Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Poslovni broj Gž-1667/2021-5

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić, Larise Crnković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. B. iz N. M., OIB: ..., zastupan po punomoćnicima iz ZOU M. F. i B. P. V., odvjetnicima iz V., protiv tuženika E.&S. B. d.d., R., OIB: ..., zastupanog po punomoćnicima iz OD M., K. & P. d.o.o. odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 195/19 od 19. svibnja 2021.,19. listopada 2022.

r i j e š i o  j e

Uvažava se žalba tuženika E.&S. . d.d., ukida se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj P 195/19 od 19. svibnja 2021., te se predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke utvrđen je ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160/51400607-5103364219 od 22. siječnja 2007. u čl. 8. vezano za promjenjivost kamatne stope, dio čl. 7. istog Ugovora vezano za valutnu klauzulu, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 33.161,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.864,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Rješenjem istog suda, točkom I. izreke odbijen je tuženikov prigovor prijeboja kao neosnovan, a točkom II. prijedlog tuženika za prekidom ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu broj Rev 2221/2018.

2. Protiv citirane presude, tuženik izjavljuje žalbu iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, u daljnjem tekstu ZPP-a).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je osnovana.

5. Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda iz čl. 354. st.2.t.11. ZPP-a, budući da pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

6. Međutim, osnovani su navodi tuženika u dijelu u kojem upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke.

7. Naime iz stanja u spisu za sada proizlazi:

-da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 22. srpnja 2007. sklopili Ugovor o namjenskom kreditu br. 2402006-1031262160/51400607- 5103364219, temeljem kojeg je tuženik isplatio tužitelju iznos od 24.205,76 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate kredita s rokom otplate od 120 mjeseci; da je čl.7. Ugovora, utvrđeno da je ugovorena valutna klauzula prema srednjem tečaju HNB-a važećeg na dan isplate, uz to da je korisnik kredita upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta po dospijeću u kunama uslijed promjene tečaja; da je čl. 8. Ugovora utvrđena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te početnom kamatnom stopom od 5,990%,

-da je tužitelj prijevremeno isplatio predmetni kredit 25. rujna 2012.,

-da se kamatna stopa tijekom ugovornog razdoblja mijenjala od početne 5,990% koja je vrijedila do 1. travnja 2009., pa 6,30% koja je vrijedila do 1. listopada 2011., te 5,95% koja je vrijedila do otplate,

- da je iz provedenog financijskog vještačenja vidljivo da razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa za razdoblje od 1. ožujka 2017. do trenutka otplate iznosi 137,74 CHF odnosno 630,15 kn, te da razlika obveza radi promjene tečaja za isto razdoblje iznosi 31.396,60 kn, odnosno sveukupno 32.026,75 kn,

-da je iz dopunskog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka, razvidno između ostalog da ako se pri izračunu visine razlike, primijeni početna kamatna stopa koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora (5,990%), te se obveze izraze u kunama po tečaju koji je vrijedio na dan korištenja kredita, da je tužitelj kao korisnik kredita tuženiku isplatio više – 33.1061,00 kn.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja, donoseći pobijanu presudu, poziva se na presude i to Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. (dalje: P-1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (dalje: Pž-7129/13), kojima je utvrđeno da je pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovore o kreditima na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promijenjena u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku promjene stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope. Time da je pored ostalih i tuženik postupao protivno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 41/14, dalje: ZZP-a/14), ali isto tako i o čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 96/03, dalje: ZZP-a/03), čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, dalje: ZZP-a/07).

8.2. Pored toga, se prvostupanjski sud poziva i na presudu Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž- 6632/17), kojom je utvrđeno da je pored ostalih i tuženik, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovore o kreditima na način da je ugovorena valuta, uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije s korisnicima kreditnih usluga nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim e parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavjesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je i u tom dijelu time tuženik postupao protivno čl. čl. 81., 82. i 90. ZZP-a, čl. 96. i 97. ZZP-a/07), čl. 118. ZZP-a/14. Ujedno se sud prvog stupnja, poziva i na čl. 502.c. ZPP-a.

8.3.Rukovodeći se prednje navedenim, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio da se utvrde ništetnim sporne ugovorne odredbe. Slijedom toga, a uzimajući u obzir rezultate provedenog financijskog vještačenja, smatra osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatu utvrđene razlike, kao posljedice ništetnosti spornih odredaba, dakle da su u konkretnom slučaju bile ispunjene potrebne pretpostavke na strani tužitelja, za isplatu utuženog iznosa primjenom čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/05 i dr., dalje: ZOO-a/05), dok je o pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđenu glavnicu odlučio primjenom čl. 29. ZOO-a, dok odluku o trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.1.U kontekstu do sada izloženog, preuranjenim za sada drži ovaj sud prosudbu prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na informiranost-obavještenost tužitelja, kao potrošača - korisnika spornog kredita, o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi, obzirom na pozivanje na ranije citirane sudske odluke, a iz razloga koji će se nastavno iznijeti.

U svezi toga, ponajprije valja reći da iz stanja u spisu proizlazi pored ostalog da je tuženik u odgovoru na tužbu pored ostalog, predložio saslušanje svjedoka R. Š., osobe zadužene za sklapanje predmetnog ugovora, na okolnost razine informacija koje su bile pružene tužitelju o riziku sklapanja spornog ugovora, odnosno kako o promjenjivosti anuiteta u kunama, tako i o promjenama tečaja, da je tom kao i drugim iznesenim dokaznim prijedlozima ustrajao tijekom cijelog postupka, te da taj dokazni prijedlog prvostupanjski sud nije prihvatio, smatrajući ga irelevantnim za ishod spora.

9.2. Nadalje je ovaj sud, odlučujući o žalbenim tvrdnjama tuženika, imao u vidu odluku Ustavnog suda RH poslovni broj U-III.5458/21 od 30. lipnja 2022. Vezano za prednje, skreće se pažnja prvostupanjskom sudu da se presude donesene u kolektivnom sporu, temelje na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora, točnije čl. 85. i 87. ZZP-a/03; čl. 99. i 102. ZZP- a/07., da je u kolektivnom sporu najprije utvrđeno, uvidom u predočene formularne (standardne) ugovore banaka i saslušanjem korisnika kredita te primjenom čl. 81. st. 2. i 3. ZZP-a/03 i čl. 96. st. 1. i 2. ZZP-a/07, da su posrijedi ugovorne odredbe o kojima potrošači nisu mogli pojedinačno pregovarati s bankama, budući da nisu imali nikakvog utjecaja na sadržaj odredaba standardnog ugovora o kreditu koje su unaprijed formulirale tužene banke, čak i kada bi dvojili o njihovom sadržaju ili zahtijevali dodatne informacije. Iz tog razloga su sudovi dalje ispitivali jesu li osporene ugovorne odredbe, ako su bile jasne i uočljive u standardnom ugovoru o kreditu, potrošačima mogle biti i razumljive.

9.3. U postupku dokazivanja na glavnoj raspravi izvršen je uvid u formularne ugovore o kreditu, opće uvjete poslovanja, opće izjave banaka tijekom oglašavanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom vezanom uz tečaj švicarskog franka i promjenjivom kamatnom stopom, te su saslušani potrošači kako bi se ispitalo jesu li osporene ugovorne odredbe mogle biti razumljive prosječnom potrošaču i je li se posljedično tome moglo o istima pregovarati i tako utjecati na njihov sadržaj. S druge strane, odbijeni su dokazni prijedlozi za saslušanjem zaposlenika banaka na okolnosti obavijesti koje su davali potrošačima u postupku sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, čemu su banke prigovarale u svim žalbenim fazama kolektivnog spora.

Shodno tome, je presudom poslovni broj Pž-7129/13, pravomoćno okončan kolektivni spor o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na šest tuženih banaka (osim Sberbank d.d.), a Visoki trgovački sud je utvrdio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog odbijanja izvođenja dokaza saslušanjem osobnih bankara.

9.4. Obrazloženjem presude Vrhovnog suda poslovni broj Revt 249/14 od 9. travnja 2015., razlozi koje je Visoki trgovački sud dao o predmetu kolektivnog spora nisu ni s čim dovedeni u pitanje, pri čemu je i Vrhovni sud u odnosu na sve odbijene dokazne prijedloge banaka ocijenio da nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s člancima 8., 220. i 221.a ZPP-a.

9.5.Nakon ukidne odluke Ustavnog suda poslovni broj U-III2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016., u ponovljenom žalbenom postupku o nepoštenosti (ništetnosti) ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezanoj uz tečaj švicarskog franka i promjenjivoj kamatnoj stopi u odnosu na S. d.d., Visoki trgovački sud iznova je razmatrao pitanje na koji način utvrditi predmet kolektivnog spora, a u vezi s žalbenim prigovorima banaka da na glavnoj raspravi nisu saslušani njihovi zaposlenici na okolnost obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, Visoki trgovački sud je u presudi naveo da je u kolektivnom sporu bilo potrebno ispitati sadržaj javnih oglasa, promidžbenih poruka i obavijesti potrošačima koje su upućivale banke u općim komunikacijama, te saslušati korisnike kredita, kako bi se s aspekta standarda prosječnog potrošača ocijenilo jesu li potrošači bili obaviješteni o naravi, rizicima i ekonomskim posljedicama osporenih ugovornih odredaba, odnosno načinu određivanja novčane obveze, te na temelju tako izvedenih dokaza utvrditi da li su osporene ugovorne odredbe prosječnom potrošaču bile razumljive, dok obavijesti koje su banke davale pojedinim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu nisu predmet kolektivnog spora.

U pogledu odabira dokaza koji u kontekstu predmeta konkretnog kolektivnog spora, i stoga razlozima za odbijanje dokaznog prijedloga za saslušanjem zaposlenika banaka na ovu istu okolnost u kolektivnom sporu, Visoki trgovački sud obrazloženje koje nije dovedeno u pitanje presudom Vrhovnog suda poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019.

10.1.Iz do sada iznesenog proizlazi da su sudovi u kolektivnom sporu zaključili da osporene ugovorne odredbe o kojima se nije moglo pojedinačno pregovarati, niti su prosječnom potrošaču razumljive uslijed izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz tržišne komunikacije davale banke, uzrokuju znatnu neravnotežu u međusobnim pravima i obvezama. Drugim riječima iz tih presuda proizlazi da su u kolektivnom sporu, pravomoćno utvrđene sljedeće okolnosti: (ne)razumljivost osporenih ugovornih odredaba prosječnom potrošaču zbog izostanka odgovarajućih obavijesti potrošačima u općim informacijama koje su kroz opće ili tržišne komunikacije davale banke; (ne)mogućnost pojedinačnog pregovaranja o njihovom sadržaju; te posljedično tome postojanje znatne neravnoteže u međusobnim pravima i obvezama.

10.2.Iz obrazloženja presude Vrhovnog suda poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., u odnosu na prigovore banke da u pojedinačnom potrošačkom sporu nisu izvedeni dokazi na okolnosti "je li ugovorna odredba tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti poštenja", izneseno je stajalište da "nižestupanjski sudovi nisu bili dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, a o čemu se radi u ovom slučaju.".

10.3.Ustavni sud RH u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020., u odnosu na prigovor banke da joj je neizvođenjem dokaza na okolnosti koje su pravomoćno utvrđene u kolektivnom sporu povrijeđeno pravo na jednakost oružja, prihvatio obrazloženje Vrhovnog suda, navodeći da je "Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača"

10.4.Obzirom na prednje, iz do sada spomenutih presuda Visokog trgovačkog suda, donesenih u kolektivnom sporu, kao i presuda Vrhovnog suda, uključujući i onu poslovni broj Rev 3142/2018, proizlazi da predmet kolektivnog spora i dokazivanja u tom postupku nisu bile obavijesti koje su dane određenim potrošačima u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, zbog čega nisu izvedeni predloženi dokazi saslušanjem zaposlenika banaka. Nastavno tome i Ustavni sud RH je u odluci poslovni broj U-III-4150/19 i dr., od 3. veljače 2021., razmatrajući prigovore banaka o nesaslušanju zaposlenika banaka u kolektivnom sporu na okolnost obaviještenosti potrošača o spornim ugovornim odredbama u postupku sklapanja ugovora, prihvatio da ti dokazi nisu morali biti izvedeni jer okolnosti na koje su predloženi nisu bile predmetom kolektivnog spora, odnosno nisu predstavljali odlučne dokaze koji bi utjecali na njegov ishod ili pravičnost. Iz tih razloga je utvrđeno da načelo procesne ravnopravnosti nije dovedeno u pitanje jer iskazi potrošača na kojima su se temeljile presude u kolektivnom sporu, izvedeni radi utvrđivanja razumljivosti osporenih ugovornih odredaba s aspekta prosječnog potrošača polazeći od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), nisu upotrijebljeni radi utvrđivanja okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika.

11.1. Slijedom svega do sada rečenog, proizlazi da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Dakle, u slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora.

11.2.Protivno tome, ukoliko tuženoj banci ne bi bilo omogućeno dokazivanje da je određenom potrošaču u postupku sklapanja konkretnog ugovora o kreditu dala odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, unatoč tome što je na njoj teret dokazivanja te okolnosti, tada bi se odluka suda o nepoštenosti (ništetnosti) tih odredaba zbog povrede prava potrošača na obaviještenost, kao odlučnoj okolnosti za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva u pojedinačnim potrošačkim sporovima (a koja nije bila predmet utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu), temeljila na pravnoj presumpciji koja u nijednom sudskom postupku nije utvrđena jer tuženim bankama nije omogućeno dokazivanje o protivnom.

Drugim riječima, temeljile bi se na odlučnoj okolnosti o kojoj bankama ni u jednom sudskom postupku koji je bio proveden na razini redovnih sudova nije omogućeno dokazivanje, što bi bilo u suprotnosti s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud.

12. Primjenjeno na konkretan slučaj, to znači da u situaciji kada je tuženik od početka postupka, dakle već u odgovoru na tužbu, pored ostalog tvrdio da je tužitelju od strane tuženika, bilo dato dovoljno informacija temeljem kojih je mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak, te ga osvijestiti o promjenjivosti kamatne stope, na koju je spornu okolnost predložio saslušanje svoje dvije djelatnice, a istodobno je upravo na tuženiku bio teret dokaza o obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora, te prvostupanjski sud smatra pravno irelevantnim spomenute dokazne prijedloge tuženika i kao takve ih odbija, nameće se zaključak da je sud prvog stupnja, pogrešno zaključio, da su sporni dokazni prijedlozi tuženika (saslušanje djelatnica tuženika na prednje spomenute okolnosti) pravno irelevantni.

Kada se doista ne bi prihvatili spomenuti dokazni prijedlozi tuženika doista ne bi prihvatili, to bi značilo da se pobijana presuda o tužbenim zahtjevima tužitelja, temelji na okolnosti koja zapravo nikad nije bila utvrđena niti ju je tuženik-banka mogla dokazivati, ni u kolektivnom, ni u pojedinačnom potrošačkom sporu, što je protivno zahtjevima jednakosti oružja i prava na pristup sudu.

13. U prilog pravilnosti stajališta ovog suda, govori odluka Ustavnog suda RH U-III-5458/21 od 30. lipnja 2022.

14. Shodno do sada izloženom, za istaknuti je da zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije u potpunosti razjasnio prednje istaknute sporne okolnosti – da li je i u kojoj mjeri tuženik prilikom sklapanja spornog Ugovora o kreditu, izvjestio tužitelja, kao korisnika tog kredita o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba, budući nije proveo dokaze predložene po tuženiku, posljedično čemu, činjenično stanje nije u potpunosti utvrđeno, a zbog čega se nije mogla ispitati ni pravilnost primjene mjerodavnog materijalnog prava.

15. Obzirom na prednje izloženo, prvostupanjski će sud u daljnjem tijeku postupka, uz uvažavanje prethodno iznesenih primjedaba ovog žalbenog suda, sukladno dispozicijama parničnih stranaka, na nedvojben način razjasniti sporne okolnosti ukazane od strane ovog suda, nakon čega će pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o osnovanosti tužbenih zahtjeva tužitelja.

16. Nastavno tome, valjalo je ukinuti i odluku o trošku sadržanu u točki III. izreke.

17. Iz svih iznesenih razloga, valjalo je uvažiti žalbu tuženika, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti, te predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, primjenom čl. 370. ZPP-a.

18. Rješenje suda prvog stupnja kao nepobijano ostaje neizmjenjeno.

U Rijeci, 19. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec, v.r.