REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd 393/2020-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, Slavka Pavkovića člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Š. H. K. iz Z., (OIB: …), zastupane po punomoćniku Ž. P., odvjetniku iz Z., protiv tuženika Sveučilište u Z., Akademija likovnih umjetnosti iz Z., (OIB: …), zastupanog po punomoćnici B. I. S., odvjetnici iz Z., radi isplate, odlučujući o prijedlogu tužiteljice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž R-117/2019-2 od 6. rujna 2019. i dopunskog rješenja istog suda posl. br. Gž R-117/2019-5 od 10. prosinca 2019., kojima je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-2018/2006-90 od 31. siječnja 2019., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.,
r i j e š i o j e :
I. Prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije odbacuje se kao nedopušten. II. Tuženiku se ne dosuđuje naknada troška odgovora na prijedlog.
Obrazloženje
1. Drugostupanjskom presudom žalba tužiteljice odbijena je kao neosnovana dok je žalba tuženika prihvaćena kao osnovana, tako da je prvostupanjska presuda:
- potvrđena „u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 24.228,20 kn (točka III. izreke)“,
- potvrđena „u dijelu odluke o parničnom trošku u kojem je naloženo tužiteljici isplatiti tuženiku iznos od 8.537,50 kn u roku 8 dana (točka V. izreke)“,
- preinačena „u dosuđujućem dijelu (točka I. izreke) i u dijelu odluke o troškovima tužiteljice (točka IV. izreke), tako da je odbijen kao „neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 146.872,93 kn sa zatraženim zateznim kamatama na svaki pojedini iznos počev od dospijeća do isplate“,
a odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu prouzročenog parničnog troška kao neosnovan.
1.1. Drugostupanjskim dopunskim rješenjem prihvaćena je žalba tuženika na odluku o parničnom trošku i prvostupanjska presuda preinačena tako da je tužiteljici naloženo tuženiku naknaditi „daljnji trošak parničnog postupka pored iznosa koji je naveden u točki V. izreke prvostupanjske presude u iznosu 34.275,00 kn.
2. Tužiteljica je podnijela prijedlog da joj se dopusti revizija protiv te drugostupanjske presude i drugostupanjskog rješenja zbog pravnih pitanja koje (kako navodi) drži važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni i za razvoj prava kroz sudsku praksu:
„1. Tko donosi nastavni plan i povjeru nastave na javnim fakultetima kao sastavnicama javnih Sveučilišta, te da li nastavnici imaju mogućnost samostalno određivati nastavni plan, red predavanja i povjeru nastave?“
„2. Da li je nužan preduvjet isplati plaća, dodataka na plaću, prekovremenog rada, rada preko norme ili neko drugo materijalno pravo radnika, pisani zahtjev radnika upućen poslodavcu ili ta obveza poslodavca proizlazi izravno iz odredbe čl. 7 i 90 Zakona o radu (NN 97/14, 127/17, 98/19) i obveze poslodavca?“
„3. Na kome leži teret dokazivanja činjenice da li je radnik - tužitelj izvršio povjerene mu poslove, sve u smislu primjene čl. 221.a ZPP, da li na poslodavcu koji je zadužio radnika s tim poslovima i za to mu isplatio (djelomično) plaću, ili na radniku koji je za te poslove zadužen?“
„4. Da li je isplatna lista (obračun plaća) javna isprava u smislu čl. 230. Zakona o parničnom postupku?“
„5. Da li je u sustavu ugovornog radnog prava, posebice u javnim službama, rješenje o plaći upravni akt, da li ono ima deklaratorni ili konstitutivni karakter, te da li se protiv takvog rješenja može/mora voditi upravni postupak primjenom Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09)?“
3. Tuženik je odgovorio na prijedlog i predložio da se ovaj odbije.
4. Prijedlog tužiteljice da joj se revizija dopusti nije dopušten.
5. Pobijana drugostupanjska presuda donesena je 6. rujna 2019., slijedom čega se, a na temelju odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22) te odredbe čl. 117. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), na snazi od 1. rujna 2019. (prema kojoj: "Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, odredbe ovoga Zakona o reviziji primjenjivati će se i na sve postupke u tijeku u kojima do stupanja na snagu ovoga Zakona nije donesena drugostupanjska odluka."), na ovaj spor glede dopuštenosti revizije (prema njegovom sadržaju) primjenjuje novelirana odredba čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 - 148/11 pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP-a), prema kojoj stranke mogu podnijeti reviziju "protiv presude donesene u drugom stupnju ako je Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustio podnošenje revizije.".
6. Podneseni prijedlog, slijedom toga, valja razmotriti u smislu odredaba ZPP-a koje uređuju pitanje dopuštenosti revizije, i to:
- odredbe čl. 387. st. 3., koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "U prijedlogu stranka mora određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg predlaže da joj se dopusti podnošenje revizije te određeno izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno u smislu odredaba članka 385.a stavka 1. ovoga Zakona. Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.",
- odredbe čl. 385.a st. 1., prema kojoj: „Vrhovni sud Republike Hrvatske dopustit će reviziju ako se može očekivati odluka o nekom pravnom pitanju koje je važno za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu...“.
7. Od toga polazeći, iako je predlagateljica u prijedlogu naznačila pitanja, ovdje je odlučnim za dopuštenost podnesenog prijedloga za prihvatiti:
7.1. da se iz prijedloga ne može razabrati zašto bi navedena u njemu naznačena pitanja - u usporedbi sa onime na čemu je osporena presuda temeljena, bila važna i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu: u prijedlogu nisu navedeni određeni razlozi iz kojih bi valjalo zaključiti o toj važnosti pitanja, a te razloge ne može nadomjestiti (prema navedenoj odredbi čl. 387. st. 3. ZPP-a, koja propisuje obvezatni sadržaj prijedloga stranke za dopuštenost revizije - da bi on bio dopušten, a prema kojoj: "…Ako se prijedlog za dopuštenje revizije podnosi zbog različite prakse viših sudova, stranka je uz prijedlog dužna dostaviti odluke sudova na koje se poziva ili ih određeno naznačiti.") samo uopćeni i ničime konkretiziran navod predlagateljice da “su stavovi drugostupanjskog suda u suprotnosti sa stavovima i odlukama drugih sudova, čime je proizvedena pravna nesigurnost i neizvjesnost u primjeni prava…dakle pobijana odluka odstupa od poznate i priznate sudske prakse”, odnosno samo paušalan navod da su pitanja “važna za donošenje zakonite odluke u ovoj pravnoj stvari”,
7.2. da, konkretno, prijedlog u svezi tih pitanja ne sadrži i navedene (određene) razloge iz odredaba čl. 387. st. 3. i čl. 385.a st. 1. ZPP-a: da o njima u činjeničnim okolnostima konkretnog slučaja postoji neujednačena ili nesigurna sudska praksa ili shvaćanje koje nije podudarno s (ovdje odlučno) pravnim shvaćanjem iz osporene odluke i shvaćanjem nekog drugog suda, ili da se o njima može očekivati neujednačena praksa - tako da bi ipak i zbog toga bila važna (bitno za dopuštenost revizije) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (konkretno: za ujednačavanje sudske prakse),
7.3. da odluke na koje se predlagateljica poziva u prijedlogu (Rev-x 341/2017, Vrhovnog suda Republike Hrvatske, i Gžr-1264/2009., Županijskog suda u Zagrebu, u svezi pitanja pod 3. o teretu dokazivanja, a u kojima je riječ da je poslodavac izradio raspored radnih zadataka radnika, evidentirao sate nastave i zato trebao dokazati da su ispunjeni; Gžr-1553/2017, Županijskog suda u Zagrebu, u svezi pitanja pod 4. o tretiranju isplatne liste kao javne isprave; Gžr-681/2018, Županijskog suda u Splitu, u svezi pitanja pod 5. o rješenju o plaći kao upravnom aktu), nalazeći da su usporedive sa ovdje osporenom, sa ovom nisu usporedive: osporena presuda nije temeljena na shvaćanjima koja bi u ičemu bila u suprotnosti sa shvaćanjima izraženim u tim odlukama (obzirom da je svaka temeljena na činjeničnim i pravnim, posebno procesnim okolnostima konkretnog slučaja, onog na koje se pojedinačno svaka odluka odnosi, a osporena presuda, za razliku od ovih, temeljena je na njima neusporedivom utvrđenju, onome kojeg revizijski sud mora respektirati - obzirom da ga kao po naravi činjeničnog ne može preispitivati, napose ne po postavljenim pitanjima, onako kako su formulirana: „da tužiteljica u utuženom periodu akademskih godina 2003/04, 2004/05, 2005/06 nije podnosila obračun odrađenih sati, niti zahtjev za odobrenje rada preko punog nastavnog opterećenja, niti je tuženik donio odluku o potrebi takvog rada. Tužiteljica je tek za potrebe ovog postupka dostavila plan nastave i evidenciju satnice preko punog nastavnog opterećenja, utoliko što nije dokazala koji sati se odnose na predavanja i druge oblike nastave, niti da je sama odradila sate predviđene planom nastave, niti da se predavanja nisu spajala, kako je tvrdio tuženik zbog malog broja studenata“),
7.4. da, uostalom, odgovor na pitanja pod 4. i 5., sve i da se odredi ili sve i da je onakav kakvog predlagateljica očekuje, predlagateljicu ionako ne bi dovodio u povoljniju poziciju: to sve budući da nisu važna za odluku u sporu (obzirom na sve ono što tužiteljica u postupku nije dokazala a trebala je da bi u sporu uspjela, odnosno obzirom da tuženik nije dužan i ne može dokazivati za njega negativne činjenice),
7.5. da podneseni prijedlog može razmatrati samo u granicama tih pitanja i razloga kojima ih predlagateljica obrazlaže (opet: u smislu odredaba čl. 387. ZPP-a, a što ne predstavlja strogi formalizam, kojeg revizijski sud ne može dopustiti), pa (sukladno tome), ne može u svezi u prijedlogu postavljenih pitanja i okolnosti samo ovog konkretnog slučaja preispitivati je li u postupku koji je prethodio ovome i inače pravilno primijenjeno materijalno ili procesno pravo (odnosno: je li pravno shvaćanje iz osporene odluke pravilno i u odnosu na neku drugu već postojeću sudsku praksu i druge propise i druge izvore prava).
8. Revizijski sud u svezi s time još ukazuje da i inače nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku praksu kao niti razloge zbog kojih predlagateljica smatra da bi ono što ističe u prijedlogu imalo biti važno u istaknutome smislu - postojanje kojeg pitanja ili kojih razloga treba činiti obvezatni sadržaj prijedloga, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili takvi razlozi moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom tumačenju obveze postupanja po prijedlogu doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji predlagateljice - i da time pogoduje jednoj stranki).
9. Sukladno izloženom, ovdje je za zaključiti:
9.1. da pitanja iz podnesenog prijedloga nisu važna (kumulativno potrebno za dopuštenost prijedloga i revizije) za odluku o konkretnom predmetu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni: obzirom na to kako su formulirana i situaciju u ovome predmetu Vrhovni sud Republike Hrvatske u odnosu na osporenu presudu nema razloga ujednačavati primjenu prava i preispitivati sudsku praksu,
9.2. da ne postoje pretpostavke za podnošenje revizije: čime podneseni prijedlog ne ispunjava pretpostavke za njegovu dopuštenost.
10. Stoga je prijedlog tužiteljice za dopuštenje revizije valjalo (i to ne spada u "pretjerani formalizam", kojeg revizijski sud ne može dopustiti) odbaciti odlukom iz izreke ovoga rješenja (primjenom odredbe čl. 392. st. 1. u svezi sa odredbom čl. 387. st. 4. ali i st. 5. ZPP-a, prema kojoj: „U rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje dovoljno je da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije.“).
11. Revizijski sud tek primjećuje da je tužiteljica u prijedlogu naznačila da se on „ima smatrati redovitom revizijom“ - ali samo ako se „ocijeni da je u ovom postupku dopuštena revizija“, pa kako revizija nije dopuštena (i prijedlog da se dopusti je odbačen), nije bilo niti osnove ni prijedloga tužiteljice odlučivati i o reviziji.
12. Tuženiku nije dosuđena naknada troška za odgovor na prijedlog tužiteljice jer nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a).
Zagreb, 19. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Jadranko Jug, v.r.
