REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 134/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice D. K. iz V., OIB: ..., koju zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u V., protiv tuženika Stečajne mase V. d.d. u stečaju, V., OIB: ..., kojeg zastupa stečajni upravitelj T. Z. iz O., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gž R-18/2018-3 od 12. veljače 2019., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru, Stalne službe u Vinkovcima, poslovni broj Pr-88/18-96 od 28. rujna 2018., u sjednici održanoj 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se revizija tuženika protiv odluke o glavnoj stvari, kao neosnovana.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se revizija tuženika protiv odluke o troškovima postupka, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da nije dopušten otkaz ugovora o radu koji je tužiteljici dan Odlukom tuženika broj 14/2000 od 11. rujna 2000. te da radni odnos temeljem navedene Odluke tužiteljici nije prestao, pa je kao dan prestanka radnog odnosa utvrđen dan otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, tj. 4. studenoga 2011. (stavak I. izreke); ujedno je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 14.301,97 kn (stavak II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je presuda suda prvog stupnja (stavak I. izreke); a odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troška odgovora na žalbu od 750,00 kn kao neosnovan (stavak II. izreke).

3. Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud u cijelosti ili djelomično ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje, a podredno da pobijanu presudu preinači.

4. Tužiteljica je u odgovoru na reviziju predložila reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu i obvezati ga da joj nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP), ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenom odluka o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu te zahtjev da se utvrdi (sudski) raskid ugovora o radu s danom 4. studenoga 2011.

8. U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatka zbog kojih se ne može ispitati.

9. U konkretnom slučaju u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom (rješenje Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj St-199/11 od 4. studenoga 2011.) već je tekla ova parnica, tužiteljica je u stečajnom postupku prijavila svoju novčanu tražbinu iz radnog odnosa, koja joj je osporena, nakon čega je u ovoj (nastavljenoj) parnici, pored zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, postavila i zahtjev za utvrđenje postojanja novčane tražbine.

10. U pravu je tuženik kada ističe da se prema odredbi članka 180. stavak 1. Stečajnog zakona („Narodne novine“ broj 44/96, 161/98, 29/99, 129/00, 123/03, 187,04, 29/06, 82/06, 116/10, 25/12 i 133/12 – dalje: SZ) utvrđena tražbina može zahtijevati samo na temelju osnove, u iznosu i u naplatnom redu kako je ono naznačeno u prijavi ili na ispitnom ročištu, slijedom čega će u nastavku postupka nižestupanjski sudovi, upravo u skladu s navedenom odredbom, morati odlučiti o osporenoj novčanoj tražbini tužiteljice iz radnog odnosa (u visini od 358.400,00 kn). Prema stanju spisa, o tom zahtjevu parnica i dalje teče (postupak Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj Pr-5/2019).

11. Međutim, postojanje te parnice ne sprječava sud da odluči o dopuštenosti odnosno nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, o kojoj odluci ovisi i zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu, pri čemu je neosnovan prigovor tuženika da se o zakonitosti/dopuštenosti otkaza moglo odlučivati isključivo kao o prethodnom pitanju pri donošenju odluke o osnovanosti osporene novčane tražbine. Upravo je odluka o (ne)zakonitosti otkaza prethodno pitanje i za odluku o osnovanosti zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu i za odluku o novčanom zahtjevu tužiteljice.

12. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužiteljici otkazan ugovor o radu zbog gospodarskih i organizacijskih razloga Odlukom tuženika od 11. rujna 2000.,

- da je tužiteljica u vrijeme otkazivanja obavljala dužnost sindikalnog povjerenika kod tuženika,

- da je u vrijeme otkazivanja ovlaštena osoba za zastupanje nezavisnog Sindikata društva „V.“ d.d V. bio N. K., predsjednik Sindikata,

- da je tuženik obavijest o namjeravanom otkazu ugovora o radu tužiteljici naslovljen na Sindikat istom dostavio na način da je dostavljena na ruke tužiteljici kao sindikalnom povjereniku,

- da se u toj obavijesti niti ne traži suglasnost Sindikata, već se isti samo obavještava o otkazu ugovora o radu tužiteljici (dostavlja se već gotova odluka o otkazu),

- da je tužiteljica 16. studenoga 1998. u svojstvu sindikalnog povjerenika dostavila tuženiku obavijest da sve pozive, obavijesti, zahtjeve i ostale podneske iz nadležnosti zaposleničkog vijeća treba upućivati na nju, kao nositeljicu prava i obveza iz točke I. te obavijesti.

13. Polazeći od navedenih utvrđenja, nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženik, prije otkazivanja ugovora o radu, nije proveo zakoniti postupak pribavljanja suglasnosti sindikata (jer zahtjev za davanje suglasnosti na otkazivanje ugovora o radu nije dostavljen N. K., kao ovlaštenoj osobi za zastupanje Sindikata), a niti je Sindikatu dana mogućnost suodlučivanja (jer mu je dostavljena već gotova odluka o otkazu ugovora o radu), a što je sve tuženik bio dužan učiniti prema odredbi članka 182. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01 i 82/01 – dalje: ZR), imajući na umu među strankama nespornu činjenicu da je tužiteljica u vrijeme otkazivanja obavljala dužnost sindikalnog povjerenika.

13.1. Pritom sudovi zaključuju da iz sadržaja obavijesti od 16. studenoga 1998. jasno proizlazi da je njome tuženik (poslodavac) obaviješten o ovlaštenju tužiteljice za prijam poziva, obavijesti i zahtjeva isključivo iz nadležnosti radničkog – zaposleničkog vijeća, a ne Sindikata, što ne dovodi u sumnju otisnuti pečat Sindikata na kraju obavijesti.

13.2. Tuženik u reviziji, (ponovno) preispitujući sadržaj obavijesti od 16. studenoga 1998., osporava zaključak nižestupanjskih sudova da je poslodavac propustio na zakonom propisani način zatražiti suglasnost sindikata na odluku o otkazu ugovora o radu. Naime, tvrdnje tuženika svode se na to da je obavijest o otkazivanju dostavljena tužiteljici, upravo kao osobi ovlaštenoj za primanje pismena u ime sindikata, pa kada je utvrđeno da je ona tu obavijest proslijedila N. K. radi davanja suglasnosti, onda bi svako inzistiranje na potrebi uručenja obavijesti o namjeravanoj odluci o otkazu na ruke osobe ovlaštene za zastupanje sindikata bilo suviše formalističko i imalo bi za posljedicu povredu prava tuženika na pravično suđenje.

13.3. Imajući na umu sadržaj obavijesti od 16. studenoga 1998., iz koje nedvojbeno proizlazi da je njome tužiteljica obavijestila tuženika da je ovlaštena za prijam obavijesti, zahtjeva i drugih podnesaka (isključivo) iz nadležnosti radničkog – zaposleničkog vijeća, a ne Sindikata (o čemu se ovaj sud već izjasnio u odluci broj Revr-103/11-2 od 4. siječnja 2017.), neosnovano tuženik smatra da je tužiteljica bila ovlaštena za primanje pismena iz nadležnosti Sindikata.

13.4. Da bi dostava koja se ima izvršiti sindikatu bila pravilna i proizvodila učinke, ona treba biti izvršena osobi ovlaštenoj za zastupanje sindikata (takvo shvaćanje je već izraženo u odluci ovog suda broj Revr-759/04-2 od 10. siječnja 2007.), pa kad je u konkretnom slučaju utvrđeno da je osoba ovlaštena za zastupanje Sindikata bio N. K., onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik zahtjev za pribavu suglasnosti od Sindikata trebao dostaviti N. K., a ne tužiteljici.

13.5. Pravo sindikata da dade prethodnu suglasnost ili da je uskrati, odnosno postupanje sindikata na temelju članka 182. ZR ne može biti nadomješteno aktivnošću samog radnika – sindikalnog povjerenika kojem se otkazuje ugovor o radu (takvo shvaćanje je ovaj sud zauzeo u svojim ranijim odlukama Rev-44/04 od 23. rujna 2004. i Revr-103/11 od 4. siječnja 2017.).

13.6. Pritom se posebno napominje da tuženik revizijskim navodima niti ne osporava zaključak nižestupanjskih sudova da dopis s lista 77 spisa niti ne predstavlja zahtjev za davanje suglasnosti, već samo obavijest da je već donesena odluka o otkazu ugovora o radu, pa bi, čak i da je utvrđeno da je dostava Sindikatu uredno obavljena, svakako ostao zaključak o propustu tuženika da zakonito provede postupak suodlučivanja.

13.7. Kako propust poslodavca da od sindikata zatraži suglasnost na otkaz sindikalnom povjereniku koji, prema odredbi članka 182. ZR, uživa zaštitu ima za posljedicu nezakonitost odluke o otkazu, pravilno je primijenjeno materijalno pravo iz citirane zakonske odredbe kada je utvrđeno da je odluka tuženika od 11. rujna 2000. o otkazu ugovora o radu nedopuštena, neovisno o opravdanosti otkaznog razloga.

14. S obzirom na utvrđenje da je nad tuženikom 4. studenoga 2011. otvoren stečajni postupak, što je prema odredbi članka 120. stavak 2. SZ poseban opravdani razlog za otkaz ugovora o radu, tužiteljica se tijekom postupka umjesto za vraćanje na rad opredijelila za sudski raskid ugovora o radu upravo s danom otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom, što su nižestupanjski sudovi prihvatili, utvrdivši prethodno da otkaz tuženika nije bio dopušten.

14.1. Tuženik smatra da su za odluku o danu prestanka radnog odnosa izostali odlučni razlozi, posebno s obzirom na to da tuženik ima saznanja da se tužiteljica još 2007. godine (dakle, prije otvaranja stečajnog postupka nad tuženikom) zaposlila kod drugog poslodavca, koju činjenicu je nespornom učinila i sama tužiteljica (odnosno njezina punomoćnica).

14.2. Osim što ta činjenica među strankama nije nesporna (iz sadržaja spisa ne proizlazi da je punomoćnica tužiteljice tu činjenicu priznala/učinila nespornom), prema ocjeni ovog suda pravo tužiteljice da sama odredi dan sudskog raskida ugovora o radu proizlazi iz samog Zakona (članak 116. stavak 1. ZR), a okolnost eventualnog zasnivanja radnog odnosa tužiteljice kod drugog poslodavca nije od utjecaja na odluku o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu i prestanku radnog odnosa u slučaju kada nastavak radnog odnosa za radnika više nije moguć ili prihvatljiv.

14.3. Naime, u situaciji kada tuženik nije zahtijevao sudski raskid ugovora o radu s nekim drugim (ranijim) datumom, na pravo tužiteljice zahtijevati sudski raskid ugovora o radu (kada radni odnos kod tuženika zbog otvaranja stečajnog postupka nije moguć) ne utječe okolnost je li tužiteljica i kada zasnovala radni odnos kod drugog poslodavca. Ta okolnost će biti odlučna kod utvrđivanja iznosa (visine) naknade štete odnosno naknade plaće, o kojem zahtjevu pred sudom prvog stupnja i dalje teče parnica.

14.4. Zbog navedenoga, nije od nikakvog utjecaja na zakonitost pobijane odluke okolnost što prvostupanjski sud nije izveo po tuženiku predloženi dokaz pribavom podataka o eventualnom drugom (novom) zaposlenju tužiteljice kod drugog poslodavca.

15. Kako je prvostupanjski sud prema okolnostima konkretnog slučaja (otvaranje stečajnog postupka na tuženikom), u skladu sa zahtjevom tužiteljice, kao dan prestanka radnog odnosa utvrdio 4. studeni 2011., time što se drugostupanjski sud, prihvativši tako utvrđeno činjenično stanje, bez posebnog obrazloženja pozvao na prvostupanjsku presudu, isti je postupio u skladu s odredbom članka 375. stavak 5. ZPP, pa bez obzira na to što nisu posebno cijenjeni žalbeni navodi u pogledu utvrđenog dana prestanka radnog odnosa, sud drugog stupnja time nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka, jer ti žalbeni navodi nisu bili od odlučnog značaja. One žalbene navode koji su od odlučnog značenja drugostupanjski je sud u pobijanoj odluci ocijenio.

16. Kako, dakle, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, a i materijalno pravo je pravilno primijenjeno, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, odlučiti kao u izreci ove presude i reviziju tuženika u odnosu na odluku o glavnoj stvari odbiti kao neosnovanu.

17. U odnosu na reviziju protiv odluke o troškovima postupka, treba istaknuti da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojeg bi bila dopuštena revizija. Pri zauzimanju navedenog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom postupak iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba članka 400. stavka 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (članak 151. stavak 1. ZPP) te da odluka o troškovima parničnog postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz odredbe članka 400. stavka 1. ZPP.

18. Valjalo je, stoga, na temelju odredbe članka 392.b stavak 1. u vezi članka 400. stavak 1. ZPP, odlučiti kao u izreci ovog rješenja te reviziju tuženika protiv odluke o parničnim troškovima odbaciti kao nedopuštenu.

19. Odluka sadržana pod toč. II. izreke presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP.

Zagreb, 19. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek, v. r.