Poslovni broj Gž-341/2019-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja D. T. iz N. G., OIB ...., zastupanog po punomoćnici A.P. odvjetnici iz N. G., protiv tuženika Z. b. d.d. U.C. G. iz Z., OIB ...., zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz OD P.&P. iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-622/15-32 od 4. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

1.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Novoj Gradiški, poslovni broj P-622/15- 32 od 4. siječnja 2019.

2.Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 37.377,76 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako je to specificirano u toj točki izreke, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 12.137,70 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 4. siječnja 2019. do isplate, sve u roku od 15 dana.

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 , 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

Prije svega ukazuje da je počinjena povreda postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 7. ZPP-a jer da je sud odlučio o "pribavljanju dokumentacije potrebne za vještačenje", iako tužitelj takav dokazni prijedlog nije podnio. Smatra da mu je na takav način povrijeđeno i pravo na pravično suđenje. Tvrdi da je tužitelj bio dužan priložiti sve isprave pa tako i dokaz o izvršenim uplatama kako bi se moglo provesti vještačenje pa da su pogrešno primijenjene i odredbe čl. 219., 299., 232. i 221. a ZPP-a. Osporava i rješenje kojim je dopuštena preinaka tužbe, čime da je povrijeđena odredba čl. 190. st. 2. ZPP-a, budući da je tužba preinačena nakon zaključenja prethodnog postupka.

Nadalje, tuženik navodi da je sud prvog stupnja propustio iznijeti razloge o ništetnosti valutne klauzule, a glede tog pitanja da je bio dužan konzultirati praksu Vrhovnog suda RH i Europskog suda u skladu s kojom je tužitelj trebao prije svega dokazati da odredba o valutnoj klauzuli nije bila transparentna, zatim da banka nije postupala u dobroj vjeri te na koncu da je to dovelo do značajne neravnoteže među strankama.Kako u tom dijelu nisu navedeni razlozi, da je počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

Osporava stajalište suda o tome da nije zastupila zastara tužiteljeve tražbine te ukazuje da zastarni rok za stjecanje bez osnove počinje teći od trenutka kada se imovina stjecatelja povećala, a ističe protekom roka od pet godina od dana svake pojedine uplate, o čemu da se izjasnila i sudska praksa. Tvrdi da kolektivna tužba na koju se sud poziva nije prekinula zastaru tražbine tužitelja, da tužitelj nije bio stranka u tom postupku, pa da stoga ne postoji ni jedna radnja tužitelja usmjerena na ostvarenje njegovih konkretnih prava koja bi prekinula tijek zastare. U tom dijelu ukazuje da je Europska komisija 11. travnja 2018. podnijela Europskom parlamentu Prijedlog Direktive o udružnim tužbama za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom se pokušava harmonizirati nacionalna prava država članica, na način da pokretanje udružne tužbe ima učinak prekida tijeka zastare, ali da se ne predviđa retroaktivna primjena tog propisa.

Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da tužitelju ne pripada pravo na nagradu odvjetnika za sastav triju podnesaka, jer da su u njima iznesene pravne kvalifikacije pa da te radnje nisu bile potrebne, jednako kao ni nagrada za pristup na ročište za objavu presude.

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev, uz nadoknadu parničnog troška, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

Tužitelj je u odgovoru na žalbu osporio izložene žalbene navode tuženika ukazujući na sudsku praksu koja se u svezi s prijepornim pitanjima razvila te je predložio žalbu odbiti i obvezati tuženika na nadoknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 kn.

Žalba tuženika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povreda na koju ukazuje žalitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja, te je presudu moguće ispitati. Nije počinjena ni povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 7. i 190. ZPP-a budući da je tužitelj predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost ništetnosti valutne klauzule u stadiju postupka kada je to bilo dopušteno, prije zaključenja prethodnog postupka. U odnosu na provođenje dokaza po službenoj dužnosti, treba navesti da je vještak u dopisu upućenom sudu naveo koje isprave su dužne dostaviti stranke kako bi se mogao izraditi nalaz prema nalogu suda (promet po kreditu, podaci o kreditnoj partiji ...) pa se radi o provođenju dokaza u skladu s odredbom čl. 259. st. 2. ZPP-a. Konačno, radi se o izvorno tuženikovim ispravama pa je bez osnove tvrdnja da mu je na taj način povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

Glede preinake tužbe nakon provedenog vještačenja, treba istaći da je sud prvog stupnja bio ovlašten dopustiti takvu preinaku u skladu s odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a. Naime, u ovom predmetu je glavna rasprava zaključena prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019. ("Narodne novine" broj 70/19

– dalje ZIDZPP/19) te je prema tekstu čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka. Međutim, prema stavku 2. istog članka tužitelj je bio ovlašten preinačiti tužbu unatoč eventualnom protivljenju tuženika, ako je smatrao da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Preinaka tužbe nakon provedenog vještačenja je upravo razlog iz čl. 190. st. 2. ZPP- a za dopuštanje preinake, pri čemu narečene odredbe treba sagledati u cjelini, o čemu se izjasnio i Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022., uz obrazloženje da bi drugačije tumačenje (primjena čl. 190. st. 1. bez primjene st. 2.) predstavljalo strogo formalistički pristup koji dovodi do povrede prava na pristup sudu zajamčeno čl. 29. st. 1. Ustava RH.

Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 37.377,76 kn sa zateznom kamatom, koji predstavlja razliku između kamate koju je tužitelj platio prema Ugovoru o kreditu sklopljenom između stranaka 24. lipnja 2005., te kamate koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razliku između početnog tečaja valute CHF prema kuni te promjene odnosa domaće valute i CHF za vrijeme trajanja ugovora.

Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja je utvrdio da je Ugovorom o kreditu od 24. lipnja 2005.. ugovoren iznos kredita od 31.500,00 CHF, uz primjenu valutne klauzule,da je početna kamatna stopa iznosila 4,50% godišnje te da je tuženik tijekom trajanja ugovora na temelju svojih odluka u više navrata mijenjao kamatnu stopu. Također je utvrđeno da je u čl. 2. Ugovora navedeno da se korisnik kredita obvezuje plaćati banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenljiva, sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama Z.b. d.d., dok je člankom 7. Ugovora određena obveza otplate kredita u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti CHF, uz pristanak korisnika kredita da banka povisi ili snizi iznos anuiteta u slučaju izmjene kamatne stope sukladno narečenoj Odluci banke. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj otplatio kredit 10. srpnja 2015. te da je u razdoblju trajanja kredita, kamatna stopa više puta mijenjana tako da je od 1. srpnja 2009. iznosila 6,30%.

Prema stajalištu suda prvog stupnja, postupanje tuženika u odnosu na ugovaranje promjenljive kamatne stope je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, budući da se radi o ugovornoj odredbi koja nije određena niti je odrediva, s obzirom na činjenicu da tužitelj nije mogao znati u kojem smjeru će se tijekom trajanja ugovora kamatna stopa kretati, da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja. Glede primjene materijalnog prava, ocjenjuje da se u nazočnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine" broj 96/03, 46/07- dalje: ZZP/03). Nadalje utvrđuje da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Kako je u ovom postupku nesporno da je i u prijepornom ugovoru o kreditu ugovorena promjenljiva kamatna stopa,da je kamatna stopa tijekom trajanja ugovora mijenjana jednostranim odlukama banke te da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, sud prvog stupnja ocjenjuje da je u tom dijelu ugovor ništetan prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03 te čl. 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007 ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13- dalje ZZP/07). Pritom ukazuje na zakonsku presumpciju prema kojoj se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Glede ništetnosti ugovornih odredbi sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima ''(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. – dalje ZOO) ocjenjuje da su odredbe narečenog ugovora kojima se korisnik kredita obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu, s kamatom koja je promjenjiva zavisno o jednostranoj odluci banke, protivne prisilnim propisima pa prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog iznosa čija visina je utvrđena na temelju provedenog vještačenja. Nadalje ocjenjuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare tužiteljeve tražbine, uz obrazloženje da je podnošenjem tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, protiv osam banaka, prekinuta zastara u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je zastara počela iznova teći od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe (prvostupanjska odluka je u odnosu na tuženika potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. glede ništetnosti ugovaranja promjenljive kamate dok je glede ništetnosti valutne klauzule prvostupanjska presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH posl. broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. rujna 2015., zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a od dospijeća tužiteljeve tražbine do trenutka podnošenja tužbe.

Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev, a o parničnom trošku je odlučeno primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a na način da je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, sudska pristojba za tužbu i presudu, te trošak vještačenja u ukupnom iznosu od 12.137,70 kn.

Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da u nazočnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka zastarnog roka te da su odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, koje se odnose na promjenljivu kamatu i valutnu klauzulu ništetne, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat dosuđenog iznosa.

Prema odredbi čl. 502. a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Sadržaj takve tužbe je propisan odredbom čl. 502. b ZPP-a, dok je čl. 502. c propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. tog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

S obzirom na takav domašaj tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, treba zaključiti da je sud u ovom parničnom postupku vezan za utvrđenja o povredi zakonom zaštićenih kolektivnih interesa potrošača iz parnice koja je vođena po tužbi tužitelja Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, između ostalog i tuženika.

Naime, kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. je utvrđeno da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj stranke nisu pojedinačno pregovarale, i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno odredbama čl. 81., 82. i 90. tada važećeg ZZP/03 do 6. kolovoza 2007., a nakon toga protivno odredbama čl. 96. i 97. ZZP/07, te suprotno odredbama ZOO-a. Također je utvrđeno da je istom presudom koja je postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su tuženik i još sedam banaka u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, čime su tuženici postupili suprotno čl. 81., 82. i 90. ZZP/03, a od 7. kolovoza 2007. protivno čl. 96. i 97. ZZP/07 te odredbama ZOO-a.

Dakle, u kolektivnoj tužbi je odlučeno o pitanju ništetnosti ugovaranja promjenljive kamatne stope i valutne klauzule na temelju jednostranih odluka banke, pa pravomoćna odluka koja je donesena u tom postupku obvezuje sud u ovom parničnom postupku.

Pravilno je stoga i stajalište suda prvog stupnja da tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između ugovorne kamate koju je tužitelj isplatio u skladu s donesenim odlukama banke te kamate po stopi koja je ugovorena kao početna kamatna stopa, te razliku između početnog odnosa valuta kune i CHF te naknadnih izmjena tečaja, a koji iznos razlike je utvrđen vještačenjem, pri čemu tužitelju pripada pravo na povrat u skladu s odredbom čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, dok na dospjele iznose tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu u skladu s odredbom čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Pravilno je odlučeno i o prigovoru zastare tužiteljeve tražbine, budući da u slučaju kad je ništetnost ugovora ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost, o čemu je izneseno i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici održanoj 20. siječnja 2022. te Objedinjeno pravno shvaćanje na sjednici održanoj od 31. siječnja 2022. S obzirom na činjenicu da je tužba tužitelja podnesena 10. travnja 2019., proizlazi da od pravomoćnosti presuda donesenih povodom kolektivne tužbe pa do podnošenja tužbe u ovom postupku nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a. Također nije protekao zastarni rok od dospijeća najstarije tužiteljeve tražbine (1. studenoga 2007.), do dana podnošenja kolektivne tužbe, a kada je došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a te je zastara ponovno počela teći od dana kada je pravomoćno okončan spor po kolektivnoj tužbi, u skladu s odredbom čl. 245. st. 3. ZOO-a. To znači da je sud prvog stupnja i u tom dijelu pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim takav prigovor tuženika.

Zakonita je i odluka o parničnom trošku. Tužitelj je u cijelosti uspio u parnici pa mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika, s tim što je trošak pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 – dalje: Tarifa).

Na žalbene navode tuženika, treba odgovoriti da je podnesak tužitelja od 4. studenoga 2015. bio potreban za vođenje postupka, jer se tim podneskom tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka, pa primjenom Tbr. 8. toč. 1. Tarife ima pravo na puni .iznos nagrade. Isti zaključak se odnosi na nagradu za sastav podneska od 12. prosinca 2017. te 8. veljače 2018., te za zastupanje na ročištu za objavu presude, pa su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika bez osnove.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, tuženiku zato što u tom postupku nije uspio, a tužitelju zato što sastav odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka, u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 19. listopada  2022.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Helena Vlahov Kozomara