osigurati tužiteljici radnu odjeću i obuću, budući da tužiteljica svakodnevno dolazi u kontakt s raznim sredstvima za održavanje higijene, nalazeći životno logičnim da je poslodavac bio dužan osigurati tri kompleta radne odjeće i obuće godišnje, u kojem pravcu je tužiteljica navela opravdane razloge, prvenstveno jer se odjeća zbog svakodnevnog korištenja mora redovito higijenski održavati, a predstavlja i zaštitu tužiteljice od fizikalnih, kemijskih i drugih štetnih djelovanja pri radu, kao i u osiguranju određenog higijenskog standarda, sve s obzirom na specifičnost radnog mjesta tužiteljice, pa kako je tuženik propustio to osigurati, to je primjenom odredbe iz članka 112. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14. i 127/17.) u svezi s člankom 1085. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11. i 78/15), pravilno obvezan na naknadu troška nabave radne odjeće i obuće tužiteljici u utvrđenom opsegu.
17. Pritom je iznos dosuđene naknade pravilno utvrđen prema podacima tuženice, odnosno prema cijenama jednog kompleta radne odjeće i obuće koji iznosi 623,75 kn sa PDV-om, slijedom čega dva takva kompleta iznose dosuđenih 1.247,50 kn.
18. Odluka o troškovima postupka temelji se na pravilnoj primijeni članka 154. stavak 1. ZPP-a u svezi s člankom 155. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.).
19. Radi svega izloženog, žalbu tuženice je valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude pozivom na članak 368. stavak 2. ZPP-a.
U Rijeci 19. listopada 2022.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak, v.r.
