REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1039/2022-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Jadranka Juga, predsjednika vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja J. T. iz Z., OIB ... , drugotužene M. T. iz Z., OIB ... i trećetužene K. T. iz Z., OIB ... , svi zastupani po punomoćnicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu K.&P. d.o.o. u Z., protiv tuženika A. C. I. C., za djelatnost m. d.d., OIB ... , zastupan po punomoćniku, odvjetniku D. L., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji svih tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž 103/2021-21, od 20. rujna 2021., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1106/2019-248 od 26. studenog 2020., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.,

r i j e š i o  j e:

I. Prihvaća se revizija i ukida se presuda Županijskog suda u Šibeniku, poslovni broj Gž 103/2021-21, od 20. rujna 2021. i presuda Općinskog suda u Šibeniku, poslovni broj P-1106/2019-248 od 26. studenog 2020. i predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 4.011,758,10 kn sa zateznim kamatama od 11. travnja 1985., obvezani su tužitelji platiti tuženiku 456.778,13 kn na ime parničnog troška sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska u glavnom dijelu tužbenog zahtjeva, a tuženiku je dosuđen i daljnji parnični trošak u iznosu 1.250,00 kuna sa zateznim kamatama te su odbijeni zahtjevi stranaka za naknadu troška sastava žalbe i tužitelja za odgovora na žalbu.

3. Povodom prijedloga svih tužitelja za dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, ovaj je sud, rješenjem poslovnog broja Revd-1765/2022-2 od 26. travnja 2022., dopustio podnošenje revizije protiv te presude, zbog slijedećeg pitanja:

„Da li je sud ovlašten i dužan samostalno razmotriti osnovanost tužbenog zahtjeva putem instituta stjecanja bez osnove i naknade štete, ako je tužitelj tijekom postupka sudu pružio dokaze na okolnosti jednog i drugog pravnog instituta?“.

4. Slijedom toga rješenja, svi su tužitelji protiv navedene drugostupanjske presude podnijeli reviziju zbog navedenog dopuštenog pravnog pitanja, pozivom na odredbu čl. 382. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19

– dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovome predmetu temeljem čl. 107. st. 1. i 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' br. 80/2022). Predložili su ovom sudu preinačiti nižestupanjske odluke, a, podredno, ukinuti ih i predmet vratiti na ponovno suđenje. Zatražili su trošak revizije.

5. U odgovoru na reviziju tuženik se usprotivio navodima revizije i predložio je odbiti, kao neosnovanu. Zatražio je i trošak toga podneska.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev za isplatu gore navedenog iznosa, a sve slijedom toga da je tuženik, kako tužitelji navode, protupravno i bez osnove zauzeo i koristi tužiteljevu nekretninu te su činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova:

- da je prednik tužiteljā (pok. B. T.) bio predmnijevani vlasnik ranijeg realnog dijela čestice 2596. k.o. Sali, iz koje je formirana nova čestica 2596/2 k.o. S., na kojoj je prednik tužiteljā tijekom ovoga postupka ishodio u zemljišnim knjigama upis svoga prava vlasništva;

- da je ta novoformirana parcela kratko vrijeme bila upisana kao pomorsko dobro, ali je po žalbi protiv odluke donesene u tom smislu ponovno upisana kao vlasništvo (prednika) tužitelja;

- da predmetna parcela nije bila predmetom dodjele javnog pomorskog dobra radi izgradnje nautičkog centra 1983. godine pa u povodu te nekretnine nije bilo niti proveden postupak eksproprijacije;

- da je tuženik mimo naprijed opisane dodjele, mimo akta o dodjeli na korištenje, zaposjeo tužiteljevu parcelu i započeo s radovima u smislu privođenja namjeni nautičkog centra-marine;

- da su rješenjem Povjerenstva za granice Ministarstva pomorstva, prometa i infrastrukture od 30. prosinca 2014. utvrđene granica pomorskog dobra i da sporna nekretnina sukladno tome rješenju ulazi u obuhvat granice pomorskog dobra;

- da je utvrđena granica lučkog područja luke posebne namjene i to Odlukom o koncesiji na pomorskom dobru iz 1999. godine, a unutar obuhvata koje se nalazi i predmetna nekretnina;

- da je najkasnije izgradnjom predmetne luke posebne namjene, „sredinom 80-ih godina prošlog stoljeća“, nastupio učinak funkcionalne veze predmetne nekretnine sa morem i time su po zakonu stečene pretpostavke da ta nekretnina postane pomorsko dobro;

- da je tuženik od 1999. godine ovlaštenik koncesije na pomorskom dobru, koje obuhvaća i predmetnu nekretninu.

8. Prvostupanjski je sud prvenstveno sagledavao predmetnu pravnu problematiku kroz prizmu instituta stjecanja bez osnove pa je, utvrđujući da među strankama nije došlo prijelaza nikakve imovine, odnosno prava vlasništva između stranka (jer su tužitelji i dalje vlasnici predmetne nekretnine) ocijenio tužbeni zahtjev neosnovnim, jer da, dakle, nisu nastupile okolnosti u smislu čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005; dalje: ZOO).

8.1. Nadalje, taj sud ističe da tužitelji nisu isticali da bi predmet tužbenog zahtjeva bila korist koju bi tuženik ostvario uporabom tužiteljeve stvari u smislu čl. 219. ZOO- a, da u tom smislu niti ne ističu relevantne tvrdnje koje bi se ticale razdoblja rečene upotrebe i visine koristi, odnosno utvrđivanja relevantnih činjenica za odlučivanje u smislu takovih zakonskih odredbi.

8.2. Taj je sud otklonio mogućnost primjene odredbi o naknadi štete, jer da tužitelji nisu dokazali da bi bile ostvarene zakonske pretpostavke odgovornosti za štetu, a u pogledu čega tužitelji nisu isticali relevantne tvrdnje, a da su čak u dvama podnescima izrijekom naveli da tužbeni zahtjev ne temelje na odštetnoj odgovornosti, nego ga kvalificiraju kao kondikcijski.

9. Drugostupanjski je sud prihvatio ovakav pravni pristup i rezimirao da je iz činjeničnog supstrata tužbe i tužiteljevih navoda jasno da oni potražuju naknadu u visini tržišne vrijednosti pa da takav zahtjev upućuje na pravila o stjecanju bez osnove, da predmetna nekretnina nije prešla u vlasništvo tuženika, a da tužitelji nisu dokazali korist koju bi tuženik eventualno stekao uporabom predmetne nekretnine.

10. Odlučujući u ovoj pravnoj stvari, a nastavno na sadržaj postavljenog revizijskog pitanja, revizijski sud u ovom, konkretnom slučaju, uviđa da su tužitelji tijekom postupka, iako često ne izričito koristeći adekvatnu pravnu terminologiju kvalifikacije pravnog osnova potraživanja, mijenjali pravni osnov tužbenog zahtjeva.

10.1. U tom smislu se samo usputno uviđa da su u samom početku postupka tužbeni zahtjev predstavljali čak isključivo kao potraživanje naknade štete zbog nemogućnosti uzgoja stoke, da bi kasnije potraživali vrijednost tržišne cijene nekretnine.

10.2. Također, iako možda ne izričito, tužitelji su ukazivali na protupravnost u vidu neovlaštenog širenja posjeda na nekretninu koja je u nespornom vlasništvu tužiteljā, čak i prije nego se ijedno javnopravno tijelo očitovalo u pogledu granica luke ili pomorskog dobra (pritom, ovaj sud u ovoj odluci ne ulazi u ocjenu takovog očitovanja na stvarnopravni status nekretnine u konkretnom slučaju). Već time se ne može prihvatiti shvaćanje nižestupanjskih sudova da nije ukazivano na (bar jedan) od pretpostavki za odgovornost za naknadu štete, koju ocjenu nižestupanjski sudovi daju krajnje koncizno i nedostatno obrazloženo.

10.3. Kod činjenice da su tužitelji ipak ukazivali na izgrađenost zemljišta i obavljanje brojnih gospodarskih djelatnosti na njihovoj nekretnini, ne može se prihvatiti ni ocjena nižestupanjskog suda da tužitelji nisu isticali relevantne tvrdnje u pravcu korištenja nekretnine u smislu čl. 219. ZOO-a.

10.4. Ovaj sud ne ulazi, pri tom, u ocjenu dokazanosti tih tvrdnji, ali primjećuje da obrazloženje prvostupanjskog suda (a što prihvaća drugostupanjski sud i koncizno navodi da nije dokazana korist koju bi tuženik stekao uporabom nekretnine) u dijelu u kojem se samo navodi o izostanku isticanja relevantnih tvrdnji u pogledu odštetne odgovornosti, ne proizlazi iz stanja spisa. Stranka je u tom smislu podastrla dokaze (u ocjenu kojih revizijski sud ne ulazi), koji su nepotpuno cijenjeni od strane nižestupanjskih sudova.

10.5. Dakle, proizlazi iz svega da tužitelji jesu, iako ne u potpunosti jasno artikulirano (ali ipak dovoljno da nižestupanjski sudovi sveobuhvatnije pristupe i takvoj ocjeni tužbenog zahtjeva), ukazivali i na određene elemente protupravnosti i koristi tuženika u konkretnoj spornoj situaciji.

10.6. Nadalje, a pogledu dokazanosti štete, nižestupanjski su se sudovi ograničili na utvrđenje da ona nije dokazana, ali se nisu jasno odredili (a sve nastavno na potrebu sveobuhvatnije pravne kvalifikacije tužbenog) zašto dokazi koji su predloženi na određenu okolnost nisu podobni za dokazivanje visine štete (eventualno postojeće) po ostalim pravnim osnovama, nego samo navode da tim dokazima ta okolnost nije dokazana.

11. Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, a u okolnostima ovoga, konkretnog slučaja te u smislu davanja odgovora na postavljeno pravno pitanje, za zaključiti je da se razmatranje ovoga pravnog odnosa ne može ograničiti (samo) na ocjenu odgovornosti u svjetlu instituta stjecanja bez osnove, nego se pravni odnos mora sagledavati i u relacijama eventualne odgovornosti za naknadu štete i odgovornosti u smislu čl. 219. ZOO-a. O svemu tome, kako u pogledu (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva, tako i u pogledu (ne)dokazanosti visine imaju se dati jasni, potpuni, dostatni razlozi.

12. Na sve te vrste pravnog instituta su u podnescima (kao što je rečeno, nekad ne najeklatantnije) upućivali tužitelji, pa se čak i svojedobno (samo)ograničenje tužitelja u pravnoj kvalifikaciji tužbenog zahtjeva kao kondikcijskog ukazuje neutjecajnim na zaključak iz prethodnog odlomka, a sve u smislu nevezanosti suda pravnom osnovom tužbenog zahtjeva.

13. Slijedom svega navedenog, ovaj sud ocjenjuje da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su cjelokupni odnos među strankama sagledavali samo kroz prizmu instituta stjecanja bez osnove, čime je, temeljem čl. 395.a ZPP-a valjalo odlučiti kao u izreci ove odluke.

14. U ponovljenom će postupku nižestupanjski sudovi pravni odnos među strankama sagledavati sveobuhvatno, u svjetlu svih spomenutih pravnih instituta te o ocjeni (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva (u odnosu na svaki od njih – a u koju konačnu ocjenu osnovanosti ovaj sud, ovom odlukom ničim ne ulazi) dati jasne, dostatno analitičke, uvjerljive razloge i donijeti novu, zakonitu odluku.

15. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije (toč. II. izreke) utemeljena je na čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 19. listopada 2022.

Predsjednik vijeća:

dr.  sc.  Jadranko  Jug, v.r.