Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1698/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Č., OIB:…, iz P., zastupanog po punomoćniku M. Č., odvjetniku u P., protiv tuženih: ad. 1) C. d.o.o., OIB:…, iz P., V., zastupanog po punomoćnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu A. K. i N. Š., u P. i ad. 2) M. R., OIB:…, iz P., zastupanog po punomoćnici T. V. R., odvjetnici u P., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika ad. 1), protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, pod poslovnim brojem 30 Pn-32/2020-84 od 8. rujna 2021., u sjednici vijeća, održanoj 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Uvažava se žalba tuženika ad. 1) kao osnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom I. 1) izreke presude dužan tuženik ad. 1) tužitelju isplatiti iznos u visini 530,00 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i točkom I. 2) izreke presude tuženik ad. 1) dužan tužitelju isplatiti iznos u visini 53.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, preinačuje se prvostupanjska presuda i tužbeni zahtjev tužitelja se u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkama II. 1), II. 2) i II. 3) izreke presude odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

III. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, a uvažava se žalba tuženika ad. 1) kao osnovana i preinačuje se prvostupanjska presuda u dijelu kojom je točkom III. 2) izreke presude dužan tužitelj naknaditi tuženiku ad. 1) trošak parničnog postupka u iznosu 63.008,08 kuna na način da ista u tom dijelu glasi:

„Dužan je tužitelj nadoknaditi tuženiku ad. 1) troškove parničnog postupka u iznosu od 84.884,88 kuna / 11.266,10 EUR-a, u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

IV. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je točkom III. 1) izreke presude dužan tužitelj naknaditi tuženiku ad. 2) trošak parničnog postupka u iznosu od 88.700,00 kuna, potvrđuje se prvostupanjska presuda.

V. Trošak sastava odgovora na žalbu tužitelja, tuženiku ad. 2) se ne priznaje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I.1) Tuženik ad1 C. d.o.o. dužan je tužitelju isplatiti iznos u visini 530,00 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 08. svibnja 2017. do isplate, u roku 15 dana.

2) Tuženik ad1 C. d.o.o. dužan je tužitelju isplatiti iznos u visini 53.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 01. veljače 2012. do isplate, u roku 15 dana.

II 1) Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik ad1 C. d.o.o. isplati iznos iznad dosuđenog u točki I 1) do 439.159,26 kuna, tj. u visini još i 436.729,13 kuna na ime imovinske štete, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 08. svibnja 2017. do isplate, u roku 15 dana.

2) Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da mu tuženik ad1 C. d.o.o. isplati iznos iznad dosuđenog u točki I 2) do 80.000,00 kuna, tj. u visini 27.000,00 kuna na ime pravične novčane naknade za povredu prava osobnosti, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO) koje na taj iznos teku od 1. veljače 2012. do isplate, u roku 15 dana.

3) Odbija se dio tužbenog zahtjeva u odnosu na tuženika ad2 M. R. u cijelosti.

III 1) Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad2 M. R. trošak ovog parničnog postupka u iznosu 88.700,00 kn, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika ad2 M. R. za nadoknadu parničnog troška odbija.

2) Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad1 C. d.o.o. trošak ovog parničnog postupka u iznosu 63.008,08 kn, u roku 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tuženika ad1 C. d.o.o. za nadoknadu parničnog troška odbija."

2. Žali se tuženik ad. 1), pobijajući prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom I. izreke presude u odnosu na tuženika ad. 1) usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, kao i u odluci o troškovima postupka u odnosu na tuženika ad. 1), zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22 – dalje: ZPP),predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine i predmet u tom dijelu vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Žali se i tužitelj, pobijajući točke II. i III. izreke prvostupanjske presude, zbog žalbenih razloga bitne povrede odredbi parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, sve u smislu članka 353. stavak 1. ZPP-a, predlažući da se ista presuda u tom dijelu preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev tužitelja.

4. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženika ad. 1).

5. Tuženik ad. 1) nije podnio odgovor na žalbu tužitelja.

6. U svom odgovoru na žalbu tužitelja, tuženik ad. 2) predložio je da se ista žalba odbije kao neosnovana.

7. Žalba tuženika ad. 1) je osnovana.

8. Žalba tužitelja nije osnovana.

9. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske i imovinske štete, a koju štetu da je pretrpio 16. studenog 2007., kao zaposlenik E. d.o.o. L., kao izvođača radova, za tuženika ad. 1) C. d.o.o., na način da je doživio nezgodu na gradilištu obiteljske kuće u P., G., kada, krećući se objektom radi vršenja nadzora obavljenih unutarnjih radova, da je zakoračio na balkonska vrata, na kojima da nije bilo upozorenja da nema ograde, odnosno terase i da je pao s visine od 2 metra, kojom prilikom da je pretrpio tešku ozljedu potkoljenice, nožnog zgloba, stopala, glave i prijelom lijeve ruke.

10. U ovoj fazi postupka, sporna je, po žalbi tuženika ad. 1) točka I. izreke prvostupanjske presude, kojim je u odnosu na tuženika ad. 1) usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a po žalbi tužitelja sporna je točka II. izreke prvostupanjske presude, kojom je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku ad. 1) i kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku ad. 2).

11. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da tužitelj za pretrpljenu štetu nastalu uslijed predmetne nezgode potražuje, na ime neimovinske štete iz osnove povrede prava osobnosti iznos od ukupno 70.000,00 kuna, a iz osnova imovinske štete i to za tuđu pomoć i njegu iznos od 10.000,00 kuna, za izgubljenu zaradu za vrijeme od 07. veljače 2009. do 31. listopada 2011. iznos od 91.371,15 kuna, za pozajmicu E. d.o.o. iznos od 345.357,98 kuna, za troškove liječenja u OB P. od 03. ožujka do 21. ožujka 2008. iznos od 347,13 kuna, za troškove smještaja u hotelu M. prilikom liječenja u poliklinici T. iznos od 1.553,00 kune, za troškove pregleda u poliklinici za fizikalnu medicinu A. iznos od 350,00 kuna i za RTG snimak kosti u poliklinici M. iznos od 180,00 kuna, odnosno ukupno 449.159,26 kuna.

12. Isto tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da među strankama nije sporno da je tužitelj 16. studenog 2007. doživio nezgodu na gradilištu obiteljske kuće u P., G., na način da je pao kroz balkonska vrata stana na prvom katu u dvorište predmetne zgrade, koja da je tada bila u vlasništvu tuženika ad. 1), te iza balkonskih vrata da nije bilo balkona, odnosno terase, koja da je kasnije dograđena, kao i da nije sporno da je raniji tuženik ad. 2) R. d.o.o. bio izvođač radova na predmetnom gradilištu, a da je tada obrt, sada tuženika ad. 2) M. R., I., ugradio predmetna balkonska vrata kroz koja da je tužitelj pao.

13. Nadalje, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, a nakon provedenog dokaznog postupka, zaključio, budući da je nedvojbeno da je šteta tužitelju nastala time što je isti pao kroz balkonska vrata, koja da su se nalazila na katu zgrade, koja da nije imala terasu, da je riječ o građevini koja da je kao takva, s balkonskim vratima bez zaštitne ograde ili bez terase, sama po sebi (jer da postoji opasnost od pada s visine) opasna stvar, te da je ista i uzrokom štete tužitelja, ali da nije riječ ni o kakvoj opasnoj djelatnosti koja da je prouzročila štetu tužitelju, pa kako tužitelj da nije bio u svojstvu radnika na gradilištu, koji da je izvodio radove i na kojeg da bi se imale primijeniti odredbe o zaštiti na radu, već isti na gradilište da je došao radi planiranja i kontrole radova izvedenih po drugim osobama, zaposlenicima E. d.o.o., koji da je također bio izvođač radova, pa da je dakle riječ o osobi, koja da je imala dozvolu ulaska na gradilište, ali koja da nije bila neposredni zaposlenik gradilišta, radi čega, u konkretnom slučaju, da nisu primjenjivi propisi o zaštiti na radu, već odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO/05), pa sud prvog stupnja zaključuje, da za nastalu štetu kod tužitelja nije odgovoran ranije tuženik ad. 2), a niti da je tužitelj sudu dokazao da mu je predmetna šteta nastala krivnjom tuženika ad. 2), jer u vrijeme štetnog događaja na snazi da nije bio propis, koji da bi ukazivao da je dužnost ranije tuženika ad. 2) R. d.o.o. i sada tuženika ad. 2) M. R. bila da na predmetna balkonska vrata postavi kakav sigurnosni znak, da postoji opasnost od pada, već da je takva obveza bila jedino na tuženiku ad. 1) kao vlasniku opasne stvari, koji da bi postavljanjem takovog znaka od sebe bio otklonio odgovornost, pa pozivom na odredbe članaka 1045., 1063. i 1064. sve ZOO/05, zaključuje da je za utuženu štetu odgovoran tuženik ad. 1), kao vlasnik predmetne zgrade, a koja zgrada s balkonskim vratima, bez zaštitne ograde ili bez terase, sama po sebi da predstavlja opasnu stvar.

14. Osnovom navedenih zaključaka, sud prvog stupnja, utvrđujući osnovanost, odnosno neosnovanost, glede zahtjeva tužitelja za naknadu utuženih vidova neimovinske i imovinske štete, kao i utvrđujući visinu pretrpljene štete kod tužitelja iz onih vidova štete, za koje utvrđuje da je zahtjev tužitelja za naknadu te štete osnovan, djelomično usvaja tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku ad. 1), presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točki I. izreke prvostupanjske presude, a u preostalom dijelu za odbije tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točki II. 19 i točki II. 2). izreke prvostupanjske presude, dok u odnosu na tuženika ad. 2) u cijelosti odbija tužbeni zahtjev tužitelja, presuđujući sve na način, kako je to pobliže opisano u točki II. 3) izreke prvostupanjske presude.

15. Međutim, zaključke suda prvog stupnja, temeljem kojih utvrđuje odgovornost tuženika ad. 1) za nastalu predmetnu nezgodu kod tužitelja, ovaj drugostupanjski sud nr može prihvatiti kao pravilne i to iz razloga kako slijedi.

16. Naime, iz stanja spisa predmeta i to činjeničnih navoda tužbe (tužba – listovi 1 i 2 spisa) proizlazi, da je 16. studenog 2007. tužitelj kao zaposlenik tvrtke E. d.o.o. L., kao izvođač radova za tuženika ad. 1) C. d.o.o., doživio nezgodu na gradilištu obiteljske kuće u P., G., i to na način da je krećući se objektom, vršeći nadzor obavljenih unutarnjih radova, zakoračio na balkonska vrata, bez upozorenja da nema ograde, odnosno terase, te da je tužitelj pao s visine od 2 metra i pretrpio tešku ozljedu potkoljenice, nožnog zgloba, stopala glave i prijelom lijeve ruke.

17. Nadalje, iz iskaza tužitelja, danog na ročištu glavne rasprave, održanom dana 28. ožujka 2017. (listovi od 274 do 277 spisa) proizlazi, da je tužitelj, između ostalog, iskazao, da je on bio direktor i vlasnik E. d.o.o., te da su 16. studenog 2007., u jutarnjim satima, njegovi radnici trebali montirati unutarnja vrata na jednom objektu u naselju V., pa da je on, kao što da je i inače činio, došao u kontrolu i vidjeti što treba napraviti, te da je ušao u jedan stan na katu, pa kako da je unutra bio mrak i da se nije vidjelo, da je htio osvijetliti i otvoriti staklena balkonska vrata, te kada da je otvorio stakleni dio i kada da je krenuo otvarati drveni dio škure, pa kada da je otvorio, da je zakoračio i propao dolje, te da on nije radio na konkretnoj montaži, a mjere za unutarnja vrata da je uzeo on osobno, dva mjeseca prije.

18. Odredbom članka 4. stavkom 1. Zakona o zaštiti na radu, („Narodne novine“ broj: 59/91, 94/96, 114/03, 100/04 – dalje: ZOZNR), koji propis je bio na snazi u vrijeme nastanka predmetne nezgode, propisano je, u smislu ovoga Zakona poslodavac je svaka fizička ili pravna osoba koja zapošljava jednog ili više zaposlenika uključujući i javne službe, a odredbom članka 5. točkom 1. stavkom 1. ZOZNR-a propisano je, u smislu ovoga Zakona osobe na radu su osobe koje su u radnom odnosu kod poslodavca na temelju ugovora o radu, uključujući i javne službe, (zaposlenici), dok je odredbom članka 6. istoga Zakona propisano, u smislu ovoga Zakona pojmovima mjesto rada i radni okoliš obuhvaćaju se sva mjesta i prostor pod neposrednim ili posrednim nadzorom poslodavca na kojim se zaposlenici moraju nalaziti ili do kojih moraju dolaziti u tijeku rada.

19. Nadalje, odredbom članka 15. ZOZNR-a propisano je, poslodavac odgovara zaposleniku za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi s radom po načelu objektivne odgovornosti (uzročnosti), a prema propisima obveznog prava.

20. Imajući u vidu navode tužitelja u tužbi i iskaz samog tužitelja, kao i odrednice naprijed navedenih članka, proizlazi, da je u vrijeme nastanka predmetnog štetnog događaja tužitelj bio u radnom odnosu kod tvrtke E. d.o.o., te da mu se predmetna nezgoda dogodila na radu, kao to proizlazi i iz Prijave o ozljedi na radu ispunjene od strane tužitelja kao direktora E. d.o.o. Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje (listovi 5 i 6 spisa), kada je kao direktor tvrtke E. d.o.o. kontrolirao montiranje unutarnjih vrata od strane zaposlenika tvrtke E. d.o.o. na predmetnom objektu, slijedom čega je u konkretnom slučaju tužitelju za utuženu štetu uslijed predmetnog pada, a pozivom na odredbu članka 15.

ZOZNR-a, odgovoran njegov poslodavac, a ne tuženik ad. 1), za kojeg ovaj drugostupanjski sud ne nalazi odgovornosti za nastalu štetu kod tužitelja, obzirom da tužitelj prema ocijeni ovog drugostupanjskog suda, a kako to proizlazi iz izvedenih dokaza po sudu prvog stupnja, nije niti imao potrebe otvarati predmetna vrata građevine, koju prvostupanjski sud u konkretnom slučaju pogrešno smatra opasnom stvari, odnosno zakoračiti preko tih vrata, kako je sve to pogrešno zaključio obrazloženjem svoje presude sud prvog stupnja, a što sve osnovano i navodi tuženik ad. 1) svojom žalbom.

21. Slijedom naprijed navedenog, obzirom da za utuženu štetu tužitelju nisu odgovorni niti tuženik ad. 1), a niti tuženik ad. 2), to mu isti nisu niti dužni nadoknaditi utuženu štetu, pa je, uvažavanjem žalbe tuženika ad. 1) kao osnovane, prvostupanjsku presudu u dijelu kojim je točkom I. izreke u odnosu na tuženika ad. 1) usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti i u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao neosnovan, presuđujući kao u točki I. izreke (članak 373. točka 3. ZPP-a), dok je odbijanjem žalbe tužitelja kao neosnovane, prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom II. izreke prvostupanjske presude odbijen dio tužbenog zahtjeva tužitelja prema tuženiku ad. 1) i kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja prema tuženiku ad. 2), valjalo potvrditi, slijedom čega je presuđeno kao u točki II. izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

22. Obzirom da je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, to je isti, temeljem članka 154. stavka 1. ZPP-a, dužan tuženima ad. 1) i ad. 2) nadoknaditi troškove postupka, pa kada se pravilno obračunatom trošku tuženika ad. 1) po prvostupanjskom sudu u iznosu od 83.321,88 kuna dodaju troškovi sastava žalbe tuženika ad. 1) (Tbr. 7. točka 1. u svezi Tbr. 10. točke 1. sve Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika - „Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, uvećano za 25% PDV-a), a imajući u vidu visinu pobijanog dijela prvostupanjske presude, to proizlazi da ukupan trošak tuženika ad. 1) iznosi 84.884,88 kuna / 11.266,10 EUR-a, koji trošak je tužitelj i dužan isplatiti tuženiku ad. 1), slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke, dok je sud prvog stupnja donio zakonitu odluku o troškovima postupka u odnosu na tuženika ad. 2), kako po osnovu (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i visini odmjerenih troškova (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa se žalbu tužitelja u ovom dijelu, kojima se na odluku o troškovima postupka u odnosu na tuženika ad. 2) u biti samo paušalno žali, ukazuje neosnovana, slijedom čega je odlučeno kao u točki IV. izreke (članak 380. točka 2. ZPP-a).

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka (trošak sastava tuženika ad. 2) odgovora na žalbu tužitelja) temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. ZPP-a i to iz razloga jer isti po ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za donošenje pravilne odluke u ovoj pravnoj stvari (točka V. izreke).

24. Slijedom navedenog, presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Split, 19. listopada 2022.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Miho Mratović,v.r.