Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1699/2020-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov Kozomara članice vijeća i izvjestiteljice, Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. N. iz Č., OIB:…, zastupanog po punomoćnici A. F. R. odvjetnici iz Č., protiv tuženika D. O. iz V.. OIB:…, zastupanog po punomoćniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda G. R. i M. S. odvjetnici iz Č., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Povrv-120/2019-11 od 12. ožujka 2020., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu, poslovni broj Povrv-120/2019-11 od 12. ožujka 2020.

II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"1. Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika S. J. iz Č. posl. br. Ovrv-376/14 od dana 04.11.2014. godine u dijelu kojim je naloženo tuženiku D. O. iz Š., OIB: …, da isplati tužitelju B. N. iz Č., OIB: … iznos od 71.596,68 kuna zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 09.05.2010., i to do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, kao i da mu naknadi troškove ovršenog postupka u iznosu od 2.626,92 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.11.2014. godine pa do isplate, i to do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015.g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, a sve u roku 8 dana.

Nalaže se tuženiku da plati tužitelju parnični trošak u iznosu od 22.352,50 kuna sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što presuda ne sadrži valjane i jasne razloge u pogledu odlučnih činjenica, jer je ista opterećena nedostacima zbog kojih presudu nije moguće ispitati. Tuženik ne osporava da je preuzeo dio robe, ali tvrdi da ono što je preuzeo da je i platio. Smatra da napomene nepoznate osobe na otpremnicama sa imenom tuženika, nisu dokaz da je tuženik konkretnu robu i preuzeo. Navodi da prvostupanjski sud uopće nije izvršio analizu i ocjenu iskaza tuženika saslušanog kao stranka, pa je nejasno iz kojih razloga ne vjeruje tuženiku da je po traženju tužitelja preuzetu robu platio u gotovini, samom tužitelju, odnosno njegovoj supruzi. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Navodi da kada bi u pitanju bio i petogodišnji zastarni rok, i tada je potraživanje tužitelja obuhvaćeno zastarom. Tužitelj je protiv tuženika pokrenuo postupak prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 4. studenog 2004., dakle, djelomično nakon proteka roka od pet godina. Neovisno od toga, kada je tužitelj izdao račune za navodno dugovanje tuženika, a što je učinio prema nalazu vještaka 74 dana nakon posljednje otpremnice, zastara počinje teći prvog dana nakon što je tužitelj imao pravo zahtijevati ispunjenje potraživanja tuženika. Iz nalaza vještaka, a što je nesporno proizlazi da se radilo o 30 otpremnica, sukcesivnih, s time da je prva otpremnica iz mjeseca kolovoza 2009., a ne kako pogrešno navodi sud, iz mjeseca rujna 2009. Iz tabele obuhvaćene nalazom vještaka navodi da je vrlo lako utvrditi da se veliki dio potraživanja tužitelja odnosi na razdoblje kolovoz, rujan, listopad i studeni 2009., pa imajući u vidu trenutak pokretanja ovog postupka u studenom 2014., proizlazi da je većim dijelom potraživanje tužitelja zastarjelo, protekom roka od pet godina. Radi se, naime, o potraživanju temeljem otpremnica od mjeseca kolovoza pa sve do mjeseca studenog 2009. Stoga, tuženik smatra da je prigovor zastare u tom dijelu osnovan.

4. Predlaže pobijanu presudu ukinuti, podredno preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz obvezu naknade parničnog troška.

5. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnom navodi da postoje dokazi koje je sud u presudi naveo i koji potvrđuju osnovanost tražbine tužitelja. Navodi da je teret dokaza da je nešto platio bio na tuženiku, no, nikakav dokaz u tom smislu tuženik nije dao. Ukazuje da sam tuženik u iskazu policiji 2013. potvrdio je postojanje tražbine tužitelja, kao i da tu tu tražbinu nije podmirio – njegovim riječima "te mu stoga još nije podmirio potraživanje". Također tužitelj osporava da bi nastupila zastara, jer je dospijeće tražbine bilo 8. svibnja 2010., pa zastara od tog dana počinje teći i postupak je pokrenut unutar petogodišnjeg roka zastare. Navodi da račun nije izdan ranije zbog toga što je tuženik obećavao ispuniti svoju obvezu sukladno ugovoru o poslovnoj suradnji, u kom slučaju ne bi bio u obvezi plaćati u novcu tužitelju za tu robu; budući da svoju obvezu iz ugovora nije izvršio dužan je tužitelju platiti robu koju je preuzeo, a koju je dostavljaču (S. M.) platio tužitelj, dakle, nakon što je postalo razvidno da tuženik neće izvršiti svoju obvezu iz ugovora tužitelj je mogao zatražiti plaćanje te robe, što je i učinio, i zastara počinje teći od dana dospijeća navedenog na računu. Također navodi da tuženik nije postupao kao trgovac, već isključivo kao fizička osoba i stoga se ne radi o trgovačkom ugovoru te se primjenjuje opći, petogodišnji zastarni rok.

6. Predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi. Traži trošak sastava odgovora na žalbu prema troškovniku specificiranom u odgovoru na žalbu.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/1980, 22 – dalje ZPP-a) jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

9. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke druge od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena ni jedna od tih povreda.

10. U provedenom postupku je utvrđeno:

- da je tužitelj elektroinstalater B. N. ispostavio tuženiku račun broj R2 broj … za razni građevinski materijal po otpremnicama sa naznakom količine u ukupnom iznosu od 92.153,90 kn, a koji iznos je utužen prijedlogom za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave,

- da je između tužitelja kao izvođača i tuženika kao naručitelja 1. kolovoza 2009. sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji, a prema kojem su stranke dogovorile uzimanje građevinskog materijala za potrebe građevinskih radova naručitelja uz obvezu naručitelja da ustupi svoja sredstva koja potražuje od Ministarstva izvođaču, s tim da su ugovorili ukupnu vrijednost ustupanja u iznosu od 92.153,90 kn,

- da je između tužitelja i E. d.o.o. 7. lipnja 2005. sklopljen ugovor o tehničkoj suradnji i izvođenju elektroinstalaterskih radova, a kojim je dogovorena suradnja pri izvođenju elektroinstalaterskih radova na građevinama koje ugovora i izvodi tužitelj, a vrijednost kojih će se utvrditi pojedinačno za svaku građevinu prema obimu poslova i usluga,

- da su trgovačko društvo E. d.o.o. i tužitelj svoja potraživanja zatvarali višestrukim kompenzacijama sa više različitih sudionika u krugu zatvaranja kompenzacija, a jedan od sudionika u višestrukim kompenzacijama je i tvrtka S. M. d.o.o. M. S.,

- da je vrijednost kompenzacija iznosila 72.155,21 kn,

- da prema otpremnicama na listu 52 – 129 spisa proizlazi da iz naznake po računima i otpremnicama kao napomena stoji D. O., bez naznake svojstva, a da su nekim otpremnicama navedena i druga imena nečitkog potpisa,

- da je vještačenjem po vještaku Z. R. utvrđeno da vrijednost po otpremnicama robe koja je podignuta gdje stoji napomena "fakturirati" ili O. D. ili "podiže O. D." iznosi 71.596,68 kn,

- da iz nalaza i mišljenja istog vještaka proizlazi da prema otpremnicama priloženim uz račune koje je tvrtka S. M. d.o.o. izdala prema tužitelju temeljem kojih otpremnica je roba podignuta, a postoje napomene "fakturirati O." ili O. D. ili "podiže O." vrijednost robe koju je navodno tuženik preuzeo iznosi 71.596,58 kn,

- da su otpremnice izdane prema vremenu podizanja u periodu od 9. rujna 2009. do 23. veljače 2010. kako je specificirano prema priloženim otpremnicama i navedeno u vještačkom nalazu stalnog sudskog vještaka na listu 176 – 180 spisa, s tim da je ukupno riječ o 30 otpremnica različitih datuma,

- da je uvidom u račun od 8. svibnja 2010. utvrđeno da je fakturirana ukupna vrijednost po otpremnicama bez navođenja o kojim otpremnicama se radi, o kojim iznosima i u kojim periodima, a dospijeće je naznačeno s danom 8. svibnja 2010.,

- da su kopije priležećih otpremnica, po mišljenju suda vjerodostojne budući je iz njih moguće točno utvrditi koja roba je izdana i u koju svrhu, te tko ih je potpisao s tim da je tužba podnesena 9. prosinca 2014., račun je od 8, svibnja 2010.,

- da je tužitelj u knjigovodstvenoj kartici evidentirao dug bez navođenja imena dužnika, što je protivno važećim računovodstvenim propisima,

- da iz potvrde tvrtke S. M. d.o.o. M. S. na listu 214 spisa proizlazi da tvrtka S. M. d.o.o. nema neplaćenih potraživanja prema tužitelju, tj. prema njegovom obrtu,

- da iz službene bilješke sačinjene po PU M., 29. kolovoza 2013. proizlazi da je tuženik tada iskazao da ne zna točan iznos duga jer mu tužitelj još nije predočio otpremnice te mu stoga još nije podmirio potraživanje, te potvrdio da je ugovor o poslovnoj suradnji sklopljen između tužitelja i tuženika 1. kolovoza 2009. iako je potpisan 2012., a to iz razloga jer je tužitelj tako mogao pravdati porez na iznos iz ugovora, a također je potvrdio da je tužitelj otvorio nalog u sadašnjem trgovačkom društvu M. d.o.o. M. S. kojim je omogućio njemu da može podizati robu na svoje ime,

- da je svjedokinja J. B. potvrdila navode da je tuženik tražio od tvrtke da bi se zatvorilo potraživanje tužitelja prema tvrtki E. d.o.o. što je i provjerila, te joj je u toj tvrtci E. d.o.o. potvrđeno da tužitelj ima potraživanje prema TD E. d.o.o., da je sva roba koju je preuzeo D. O., podmirena putem kompenzacija, da je riječ o sukcesivnim isporukama duljim od šest mjeseci u iznosu od više od 70.000,00 kn, da tuženik nije osobno preuzimao robu već je samo dogovarao kome će roba ići, tj. direktnom kupcu,

- da je svjedokinja V. N., potvrdila da su stranke, njezin suprug i tuženik imali dogovor da tuženik nađe kupce za robu koja se kompenzirala i da tuženik omogući tužitelju da dođe do novaca preko Ministarstva, da je svjedokinja na taj način potvrdila iskaz tužitelja da je bilo riječ o traženju kupaca radi zatvaranja višestrukih kompenzacija, da je dug po otpremnicama za isporučenu robu zatvoren kompenzacijama,

- da je navedena svjedokinja također iskazala da su tužitelj i tuženik nastupali kao fizičke osobe, da dugovanje po otpremnicama nije zatvoreno nikakvim transakcijama niti je ona primila bilo kakav iznos u gotovini za navedeno potraživanje,

- da je svjedok M. Š., a koji je bio zaposlenik V. T., potvrdio da je D. O. imao mogućnost preuzimanja robe u tvrtki S. M. d.o.o., a koja roba je išla na dva gradilišta V. T., streljana i kuća kod bolnice,

- da je svjedok V. T. potvrdio da je uzimao građevinsku robu u vrijednosti od 5.000,00 kn za gradilište streljane kao i zgradu kod bolnice, za svako gradilište vrijednosti oko 5.000,00 kn, a koju robu je platio D. O..

11. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da su stranke bile u poslovnom odnosu temeljem ugovora o poslovnoj suradnji od 1. kolovoza 2009. kao fizičke osobe, a temeljem kojeg su dogovorile uzimanje građevinskog materijala za potrebe građevinskih radova tuženika uz obvezu tuženika da ustupi svoja sredstva koja potražuje od Ministarstva tužitelju, s tim da su dogovorile ukupnu vrijednost ustupanja u iznosu od 92.153,90 kn. Utvrđuje da je tužitelj ispunio svoju obvezu, dok tuženik to nije učinio, pa obvezuje tuženika na isplatu iznosa od 71.596,68 kn.

12. U odnosu na prigovor zastare navodi da je postupak pokrenut na temelju prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave 4. studenog 2014., a ugovor o suradnji je sklopljen 1. kolovoza 2009., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina.

13. Nadalje utvrđuje da tuženik ničim nije dokazao da je dug platio, budući da saslušani svjedoci to nisu potvrditi već naprotiv svjedokinja V. N. i tužitelj tvrde suprotno, odnosno da plaćanja nije bilo. Njihovim iskazima sud prvog stupnja vjeruje iz razloga što je dug zatvoren višestrukim kompenzacijama, a što je utvrđeno i vještačenjem.

14. Na utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu iznosa od 71.596,68 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

15. Protivno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da je između stranaka sklopljen ugovor o poslovnoj suradnji, a temeljem kojeg se tužitelj obvezao ustupiti tj. dozvoliti uzimanje građevinskog materijala za potrebe građevinskih radova tuženika, dok se tuženik obvezao da tužitelju ustupi sredstva koja potražuje od Ministarstva, a koja će tužitelj proslijediti poreznoj upravi za dugovanje na ime poreznog duga s time da su dogovorili da ukupna vrijednost ustupanja iznosi 92.153,90 kn, bez ugovorenog roka.

16. Naime, tuženik je tijekom prvostupanjskog postupka tvrdio kako ne osporava da je preuzeo određenu robu od tužitelja međutim da je istu i plaćao, da glede robe koju je točno preuzeo i u kojoj vrijednosti, ne može se očitovati zbog proteka vremena, ali u svakom slučaju nečije bilješke na otpremnicama pod "fakturirati ili napomena" u kojima je navedeno O. ili D. O. ili P. O. nisu dokaz da je tuženik konkretnu robu i preuzeo. Nakon toga tuženik je tvrdio da je platio iznos od 30.000,00 kn u dva navrata i to tužiteljevoj supruzi V. N. i tužitelju te konačno da ne zna da li je namirio dug ili nije i da ne tvrdi da duga nije bilo, no nije se radilo o njegovom dugu prema tužitelju već dugu kupaca koji su robu preuzeli.

17. Međutim, protivno takvim tvrdnjama tuženika sud prvog stupnja je ocjenom ostalih provedenih dokaza, pa tako i iskaza tužitelja i svjedoka V. N., M. Š., V. T. i J. B. utvrdio da je tuženik odnosno druge osobe po njegovom odobrenju preuzimali robu u S. m. d.o.o.

18. Pritom nije odlučno da je u nekim od otpremnica stavljana bilješka "fakturirati ili napomena" u kojima je navedeno "O." ili "D. O." ili "Podiže O." jer su saslušani svjedoci potvrdili da je robu navedenu u otpremnicama naručivao i dogovarao isporuku upravo tuženik.

19. Stoga je sud prvog stupnja pravilno otklonio na te okolnosti prihvatiti iskaz tuženika saslušanog kao stranke, to tim prije što je tuženik u izjavi danoj povodom kaznene prijave policiji, iskazao da je tužitelj otvorio nalog u poduzeću F. (sada "S. M. d.o.o.) kojim je omogućio tuženiku da može podizati robu na svoje ime, da je jedan dio otpremnica za robu potpisao tuženik, i da je navedena roba podignuta.

20. Pravilno je sud prvog stupnja otklonio prigovor zastare zahtjeva tužitelja ali iz razloga koji slijedi.

21. Naime, u postupku koji je prethodio ovome, utvrđeno je da je prema ugovoru o poslovnoj suradnji obveza tuženika bila ustupiti tužitelju svoja sredstva koja potražuje od Ministarstva u iznosu od 92.153,90 kn, da tuženik nije ispunio svoju obvezu ni nakon poziva tužitelja, zbog čega je tužitelj izdao račun R2-… 8. svibnja 2010.

22. U vezi s prethodnim navedenim, a polazeći od onoga što u ovoj fazi postupka ne bi bilo sporno, proizlazi da je ugovor o poslovnoj suradnji raskinut zbog neispunjenja, a da je do raskida došlo najkasnije s danom izdavanja računa R2-… dana 8. svibnja 2010., s obzirom da potraživanje iz računa nije potraživanje koje je bilo temelj ugovora o poslovnoj suradnji, već je potraživanje nastalo na temelju činjenice da je ugovor o poslovnoj suradnji raskinut i prava tužitelja zahtijevati vraćanje danog po sklopljenom i konačno raskinutom ugovoru.

23. Takvo potraživanje može zastarjeti samo u općem zastarnom roku od pet godina iz odredbe čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21 dalje - ZOO) računajući od dana kada je nastalo u smislu odredbe čl. 215. ZOO-a, prema kojoj odredbi zastarijevanje počinje teći od prvog dana poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze proizlazi da ono, do utuženja, (4. studenog 2014.) nije zastarjelo.

24. Polazeći od toga da je ugovor o poslovnoj suradnji raskinut najranije dana 8. svibnja 2010. budući da je s tim danom evidentno da ugovor ne egzistira i da je zbog neizvršenja raskinut, to je tužba (prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave) podnesena 4. studenog 2014. podnesena unutar petogodišnjeg roka zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a.

25. S obzirom na navedeno pravilno je sud prvog stupnja obvezao tuženika na isplatu iznosa od 71.596,68 kn, a što prema nalazu i mišljenju vještaka predstavlja vrijednost roba iz otpremnica koja je podignuta za potrebe tuženika, a što predstavlja naknadu koristi koju je imao od onoga što bi trebao vratiti odnosno naknaditi.

26. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

27. Tužitelju nije dosuđen trošak sastava odgovora na žalbu budući da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 19. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić Margan