REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 303/2022-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB: ..., koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv prvotuženice D. J. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica G. K., odvjetnica u Z., drugotuženika V.-K. d.o.o. Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i partneri u Z. te trećetuženice J. B. iz Z., OIB: ..., četvrtotuženika J. B. iz Z., OIB: ..., petotuženika P. B. iz Z., OIB: ..., te šestotuženika D. B. iz Z., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u Z., radi utvrđenja, odlučujući o revizijama tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-823/13-2 od 4. listopada 2016., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-756/11-59 od 20. srpnja 2012., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.,
r i j e š i o j e :
I/ Ukida se presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-823/13-2 od 4. listopada 2016. u dijelu koji se odnosi na tuženike D. J., V.-K. d.o.o. i L. B. (prednika trećetuženice, četvrtotuženika, petotuženika i šestotuženika) te se predmet u tom dijelu vraća tom sudu na ponovno suđenje.
II/ Odlučivanje o troškovima revizije ostavlja se za konačnu odluku.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica vlasnica nekretnina upisanih u zk.ul.br. 4159 k.o. T., k.č.br. 1762, u naravi 3 zgrade i livada u Z., ukupne površine 4662 čm te zk.ul.br. 4252 k.o. T., k.č.br. 1763, u naravi zgrada br. 48 i dvorište u Z., ukupne površine 3761 čm, kao i tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništav ugovor o kupoprodaji sklopljen 22. svibnja 1998. između A. i drugotuženika V.-K. d.o.o. Z., o prodaji nekretnina upisanih u zk.ul.br. 4252, k.č.br. 1763 k.o. T. (stavak I. izreke). Istom presudom naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku A. parnične troškove u iznosu od 18.750,00 kn, tuženici D. J. u iznosu od 15.625,00 kn te tuženiku V.-K. d.o.o. u iznosu od 21.718,75 kn (stavak II. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom, koja je donesena prema odredbi članka 373.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), preinačena je prvostupanjska presuda na način da je tužiteljica utvrđena vlasnicom nekretnina upisanih u zk.ul.br. 4159 i 4252 k.o. T. te je utvrđen ništavim ugovor o kupoprodaji koji je tuženik V.-K. d.o.o. 22. svibnja 1998. sklopio s A.; odbijen je zahtjev tuženika A., D. J. i V.-K. d.o.o. za naknadu parničnih troškova, a tuženicima A., D. J., V.-K. d.o.o. i L. B. je naloženo naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 16.875,00 kn. (stavak I. izreke). Tuženicima A., D. J., V.-K. d.o.o. i L. B. je naloženo naknaditi tužiteljici troškove žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kn (stavak II. izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika V.-K. d.o.o. za naknadom troškova žalbenog postupka (stavak III. izreke).
3. Protiv drugostupanjske presude svi su tuženici, uključujući i tadašnjeg tuženika A., podnijeli reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 3. ZPP zbog bitne povrede odredba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložili su revizijskom sudu pobijanu presudu preinačiti, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuju i troškove revizijskog postupka.
4. Na revizije tuženika nije odgovoreno.
5. Revizije su osnovane.
6. Prije svega valja reći da je pobijana presuda donesena i u odnosu na tuženika A., Z., OIB: ..., no kako je taj tuženik, kao politička stranka, brisan iz Registra političkih stranaka Republike Hrvatske, a brisani su i svi njezini ustrojstveni oblici, rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-756/2011-77 od 24. studenog 2021., utvrđen je u odnosu na ovog tuženika prekid postupka.
6.1. S obzirom na to da je taj tuženik prestao djelovati i da je isti brisan iz registra, a da nema pravnog slijednika, rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-756/2011-85 od 30. prosinca 2021., na temelju odredbe članka 215.b.stavak 2. ZPP, nastavljen je i obustavljen postupak u odnosu na A.
6.2. Imajući na umu i to da je tijekom revizijskog stupnja postupka preminuo tuženik L. B., to je i u odnosu na tog tuženika utvrđen prekid postupka (rješenje prvostupanjskog suda broj P-756/2011-77 od 24. studenog 2021.), nakon čega je postupak dalje nastavljen s njegovim nasljednicima – J., J., P. i D. B. (rješenje prvostupanjskog suda broj P-756/2011-85 od 30. prosinca 2021.).
7. U postupku koji je prethodio reviziji počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda zbog izostanka razloga o odlučnim činjenicama ima nedostataka zbog kojih je nije moguće ispitati.
7.1. Imajući na umu da se pred istim sudom vodila parnica povodom brisovne tužbe tužiteljice Republike Hrvatske, protiv tuženika A., prvotuženice D. J. i drugotuženika V.-K. d.o.o., radi brisanja nevaljane odnosno neistinite uknjižbe prava vlasništva nekretnina koje su predmet ove parnice u korist tuženika, a koju je tužiteljica pravomoćno izgubila, tuženici su u ovom postupku, pozivajući se na pravomoćnu presudu Općinskog suda u Zagrebu broj P-5134/99 od 20. lipnja 2003., isticali prigovor pravomoćno presuđene stvari. Taj su prigovor obrazlagali tvrdnjama da je i brisovna tužba Republike Hrvatske bila utemeljena na bitno istoj činjeničnoj osnovi – da je ona vlasništvo prijepornih nekretnina stekla po Zakonu o pretvorbi prava na društvenim sredstvima bivših društveno – političkih organizacija („Narodne novine“ broj 70/97 – dalje: Zakon o pretvorbi), odnosno da je postojala zabrana raspolaganja tim nekretninama, slijedom čega je uknjižba izvršena u korist tuženika na temelju ništavog pravnog posla nevaljana
8. Iako je drugostupanjski sud, uvaživši kao osnovanu žalbu tužiteljice protiv prvostupanjske presude kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, pobijanom presudom utvrdio ništavim kupoprodajni ugovor sklopljen 22. svibnja 1998. između drugotuženika i A., ali i zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica vlasnica spornih nekretnina, o prigovoru pravomoćno presuđene stvari koji su prvotuženica i drugotuženik tijekom postupka u odnosu na potonji zahtjev isticali, drugostupanjski sud nije dao nikakve razloge.
9. Zbog navedenog propusta drugostupanjskog suda, pobijanu presudu u odnosu na prvotuženicu i drugotuženika nije moguće ispitati, čime je ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP.
10. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje da je tužiteljica, stupanjem na snagu Zakona o pretvorbi (16. srpnja 1997.), stekla pravo vlasništva na nekretninama upisanim u zk.ul.br. 4159 i 4252 k.o. T., na kojim nekretninama je pravo upravljanja imala bivša društveno politička organizacija (S. s. r. n. H.), ali i zahtjev da je, u smislu odredbe članka 4. stavak 2. i 3. Zakona o pretvorbi, ništav kupoprodajni ugovor kojim je A. raspolagala tim nekretninama u korist drugotuženika.
11. Polazeći od toga da je A., na temelju pravomoćne odluke nadležnog tijela (Rješenja Narodnog odbora Općine T. od 28. prosinca 1953.), stekla pravo vlasništva (a ne pravo korištenja) spornih nekretnina, slijedom čega te nekretnine u trenutku stupanja na snagu Zakona o pretvorbi nisu bile u društvenom vlasništvu, prvostupanjski je sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev, smatrajući da se na A. ne primjenjuju odredbe Zakona o pretvorbi koje bi ga sprječavale da raspolaže predmetnim nekretninama, slijedom čega ni tužiteljica nije mogla steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina po tom zakonu, odnosno po Zakonu o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: ZVDSP).
12. S druge strane, akceptirajući činjenicu da su predmetne nekretnine predniku A. još 1953. ustupljene u vlasništvo, uz ovlaštenje da isti u zemljišnim knjigama ishodi uknjižbu u svoju korist, da je on to propustio učiniti, pa da su tako predmetne nekretnine sve do 1998. godine bile upisane kao društveno vlasništvo (s pravom korištenja za korist prednika A.), drugostupanjski sud smatra da je stupanjem na snagu Ustava Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list“ SFRJ broj 14/1963 – dalje: Ustav SFRJ 1963.) rješenje Narodnog odbora Općine T. od 28. prosinca 1953. izgubilo pravnu snagu, jer se na temelju članka 3. stavak 2. tog Ustava na nekretninama u društvenom vlasništvu nije moglo stjecati privatno vlasništvo. Navedeno je potvrdio i Ustav Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije iz 1974. („Službeni list SFRJ“ broj 74/1974 – dalje: Ustav SFRJ 1974.) u članku 60., kojim je bilo propisano da društveno – političke organizacije mogu stjecati sredstva u obliku korištenja, ali ne i u obliku prava vlasništva (svojine).
12.1. Polazeći od toga da je predmetna nekretnina na dan stupanja na snagu ZVDSP bila upisana kao društveno vlasništvo, pa da se na nju odnosi odgoda primjene zaštite povjerenja u istinitost i potpunost zemljišnih knjiga (članak 388. stavak 5. ZVDSP), drugostupanjski sud smatra da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe članaka 130. stavak 2. ZVDSP, pa A. ne može svoje pravo na predmetnoj nekretnini suprotstaviti pravu tužiteljice koja je vlasništvo na tim nekretninama stekla na temelju zakona.
12.2. Kako je A. predmetnim nekretninama raspolagao u korist drugotuženika, unatoč zabrani raspolaganja propisanoj odredbom članka 4. stavak 2. Zakona o pretvorbi, drugostupanjski sud smatra da je osnovan u smislu odredbe stavka 3. istog članka zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ništav kupoprodajni ugovor sklopljen 22. svibnja 1998. između A. i drugotuženika. Iz istog razloga ništav je i kupoprodajni ugovor sklopljen između A. i prednika trećetuženice, četvrtotuženika, petotuženika i šestotuženika, na temelju kojih je njihov prednik (pok. L. B.) u zemljišnim knjigama ishodio upis prava vlasništva posebnog dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 4252 k.o. T., pa je i u odnosu na ove tuženike osnovan zahtjev Republike Hrvatske za utvrđenje da je ona vlasnica predmetne nekretnine.
12.3. U odnosu na prvotuženicu koja je, prema shvaćanju drugostupanjskog suda, vlasništvo posebnog (etažnog) dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 4159 k.o. T. stekla na temelju odluke suda (pravomoćne presude na temelju priznanja Općinskog suda u Zagrebu broj P-3800/97 od 16. lipnja 1997.), sud u pobijanoj presudi zauzima shvaćanje da je A. u vrijeme priznanja zahtjeva ove tuženice u predmetu P-3800/97 znao da su nekretnine u odnosu na koje se odnosi izjava o priznanju u zemljišnim knjigama upisane kao društveno vlasništvo i da on na njima ima tek upisano pravo korištenja, pa kako je tužiteljica u vrijeme tog priznanja već bila vlasnica predmetne nekretnine po sili Zakona o pretvorbi, u konkurenciji stjecanja prava vlasništva na temelju zakona i odluke suda, prednost treba dati zakonskom stjecanju.
13. Prije svega valja reći da tužiteljica vlasništvo spornih nekretnina, za koje tvrdi da su stečene na temelju Zakona o pretvorbi, suprotstavlja pravu prvotuženice koja je svoje pravo upisala na temelju odluke suda te pravu ostalih tuženika koji su svoja prava na predmetnim nekretninama upisali na temelju pravnih poslova (ugovora o kupoprodaji) sklopljenih s A.
14. Među strankama nije sporno da su rješenjem Narodnog odbora Općine T. od 28. prosinca 1953. predniku A. – S. s. r. n. H., ustupljene nekretnine koje su predmet ovog spora, a koje su do tada bile u vlasništvu Zemljišnog fonda agrarne reforme i kolonizacije u Zagrebu. Tim je rješenjem prednik A. ovlašten u zemljišnim knjigama upisati pravo vlasništva na predmetnim nekretninama za svoju korist.
15. Nesporno je da su predmetne nekretnine sve do 14. svibnja 1998. bile upisane kao društveno vlasništvo s pravom korištenja prednika A., da je društveno vlasništvo, primjenom odredbi članka 361., 362. i 365. ZVDSP, brisano 14. svibnja 1998. (Z- 9162/98) kada su predmetne nekretnine uknjižene kao vlasništvo A.
16. Na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina koji je s A. sklopio 22. svibnja 1998., drugotuženik V.-K. d.o.o. se upisao kao vlasnik dijela nekretnine oznake k.č.br. 1763 zgrada br. 48 i zgrada i dvorište, ukupne površine 1611,25 m2 (u naravi ulična poslovna zgrada od prizemlja i dva kata) upisane u zk.ul.br. 4252 k.o. T., dok je na dijelu tih nekretnina, na temelju ugovora o kupoprodaji od 18. lipnja 1999. i njegovog aneksa od 7. prosinca 1999., uknjiženo vlasništvo pok. L. B. (prednika trećetuženice te četvrto, peto i šestotuženika).
17. Na temelju ugovora o kupoprodaji nekretnina od 22. svibnja 1998. drugotuženik V.-K. d.o.o. se upisao i kao vlasnik dijela nekretnine oznake k.č.br. 1762 zk.ul.br. 4159 k.o. T., dok je prvotuženica pravo vlasništva posebnog (etažnog) dijela te nekretnine zajedno s odgovarajućim suvlasničkim dijelom cijele nekretnine upisala na temelju pravomoćne sudske presude kojom je utvrđeno da je ona pravo vlasništva tog dijela nekretnine stekla na temelju odredbe članka 372. i 373. ZVDSP.
18. Imajući na umu ovakav slijed i način stjecanja predmetne nekretnine, prije svega je pogrešan zaključak drugostupanjskog suda da je prvotuženica sporni dio nekretnine stekla na temelju odluke suda. Naime, sudskom je odlukom samo deklarirano da je ona to vlasništvo stekla po samom ZVDSP, pa je pogrešno drugostupanjski u konkurenciji stjecanja prava vlasništva po dva zakona prednost dao tužiteljici, iako je Zakon o pretvorbi stupio na snagu nakon ZVDSP.
19. Kako su sporne nekretnine na dan 1. siječnja 1997. bile upisane u zemljišnim knjigama kao društveno vlasništvo, prema već izraženom pravnom shvaćanju ovog suda (primjerice Rev-2551/10-2 od 10. srpnja 2013.), pravilno je shvaćanje drugostupanjskog suda da se, s obzirom na odgodu iz članka 388. stavak 5. ZVDSP, u odnosu na drugotuženika te prednika trećetuženice te četvrto, peto i šestotuženika, ne može primijeniti zaštita povjerenja u zemljišne knjige, pa oni svoja prava ne mogu s uspjehom suprotstavljati pravu tužiteljice pozivajući se na to da su, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisali svoje pravo vlasništva dok još pravo tužiteljice, za slučaj da je ono stečeno na temelju zakona, nije bilo upisano. 20. Tužiteljica pravo vlasništva predmetnih nekretnina temelji na odredbama Zakona o pretvorbi, kojim je propisano da danom stupanja na snagu tog Zakona, sve nekretnine u društvenom vlasništvu na kojima su bivše društveno-političke organizacije iz članka 1. tog Zakona (dakle, uključujući i prednika A. – S. s. r. n. H.) imale pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja postaju vlasništvo Republike Hrvatske.
21. Drugostupanjski je sud status predmetnih nekretnina na dan stupanja na snagu Zakona o pretvorbi sagledao isključivo kroz ustavnopravno uređenje nakon donošenja Ustava SFRJ iz 1963. i 1974., zanemarivši zakonske odredbe po kojima je, u razdoblju koje je uslijedilo nakon donošenja rješenja Narodnog odbora Općine T. od 28. prosinca 1953., provedena nacionalizacija poslovnih prostorija. Pritom se posebno imaju na umu odredbe Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958., ali i odredbe Zakona o prometu zemljišta i zgrada iz 1965., prema kojima su društveno-političke organizacije, u granicama i pod uvjetima koji su određeni zakonom, mogle imati vlasništvo na poslovnim zgradama odnosno poslovnim prostorijama kao posebnim dijelovima zgrada.
21.1. U situaciji kada Zakon o prometu zemljišta i zgrada, koji je stupio na snagu nakon Ustava 1963., u pogledu stjecanja poslovnih zgrada od strane društveno – političkih organizacija upućuje na odredbe Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, prema kojem su društvene organizacije mogle stjecati i imati u vlasništvu poslovne zgrade i poslovne prostorije koje služe isključivo njihovoj dopuštenoj djelatnosti, onda je sud mogućnost prednika A. da stekne u vlasništvo (svojinu) sporne nekretnine trebao sagledati i kroz tada važeći zakonski okvir. 21.2. Zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu raspravljane odlučne činjenice u primjeni materijalnog prava iz članka 1. i 2. Zakona o pretvorbi, pa posljedično tome niti u primjeni odredbe članka 4. istog Zakona.
22. Slijedom svega navedenoga, kako je u postupku pred drugostupanjskim sudom u odnosu na prvotuženicu i drugotuženika ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, valjalo je, na temelju odredbe članka 394. stavak 1. ZPP, pobijanu presudu u odnosu na ove tuženike ukinuti i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje.
22.1. U odnosu na trećetuženicu, četvrtotuženika, petotuženika i šestotuženika, pobijanu presudu je, na temelju odredbe članka 395. stavak 2. ZPP, također valjalo ukinuti i predmet vratiti istom vijeću drugostupanjskog suda na ponovno suđenje
23. U ponovljenom postupku drugostupanjski će sud otkloniti bitnu postupovnu povredu na koju mu je ukazano ovim rješenjem te će u skladu s prethodno iznijetim shvaćanjima revizijskog suda ocijeniti prigovor pravomoćno presuđene stvari u odnosu na prvotuženicu i drugotuženika, a onda i jesu li nekretnine koje su predmet ovog spora bile u društvenom vlasništvu na dan 16. srpnja 1997. te može li tužiteljica, čak i da je na temelju Zakona o pretvorbi stekla pravo vlasništva predmetnih nekretnina, to svoje pravo uspješno suprotstaviti pravu prvotuženice koja je vlasništvo dijela spornih nekretnina stekla na temelju ZVDSP.
24. Odlučivanje o troškovima revizije ostavljeno je, na temelju odredbe članka 166. stavak 3. ZPP, za konačnu odluku, slijedom čega je odlučeno kao pod stavkom II. izreke ovog rješenja.
Zagreb, 19. listopada 2022.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek, v. r.
