REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 341/2021-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Branka Medančića predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatski zavod za osiguranje, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, protiv tuženika Adriatic osiguranje d.d., Zagreb, Listopadska 2, OIB: 94472454976, zastupanog po Vladimiru Slunjski, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4510/2018-3 od 26. rujna 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-204/12-50 od 4. svibnja 2018., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.,
r i j e š i o j e:
I. Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4510/2018-3 od 26. rujna 2019. u cijelosti i presuda Trgovačkog suda u Varaždinu broj P-204/12-50 od 4. svibnja 2018. u toč. 1. i 2. izreke i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 99.418,65 kn sa zateznim kamatama od dospijeća pojedinačno određenih iznosa do 30. lipnja 2011. po stopi od 12% a od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje i u toč. II. izreke kojom je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 15.500,00 kn (toč. I. izreke); dok je ista preinačena u daljnjem tijeku stope zateznih kamata (toč. II. izreke).
2. Rješenjem ovog suda broj Revd-264/2020-2 od 17. studenoga 2020. dopuštena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-4510/2018-3 od 26. rujna 2019. zbog pravnih pitanja:
„1. Je li u predmetima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokreće kao sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu protiv osiguravajućeg društva temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti i koji su plaćeni nakon 01.01.2011., odlučna činjenica kada je sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti, te ukoliko jest, tko je dužan dokazati navedenu činjenicu kao i činjenicu da je po predmetnoj polici plaćen propisani postotak od naplaćene funkcionalne premije od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti?
2. Je li u predmetima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje pokreće kao sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu protiv osiguravajućeg društva temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti odlučna činjenica je li te troškove platio Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje ili njegov pravni prednik Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu?“,
a iz razloga jer postoji različita praksa drugostupanjskog suda.
3. Postupajući po navedenom dopuštenju tuženik je podnio reviziju pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da ovaj sud preinači obje nižestupanjske odluke uz naknadu troškova revizije.
4. Tužitelj nije podnio odgovor na reviziju.
5. Revizija je osnovana.
6. Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koja je tužitelju, odnosno njegovom predniku nastala plaćanjem troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja osiguranici Mirjani Gomaz, u razdoblju od 2010. do 2011., kao posljedice ozljede na radu proizašle iz prometne nesreće koju je 14. svibnja 2009. skrivio osiguranik tuženika Gojko Grubačević.
7. Nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim polazeći od toga da je tužitelj kao pravni sljednik Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu (dalje: HZZOZZR) aktivno legitimiran regresno potraživati naknadu štete od osiguratelja osobe odgovorne za nastanak štete za troškove koje je HZZOZZR platio za svoga osiguranika u okviru pružanja zdravstvene zaštite s osnove ozljede na radu u skladu s odredbama čl. 61., čl. 62. i čl. 57. Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 85/06 i 67/08 – dalje: ZOZOZZR) te koje je platio i sam tužitelj u razdoblju nakon 1. siječnja 2011. u skladu s odredbama čl. 113. i čl. 117. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 150/08, 94/09, 153/09, 71/10 i 139/10 - dalje: ZOZO) budući da tuženik nije dokazao da je predmetna polica obveznog osiguranja sklopljena nakon 1. siječnja 2009. Pritom je navedeno kako je sustav obveznog osiguranja zaštite zdravlja na radu u vrijeme kada se dogodila predmetna prometna nesreća bio reguliran ZOZOZZR, koji je stupio na snagu 3. kolovoza 2006. i bio na snazi do 1. siječnja 2011. kada je prestao važiti prema Zakonu o prestanku važenja Zakona o zdravstvenom osiguranju zaštite zdravlja na radu ("Narodne novine", broj 139/10) i kada je sustav objedinjen te od tada tužitelj osigurava prava za slučaj ozljede na radu pa je stoga tužitelj aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete koja mu je nastala plaćanjem troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja uzrokovanih ozljedom na radu koju su prouzročili vlasnici, odnosno korisnici osiguranih motornih vozila u skladu s odredbom čl. 113. ZOZO.
8. Prije svega treba reći da je 1. siječnja 2011. kada je prestao postojati HZZOZZR, u skladu s odredbama čl. 28. st. 2. i 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine", broj 139/10 - dalje: ZIDZOZO) tužitelj preuzeo sve obveze HZZOZZR, uključivši i obveze svog prednika platiti troškove liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, nastale u okviru zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu, kao i obvezu zahtijevati naknadu štete od odgovorne osobe u skladu o odredbom čl. 17. ZOZOZZR.
9. U odnosu na drugo postavljeno pitanje, za odgovoriti je da je ovaj revizijski sud u više svojih odluka već izrazio shvaćanje da u predmetima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO) pokreće kao sljednik HZZOZZR protiv osiguravajućeg društva temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti, nije odlučna činjenica je li te troškove platio HZZO ili njegov pravni prednik HZZOZZR, već je odlučno jesu li troškovi i naknade plaće koji su predmet tužbenog zahtjeva plaćeni zdravstvenim ustanovama odnosno osiguraniku (u tom smislu Revt 480/2017-2 od 14. listopada 2020.).
10. Prema odredbi čl. 2. ZOZOZZR obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu provodio je HZZOZZR a prema odredbi čl. 32. istog Zakona prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu su: doprinosi za obvezno zdravstveno osiguranje zaštite zdravlja na radu sukladno posebnom zakonu, prihodi iz državnog proračuna te prihodi od dividendi, kamata i drugi prihodi. Dakle, prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu nisu i prihodi od obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove autoodgovornosti, odnosno prihod koji društva za osiguranje uplaćuju u visini od 7% naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Ti su prihodi (od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti), prema odredbi čl. 53. st. 1. toč. 10. ZOZO, isključivo prihodi obveznog zdravstvenog osiguranja koje provodi tužitelj. S obzirom na odredbu čl. 22. ZOZO, nedvojbeno je da se osiguranim osobama Zavoda u okviru zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja ne osigurava plaćanje troškova za zaštitu zdravlja na radu. Tek je Zakonom o izmjenama i dopunama ZIDZOZO, koji je na snazi od 1. siječnja 2011., kada je ujedno prestao važiti ZOZOZZR, propisano da se u okviru prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja osiguravaju i prava za slučaj ozljede na radu.
11. Dakle, bez obzira na to što se predmetni štetni događaj dogodio u vrijeme kada je na snazi bio ZOZO, sustav obveznog zdravstvenog osiguranja zaštite zdravlja na radu bio je uređen posebnim zakonom (ZOZOZZR), ako je polica osiguranja bila sklopljena prije tog datuma. Drugim riječima, odredbe ZOZO kojima je regulirano financiranje tužitelja izdvajanjem postotka naplaćene funkcionalne premije osiguranja od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti moguće je primijeniti na sve one slučajeve ozljeda na radu koje su se dogodile prestankom važenja ZOZOZZR, i to po policama osiguranja od automobilske odgovornosti koje su sklopljene nakon 1. siječnja 2011. U tom smislu se u odluci broj Revt 480/2017-2 od 14. listopada 2020. navodi: „Navedeno je shvaćanje u skladu sa samom svrhom ugovora o osiguranju, ali i s činjenicom da je funkcionalna premija, kao dio premije osiguranja, vezana uz konkretnu policu osiguranja i buduće osigurane slučajeve.“
12. U odnosu na prvo postavljeno pitanje stoga je odgovoriti da je u predmetima za naknadu troškova liječenja i naknade plaće za vrijeme bolovanja, a koje HZZO pokreće kao sljednik HZZOZZR protiv osiguravajućeg društva temeljem police osiguranja od automobilske odgovornosti i koji su plaćeni nakon 1. siječnja 2011., odlučna činjenica kada je sklopljena polica osiguranja od automobilske odgovornosti i da je istu činjenicu dužan dokazati tužitelj, dok je činjenicu da je po predmetnoj polici plaćen propisani postotak od naplaćene funkcionalne premije od obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti dužan dokazati tuženik.
13. Ovo stoga jer je odredbom čl. 219. st. 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika, a odredba čl. 220. st. 1. ZPP određuje da dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Iz navedenog proizlazi da činjenice na kojima se određeno pravo zasniva treba dokazati ona stranka koja se na to pravo poziva, a one činjenice koje isključuju nastanak tog prava ili to pravo ukidaju ili ograničavaju treba dokazati ona stranka koja to pravo osporava.
14. Imajući na umu sve navedeno, odgovarajući na naznačena pravna pitanja tuženika, valja istaknuti da u konkretnom slučaju zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu utvrđene odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva (dan kada je sklopljena polica osiguranja) a time i primjena relevantnog materijalnog prava na tako utvrđeno činjenično stanje.
15. Kako stoga nema uvjeta za preinaku nižestupanjskih presuda, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ovog rješenja.
16. Odluka iz toč. II. izreke ovog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.
Zagreb, 19. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Branko Medančić
Broj zapisa: eb313-b149a
Kontrolni broj: 0c1a0-a8900-621aa
Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:
CN=BRANKO MEDANČIĆ, L=ZAGREB, O=VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR
Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:
https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/
unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.
Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.
Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.
