REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj: 1 Us I-1250/2021-25

UPRAVNI SUD U RIJECI

Rijeka, Erazma Barčića 5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja J. V. iz S., ..., kojega zastupa opunomoćenik D. B., odvjetnik u Z., ..., protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, kojeg zastupa opunomoćenica I. M. K., radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova posljedice priznate ozljede na radu, 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/21-01/503, URBROJ: 338-01-06-05-21- 13 od 17. rujna 2021. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Područne službe Karlovac, KLASA: UP/I- 502-03/21-04/5, URBROJ: 338-04-03-21-03 od 24. lipnja 2021.

II. Osiguraniku J. V., OIB: ..., dijagnoza bolesti izražena šifrom prema MKB-10 klasifikaciji: M75.4 (sindrom subakromijalnog sraza) priznaje se kao posljedica priznate ozljede na radu pod dijagnozom S42.2 (prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti - humerusa) pretrpljene dana 28. kolovoza 2019., te mu se u vezi te dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju troškove ovog upravnog spora u iznosu od 11.060,00 kn (slovima: jedanaest tisuća i šezdeset kuna) / 1.467,91 eura (slovima: tisuću četiristo šezdeset i sedam eura i devedeset i jedan centi)[1] u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora, dok se u ostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Zagreb, Područne službe Karlovac, KLASA: UP/I-502-03/21-04/5, URBROJ: 338-04-03-21-03 od 24. lipnja 2021., odlučeno je da se tužitelju dijagnoza šifre prema MKB: M75.4 (sindrom subakromijalnog sraza (impingement syndrome)) ne priznaje kao posljedica priznate ozljede na radu pretrpljene dana 28. kolovoza 2019. koja je rezultirala dijagnozom šifre S42.2 (prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti (humerusa)), a koju je tužitelj zadobio kod poslodavca Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave Karlovačke, prilikom pada na skliskom stubištu, te mu u svezi navedene dijagnoze nisu priznata niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

2. Protiv navedenog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/21-01/503, URBROJ: 338-01-06-05-21-13 od 17. rujna 2021. odbijena kao neosnovana.

3. Prvostupanjsko tijelo i tuženik su odbili navedeni zahtjev tužitelja s obrazloženjem, u bitnome, da iz nalaza, mišljenja i ocjene liječničkih povjerenstava oba stupnja slijedi da se predmeta dijagnoza M74.4 (sindrom subakromijalnog sraza) ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu s nastalom ozljedom na radu i priznati kao posljedica priznate ozljede na radu od 28. kolovoza 2019. iz razloga što predmetna dijagnoza postoji kod osiguranika iz razdoblja prije predmetnog ozljeđivanja, a pogoršanje kliničke slike uzrokovano predmetnim ozljeđivanjem u naravi nastaje uz predispoziciju zdravstvenoga stanja od ranije. Stoga su upravna tijela na temelju odredbe čl. 56. st. 1. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 132/17, 119/18, 41/19, 22/20 i 39/20) odbila tužitelju priznati prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova posljedice priznate ozljede na radu.

4. Tužitelj je pravodobno podnio tužbu ovom Sudu u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika, a u tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, da su nalazi, mišljenja i ocjena prvostupanjskog i drugostupanjskog liječničkog povjerenstva prema kojima ne postoji uzročno-posljedična veza između dijagnoze M75.4 (sindrom subakromijalnog sraza) i priznate ozljede na radu paušalni te da su u bitnome sačinjeni protivno pravilima struke iz razloga što je nesporna činjenica da kod njega predmetna dijagnoza nije postojala prije nastale ozljede na radu 28. kolovoza 2019. te da je upravo zbog te ozljede kod njega došlo do pogoršanja zdravstvenoga stanja i pojave subakromijalnoga sraza. Ukazuje također da nigdje iz predmetnih nalaza, mišljenja i ocjene liječničkih povjerenstava nije moguće utvrditi da je sindrom subakromijalnog sraza postojao kod njega od prije, niti su to liječnička povjerenstva utvrdila, već da se samo paušalno pozivaju na postojanje te dijagnoze prije događanja od 28. kolovoza 2019. Ukazuje da je nesporna činjenica da je kod njega kao posljedica ozljede na radu od 28. kolovoza 2019. došlo do pogoršanja zdravstvenoga stanja koje je imalo za posljedicu pojavu i nastanak subakromijalnog sraza. Smatra da se uzročno-posljedična veza između njegove trenutne dijagnoze i pretrpljene ozljede na radu od 28. kolovoza 2019. može utvrditi samo odgovarajućim vještačenjem u ovom sporu sa zadatkom vještaku da utvrdi da li je predmetna ozljeda u uzročno-posljedičnoj vezi s ozljedom na radu pretrpljenom 28. kolovoza 2019. i da li je pogoršanje u svezi s nekim događajem od ranije. Slijedom navedenog, tužitelj u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troškova ovoga spora.

5. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanog rješenja te je u bitnome naveo, suprotno navodima iz tužbe, da je tuženik pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, odnosno da je donio osporavano rješenje uvažavajući sve dokaze u pravilno provedenom upravnom postupku te da je na pravilno utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo. Navodi da se predmetna dijagnoza ne može dovesti u uzročno-posljedičnu vezu i priznati kao posljedica priznate ozljede na radu od 28. kolovoza 2019. iz razloga što predmetna dijagnoza postoji kod tužitelja iz razdoblja prije predmetnog ozljeđivanja. Stoga predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Sud je u tijeku spora pribavio zdravstveni karton tužitelja od izabrane obiteljske liječnice dr. med. M. K., specijalistice obiteljske medicine, te je potom u sporu proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. V., dr. med. iz Z., spec. med. rada. koji je dostavio u spis svoj pisani nalaz i mišljenje od 1. lipnja 2021.

7. U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 20. rujna 2022. i 11. listopada 2022. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu i da se usmeno sasluša navedeni vještak. Na navedenu raspravu pristupio je zamjenik opunomoćenika tužitelja i opunomoćenica tuženika.

8. Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je proveo dokaz usmenim saslušanjem vještaka.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

10. Čl. 53. st. 1. spomenutog Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti propisano je da je posljedica priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti oštećenje zdravlja izraženo određenom dijagnozom po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB) nastalo kao direktna posljedica već priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti za koju postoji medicinska dokumentacija temeljem koje je vidljiva dinamika bolesti za koju je poznato da je takvo oštećenje moguće ili je ono očekivano i kod pravilno provedenog liječenja i medicinske rehabilitacije. St. 2. istog članka propisano je da se posljedicom priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti ne smatra oštećenje zdravlja koje je nastalo zbog toga što se osigurana osoba nije pridržavala uputa nadležnog doktora vezanih uz liječenje. St. 3. istog članka propisano je da se pod posljedicom priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti ne podrazumijeva dopunska dijagnoza/dijagnoze priznate ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti, koja dijagnoza/dijagnoze je nastala istom ozljedom na radu odnosno profesionalnom bolešću, ali nije istovremeno i verificirana prilikom priznavanja ozljede na radu odnosno profesionalne bolesti. Postupak priznavanja dopunske dijagnoze/dijagnoza provodi se na način propisan čl. 34. tog Pravilnika temeljem zahtjeva osigurane osobe ili njenog izabranog doktora opće/obiteljske medicine.

11. Čl. 55. st. 1. navedenog Pravilnika propisano je da se u postupku iz čl. 54. tog Pravilnika obvezno pribavlja nalaz, mišljenje i ocjena Liječničkog povjerenstva Zavoda, sukladno čl. 127. st. 2. Zakona, da li se radi o oštećenju zdravlja označenom određenom dijagnozom/dijagnozama po Međunarodnoj klasifikaciji bolesti kao posljedici koja je s medicinskog stajališta uzročno-posljedično povezano s priznatom ozljedom na radu odnosno profesionalnom bolešću. St. 2. istog članka propisano je da se radi utvrđivanja činjenica u postupku iz čl. 54. tog Pravilnika može tražiti i mišljenje nadležnog doktora specijaliste medicine rada kao i Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.

12. Čl. 56. st. 1. navedenog Pravilnika propisano je da se na osnovi provedenog postupka iz čl. 54. tog Pravilnika osiguranoj osobi izdaje rješenje u upravnom postupku kojim se odlučuje o priznavanju, djelomičnom priznavanju ili nepriznavanju oštećenja zdravlja kao posljedici koja je s medicinskog stajališta uzročno-posljedično povezana s već priznatom ozljedom na radu odnosno profesionalnom bolesti, a osnovom kojeg joj pripadaju ili ne pripadaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u skladu s čl. 6. st. 1. t. 2. te st. 2. i 3. tog Pravilnika.

13. Uvidom u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka D. V., dr. med. iz Z., spec. med. rada., od 1. lipnja 2021. utvrđeno je da je vještak naveo da kod tužitelja postoje promjene u njegovom zdravstvenom stanju i to u vidu terminalno bolnih pokretna u desnom ramenu, odnosno nastanak sindroma subakromijanog sraza, a koje su posljedice priznate ozljede na radu od 28. kolovoza 2019., a vještak je svoj zaključak i mišljenje obrazložio time da je tužitelj prilikom pada 28. kolovoza 2019. zadobio infrakciju (napuknuće) u području velike kvrge desne nadlaktične kosti, bez pomaka ulomaka, odnosno dijagnozu prema MKB šifriranu S42.2 (prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti (humerusa)) koja mu je priznata ozljedom na radu te da je tužitelj tijekom liječenja od 18. listopada 2019. do kraja 2020. proveo oko 110 postupaka fizikalne terapije koje su uključivale MG vježbe gibljivosti desnog ramena u rasterećenju, aktivno i potpomognuto od fizioterapeuta, mobilizaciju lopatice, istezanje i jačanje paracervikalne i paraskapularne muskulature, tijekom kojih vježbi je došlo do ozljede navedene tetive ramena te je vještak pojasnio da je rameni zglob najkompleksniji i najpokretljiviji zglob tijela čiju stabilizaciju čine mišići koji polaze od lopatice i hvataju se za gornji dio nadlakatne kosti te čine rotatornu manšetu kojoj je uloga dinamička stabilizacija ramenog zgloba te da je tijekom tih intenzivnih vježbi došlo do oštećenja navedene tetive, a što je vidljivo iz nalaza UZV ramena od 9. listopada 2019. te nalaza od MR ramena od 21. siječnja 2021.

14. Tuženik je dostavio svoje pisano očitovanje na navedeni nalaz i mišljenje uz koje je priložio očitovanje Liječničke komisije Direkcije od 30. lipnja 2022. te je naveo kako smatra sukladno navedenom očitovanju Liječničke komisije Direkcije da se i dalje radi o predispoziciji zdravstvenog stanja tužitelja tj. o kliničkoj ekspresiji predmetnog sindroma koji postoji od ranije, a pogoršan je predmetnim ozljeđivanjem, a to stoga što iz liječničke dokumentacije slijedi da se ruptura rotatorne manžete vidi još u nalazu ortopeda iz srpnja 2020. Ukazuje kako tvrdnja vještaka da je ruptura nastala zbog loše odrađene fizikalne terapije mora imati podlogu, znači treba odgovoriti kakvu je fizikalnu terapiju osiguranik provodio i koje su to procedure uzrokovale parcijalnu rupturu tetitve, a što se ne vidi iz predmetne dokumentacije, te pojašnjava kako je oštećenje tetitva ramena vrlo česta pojava koja može biti uzrokovana razvojem degenerativnih promjena ili naglim pokretom ruke u svakodnevnim aktivnostima, a tužitelj da je imao tegoba s desnim ramenom još od 2014. jer je to razvidno iz njegovog zdravstvenog kartona.

15. Vještak se je na navedenu primjedbu tuženika dodatno očitovao u dopuni svog nalaza i mišljenja od 28. srpnja 2022. tako što je pojasnio kako iz pisane literature slijedi da preporučena imobilizacija po prijelomu ramena ne smije biti duža od jednog, maksimalno dva tjedna, a u konkretnom slučaju je imobilizacija trajala predugo 3-4 tjedna i razvila se kontraktura ramena, a potom i impigment sindrom tijekom dugotrajne fizikalne terapije, a što je dokazano radom američkog autora na kojeg se poziva i potvrđeno u konkretnom slučaju radiološkim i ultrazvučnim metodama.

16. Tuženik je ponovo dostavio svoje pisano očitovanje na navedeni nalaz i mišljenje uz koje je priložio očitovanje Liječničke komisije Direkcije od 14. rujna 2022., a iz istoga slijedi kako su radiološkom obradom kod tužitelja utvrđene degenerativne promjene desnog ramenog zgloba, što je predispozicija zdravstvenog stanja za predmetnu dijagnozu M75.4, tj. predmetna dijagnoza se razvija u sklopu istih, može biti pogoršana predugom imobilizacijom i provocirana fizikalnom terapijom u nastavku, ali opet na bazi predispozicije zdravstvenog stanja. Slijedi da M75.4 postoji kod tužitelja od ranije, najmanje 5 godina prije predmetnog ozljeđivanja (od 2014.) i moglo se raditi samo o pogoršanju ranijeg stanja koje je pogoršano predmetnim ozljeđivanjem i daljnjim terapijskim postupcima.

17. Vještak je na raspravi održanoj u ovom sporu usmeno pojasnio svoj nalaz i mišljenje te je otklonio sve prigovore koje je tuženik iznio na njegov nalaz i mišljenje te je pojasnio kako je predmetna dijagnoza posljedica preduge imobilizacije ruke. Vještak je pojasnio kako iz preslike zdravstvenoga kartona nigdje nije vidljivo da se je tužitelj 2014. žalio na bolove desnog ramena te je pojasnio kako je tužitelj 2014. bio upućen zbog hemiplegije, odnosno oduzetosti ruke, međutim anamnestički tj. u razgovoru s tužiteljem je doznao da tužitelj nikada nije imao problema s rukom, a niti je preporučenu pretragu učinio. Vještak je pojasnio kako je hemiplegija bila radna dijagnoza koja nije potvrđena dijagnostičkim pretragama, a ista ne može biti vezana za nastanak djelomičnog puknuća mišića ramena, odnosno za nastanak sindroma subakromijalnog sraza, jer je hemiplegija posljedica oštećenja živaca, a subakromijalni sraz je dio sustava za kretanje, odnosno lokomotornog sustava. Vještak je nadalje obrazložio kako je dijagnoza S42.2 uzrokovala bolest M 75.4 (sindrom subakromijalnog sraza), a to iz razloga što je ugovorni partner tuženika držao imobilizaciju tužitelju četiri tjedna što nije bilo potrebno jer se je nakon prvog rendgenskog snimka po štetnom događaju postavila sumnja na otkrhnuće nadlaktične kosti (što je puno lakši oblik od puknuća), a što je vidljivo na drugoj RTG snimci gdje je radiolog naveo da je prijelom ulomaka bez pomaka. Pojasnio je kako se navodi u svjetskoj literaturi, pa tako i u našoj, da imobilizacija ramenog zgloba ne smije biti duža od jednog tjedna. U odnosu na primjedbe tuženika vještak je naveo kako se ne radi o predispoziciji, jer predispozicije nema kod traume, a osim toga da degenerativne promjene nigdje nisu bile utvrđene kod tužitelja na desnom ramenu, jer pretraga RTG ramena prije štetnog događaja nije niti učinjena, već je 2017. bio učinjen RTG vratne kralježnice te su bile vidljive degenerativne promjene na vratnoj kralježnici između šestog i sedmog vratnog kralješka. Na upit Suda je li predmetna dijagnoza direktna posljedica ozljede od 28. kolovoza 2019. ili nepravilnog liječenja, vještak je usmeno odgovorio da je predmetna dijagnoza posljedica navedene ozljede, jer je dugotrajna imobilizacija proizvela ograničeno kretanje ruke, odnosno kontrakturu, radi čega je fizijatar trebao tu ruku razgibati, a intenzivna fizikalna terapija je mogla uzrokovati djelomično puknuće tetive. Pojasnio je kako je točno što navodi tuženik da se fizikalna terapija provodi radi poboljšanja, ali u konkretnom slučaju je zbog preduge imobilizacije mogla uzrokovati oštećenje tetive. Na upit opunomoćenice tuženika vještak je usmeno pojasnio da je 2014. ordinarij tužitelja postavio dijagnozu hemiplegija (slabost ruke) koja se prema MKB šifarniku označava kao G 81.9., da je tužitelju potom izdana uputnica 10. listopada 2014. za rendgen desnog ramena, a 27. listopada 2014. za ultrazvuk desnog ramena, međutim iz zdravstvenog kartona nije vidljivo je li tužitelj to učinio, a i na njegov upit tužitelj je odgovorio da to nije učinio. Međutim vještak je ponovo pojasnio da hemiplegija nije povezana s bilo kakvim promjenama na kostima, tetivama ili mišićima ramena, a osim toga to je bila radna dijagnoza koja nije bila ničim potvrđena.

18. Dakle, iz navedenog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka slijedi da je dijagnoza koja je nastala uslijed ozljede na radu S42.2 (prijelom gornjeg kraja nadlaktične kosti (humerusa) uzrokovala bolest M 75.4 (sindrom subakromijalnog sraza) te da bolest M 75.4 (sindrom subakromijalnog sraza) nije posljedica predispozicije zdravstvenog stanja tužitelja. Vještak je taj svoj zaključak pismeno i usmeno detaljno, logično i dosljedno argumentirao te ga je potkrijepio stručnom literaturom i podacima iz zdravstvenog kartona tužitelja. Vještak je svojim dodatnim pismenim i usmenim očitovanjem otklonio primjedbe tužitelja da je iz zdravstvenog kartona tužitelja vidljivo da je tužitelj ranije imao tegoba s desnim ramenom, tako što je vještak naveo da se je tužitelj 2014. godine javio liječnici obiteljske medicine zbog sasvim druge dijagnoze, a koja na kraju niti nije potvrđena jer tužitelj nije obavio pretrage na koje je upućen, dok su 2017. utvrđene degenerativne promjene na vratnoj kralježnici. Dakle, ne radi se o bilo kakvim dokazanim promjenama na desnom ramenu, a osim toga vještak je pojasnio kako se ovdje radi o traumi i da kod trauma nema predispozicije.

18. Sukladno svemu prethodno navedenome, Sud utvrđuje da u ovom slučaju postoji osnova za priznavanje navedene dijagnoze pod šifrom M75.4 (sindrom subakromijalnog sraza) kao posljedice priznate ozljede na radu u smislu citirane odredbe čl. 53. st. 1. spomenutog Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti.

19. Stoga su se u konkretnom slučaju ispunili uvjeti da Sud sam riješi ovu upravnu stvar (dakle meritorno), jer su sve odlučne činjenice u sporu nedvojbeno razjašnjene. Stoga je Sud na temelju čl. 58. st. 1. ZUS odlučio kao u točkama I. i II. izreke ove presude. Nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati meritum stvari, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZUS, polazeći od sudske odluke o utvrđenju iz točke II. izreke ove presude dužno, ukoliko to nađe potrebnim, donijeti odgovarajuće rješenje i to u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

20. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužitelju. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja tužitelja u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS u svezi s Tbr. 23. i Tbr. 32. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe, za sastav podneska od 29. lipnja 2022. i za pristup na ročište za raspravu dana 20. rujna 2022., sve u pojedinačnom iznosu od 2.500,00 kn po radnji (bez PDV-a) te za trošak medicinskog vještačenja u iznosu od 3.560,00 kn, što sveukupno iznosi 11.060,00 kn. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužitelju.

21. Tužitelj je također zatražio i naknadu troška za sastav podneska od 22. rujna 2022. i za pristup na ročište za raspravu održano 11. listopada 2022., međutim taj trošak mu nije priznat i dosuđen iz razloga što se ne radi o opravdanom trošku. Naime, Sud cijeni da se je opunomoćenik tužitelja o svim odlučnim činjenicama mogao očitovati na ročištu za raspravu od 20. rujna 2022. na kojem je izveden dokaz saslušanjem sudskog vještaka. Međutim, kako je na to ročište pristupio zamjenik opunomoćenika tužitelja, a ne opunomoćenik tužitelja, to je Sud udovoljio zahtjevu zamjenika opunomoćenika tužitelja te je omogućio tužitelju dodatni rok da se očituje u sporu radi čega je nastao trošak tih dviju radnji. Stoga se trošak tih radnji ne može smatrati opravdanim troškom koji se može prevaliti na teret druge strane. Stoga je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

22. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18, dalje: ZSP), a pored toga tužitelj je u ovoj vrsti spora oslobođen plaćanja pristojbi sukladno čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP.

U Rijeci 19. listopada 2022.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (tri primjerka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).