REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 2445/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Glušića člana vijeća, Željka Šarića člana vijeća i dr.sc. Ante Perkušića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. B., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika .. s. d.o.o., Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik u Z., radi naknade štete, odlučujući o tuženikovu prijedlogu za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Sisku poslovni broj Gž-385/2020-2 od 20. siječnja 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-3375/18-12 od 23. siječnja 2020., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.
r i j e š i o j e:
Prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten.
Obrazloženje
1. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio prijedlog za dopuštenje revizije (dalje i: prijedlog) naznačivši u njemu pet pitanja za koja smatra da su pravna pitanja važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu u smislu odredbe čl. 385. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP).
2. U odgovoru na taj prijedlog tužitelj je predložio da ga se ne uvaži.
3. Prijedlog za dopuštenje revizije nije dopušten.
4. Od prvoga u prijedlogu postavljenog pitanja koje se tiče postojanja procesne pretpostavke za podnošenje predmetne tužbe u smislu odredaba čl. 22. st. 2. i čl. 40. st. 3. Zakona o medijima (Narodne novine br. 59/04, 84/11 i 81/13) ne ovisi odluka u sporu, jer ono polazi od tvrdnje da tužiteljev zahtjev za ispravak objavljene informacije nije bio potpisan, dok je prvostupanjski sud utvrdio činjenicu da je taj zahtjev tužitelj potpisao.
5. Drugim pitanjem tuženik problematizira dokaznu snagu saslušanja stranaka kao dokaznoga sredstva, odnosno postupanje suda tako da odlučnu činjenicu utvrđuje isključivo izvođenjem toga dokaza, pri čemu tuženik zanemaruje da ZPP-om nije propisano da su tim Zakonom propisana dokazna sredstva u određenom hijerarhijskom odnosu u smislu da su neka od njih vjerodostojnija od onih drugih, a nije propisano ni da se odlučna činjenica ne može utvrditi ako je radi njena utvrđenja izveden samo jedan dokaz, a ne i više njih. Stoga ni ovo pitanje nije važno za odluku u sporu.
6. Za treće postavljeno pitanje ne može se uopće utvrditi što se njime problematizira, jer ono u sebi ima ugrađenu tvrdnju o činjenici da je u konkretnom slučaju postojalo „više raznih izvora štete“, što ne proizlazi ni iz sadržaja nižestupanjskih presuda, a niti tuženik u prijedlogu obrazlaže zašto to smatra.
7. Od četvrtoga postavljenog pitanja, koje glasi: „Uživaju li javne osobe, poglavito nositelji javnih i državnih funkcija isti stupanj zaštite prava osobnosti kao i druge osobe koje nisu javne i ne obnašaju javne dužnosti?“ ne ovisi odluka u sporu jer u nižestupanjskim presudama nije zauzeto shvaćanje koje bi bilo suprotno tuženikovom viđenju ovoga problema. Naprotiv, sam je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude naveo da „osobe koje obnašaju javne funkcije trebaju pokazati veći stupanj tolerancije na kritiku od običnog građanina“ te da „kada se radi o političarima ... granice prihvatljivog kriticizma u njihovom su slučaju šire“. To pak ne znači da tužitelj kao političar uopće ne uživa zaštitu u situaciji kakva je predmetna.
8. Konačno, peto se postavljeno pitanje temelji na tvrdnji o činjenici koja nije utvrđena baš onako kako se to prikazuje u samom pitanju, pa se ni u ovom slučaju ne radi o pitanju o kojem ovisi odluka u sporu.
9. Zato je na temelju odredbe čl. 392. st. 6. ZPP odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 19. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v.r.
