Poslovni broj Gž R-712/2021-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. H., iz L., OIB ...., zastupan po punomoćniku B. Z., odvjetniku u P., protiv tuženika A. J., vl. obrta za cestovni prijevoz „T.A.“, OIB ...., P., zastupanog po punomoćnicima M. M. i B.M., odvjetnicima u ZOU u R., radi utvrđenja i vraćanja na rad, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu – Stalna služba u Labinu poslovni broj Pr-45/19 od 29. siječnja 2021.,u sjednici vijeća 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Pazinu – Stalna služba u Labinu poslovni broj Pr-45/19 od 29. siječnja 2021.

2. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za nadoknadu troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da je radni odnos zasnovan ugovorom o radu na određeno vrijeme koji je sklopljen između parničnih stranaka 05. srpnja 2018. i kojim je zasnovan radni odnos do 31. prosinca 2018. za obavljanje poslova vozača, prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, u nepunom radnom vremenu- do 20 sati tjedno, pa da se smatra da je između stranaka sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme i da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika s danom 30. travnja 2019. (točka I.), tuženiku je naloženo tužitelja vratiti na rad u roku od 8 dana (točka II. izreke), naloženo mu je priznati tužitelju sva prava iz radnog odnosa za razdoblje od 30. travnja 2019. pa nadalje (točka III. izreke), te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja presude do isplate, u roku od 8 dana (točka IV. izreke).

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP).

U žalbi navodi da, i pod pretpostavkom da drugi ugovor nije bio sklopljen u propisanom obliku, te da ga nije potpisao tužitelj, ugovor o radu na određeno vrijeme od 28. prosinca 2018., da je konvalidirao, jer da je ispunjen sadržaj tog ugovora. Ukazuje na odredbu čl. 14. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14, 127/17, 98/19 – dalje ZR), prema kojem propisu propust ugovornih stranaka da sklope ugovor o radu u pisanom obliku ne utječe na postojanje i valjanost tog ugovora. Iz iskaza stranaka da bi proizlazilo da je cilj sklapanja ugovora o radu bio da će tužitelj raditi prema potrebi tuženika pa da se ne bi moglo smatrati da bi to značilo na neodređeno vrijeme. Navodi da je u razdoblju od kraja prosinca 2018. do kraja travnja 2019. postojao povećani opseg poslova pa da su stranke ugovorile nastavak radnog odnosa za slijedećih nekoliko mjeseci, na što da ukazuje i činjenica da je tužitelj nastavio dolaziti na posao nakon završetka trajanja prvog ugovora te nakon 30. travnja 2019. više nije dolazio na posao. Postavlja pitanje zašto bi tužitelj nastavio dolaziti na posao nakon isteka prvog ugovora ako nije potpisao drugi ugovor o radu te zašto je prestao raditi nakon 30. travnja 2019. Sve navedene činjenice da dovode do zaključka da je postojao drugi ugovor o radu na određeno vrijeme. Smatra da se u nazočnom slučaju ne može primijeniti odredba čl. 14. st. 4. ZR-a, jer da je poslodavac opravdano smatrao da je ugovorom regulirao pravne odnose s tužiteljem te da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 12. st. 1. toč. 4. ZR-a (ispravno čl. 112. st. 1. toč. 4. ZR-a) prema kojem propisu ugovor o radu prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drugačije ne dogovore. U nazočnom slučaju da su stranke postigle dogovor da će tužitelj nastaviti raditi i nakon umirovljenja, dakle na određeno vrijeme, a da nikad nisu pregovarali o tome da bi sklopili ugovor o radu na neodređeno vrijeme, što da u konačnici proizlazi i iz iskaza samog tužitelja. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelju prestao ugovor o radu zbog odlaska u mirovinu, a pod pretpostavkom da je dogovoreno sklapanje prvog ugovora o radu na određeno vrijeme, da se ima smatrati da je u konkretnom slučaju tužitelj po prestanku prvog ugovora radio na temelju ugovora o djelu ili kojeg drugog ugovora te mu je prilikom svakog obavljanja posla isplaćena naknada, a ne plaća u smislu Zakona o radu.

Predlaže stoga preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

Tužitelj u odgovoru na žalbu ponavlja da drugi ugovor o radu na određeno vrijeme nije nikad potpisao, već da je nastavio raditi nakon isteka prvog ugovora, da je 11. veljače 2019. pretrpio ozljedu na radu te mu je otvoreno bolovanje, a za trajanje bolovanja da ga je tuženik odjavio s mirovinskog osiguranja, iako bolovanje nije bilo zaključeno. Ističe da bi odredba čl. 12. st. 7. ZR-a potpuno izgubila smisao kada bi se prihvatilo tumačenje tuženika o posljedicama koje nastaju kada zaposlenik nastavi raditi nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme pri čemu naglašava da je sklapanje ugovora na neodređeno vrijeme pravilo, a na određeno vrijeme iznimka od pravila.

Predlaže stoga žalbu odbiti i prvostupanjsku presudu potvrditi, uz nadoknadu troškova sastava tog podneska.

Žalba tuženika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice te je pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja kao nesporno utvrđuje da su stranke sklopile ugovor o radu na određeno vrijeme 5. srpnja 2018., prema kojemu je radni odnos tužitelj zasnovan do 31. prosinca 2018. za obavljanje poslova vozača, da je tužitelj radio kod tuženika na istom radnom mjestu na neodređeno vrijeme do odlaska u mirovinu, a ugovor o radu na određeno vrijeme je sklopljen za nepuno radno vrijeme do 20 sati tjedno, da je tužitelj nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme nastavio raditi kod tuženika te je 11. veljače 2019. pretrpio ozljedu na radu, zbog čega mu je otvoreno bolovanje, a za vrijeme trajanja bolovanja ga je tuženik odjavio. Između stranaka je sporno postojanje drugog ugovora o radu na određeno vrijeme, za razdoblje od 28. prosinca 2018. do 30. travnja 2019., u odnosu na koji ugovor tužitelj osporava da ga je ikad vidio, te da bi ga potpisao, dok tuženik tvrdi da je ugovor sklopljen te je u prilog tome dostavio odgovarajuću ispravu u spis.

Glede ovog potonjeg pitanja je provedeno grafološko vještačenje te je sud prvog stupnja utvrdio da potpis na toj ispravi nije tužiteljev, dakle da nije pisan rukom tužitelja, pri čemu je vještak analizirao radi usporedbe nesporni materijal za vještačenje.

Iz iskaza tužitelja je utvrđeno da je kod tuženika radio sve dok nije ozlijeđen u štetnom događaju koji se zbio 11. veljače 2019., zbog kojeg je boravio mjesec i pol dana u bolnici, a potom je koristio bolovanje dok ga tuženik nije odjavio, te je utvrđeno da je tužitelj kao vozač prevozio teret od skladišta tuženika do luke B.te da je opseg posla zavisio o brodu koji bi pristigao u luku. Iz iskaza tuženika je utvrđeno da je tužitelja prijavio kao poslodavac, za rad sa skraćenim radnim vremenom, da je u svezi nezgode na radu proveden inspekcijski nadzor te je sačinjen zapisnik inspektora rada, s tim što je tuženik ustrajao na tvrdnji da je tužitelj potpisao i drugi ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 28. prosinca 2018. do 30. travnja 2019.

Na temelju ocjene svih provedenih dokaza, pa tako i iskaza stranaka, sud prvog stupnja je zauzeo stajalište da tužitelj nije potpisao drugi ugovor o radu na određeno vrijeme, s tim što je u tom dijelu prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka grafologa, te iskaz tužitelja, dok je iskaz tuženika glede načina potpisivanja tog ugovora ocijenjen kontradiktornim, s obzirom na različite činjenice koje je u tom dijelu isticao o vremenu i mjestu potpisivanja ugovora od strane tužitelja.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, ocjena je suda prvog stupnja da je ugovor o radu na određeno vrijeme prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme u smislu odredbe čl. 12. st. 7.ZR-a, pri čemu okolnost da se radi o radu sa nepunim radnim vremenom ni na koji način ne utječe na takav zaključak, budući da se i na takav rad primjenjuju mjerodavne odredbe Zakona o radu. Stoga je tužbeni zahtjev prihvaćen u cijelosti, dakle zahtjev na utvrđenje da je radni odnos tužitelja prerastao u radni odnos na neodređeno vrijeme, zahtjev za vraćanje na rad, te priznavanje svih prava koja tužitelju pripadaju temeljem tog ugovora, dok je odluka o trošku donesena primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tužitelju priznat trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa).

Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je ocijenio da je ugovor o radu kojeg su stranke sklopile na određeno vrijeme, za razdoblje od 5. srpnja do 31. prosinca 2018. prerastao u ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Naime, prema odredbi čl. 12. st. 7. ZR-a ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama tog Zakona ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Kako to pravilno utvrđuje sud prvog stupnja, tuženik je prvotno pokušao dokazati da je između stranaka sklopljen novi ugovor o radu na određeno vrijeme za razdoblje od 28. prosinca 2018. do 30. travnja 2019., pa da je nakon tog razdoblja prestao radni odnos tužitelja kod tuženika. U prilog takvoj tvrdnji tuženik je dostavio u spis primjerak takvog ugovora o radu koji je potpisan od poslodavca i radnika, međutim u postupku je provedenim dokazima utvrđeno da tužitelj nije potpisao taj ugovor, pa ga stoga naravno ni ne obvezuje.

Neprijeporno je da je tužitelj kod tuženika obavljao iste poslove kao i u vrijeme trajanja ugovora o radu od srpnja do prosinca 2018., sve do 11. veljače 2019. kada je pretrpio ozljedu na radu, zbog koje je bio na bolničkom liječenju te bolovanju, a tuženik ga je odjavio 30. travnja 2019.

Tuženik sada u žalbi pokušava prikazati da je između stranaka sklopljen ugovor druge vrste, pa tako spominje ugovor o djelu, "ili neki drugi ugovor", međutim Zakon o radu propisuje posljedicu nastavljanja rada radnika kod istog poslodavca nakon isteka ugovora o radu na određeno vrijeme, a to je presumpcija da je sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme.

Ugovorni odnos mora biti jasno definiran, pa se ne može nagađati kakvu vrstu ugovora su stranke sklopile (kao što to čini tuženik u žalbi), s tim što treba navesti da tuženik tijekom postupka nije tvrdio da bi se radilo o ugovoru o djelu ili nekom drugom ugovoru pa iznošenje takvih činjenica u stadiju žalbenog postupka nije dopušteno (čl. 352. ZPP-a).

Na žalbene navode tuženika treba odgovoriti da, i pod pretpostavkom da je točno da su stranke imale namjeru sklopiti novi ugovor o radu na određeno vrijeme, ostaje činjenica da to nisu učinili, pa je nastupila zakonska presumpcija o sklapanju ugovora o radu na neodređeno vrijeme, što znači da su i u tom dijelu žalbeni navodi tuženika bez osnove. Još treba dodati da je pravilno stajalište suda prvog stupnja da se odredbe Zakona o radu primjenjuju i na slučaj rada u nepunom radnom vremenu, odnosno do polovice punog radnog vremena u skladu s odredbom čl. 99. st. 3. Zakona o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" broj 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19).

Stoga je sud prvog stupnja na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja. Odluka o parničnom trošku je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i odgovarajućih odredbi Tarife, pa je i u tom dijelu odluka zakonita.

Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Strankama nije priznat trošak žalbenog postupka, tuženiku zato što u tom postupku nije uspio, a tužitelju zato što je ocijenjeno da sastav odgovora na žalbu nije bio potreban radi vođenja ove parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

U Rijeci, 19. listopada  2022.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara