Republika Hrvatska

Županijski sud u Zagrebu

Trg Nikole Šubića Zrinskog 5

Poslovni broj: 13 Gž Ovr-1593/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji toga suda Sabini Dugonjić kao sucu pojedincu, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja A. F. S. d.o.o., Z., OIB: …, zastupanog po punomoćniku G. B., odvjetniku u Z., protiv ovršenika L. V. d.o.o., Z., OIB: …, radi prijedloga ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate, odlučujući o žalbi ovršenika protiv rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-1820/2022-3 od 4. srpnja 2022., dana 19. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba ovršenika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ovr-1820/2022-3 od 4. srpnja 2022. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke.

Obrazloženje

1. Rješenjem suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je kao neosnovan prijedlog ovršenika od dana 09. lipnja 2022. za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava u postupku izravne naplate koji se vodi pred Financijskom agencijom temeljem bjanko zadužnice izdane dana 27. studenog 2020., a solemnizirane istog dana po javnom bilježniku Z. D. iz Z. pod brojem OV- 8703/2020. Pod točkom II. izreke odbijen je kao neosnovan zahtjev ovrhovoditelja za naknadu troškova ovršnog postupka.

2. Protiv navedenog rješenja u dijelu izreke pod točkom I., žalbu je podnio ovršenik zbog svih zakonskih predviđenih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - Odluka USRH, 70/19 - dalje: ZPP) u svezi s čl. 21. st. 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 i 131/20; dalje OZ - dalje: OZ) te predlaže da se preinači pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima odnosno podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Žalba je neosnovana.

4. Ispitujući pobijano rješenje i postupak koji mu je prethodio, ovaj sud je utvrdio da sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a niti su počinjene one povrede koje žalitelj ističe. Naime, suprotno navodu žalitelja, u obrazloženju prvostupanjskog rješenja navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama, ne postoje proturječnosti ili drugi nedostaci zbog kojih pravilnost rješenja ne bi bilo moguće ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

5. Sud prvog stupnja odbio je ovršenikov prijedlog za odgodom prijenosa zaplijenjenih sredstava iz razloga što ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom prijenosa trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ili da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje odnosno sa obrazloženjem da drugi kumulativni propisani zakonski uvjet iz odredbe čl. 65. OZ-a ovršenik nije učinio vjerojatnim. Naime, za odgodu prijenosa zaplijenjenih sredstava ne traži se postojanje bilo kakve štete već isključivo nenadoknadive ili teško nadoknadive štete tj. mora se raditi o takvoj šteti koju ovršenik, neovisno o visini štete koja bi mogla nastati, ne bi mogao protuovrhom ili restitucijskom parnicom nadoknaditi od ovrhovoditelja ili bi to mogao uz iznimne i nerazmjerne teškoće, a vjerojatnost nastanka nenadoknadive ili teško nadoknadive štete primarno ovisi o imovinskim prilikama ovrhovoditelja, odnosno o tome je li imovina ovrhovoditelja dostatna za naknadnu (povratnu) isplatu ovršeniku onog iznosa koji je u postupku izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju, slijedom čega je ovršenik primarno dužan dokazati da ovrhovoditelj nema imovinu ili da njegova imovina nije dostatna za naknadno namirenje ovršenika, a što ovršenik nije učinio, kako to zaključuje prvostupanjski sud. 6. Utvrđenja i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilna, prihvaća i ovaj sud.

7. Naime, odredbom čl. 210. st.2. OZ propisano je da se na prijedlog za odgodu prijenosa iz st. 1. čl. 210. OZ na odgovarajući način primjenjuju odredbe OZ o odgodi ovrhe, a na prijedlog za proglašenje i prijenos nedopuštenim iz stavka 1. istog članka na odgovarajući način odredbe OZ o žalbi protiv rješenja o ovrsi (čl. 50. i 53.). Prema odredbi čl. 65. st. 1. OZ na prijedlog ovršenika sud može, ako ovršenik učini vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, ili ako učini vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje, u potpunosti ili djelomice odgoditi ovrhu, s time da pritom mora kumulativno biti ispunjena i jedna od pretpostavki navedenih pod toč. 1. do 10.

8. Dakle, ovršenik je trebao prije svega učiniti vjerojatnim da bi izravnom naplatom - prijenosom zaplijenjenih sredstava trpio nenadoknadivu ili tešku nadoknadivu štetu ili učiniti vjerojatnim da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje.

9. Ovršenik osporava utvrđenje suda prvog stupnja u odnosu na nepostojanje vjerojatnosti za nastanak nenadoknadive ili teško nadoknadive štete iznoseći vlastitu ocjenu dokaza koja se suprotstavlja ocjeni prvostupanjskog suda. Međutim, ta ocjena, prema stajalištu ovog suda, ne može dovesti u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnog stanja utvrđenog od strane suda prvog stupnja. Sud prvog stupnja je naime, pravilno utvrdio da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstva pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu. Za takvo svoje utvrđenje suda prvog stupnja je naveo jasne, logične i razumljive razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje ovršenik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, nije ostvaren niti žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 356. ZPP u vezi s čl. 21. st. 1. OZ.

10. U odnosu na žalbeni navod ovršenika da je mali poduzetnik i da bi trpio štetu ne samo u visini iznosa u pogledu kojeg je zatražena izravna naplata već i štetu plaćanjem unajmljenih stambenih kapaciteta, valja reći da nije od utjecaja jer kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud, način na koji će se provedba ovrhe odraziti na poslovanje ovršenika nije šteta u smislu čl. 65. st. 1. OZ-a, obzirom da provedba ovrhe uvijek ima negativan učinak na poslovanje ovršenika, pa kad bi se to smatralo štetom u smislu čl. 65. st. 1. OZ-a, onda se ovrha nikada ne bi mogla provesti, tj. onda ovrhovoditelji nikada ne bi mogli naplatiti svoje potraživanje jer bi svaki ovršenik koji posluje tada imao razlog za odgodu ovrhe.

11. Stoga, u konkretnoj pravnoj stvari, protivno žalbi ovršenika, prvostupanjski je sud pravilno zaključio kako okolnosti koje ističe kao okolnosti koje bi trebale učiniti vjerojatnim da bi provedbom ovrhe trpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu ne predstavljaju okolnosti koje bi tu vjerojatnost dokazivale. Vjerojatnost opasnosti trpljenja nenadoknadive ili teško nadoknadive štete, kao razloga za odgodu ovrhe, ovršenik mora dokazati na jasan, određeni način. Mora se raditi o realnim okolnostima koje ukazuju na tu vjerojatnost, ali ujedno mora učiniti vjerojatnim i da bi se nastupanje štete otklonilo upravo odgodom ovrhe.

12. Osim toga, u svom prijedlogu za odgodu prijenosa zaplijenjenih novčanih sredstava ovršenik nije naveo nikakve podatke o imovini i poslovanju ovrhovoditelja, odnosno nije naveo nikakve podatke koji bi ukazivali na insolventnost ovrhovoditelja, slijedom čega ovršenik nije dokazao da ovrhovoditelj nema imovinu ili da njegova imovina nije dostatna za naknadno namirenje ovršenika jer nije dostavio nikakve dokaze koji bi učinili vjerojatnim da ovrhovoditelj ne bi bio u mogućnosti vratiti ovršeniku iznos koji je u postupku izravne naplate zaplijenjen s ovršenikovog računa i prenesen ovrhovoditelju.

13. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u istom postupku izravne naplate ovršenik podnio i prijedlog radi proglašenja pljenidbe i prijenosa nedopuštenim iz razloga propisanog odredbom čl. 50. st 1. toč. 9. OZ-a, koji postupak se vodi pred istim sudom pod poslovnim brojem Ovr-1824/2022, a čime je ispunjen jedan od dva kumulativno propisana uvjeta i to onaj iz čl. 65. st. 1. točka 5. OZ-a.

14. Slijedom toga u odnosu na žalbene navode da je ovršenik dokazao osnov za žalbu iz odredbe čl. 50. st. 1. t. 9. OZ, tj. da ovrhovoditeljeva tražbina ne postoji jer je prestala Izjavom o jednostranom prijeboju, valja reći da se radi o navodima žalbe koji se odnose na navodnu nedopuštenost izravne naplate koji ne mogu biti predmetom razmatranja povodom žalbe u konkretnom slučaju, a imajući u vidu da ovršenik nije učinio vjerojatnim da bi provedbom ovrhe pretrpio nenadoknadivu ili teško nadoknadivu štetu, odnosno da je to potrebno da bi se spriječilo nasilje.

15. Kako u opisanim okolnostima ne postoje pretpostavke iz odredbe čl. 65. st.1. OZ/12, to je pobijanim rješenjem pravilno odbijen prijedlog ovršenika za odgodu izdavanja naloga bankama za prijenos zaplijenjenih sredstava ovršenika koja su zaplijenjena temeljem navedene sudske odluke, dok ostali žalbeni navodi nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke, kao niti navodi da je ovršenik podnio kaznenu prijavu Općinskom državnom odvjetništvu protiv ovrhovoditelja.

16. Slijedom svega navedenog, valjalo je temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP u svezi s čl. 21. st. 1. OZ žalbu ovršenika odbiti kao neosnovanu i potvrditi rješenje suda prvog stupnja.

U Zagrebu 19. listopada 2022.

Sutkinja:

Sabina Dugonjić, v.r.