Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj: Gž-1303/2022-3

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od suca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, Ane Grbavac, kao članice vijeća i suca izvjestitelja te Marijana Miletića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. V. iz D., OIB …, zastupanog po punomoćniku A. B., odvjetniku u B. na M., protiv tužene Republike Hrvatske zastupane po z.z. Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel, radi utvrđenja prava vlasništva odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 107 P-688/2020-21-25 od 31. svibnja 2022., na sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženice kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj 107 P-688/2020-21-25 od 31. svibnja 2022.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je tužitelj M. V. iz D., P., OIB …, stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine katastarske oznake kat. čest. 4073, k.o. P. nova izmjera (na Skici lica mjesta, travanj 2022. godine koju je izradio stalni sudski vještak geodetske struke B. R., dipl. inž. geog. označeno slovima A-B-C-D-A) koji dio se u staroj izmjeri odnosi na dio čest. zem. 2314/86 k.o. P., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da tužitelj, temeljem ove presude, izvrši parcelaciju predmetne nekretnine na način da svoj realni dio odvoji i formira jednu zasebnu parcelu sa posebnim brojem i površinom od 575 m2 i upiše se kao vlasnik te zasebne parcele, sve u roku od 15 dana nakon pravomoćnosti ove presude.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 9.500,00 kn, sve u roku od 8 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženica koja pobija prvostupanjsku presudu zbog žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22- dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud uvaži žalbu te preinači prvostupanjsku presudu i odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, podredno, ukine pobijanu presudu i vrati predmet na ponovno prvostupanjsko suđenje.

3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi pa se predlaže žalbu odbiti.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja na utvrđenje da je stekao pravo vlasništva na dijelu nekretnine katastarske oznake kat. čest. 4073, k.o. P. označene slovima A-B-C-D-A koji dio se u staroj izmjeri odnosi na dio čest. zem. 2314/86 k.o. P., koje vlasništvo da je stekao dosjelošću.

6. Po provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio slijedeće činjenice:

- da iz zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da je predmetna nekretnina upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da se radi o zemljištu koje se prema Prostornom planu (bivše) Općine B. N. M., koji je bio na snazi do 24. srpnja 1991. nalazi dijelom unutar a dijelom van granica građevinskog područja, što da je utvrđeno uvidom u Potvrdu Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje, Ispostave B. N. M. od 12. travnja 2012.,

- da iz Uvjerenja o identifikaciji katastarskih čestica Područnog ureda za katastar Zadar, Ispostava B. N. M. slijedi da je predmetna kat. čest. 4073 nove izmjere k.o. P. nastala od kat. čest. 2314/86 stare izmjere za k.o. P.,

- da je očevidom na licu mjesta u D., predio Ž., 11. travnja 2022. uz sudjelovanje vještaka mjerničke struke B. R., dipl. ing. grad., utvrđeno da se predmetna nekretnina nalazi izvan naseljenog dijela mjesta D., a u naravi da predstavlja pašnjak, na kojoj se nalazi više stabala maslina neutvrđene starosti i više borova, a isto tako da je sa zapadne strane ograđena mocirom, dok s druge strane nije ograđena fizički vidljivim međama,

- da sud iskazu saslušanih svjedoka poklanja vjeru, jer ih drži istinitim, logičnim i životnim, koji svjedoci imaju neposrednih saznanja o predmetu spora i dobro su orijentirani u prostoru, što da je sud utvrdio na očevidu održanom 11. travnja 2022.,

- da iskazu tužitelja sud poklanja vjeru, jer ga drži istinitim, životnim i logičnim, a s obzirom da je tužitelj, već u postupcima koji su vođenih pod posl. br. 43 P- 1577/12 i 16 P-1575/12 u odnosu na nekretnine koje su susjedne predmetnoj utvrđen vlasnikom, pa da nema razloga ne povjerovati iskazu tužitelja,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika, dipl. ing. geod. B. R. proizlazi da predmet spora predstavlja nekretnina koja se nalazi izvan naseljenog mjesta D., na predjelu zv. Ž. da u naravi predstavlja pašnjak, na kojoj da se nalazi suhozid i nekoliko maslina, a sve kako je to prikazano na priloženoj Skici lica mjesta, kao i nekoliko borova, da je predmet spora sa zapadne strane ograđen mocirom, dok sa druge strane nije ograđen fizičkim međama, da je predmet spora točno prikazan na Skici lica mjesta urađenoj od strane L. B., dipl. ing. geod. od 02. ožujka 2020., da je na priloženoj Skici lica mjesta predmet spora označio slovima A-B-C-D-A u površini od 575 m2 i to kao dio čest. zem. 4073 k.o. P., nove izmjere, što da odgovara dijelu čest. zem. 2314/86, k.o. P., stare izmjere, kao što je na istoj Skici lica mjesta označio i prijedlog granice pomorskog dobra od 08. rujna 2009. prema kojemu predmet spora ne zalazi ni u jednom dijelu u pomorsko dobro,

- da sud prihvaća pisani nalaz i mišljenje vještaka geodetske struke kao stručan i zasnovan na analizi priložene dokumentacije,

- da je općepoznato da se na području Dalmacije stvarna prava na nekretninama nisu uknjižavala u zemljišne knjige, što da je dovelo do zanemarivanja uloge zemljišnoknjižnog prava te do nesklada u postojećim zemljišnim i katastarskim upisima sa stvarnim stanjem, ali i nesklada stanja u zemljišnim knjigama i katastra međusobno, baš kao što je i u ovom konkretnom slučaju,

- da je još otac tužitelja, A. V., rođen 1931., posjedovao predmetnu nekretninu, na istoj da je zasadio masline prije 45 - 50 i više godina, a djed tužitelja, odnosno otac A. V. – J. V. da je gradio suhozid, koji se vidi na predmetnoj parceli, jer su se, cit: "stari V. između sebe podijelili na Ž. G.,

- da je sud neposrednim opažanjem na licu mjesta utvrdio, a što je vidljivo i na fotografiji lica mjesta (l.s. 77) da predmetna nekretnina ima nekoliko zasađenih maslina i dva do tri stabla bora, a ostalo je pašnjak tj. nekretnina obrasla travom i makijom,

- da predmetna nekretnina nikako ne spada u šumsko zemljište niti spada u program gospodarenja hrvatskih šuma i šumskog zemljišta u vlasništvu RH prema priloženoj Potvrdi Hrvatskih šuma sa programom gospodarenja iz razloga što je očito da se navedeni program gospodarenja odnosi na cijelu matičnu čest. zem. 4073 k.o. P., nove izmjere s površinom od 5327 m2, a predmetna nekretnina, koja je predmet spora u površini 575 m2 da je realni dio te nekretnine na kojemu se ne nalaze stabla šume, niti je pošumljena, a kako to i proizlazi iz iskaza svjedoka P. V., I. V. i M. R.,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka mjernika proizlazi da realni dio matične parcele 4073 nikako ne zalazi niti jednim dijelom u pomorsko dobro zbog čega da je prijedlog tužene za prekid ovog postupka do utvrđivanja granica pomorskog dobra za k.o. P. sud cijenio neosnovanim, a ovo tim više što je očevidom na licu mjesta nedvojbeno utvrđeno da se predmetna nekretnina ne proteže do mora čime da nije bio povrijeđen Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama (Narodne novine, broj 158/03, 100/04 i 141/06).

7. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj osobno i preko svojih prednika bio u isključivom i neprekidnom bona fide posjedu dugi niz godina, te da su već 1995., istekom roka od 40 godina iz članka 159. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 76/06, 141/06, 148/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, 81/15, 94/17 - dalje: ZV), ispunjeni zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću. Stoga da se, po ocjeni suda zaključuje da je tužitelj na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96), a koji se primjenjuje od 1. siječnja 1997., postao vlasnikom predmetnog zemljišta stupanjem na snagu tog Zakona, jer je u tom trenutku bio u neprekidnom poštenom posjedu više 40 godina. Ta odredba Zakona o vlasništvu da je ostala na snazi gotovo tri godine dok je nije ukinuo Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. S obzirom na navedeno, sud da je zaključio da je tužitelj, temeljem izvorne verzije odredbe čl. 388. st. 4. ZV, ex lege postao vlasnik predmetne nekretnine i to 1. siječnja 1997., te kako na toj nekretnini nitko drugi nije stavljao zahtjeve za vlasništvom ili kojim drugim stvarnim pravom, činjenica što je Ustavni sud Republike Hrvatske 17. studenog 1999. ukinuo odredbu čl. 388. st. 4. ZV, po kojoj je tužitelj stekao vlasništvo te nekretnine, ne može za tužitelja proizvesti gubitak prava vlasništva koje je temeljem tada važećeg zakona stekao, zbog čega da je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

8. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, koje dokaze je prvostupanjski sud ispravno cijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP, a o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

9. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje za prosuđivanje o osnovanosti zahtjeva tužitelja, osnovano je prvostupanjski sud, a pozivom na citirane odredbe zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan.

10. Dosjelost kao osnova stjecanja vlasništva osniva se na samostalnom posjedu koji traje određeno vrijeme. Posjed može biti različite kakvoće (zakonit, pošten i istinit ili suprotno tome nezakonit, neistinit i nepošten). Zakonit posjed je onaj posjed koji se zasniva na valjanoj pravnoj osnovi. Pošten posjed postoji ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Istinit je posjed ako nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja. Navedene kakvoća posjeda uvjetuje i različite vrste dosjelosti: redovnu - na temelju zakonitog, istinitog i poštenog posjeda, izvanrednu - na temelju posjeda koji je samo pošten.

11. Suprotno žalbenim navodima žaliteljice, utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa nalazom i mišljenjem vještaka geodeta, te iskazima saslušanih svjedoka koji identično iskazuju o faktičnom, mirnom i poštenom posjedu prednika tužitelja tako i samog tužitelja, sve u vremenskom razdoblju na koje se poziva tužitelj. Naime, sud je u postupku izvedene dokaze ocijenio po svom slobodnom uvjerenju, svoje je uvjerenje opravdao uvjerljivim i logičnim razlozima koji imaju uporište u izvedenim dokazima. Kako ta ocjena nije dovedena u sumnju žalbenim navodima žaliteljice, to drugostupanjski sud prihvaća kao pravilnu ocjenu dokaza koju je dao sud prvog stupnja.

12. Kod tako utvrđenih činjenica pravilno je prvostupanjski sud ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim glede sporne nekretnine jer je evidentno da isto ne predstavlja šumsko zemljište niti pomorsko dobro već pašnjak koji je sa zapadne strane ograđen mocirom, što suglasno potvrđuju svjedoci a proizlazi i iz nalaza i mišljenja vještaka, kojeg tužena nije dovela u sumnju. Sukladno tome, tužitelj ima zakoniti pravni temelj posjedovanja. Važno je za istaknuti kako pravni učinci dosjelosti kod izvornog načina stjecanja prava vlasništva nastupaju po samom pravu istekom potrebnog vremena za stjecanje prava vlasništva dosjelošću ako su ispunjeni ostali uvjeti koje propisuje zakon o stjecanju putem dosjelosti, koji su u konkretnom slučaju ispunjeni.

13. Dakle, u konkretnom slučaju tužitelj je dokazao neprekinuti niz izvanknjižnih stjecanja od obitelji (djeda i oca), dok tužena nije dokazala da je dio za koji tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom obuhvaćen Programom gospodarenja šuma i šumskim zemljištem i da predstavlja pomorsko dobro.

14. Stoga je, po ocjeni ovog suda prvostupanjski sud raspravio sve one činjenice koje su bitne za pravilno presuđenje i temeljem tako utvrđenih činjenica izveo pravilan zaključak da je tužitelj dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću.

15. Za istaći je i to da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske od 17. studenog 1999. godine ("Narodne novine", broj 137/99), ukinuta odredba stavka 4. članka 388. ZV kojom je bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

16. Prema shvaćanju Europskog suda za ljudske prava, izraženom u više odluka (Trgo protiv RH u predmetu broj 35298/04 od 11. lipnja 2009., Radomilja i drugi protiv RH broj 37685/10 od 28. lipnja 2016., Jakeljić protiv RH broj 22768/12 od 08. lipnja 2016. godine), Ustavni sud Republike Hrvatske donio je citiranu odluku u pravcu ispravljanja nepoštenih učinaka tadašnjeg (izvornog) članka 388. stavka 4. ZV iz 1996., u javnom interesu, kako bi se zaštitila prava trećih osoba.

17. Stoga, prema stajalištu Europskog suda za ljudska prava, u predmetima u kojima nema pretenzija trećih osoba, kao što je to slučaj u konkretnom predmetu, koje bi bile inkompatibilne s pretenzijama tužitelja, koji tvrdi da je vlasništvo stekao dosjelošću, a u odnosu na osobe javnog prava, kao što je tužena u ovom postupku, prihvatljivo je računati u vrijeme potrebno za dosjelost i vrijeme u kojem je nekretnina bila u režimu društvenog vlasništva, kada su se tužitelji, odnosno, njegovi pravni prednici, mogli razumno osloniti na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto.

18. Budući da je u ovom predmetu tužbeni zahtjev tužitelja upravljen upravo protiv tužene kao osobe javnog prava, a u odnosu na nekretninu koja je predmet stjecanja nema pretenzija trećih osoba, nema zapreke za primjenu pravnog shvaćanja izraženog u navedenim recentnim odlukama Europskog suda za ljudska prava.

19. Da se rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 08. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana nedvojbeno proizlazi i iz rješenja Vrhovnog sud Republike Hrvatske poslovni broj Rev-4543/2019-2 od 9. ožujka 2021. kojim je prihvaćena revizija tužitelja i ukinuta presuda Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž-2491/2016-2 od 22. rujna 2016. kao i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2021/2014-2 od 17. prosinca 2019., Rev-2469/2016-2 od 10. prosinca 2019., Rev-1669/2017-2 od 11. veljače 2020.

20. Žalba tuženice svedena je na osporavanje činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda na način osporavanja izvršene ocjene dokaza, no, pri tome njeni žalbeni navodi ne sadrže nikakve argumentirane ni vjerodostojne tvrdnje, koje bi činjenični supstrat na kojem je utemeljena prvostupanjska presuda mogli dovesti u sumnju. Način na koji tuženica u žalbi iznosi svoju interpretaciju činjenica te njeni osobni zaključci u odnosu na postojanje određenih činjenica ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni, jer nemaju uporište u provedenim dokazima.

21. Kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, to je žalbu žaliteljice valjalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu po osnovi odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

Split, 19. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.