Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kž-117/2022-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Ljiljane Kolenko, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. R., zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11.,144/12., 56/15., 61/15., 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: 7 K-236/2020 od 29. listopada 2021., na sjednici održanoj 19. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog D. R. kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Dubrovniku presudom poslovni broj: 7 K-236/2020 od 29. listopada 2021. proglasio je krivim optuženog D. R. zbog kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnjom iz čl. 139. st. 2. KZ/11 (sud prvoga stupnja pogrešno je naveo broj "Narodnih novina" 126/19., jer se radi o izmjenama i dopunama koje nisu koje nisu važile u vrijeme počinjenja kaznenog djela, a niti su blaže za počinitelja) te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Na temelju čl. 56. KZ/11 prema optuženiku je primijenjena uvjetna osuda tako što se izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko ne počini novo kazneno djelo u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude.

1.1. Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda RH, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., dalje: ZKP/08-19 – valja primijetiti da sud prvog stupnja nije naveo broj "Narodnih novina" 126/19, a koje su bile na snazi u vrijeme donošenja pobijane odluke) troškovi kaznenog postupka iz čl. 148. st. 2. t. 1. – 8. ZKP/08-19, od kojih paušalna svota iz čl. 145. st. 2. t. 6. ZKP/08-19 iznosi 800,00 kn, a troškovi vještačenja po vještaku dr. N. G. iznose 4.593,80 kn, od čega 3.675,00 kn za izradu pisanog nalaza i mišljenja, a 918,80 kn za pristup na raspravu i davanje nalaza i mišljenja, padaju na teret optuženika, koji je te troškove dužan podmiriti u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude na račun državnog proračuna Republike Hrvatske, te dokaz dostaviti prvostupanjskom sudu.

2. Protiv te presude žali se optuženi D. R. po branitelju Z. K., odvjetniku, zbog "povreda pravila postupanja, povrede materijalnog prava i pogrešnih i nepotpunih utvrđenja" (pravilno zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja) bez žalbenog prijedloga.

3. Odgovor na žalbu podnosi Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku u kojem predlaže da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08-19 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-131/2022 od 9. ožujka 2022. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Polazeći od sadržaja žalbe ovaj žalbeni sud, prije svega, primjećuje da žalitelj suštinski upire na ostvarenje bitne povrede odredaba kaznenog iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Naime, u žalbi izražava stav da je prvostupanjski sud time što je izveo sve dokaze predložene od strane optužbe, dok je sa druge strane odbio sve dokazne prijedloge obrane, povrijedio načelo "jednakosti oružja", kao i temeljna načela kaznenog postupka propisana u čl. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19 i 80/22 – dalje: ZKP/08-22), pri čemu upire i na odredbu iz čl. 455. st. 1. ZKP/08-22 prema kojem će sud presudu kojom se optuženik proglašava krivim izreći samo kada nedvojbeno utvrdi da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen.

Iz navedenog se može zaključiti da optuženik očito smatra kako mu je na opisani način teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčenog Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

6.1. Vezano za takve žalbene navode, žalitelju prije svega valja ukazati da samim time što je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge obrane nije ostvarena citirana bitna povreda odredaba kaznenog postupka.

Naime, u situaciji kada su ostvarene pretpostavke propisane u odredbi iz čl. 421. ZKP/08-22 prvostupanjski sud je ovlašten odbiti izvođenje dokaza predloženih od stranaka, tako da samim time što je sud odbio izvođenje dokaznih prijedloga na koje u žalbi upire obrana nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08-22.

Drugo je pitanje da li je odluka prvostupanjskog suda o odbijanju dokaznih prijedloga obrane bila osnovana, odnosno je li izvođenje predloženih dokaza ipak bilo važno za pravilno i potpuno utvrđenje svih odlučnih i drugih važnih činjenica u konkretnom slučaju, što, međutim, ne ulazi u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će se ovaj žalbeni sud očitovati u daljnjem tekstu.

7. Žalbenu osnovu "povrede materijalnog prava" (pravilno, povrede kaznenog zakona), optuženik u žalbi ne konkretizira niti posebno ne obrazlaže, međutim, iz njezinog cjelokupnog konteksta može se zaključiti da ostvarenje te žalbene osnove nalazi kao posljedicu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanje. Međutim, u takvom slučaju se ne radi o toj žalbenoj osnovi, budući da je o povredi kaznenog zakona riječ samo u situaciji kada žalitelj u svemu prihvaća činjenična utvrđenja suda, ali smatra da je na ista pogrešno primijenjen kazneni zakon.

7.1 Ovaj žalbeni sud je povodom žalbe optuženika, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08-22, pobijanu presudu ispitao i po službenoj dužnosti, te nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08-22, niti da bi na njegovu štetu povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08-22).

8. Optuženik nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8.1. Suprotno žalitelju, po ocjeni Županijskog suda u Varaždinu, kao suda drugog stupnja, prvostupanjski sud svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik, na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo za koje se tereti u ovom postupku.

8.2. Optuženik u žalbi u bitnome sugerira da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada je kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu ocijenio iskaz oštećenice, a ne njegovu obranu u kojoj je poricao da bi joj kritične zgode uputio inkriminirane riječi.

Pritom posebice upire da je je oštećenica u najbitnijem dijelu različito iskazivala tijekom postupka, pa je tako u svom zadnjem iskazu navela da joj je optuženik prijetio na način da joj je rekao da ima pištolj i da će je ubiti, dok je ranije iskazivala da joj je uputio riječi: "Prije ću ja tebe ubiti nego se ja iselim". Budući da je riječ o različitostima u njezinom iskazivanju koje se odnose na odlučne činjenice u ovom postupku – sadržaju izrečene prijetnje, drži da se ocjena prvostupanjskog suda da je privatna tužiteljica tijekom postupka iskazivala na bitno identičan način očito ukazuje kao pogrešna.

Pored toga, u žalbi upire i na iskaz svjedokinje K. K., prijateljice oštećenice, koja je po mišljenju žalitelja u svom iskazu iznijela niz momenata koji upućuju na nevjerodostojnost iskaza privatne tužiteljice. Tako, između ostalog, upire na iskaz te svjedokinje u dijelu gdje je navodila da je oštećenica pred policijom izjavila da joj nitko nije prijetio oružjem niti da ju je udario, da je lagala i o mnogim drugim stvarima, te da je tražila od majke da zbog nje lažno svjedoči na sudu.

S time u svezi, žalitelj smatra da je prvostupanjski sud i pogrešno postupio kada je odbio njegove dokazne prijedloge za ispitivanjem u svojstvu svjedoka članova obitelji oštećenice (N. B. i L. S.) kao i njezinog prijatelja (J. B.) na okolnost karaktera oštećenice i optuženika, te njihovih međusobnih odnosa, a sve s ciljem utvrđivanja pomoćnih činjenica važnih za ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve. Isto tako žalitelj smatra da je radi ocjene vjerodostojnosti njezinog iskazivanja bilo nužno ispitati i njezinu liječnicu, koji dokazni sud je prvostupanjski sud, međutim, odbio. Nadalje, žalitelj smatra da prvostupanjski sud događaj kada je po oštećenicu došla hitna pomoć pogrešno ocjenjuje kao činjenicu – indiciju koja dodatno upućuje na vjerodostojnost njezinog iskaza, budući je upravo njegova supruga, pošto je oštećenica sama tvrdila da joj je loše, nazvala doktore. Pritom smatra paušalnim i pogrešnim stav prvostupanjskog suda da netko tko s drugom osobom imama sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju ne može toj osobi željeti dobro. Pored toga, optuženik smatra krajnje paušalnim i zaključak prvostupanjskog suda da na vjerodostojnost iskaza oštećenice upućuje i to što joj je, prema njezinim tvrdnjama, inkriminiranu prijetnju izrekao kada je od njega zatražila da napusti stan u koji je puno uložio. Naime, žalitelj smatra da se sa takvom konstrukcijom može opravdati bilo što.

9. Suprotno optuženiku, prvostupanjski sud je iskaz oštećenice pravilno ocijenio kao vjerodostojan i istinit dokaz, za razliku od njegove obrane, koju s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo. Tako prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da je oštećenica tijekom cijelog postupka iskazivala na suštinski identičan način, pri čemu je uvjerljivo, okolnosno i detaljno opisivala kako okolnosti samog inkriminiranog događaja, tako i okolnosti koje su mu prethodile. Pritom valja dodatno primijetiti da se po stavu ovog žalbenog suda takav uvjerljiv, logičan, detaljan i okolnosan iskaz, životno i logikom stvari ne očekuje od osobe koja iskazuje o događajima koji se stvarno nisu odigrali, a kako to u žalbi neosnovano sugerira optuženik.

Što se tiče različitosti u njezinom iskazivanju na koje u žalbi upire optuženik, ovaj drugostupanjski sud, prije svega primjećuje da je oštećenica, premda ne na potpuno istovjetan način, u oba svoja iskaza dosljedno tvrdila da joj je optuženik prijetio da će ju ubiti, te da je nakon što su joj predočene razlike u odnosu na raniji iskaz navela da se sada sjetila svega što je prvom prigodom rekla i da kod toga ostaje. Imajući dodatno u vidu dob oštećenice, te opće poznatu činjenicu da tijekom proteka vremena sjećanje blijedi, tada i po stavu ovog žalbenog suda, a suprotno žalitelju, opisane različitosti u njezinom iskazivanju ne dovode u sumnju pravilnost ocjene prvostupanjskog suda prama kojoj iskaz oštećenice predstavlja vjerodostojnom i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu.

Nadalje, a vezano za žalbene navode kojima optuženik upućuje na iskaz svjedokinje K. K. u dijelu gdje iskazuje o osobinama ličnosti oštećenice koje, po mišljenju žalitelja, ukazuju da je riječ o nevjerodostojnoj svjedokinji, s time da žalitelj dodatno sugerira da je prvostupanjski sud na okolnosti kredibiliteta i pouzdanosti žrtve kao svjedokinje, trebao ispitati i prethodno navedene svjedoke predložene od strane obrane, a sve s ciljem utvrđivanja pomoćnih činjenica važnih za ocjenu vjerodostojnosti njezinog iskaza, ovaj drugostupanjski sud je, s suprotno žalbenim tvrdnjama, mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je navedene dokazne prijedloge odbio kao nevažne, dok iskazu imenovane svjedokinje nije pridao značaj kakav mu u žalbi daje optuženik.

Naime, prvostupanjski sud je na okolnost procjene kredibiliteta i pouzdanosti žrtve kao svjedokinje, odnosno da li je njezino psihičko i zdravstvenog stanje moglo imati učinka na njezinu sposobnost vjerodostojnog percipiranja i interpretiranja događaja o kojima je iskazivala, tijekom postupka proveo neuropsihijatrijsko vještačenje po vještaku dr. N. G., te je s pravom zaključio da se upravo taj dokaz, budući da je dan od osobe koja, za razliku od predloženih svjedoka, glede tih pitanja evidentno raspolaže sa odgovarajućim stručnim znanjem i iskustvom, ukazuje kao relevantan izvor saznanja o navedenim spornim činjenicama.

Stoga je prvostupanjski sud, a suprotno žalitelju, pravilno postupio kada je kao nevažne odbio dokazne prijedloge obrane za ispitivanjem ranije spomenutih svjedoka na navedene okolnosti (na ovom mjestu valja dodatno primijetiti da ti svjedoci nisu raspolagali sa neposrednim saznanjima o samom inkriminiranom zbivanju).

Iz rezultata tako provedenog vještačenja proizlazi da kod žrtve nisu pronađeni znakovi duševne bolesti, niti poremećaji u vidu halucinacija ili pseudohalucinacija, te da ista nije pishotična, duševno bolesna niti duševno zaostala. Žrtva nema demenciju, njezin misaoni tijek je uredan, kako po formi tako i po sadržaju, dok u njezinom ponašanju nema zamjetnih odstupanja, te vještak zaključuje da njezino psihičko i zdravstveno stanje nema učinka na vjerodostojnost njezinog iskaza, odnosno na njezinu sposobnost percepcije i interpretiranja događaja o kojima je iskazivala.

Slijedom toga, prvostupanjski sud je, a suprotno žalbenim tvrdnjama, izveo pravilan zaključak da na strani žrtve ne postoje momenti koji bi prema psihologijskim i psihijatrijskim kriterijima dovodili u pitanje njezin kredibilitet, odnosno njezinu sposobnost vjerodostojnog percipiranja i interpretiranja događaja o kojima je iskazivala u ovom postupku.

Imajući uz sve to dodatno u vidu i rezultate dokaznog postupka koji govore o tome da je kritične zgode na strani optuženika postojao i jaki motiv, odnosno povod za inkriminiranu reakciju (naime, iz izvedenih dokaza proizlazi da je žrtva s optuženikom i njegovom suprugom imala sklopljen ugovor o doživotnom uzdržavanju, da nije bila zadovoljna s načinom na koji se isti izvršava, te da je kritičnog dana rekla optuženiku da se isele iz stana, a što upravo koincidira sa sadržajem inkriminirane prijetnje: "Prije ću tebe ubiti, nego što se ja iselim"), prvostupanjski sud je, a suprotno žalitelju, iskaz oštećenice pravilno ocijenio kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim i drugim važnim činjenicama u ovom postupku, za razliku od njegove obrane, koju s pravom smatra konstrukcijom s ciljem izbjegavanja kaznene odgovornosti za predmetno djelo.

Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

10. Premda se optuženik ne žali u tom pravcu, ovaj žalbeni sud je sukladno odredbi iz čl. 478. ZKP/08-22 ispitao i pravilnosti odluke prvostupanjskog suda o kaznenoj sankciji.

Po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti o kojima ovisi odluka o vrsti i mjeri kaznene sankcije i proces njezine individualizacije te na temelju toga optuženika pravilno osudio na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci, uz izricanje uvjetne osude prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

Takvu kaznenu sankciju i ovaj drugostupanjski sud nalazi primjerenom i podobnom za ostvarenje svih zakonom propisanih vidova svrhe kažnjavanja.

11. Kako žalba optuženika nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08-22 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 19. listopada 2022.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke