Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž Ob-403/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Mihe Mratovića, kao predsjednika vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja i članice vijeća te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja B. R., OIB:…, iz G. G.,

V., zastupanog po pun. A. B. D., odvjetnici iz P., protiv tužene Đ. R., OIB:…, iz N. M., zastupane po pun. N. B., odvjetniku iz N. M., radi bračne stečevine, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 6 P Ob-30/2022-7 od 14. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.

p r e s u d i o  j e

Preinačava se presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 6 P Ob- 30/2022-7 od 14. srpnja 2022. na način da se sudi

Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I. Nalaže se tuženoj Đ. R. da tužitelju B. R. isplati iznos od 300.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 30. ožujka 2017., pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju prouzročene troškove postupka u iznosu od 78.125,00 kn / 10.368,97 EUR-a u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja B. R. koji glasi:

" Nalaže se tuženoj Đ. R. da tužitelju B. R. isplati iznos od 300.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos tekućom od 1. travnja 2017., pa do isplate i to po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, te da mu naknadi parnične troškove zajedno sa zateznim kamatama tekućim po navedenoj stopi od dana donošenja prvostupanjske presude, pa do isplate, sve to u roku od 15 dana. "

II. Nalaže se tužitelju B. R. da naknadi tuženoj Đ. R. prouzročene troškove u iznosu od 41.462,50 kn /slovima: četrdesetjednutisućučetristošezdesetdvije kune i pedeset lipa/ u roku od 15 dana, a u preostalom dijelu zatraženih troškova iznad dosuđenog, a do zatraženog iznosa od 57.100,00 kn, tužena se odbija."

2. Žali se tužitelj koji pobija prvostupanjsku presudu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19 i 80/22-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tuženu da tužitelju naknadi trošak postupka, uvećan za trošak žalbe, podredno da ukine pobijanu presudu.

3. Odgovor na žalbu je podnesen u kojem se navodi da nisu osnovani žalbeni navodi tužitelja, pa se predlaže žalbu istog odbiti.

4. Žalba tužitelja je osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja kojim traži isplatu iznosa od 300.000,00 kn tvrdeći da je ugovorom o kupoprodaji za predmetni stan tužena dobila 85.000 EUR-a i da je bio dogovor da polovicu te kupoprodajne cijene isplati istom nakon primitka tog iznosa od kupaca (30. ožujka 2017.) jer da je stan koji je prodan za tu kupoprodajnu cijenu na adresi Z., bračna stečevina stranaka i da iz tog razloga tužitelju pripada polovica iznosa sa kamatama.

6. Između stranaka nije sporno da je u predmetnom postupku donesena prvostupanjska presuda pod brojem P Ob-271/18-31 dana 22. veljače 2021., kojom je bio odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te je po žalbi tužitelja rješenjem Županijskog suda u Splitu, pod brojem Gž-280/21 od 19. siječnja 2022. ista ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

7. U provedenom postupku sud prvog stupnja smatrao je utvrđenim sljedeće činjenice:

- da je uvidom u vjenčani list Matičnog ureda M. utvrđeno da su stranke sklopili brak ....,

- da su stranke bile u braku od 13. studenog 1976. i da je brak razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P2-564/07 od 8. lipnja 2007.,

- da je stan broj 17 na drugom katu površine 79,02 m2 na adresi Z. upisan u knjigu položenih ugovora Z. otok broj Poduloška 10080/z.k. ul. 4 i u istom da su upisani kao suvlasnici M. V. L. u 1/2 dijela i V. M. u ½ dijela, s time da je u teretovnici vidljivo da je temeljem Ugovora o kupoprodaji od 10. svibnja 1995. upisana hipoteka za iznos od 81.366,00 kn sa kamatama i kao nositelj tog prava da je upisan Grad Z., a uknjiženo je i založno pravo temeljem Ugovora o kreditu od 22. ožujka 2017. u korist Z. B. d.d.,

- da je uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između Đ. R. i M. L. V. i M. V. od 13. ožujka 2017. utvrđeno da je predmet tog Ugovora kupoprodaja nekretnine u naravi stan broj 17, Z., da su ugovorne strane suglasno utvrdile da su kupci prilikom sklapanja Predugovora prodavatelju isplatili na ime kapare iznos od 5.000 €, a da je ukupno ugovorena kupoprodajna cijena od 85.000 € s time da će kapara biti vraćena kupcima u roku od 3 dana nakon isplate cjelokupne kupoprodajne cijene,

- da je u istom ugovoru utvrđeno da će se iznos od 28.038,00 kn isplatiti na račun založnog vjerovnika Grad Z. kojim će se podmiriti tražbina založnog vjerovnika prema prodavatelju, te je prodavateljica u tom ugovoru jamčila kupcima da je nekretnina njezino isključivo vlasništvo,

- da se prodavatelj ugovorom u cijelosti obvezao podmiriti troškove koji terete nekretninu, a koji se odnose na korištenje iste (trošak električne energije, vode, plinskih usluga, pričuve i dr.),

- da iz popisa troškova koje je priložila tužena kao dokaz svojih tvrdnji proizlazi da trošak režija i otkupa stana ukupno iznosi 85.315,00 kn odnosno 11.375 EUR-a,

- da iz Ugovora o nenamjenskom kreditu od 15. studenog 2011. proizlazi da je zaključen između ovdje tužitelja B. R. i S. B. d.d. na iznos od 12.000 EUR-a,

- da je prema podacima FINE ovršenik B. R. imao zavedene dokumente: rješenje o ovrsi na ime potraživanja od H. i V. za 2017.,

- da iz specifikacije zaduženja H. T. proizlazi da je Đ. R. imala dugovanje u iznosu od 9.375,81 kn za razdoblje od 2015. do 2017., koji iznos je plaćen 16. ožujka 2017.,

- da je iz specifikacije Z. H. sa datumom 1. ožujka 2017. vidljivo da je na ime obveznika Đ. R., a za adresu objekta Z. postojao dug u iznosu od 1.997,78 kn, kao i za V. I. O. na iznos od 1.588,01 kn, te je i radi tog iznosa podnesen prijedlog za ovrhu i doneseno rješenje o ovrsi pod brojem Ovrv-950/17 28. veljače 2017.,

- da iz Ugovora o posredovanju u prodaji nekretnine od 26. travnja 2016. proizlazi da je ovdje tužena sa posrednikom sklopila ugovor vezan uz kupoprodaju stana s time da ukoliko dođe do sklapanja ugovora ona da je obvezna isplatiti posredniku posredničku naknadu u iznosu od 2% od konačne prodaje stana,

- da je iz uplatnica na ime platitelja Đ. R. vidljivo da su podmireni iznosi 2017. na ime vodne naknade kao i zajedničke pričuve,

- da je iz računa koje je priložio tužitelj vidljivo da je B. R. plaćao račune za HRT 2014. kao i A. T., a računi H. da glase na ime Đ. R. i odnose se na 2014. i 2015., kao i računi za Zagrebački holding 2014., dok računi za VIP za 2014. i 2015. glase na B. R.,

- da je prema podacima HZMO ovdje tužena Đ. R. imala isplaćenu mirovinu u razdoblju od 1. siječnja 1999. do 31. siječnja 2020. u godišnjim iznosima od 9.726,60 kn, pa do 22.708,50 kn (za 2019.), a za siječanj 2020. mirovina da joj je iznosila mjesečno 1.915,20 kn, da joj je od 2007. isplaćivan i dodatak koji je na godišnjoj razini od 2008. pa nadalje iznosio 717,78 kn do 758,88 kn (za 2011.),

- da su tuženoj vršene ustega iz mirovine na ime ovrhe V. I. O. (2012.) kao i na ime kredita koji je bio u mjesečnom iznosu od 555,00 kn odnosno 712,00 kn i to u razdoblju od 2017. pa do 2020.,

- da je tužitelj B. R. prema podacima HZMO, PS Z. od 10. veljače 2020. imao isplaćenu mirovinu u razdoblju od 18. prosinca 2015. do 31. prosinca 2015. u iznosu od 1.059,24 kn, u razdoblju od 1. siječnja 2016. do 31. prosinca 2016. u iznosu od 29.515,56 kn, u razdoblju od 1. siječnja 2017. do 31. prosinca 2017. u iznosu od 30.070,08 kn, u razdoblje od 1. siječnja 2018. do 31. prosinca 2018. u iznosu 31.078,14 kn, a od 1. siječnja 2019. do 31. prosinca 2019. u iznosu od 32.239,86 kn, te od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020. u iznosu od 2.719,00 kn,

- da se u razdoblju od 1. travnja 2016. do 31. prosinca 2016. od mirovine tužitelja odvajala 1/3 na redovni račun budući da je u tom razdoblju isplata vršena na zaštićeni račun (ovrha zaprimljena u FINI) a na dan 10. veljače 2020. odnosno pisanja dopisa tužitelja da nije imao evidentiranih ovršnih rješenja,

- da je prema potvrdi K. d.d. tužena Đ. R. bila u radnom odnosu do 31. prosinca 1996. te je imala bruto primanja za razdoblje od 1. siječnja 1995. do 31. prosinca 1995. u iznosu od 20.529,47 kn, a u razdoblju 1. siječnja 1996. do 31. prosinca 1996. u iznosu od 15.188,35 kuna,

- da iz dopisa Porezne uprave, PU Z. od 21. veljače 2020. proizlazi da ne mogu dostaviti podatke za razdoblje od 1995. do 2004. jer da tim podacima ne raspolažu, a prema njihovim podacima tužitelj da nije imao prihode za 2005. do 2008., za 2009. da je imao 83.440,69 kn, za 2010. 85.496,64 kn, za 2011. 83.476,13 kn, za 2012. 69.708,93 kn, za 2013. 68.799,48 kn, za 2014. da mu je isplaćena naknada plaće i otpremnina u iznosu od 119.238,16 kn, a za tu godinu da je imao dohodak od 22.373,31 kn, za 2015. da je imao naknadu plaće 13.125,00 kn, za 2016. da je imao dohodak od 24.651,92 kn i socijalnu potporu 1.790,32 kn, za 2017. da je imao dohodak od 33.961,12 kn i socijalnu potpore 9.600,00 kn, za 2018. da je imao dohodak od 30.985,73 kn i socijalnu potporu 5.610,00 kn, za 2019. da je imao dohodak 32.145,05 kuna i socijalnu potporu 6.240,00 kn,

- da je prema podacima poslodavca tužitelja O. D. d.o.o. tužitelj imao plaću za 1996. 21.028,18 kn neto, za 1997. 23.536,08 kn, za 1998. 24.246,46 kn, za 1999. 35.230,88 kn, za 2000. 36.281,04 kn, za 2001. 38.542,33 kn, za 2002. 41.752,03 kn, za 2003. 53.695,18 kn, za 2004. 69.155,21 kn, za 2005. 60.090,74 kn, za 2006. 59.657,42 kn, za 2007. 60.825,35 kn, za 2008. 67.311,08 kn, za 2009. 70.124,93 kn, za 2010. da je imao mjesečne neto iznose u rasponu od 5.091,59 kn do 5.732,93 kn, za 2011. 66.066,53 kn neto, za 2012. neto 55.960,00 kn, za 2013. neto 59.320,39 kn i za 2014. za 3 mjeseca 15.842,45 kuna,

- da je prema potvrdi O. B. od 3. svibnja 2022. odnosno prometu po računu tužene vidljivo da je ista imala uplatu na svoj račun 31. ožujka 2017. s osnova kupoprodaje spornog stana s time da kao opis piše "isplata ½ dijela kupoprodajne cijene umanjeno za 1/2 otkupa, a iznos koji je uplaćen da je 264.920,63 kuna,

- da su stranke nakon razvoda braka nastavile živjeti u predmetnom stanu, no nisu živjeli u bračnoj niti izvanbračnoj vezi.

8. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud zaključuje da su tužitelj i tužena bili u braku od 13. studenog 1976. i da je brak razveden presudom Općinskog suda u Zagrebu broj P2-564/07 od 8. lipnja 2007), pa da se za donošenje odluke u pogledu bračne stečevine stranaka primjenjuju odredbe Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 25/13, 05/15) kao i odredbe Obiteljskog zakona iz 1998. (NN 162/1998) te ranijeg Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 11/1978, 27/1978, 45/1989, 59/1990, 25/1994, 162/1998). U predmetnom postupku sud da primjenjuje odredbe članak 248. 249. i 250. Obiteljskog zakona. Tužitelj da nije dokazao da bi imao s osnova bračne stečevine bilo kakva vlasnička prava na stanu u Zagrebu, koji je u zemljišnim knjigama bio upisan na tuženu, te nije dokazao ni da bi postojao bilo kakav dogovor između njega i tužene za isplatom nakon prodaje tog stana. Stranke da su bile razvedene dulje vrijeme prije sklapanja Kupoprodajnog ugovora, a njihovi iskazi u pogledu otplate i eventualnog dogovora o podjeli kupoprodajne cijene da su suprotni, dok su svjedoci, djeca stranaka, u svom iskazu naveli da su stan otplaćivali jedno vrijeme svi zajedno. Sud da nije mogao sa sigurnošću utvrditi je li otkup stana izvršen zajedničkim sredstvima stečenim radom stranaka ili je otkup vršen posebnom imovinom tužene i da nije moguće utvrditi koliko bi bio eventualni doprinos tužitelja u otplati stana s tim što nije od utjecaja je li postojao kakav dogovor između stranka o podjeli kupovine pa da je temeljem odredbe članak 221.a ZPP smatrao da tužitelj nije dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, slijedom čega da je valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 365. ZPP, ovaj sud drži kako u prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost pobijane presude može ispitati.

10. Međutim, na utvrđeno činjenično stanje koje u bitnom prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te činjenična utvrđenja koja imaju osnovu u sadržaju dokaza provedenih u postupku, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

11. Naime, odredbom članka 551. st. 2. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15) propisano je da se danom primjene ovog zakona ne mijenjaju prava i dužnosti stečena po prijašnjim propisima, a istu odredbu sadržavao je u članku 361. st. 2. ObZ/03, te u članku 363. st. 2. i prije važeći Obiteljski zakona („Narodne novine“ broj 162/98) koji je stupio na snagu 01. srpnja 1999. godine, što je u skladu s jednim od temeljnih načela pravnog poretka o zaštiti stečenih prava, a u slučaju da novi zakon ta prava različito propisuje, po novom se zakonu stjecanje prosuđuje tek od stupanja na snagu tog zakona.

12. Dakle, u konkretnom slučaju, primjenjuju se odredbe zakona koji je bio na snazi u vrijeme stjecanja te imovine 1995., u ovom slučaju odredbe ZBPO, a ne i odredbe Zakona koji je bio na snazi za vrijeme trajanja braka stranaka kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.

13. Prema odredbama iz članaka 277. i 287. stavak 1. ZBPO, imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe od te imovine njihova je zajednička imovina, a u kojoj se suvlasnički dio svakog bračnog druga određuje prema njegovom doprinosu u stjecanju te imovine.

14. Imovina koju je jedan bračni drug tijekom bračne zajednice stekao po drugoj zakonom dozvoljenoj osnovi (nasljeđivanjem, darovanjem), različitoj od osnove po članku 277. ZBPO, kao i imovina koju je jedan bračni drug imao u času zaključenja braka, predstavlja posebnu imovinu bračnog druga, sukladno članku 278. ZBPO.

15. Imovina predstavlja skup subjektivnih imovinskih prava koja pripadaju određenoj osobi i mogu se izraziti u novčanoj vrijednosti pa u imovinu bračnih drugova kao bračnu stečevinu spada pravo vlasništva koje je pribavljeno radom ili potječe iz sredstava pribavljenim radom, ali i plaće i druge naknade po osnovi rada, s tim što se pod pojmom rada podrazumijeva svaka djelatnost bračnih drugova kojom se ostvaruju prihodi ili podmiruju potrebe bračnih drugova i članova obitelji i pridonosi povećanje imovine. Nasuprot tome, vlastitu imovinu bračnog druga predstavlja ona imovina koju je imao prije uspostave bračne zajednice ali i imovina koju je bračni drug stekao za vrijeme trajanja bračne zajednice ali ne na temelju rada ili dobitka na sreću ili od imovinske koristi autorskog ili srodnog prava kao što je nasljeđivanje, darovanje, naknada štete zbog povrede osobnih prava i autorsko djelo.

16. Iz tijeka postupka proizlazi da je tužena bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu koji je otkupljen temeljem Ugovora o kupoprodaji od 10. svibnja 1995. i na temelju kojeg se tužena upisala kao vlasnica istog, a kojeg je temeljem Ugovor o kupoprodaji nekretnine od 13. ožujka 2017. prodala M. L. V. i M.

V. za kupoprodajnu cijenu od 85.000 EUR-a zadržavši iznos za sebe.

17. Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Narodne novine" broj 27/91, 43/92, 69/92, 25/93, 48/93, 2/94, 44/94, 47/94, 58/95, 11/96, 11/97. i 68/98; u daljnjem tekstu: ZPS) bili su propisani uvjeti i načini prodaje stanova na kojima postoji stanarsko pravo pa je između ostalog, odredbom članka 6. st. 1. tog Zakona propisano da stan ima pravo kupiti stanar (nositelj stanarskog prava) pod uvjetima iz tog Zakona, a uz njegovu suglasnost i članovi njegovog obiteljskog domaćinstva, dok je stavkom 2 navedene zakonske odredbe propisano da kad stanarsko pravo imaju supružnici, koji stan mogu kupiti zajednički, a jedan od njih samo uz suglasnost drugog.

18. Stanarsko pravo na predmetnom stanu stečeno je za vrijeme trajanja bračne zajednice stranka i u vrijeme kada je tužitelj stanovao s tuženom u predmetnom stanu, a odredba čl. 64. st. 2. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) propisuje da kad je stanarsko pravo stekao jedan od bračnih drugova koji zajedno stanuju, stanarsko pravo ima i drugi bračni drug, iz čega proizlazi da je i tužitelj koji je sa tuženom stanovao u stanu, u trenutku otkupa imao stanarsko pravo. Pri tome je ključno to da je samim činom početka zajedničkog života u bračnoj zajednici tužitelj stekao stanarsko pravo koje je imala tužena (tako i Ustavni sud RH u odluci U-III-3136/03 od 25. siječnja 2006. kada navodi da polazeći od utvrđenja da pravo vlasništva na spornom stanu potječe od prava na otkup stana koje je bilo bračna stečevina stranaka, isto je nastalo ex lege; kako je pravo na otkup stana bilo pravo imovinske naravi, koje je ovlašćivalo imatelja tog prava na stvaranje imovinskog prava - prava vlasništva, pravo na otkup stana, kao imovinsko pravo je bračna stečevina stranaka).

19. Sama činjenica što je tužena bila upisana kao isključiva vlasnica predmetnog stana nije dokaz da isti nije bio zajednička imovina stranka. Isto tako i činjenica da uplatnice koje se odnose na plaćanje režijskih troškova ili otkupa stana glase na tuženu nisu same po sebi dokaz da je isplata vršena isključivo iz njezinih sredstava, odnosno sredstava njene posebne imovine, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Naime, predmetni stan je otkupljen za vrijeme trajanja braka, a i tužena tijekom postupka nije dokazala da bi stranke za vrijeme trajanja braka imale zaključen ugovor prema kojem bi njihove zarade predstavljale posebnu imovinu stranaka temeljem članak 279. ZBPO, kao što nije dokazala ni da je postojao dogovor da se predmetni stan otkupi kao isključivo vlasništvo tužene, a da je tome tako proizlazi i iz saslušanja same djece stranka koji su iskazivali da su se vodili razgovori oko prodaje stana i podjele novca između stranaka i da su roditeljima pomagali oko plaćanja režija, što bi predstavljalo njihov doprinos prema strankama, obzirom su stranke bile u braku i živjele u stanu pa čak i nakon prestanka braka i to do prodaje istog, pa im je namjera očito bila da pomognu objema strankama. Dakle, prema stavu ovog suda predmetni stan je otkupljen zajedničkim sredstvima stranaka iz zajedničke imovine (plaće, prodaje dionica, mirovine, otpremnine) i predstavlja zajedničku imovinu stranaka koju su stranke stekle za vrijeme trajanja braka.

20. Cijeneći sve rezultate provedenog dokaznog postupka, prema shvaćanju ovog drugostupanjskog suda pogrešno je prvostupanjski sud zaključio kako nije mogao utvrditi eventualni doprinos tužitelja u otkupu stana. Naime, imajući u vidu naprijed navedeno opravdano je utvrditi da se radi o zajedničkoj imovini stranaka i da je njihov doprinos u stjecanju podjednak, pa je valjalo prihvatiti zahtjev tužitelja i obvezati tuženu da tužitelju isplati iznos od 300.000,00 kuna, sa kamatama koje teku od 30. ožujka 2017., pri čemu a kako je već navedeno nije odlučno što je tužena bila nositelj stanarskog prava i što je bila upisana kao vlasnik stana, što očito pogrešno drži prvostupanjski sud. Također nije dokazala ni da bi vlastitim sredstvima otkupila predmetni stan, a teret dokaza o tim odlučnim činjenicama u tom smislu leži upravo na njoj.

21. Stoga proizlazi kako su ostvareni zakonski uvjeti za primjenu članka 373. ZPP, pa je pravilnom primjenom materijalnog prava iz naprijed citiranih zakonskih odredbi, trebalo prihvatiti žalbu tužitelja, preinačiti prvostupanjsku presudu i tužbeni zahtjev tužitelja prihvatiti kao osnovan.

22. S obzirom da je preinačena prvostupanjska presuda sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP valjalo je odlučiti i o cijelom trošku postupka.

23. Tužitelju je sukladno članku 154. stavak 1. ZPP i članku 155. ZPP te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05, 59/07, 148/09, 142/12, 103/14 i 118/14 dalje: Tarifa), trebalo priznati trošak postupka i to: sastav tužbe u iznosu od 5.000,00 kn, sastav dva podneska (19. prosinca 2017. i 13. svibnja 2019) u iznosu od po 5.000,00 kn, zastupanje na sedam ročišta (svako po 5.000,00 kn), dok mu ne pripada pravo na zastupanje na ročištu radi objave presude jer nije pristupio, te mu je trebalo priznati sastav žalbe od 3. 03. 2021. u iznosu od 6.250,00 kn i sastav žalbe od 26. srpnja 2022. u iznosu od 6.250,00 kn, ukupno 62.500,00 kn uvećano za PDV u iznosu od 15.625,00 kn, sveukupno 78.125,00 kn.

U Splitu 19. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

Miho Mratović, v. r.