Poslovni broj: 18 Us I-621/2022-4
REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U SPLITU
Split, Put Supavla 1
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Splitu, po sutkinji Marici Goreta, uz sudjelovanje zapisničarke Nataše Brajević, u upravnom sporu tužitelja E., … ., Z., OIB: …., U. ... d. p. . , koje zastupa opunomoćenik,
odvjetnik L. M., Z., Z. F. . . , protiv tuženika Hrvatskog
zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, Zagreb, Antuna Mihanovića 3, OIB: .., radi izdavanja potvrde o primjeni zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti Republike Hrvatske, dana 19. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
I Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja tuženika Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Središnje službe, klasa: UP/II 140-10/21- 19/03602447353, ur.broj: 341-99-06/2-21-9452 od 17. veljače 2022. i rješenja Područnog ureda u Zadru, klasa: UP/I 140-10/21-19/03602447353, ur.broj: 341-24-06/2-21-16673 od 1. prosinca 2021.
II Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.
Obrazloženje
1. Pobijanim rješenjem tuženika, citiranim u izreci, odbijena je tužiteljeva žalba izjavljena protiv citiranog prvostupanjskog rješenja kojim je tužitelju odbijen zahtjev za izdavanje potvrde o primjeni zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti Republike Hrvatske na osiguranika hrvatskog državljanina R. Š..
2. Pobijajući zakonitost drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja, tužitelj upućuje na relevantna stajališta Suda Europske unije. Tako je u odluci Suda donesenoj u predmetu … navedeno kako odredbe glave II. Uredbe br. 883/2004 čine potpun i ujednačen sustav kolizijskih pravila čiji je cilj da se na radnike koji se kreću unutar Unije primjenjuje sustav socijalne sigurnosti samo jedne države članice kako bi se izbjeglo preklapanje nacionalnih zakonodavstava koja se primjenjuju i komplikacije koje bi zbog toga mogle nastati. Nadalje, navedeno je kako se člankom 12. stavkom 1. Uredbe br. 883/2004 predviđa mogućnost za poslodavca da pod određenim uvjetima uputi svoje radnike u drugu državu članicu, a da pritom na te radnike ne mora primijeniti sustav socijalne sigurnosti potonje države članice. U predmetu ..Sud je naveo kako je cilj tih odredaba i sprečavanje da osobama koje ulaze u područje
primjene navedene uredbe bude uskraćena zaštita u području socijalne sigurnosti zbog nepostojanja zakonodavstva koje se na njih primjenjuje. U predmetu ..
Sud zaključuje da nije odlučujući broj obavljenih djelatnosti, nego njihova važnost za određivanje djelatnosti koje predstavljaju svojstveni i karakteristični cilj poduzeća poslodavca. Dakle, kriteriji moraju biti prilagođeni značajkama svakog poslodavca i stvarnoj prirodi obavljanih djelatnosti. Tako je u predmetu .. Sud pojasnio da se među kriterijima nalaze, osobito, mjesto registriranog sjedišta poduzeća i njegove uprave, broj zaposlenih na poslovima upravljanja u državi članici poslovnog nastana, odnosno u drugoj državi članici, mjesto u kojem je zaposlio upućene radnike, mjesto u kojem je sklopljena većina ugovora s korisnicima, pravo koje se primjenjuje na ugovore o radu koje poduzeće sklapa sa svojim radnicima, odnosno svojim klijentima, kao i prihod koji je u odnosnoj državi članici ostvaren tijekom dovoljno karakterističnog razdoblja, pri čemu popis nije iscrpan, a odabir kriterija mora se prilagoditi svakom pojedinom slučaju.
3. Tužitelj smatra kako tuženik u konkretnom slučaju uzima u obzir isključivo kriterij ostvarivanog prometa te navodi da je nejasno na čemu tuženik temelji stajalište da poslodavac mora ostvarivati 25% prometa u državi poslovnog nastana budući da to nijednim propisom nije određeno. Tužitelj navodi da je tuženik propustio utvrditi da je on trgovačko društvo sa sjedištem na području Republike Hrvatske te da primjenjuje hrvatske propise, plaća poreze, doprinose i druga javna davanja. Nadalje, navodi da je ugovor s radnikom R. Š. sklopljen na području Republike Hrvatske, da sadržava klauzulu kojom je kao mjerodavno pravo određeno hrvatsko pravo, kao i prorogaciju nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj te da se svi doprinosi plaćaju Republici Hrvatskoj. Tužitelj pritom napominje da je u više navrata zapošljavao hrvatske državljane te da je do sada uvijek uspijevao ishoditi predmetnu potvrdu. Nadalje, smatra kako je bitna činjenica u konkretnom slučaju da je navedeni radnik u inozemstvo upućen radi stručnog osposobljavanja nakon kojeg se vraća na rad u
Republiku Hrvatsku. Tužitelj navodi kako mu je cilj izgraditi proizvodni pogon kojim će se omogućiti otvaranje novih radnih mjesta i zapošljavanje. Smatra da mu se odbijanjem davanja potvrde značajno otežava poslovanje bez ikakvog opravdanog razloga, što je u koliziji s osnovnim načelima Europske unije. Predlaže da Sud poništi drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovni postupak tijelu prvog stupnja, a tuženika obveže da mu naknadi trošak upravnog spora za sastav tužbe po odvjetniku uvećano za porez na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 3.125,00 kn.
4. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda iznesenih u obrazloženju svog rješenja. Smatra kako nije ispunjen uvjet prema odredbi članka 12. stavka 1. Osnovne uredbe za izdavanje potvrde te predlaže tužbeni zahtjev odbiti.
5. Sud je izveo dokaze uvidom u drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje te u cjelokupni sadržaj dostavljenog spisa javnopravnog tijela, kao i u sve isprave priložene spisu.
6. Sud je spor riješio bez rasprave na temelju članka 36. točke 4. ZUS-a.
7. Na temelju provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 55. stavka 3. ZUS-a, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
8. U konkretnom je predmetu odbijen tužiteljev zahtjev za izdavanje potvrde o primjeni hrvatskog zakonodavstva o socijalnoj sigurnosti (potvrda A1) za razdoblje od 2. prosinca 2021. do 3. listopada 2022. za osiguranika R. Š.. Zahtjev je odbijen pozivom na odredbe članka 12. stavka 1. Uredbe (EZ) broj 883/2004 Europskog parlamenta i Vijeća o koordinaciji sustava socijalne sigurnosti od 29. travnja 2004. (dalje: Osnovna uredba).
9. Člankom 12. stavkom 1. Osnovne uredbe propisano je da se na osobu koja obavlja djelatnost kao zaposlena osoba u državi članici za poslodavca koji redovno obavlja svoju djelatnost tamo i kojeg je poslodavac uputio u drugu državu članicu radi obavljanja posla za tog poslodavca i nadalje primjenjuje zakonodavstvo prve države članice pod uvjetom da predviđeno trajanje takvog posla nije duže od dvadeset i četiri mjeseca i da nije poslan s ciljem da zamijeni drugu osobu.
10. U obrazloženjima pobijanih rješenja kao razlog odbijanja tužiteljeva zahtjeva navodi se da tužitelj u Republici Hrvatskoj ne obavlja značajan dio djelatnosti, a koji zaključak proizlazi iz upitnika poslodavca koji je tužitelj ispunio i priložio zahtjevu i prema kojem je u prošlih 12 mjeseci čitavi promet ostvario u drugoj državi članici.
11. Naime, člankom 14. stavkom 2. Uredbe (EZ) broj 987/2009 Europskog parlamenta i Vijeća od 16. rujna 2009. o utvrđivanju postupka provedbe Uredbe (EZ) br. 883/2004 propisano je da se za potrebe primjene članka 12. stavka 1. Osnovne uredbe riječi „koji tamo redovno obavlja svoju djelatnost“ odnose na poslodavca koji redovno obavlja značajan dio djelatnosti, a ne samo poslove unutarnjeg upravljanja, na području države članice u kojoj ima poslovni nastan, uzimajući u obzir sve kriterije karakteristične za djelatnost koju obavlja poduzeće o kojemu je riječ. Primijenjena mjerila moraju biti prilagođena posebnim značajkama svakog poslodavca i stvarnoj naravi djelatnosti koja se obavlja.
12. S obzirom na neprijepornu činjenicu da je tužitelj u prethodnom razdoblju cijeli promet ostvario u drugoj državi članici, ne može se uzeti da u Republici Hrvatskoj obavlja značajan dio djelatnosti pa su pravilno javnopravna tijela utvrdila da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti sukladno članku 12. stavku 1. Osnovne uredbe da se na tužiteljeva radnika upućenog na rad u drugu državu članicu primjenjuje zakonodavstvo Republike Hrvatske.
13. Prema navedenom, Sud je ocijenio da pobijanim rješenjima nije povrijeđen zakon na tužiteljevu štetu. Trebalo je stoga, na temelju odredbe članka 57. stavka 1.
ZUS-a, tužbeni zahtjev odbiti, odnosno odlučiti kao u točki I izreke.
14. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen, odnosno tuženik nije izgubio spor, nisu ispunjeni uvjeti u smislu odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a da se tuženika obveže na naknadu troškova spora. Stoga je odlučeno kao u točki II izreke.
U Splitu 19. listopada 2022.
S U T K I NJ A
Marica Goreta
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude i odluke o troškovima spora može se podnijeti žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude.
DNA:
-tužitelju po opunomoćeniku,
-tuženiku,
-u spis.
