REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: 18 Gž-688/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branke Ribičić, kao predsjednice vijeća, Branimira Miljevića, kao izvjestitelja i člana vijeća, te Berislava Devčića, kao člana vijeća, a na prijedlog više sudske savjetnice - specijalistice Đurđice Trgovčić, u pravnoj stvari tužitelja B. D. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici I. M. D. B., odvjetnici iz Z., protiv I- tuženika V. K., OIB: … i II-tužene I. L., OIB: …, oboje iz Z. i oboje zastupani po punomoćniku D. H., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 64 P-6698/15-56 od 2. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 19. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika V. K. i I. L. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 64 P-6698/15-56 od 2. lipnja 2022., u cijelosti.

II. Tuženici V. K. i I. L. odbijaju se sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: 64 P-6698/15-56 od 2. lipnja 2022., suđeno je:

"I. Nalaže se tuženicima V. K. i I. L. isplatiti tužitelju B. D. iznos od 28.500,00 kn sa zateznom kamatom kako slijedi:

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. svibnja 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. lipnja 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. srpnja 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. kolovoza 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. rujna 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. listopada 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. studenoga 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. prosinca 2015. do isplate,

- na iznos od 3.166,66 kn tekućom od 6. siječnja 2016. do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženicima V. K. i I. L. naknaditi tužitelju B. D. troškove postupka u iznosu od 25.488,30 kn sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 2. lipnja 2022. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje duže od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu su podnijeli tuženici zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka, te su predložili županijskom sudu da usvoji žalbu i preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka sa zateznim kamatama ili da istu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kn.

2.1. U navodima žalbe tuženici, osim bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, ističu da je nalaz i mišljenje građevinskog vještaka M. H. neupotrebljiv jer je vještak procijenio visinu najamnine prema potpuno opremljenom i funkcionalnom stanju kakvog je zatekao prilikom očevida na licu mjesta, navodeći pri tome da se svi usporedni stanovi nalaze u funkcionalnom stanju, iako su tuženici u odgovoru na tužbu i tijekom postupka naveli sva njihova ulaganja u predmetni stan, te da su isticali da nije bilo njihovih ulaganja da isti stan ne bi mogao biti iznajmljen, odnosno da bi imao znatno nižu vrijednost kod iznajmljivanja od utvrđene vrijednosti, a što je priznao i sam tužitelj u svom iskazu, zbog čega su tuženici prigovarali nalazu i mišljenju vještaka, te su tražili njegovu dopunu na način da se procjeni vrijednost najamnine za stan kakav je bio prije njihovog useljenja i uređenja.

2.2. Nadalje se žalbenim navodima ukazuje da su stranke suvlasnici u idealnom dijelu pa da je prvostupanjski sud pogrešno naveo da su tuženici trebali isprazniti ½ dijela stana kao da je izvršena podjela posjeda, zatim da tužitelj tijekom postupka nije dokazao niti izrazio volju za posjedom predmetne nekretnine nego samo za podjelom posjeda i plaćanjem najamnine bez volje za njegovim posjedovanjem, a što je nužan preduvjet za osnovanost tužbenog zahtjeva, kao i da iz svih provedenih dokaza proizlazi da tuženici nisu nikada onemogućavali tužitelja u korištenju suvlasništva, a što sve dokazuje njihovu savjesnost.

2.3. Osim toga tuženici smatraju da nisu točni navodi prvostupanjskog suda da je iz iskaza saslušanih svjedoka utvrđeno da je još za života majke tužitelja postojala inicijativa da se predmetni stan iznajmljuje, kao i dogovor oko plaćanja najamnine za isti stan, budući takav dogovor nije nikada postignut, kao i da su kontradiktorna utvrđenja istog suda u odnosu na navodni dogovor o plaćanju najamnine na sastanku u uredu odvjetnika K., te u odnosu na potrošnju ostvarenih 3.500,00 EUR-a od majke I-tuženika na održavanje stana u N. pa do navodnog traženja tužitelja da mu oslobode prostor u stanu koji bi odgovarao njegovom suvlasničkom dijelu, s tim da tužitelj nikada nije imao namjeru koristiti isti stan jer živi u drugom stanu i nema nikakve potrebe za njegovim sukorištenjem.

2.4. Tuženici, također, ističu da je u odnosu na garažu koja je predmet spora osnovan prigovor aktivne i pasivne legitimacije jer je tužitelj pokrenuo pojedinačni zamljišnoknjižni ispravni postupak koji se vodi pod brojem: Z-47985/2019 u kojem je tražio ispravak pogrešnog upisa tvrdeći da navedena garaža nije njegovo suvlasništvo nego treće osobe B. B., te se da ista nije mogla uzimati u obzir prilikom izrade nalaza i mišljenja, a da druga garaža nije bila predmet vještačenja, kao i da je prvostupanjski sud suprotno nalazu i mišljenju vještaka zaokruživao iznose.

2.5. Isto tako tuženici smatraju da su pošteni, savjesni i zakoniti posjednici, te da nikada nisu branili ili onemogućavali tužitelju sukorištenje predmetne nekretnine, nego da iz provedenog dokaznog postupka naprotiv proizlazi da su tuženici tužitelju predali sve ključeve od stana pa da se isti nalazi u suposjedu istog iako ne plaća režije, kao i da tužitelj nije dokazao da bi uspio iznajmljivati svoj suvlasnički dio stana u utuženom razdoblju. Zbog svega iznesenog tuženici smatraju da je pogrešna i odluka o troškovima postupka, te da je pobijanom presudom povrijeđen i članak 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj osporava osnovanost žalbenih navoda tuženika, te predlaže da se žalba tuženika odbije kao neosnovana, a pobijana presuda potvrdi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Neosnovano tuženici u žalbi ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14-Odluka USRH i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), budući je izreka presude razumljiva i ne proturječi sama sebi niti razlozima presude, a u obrazloženju su navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika.

5.1. Naime, prvostupanjski sud je za svoju odluku dao valjane razloge koji nisu u suprotnosti sa nalazom i mišljenjem vještaka, iskazima svjedoka i sadržajem isprava, tako da pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj suvlasnik predmetne nekretnine u ½ dijela, koja se sastoji od trosobnog stana uz spremište i garažu na adresi u Z., dok je I-tuženik V. K. suvlasnik u drugoj polovini dijela iste nekretnine, čiju polovinu je, odnosno ¼ suvlasničkog dijela cijele nekretnine, darovao supruzi II-tuženoj I. L., te da su tuženici u utuženom razdoblju koristili cijelu nekretninu.

7. Tijekom postupka bila je sporna činjenica da li su tuženici pošteni ili nepošteni posjednici predmetne nekretnine u suvlasničkom dijelu tužitelja, te pripada li tužitelju slijedom toga naknada za koristi ostvarene tim posjedom.

8. Na temelju provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je pravilno utvrdio:

- da su roditelji tužitelja i M. D. K., majke I-tuženika, na temelju ugovora o ortakluku stekli predmetni stan sa pripadajućim prostorijama u Z.;

- da je M. D. K. financijski sudjelovala u navedenoj izgradnji, i to novcem od prodaje stana u G., kojeg je prethodno stekla sredstvima dobivenim od roditelja;

- da je pok. N. D. dopustila kćerki M. D. K. da u tom stanu živi s obitelji;

- da je M. D. K. u tom stanu živjela sa suprugom i sinom, ovdje I-tuženikom V. K., te da se I-tuženik odselio iz stana i zasnovao svoju obitelj sa II-tuženom I. L.;

- da je 2011. M. D. K. dogovorila s I-tuženikom da će ona odseliti kod majke u njezin stan, a da će se on s obitelji useliti u predmetni stan u V.;

- da je nakon smrti pok. N. D. prije ljeta 2015. u uredu odvjetnika K. održan sastanak na kojem su bili tužitelj i M. D. K., te da je dogovoreno da će ona plaćati tužitelju najamninu za njegovu polovinu toga stana iz razloga što u stanu živi njezin sin, ovdje I-tuženik s obitelji;

- da tužitelju nije plaćana najamnina, a da su novčana sredstva dobivena od najma kuće u N. korišteni za podmirenje troškova te kuće;

- da tuženici iznajmljuju stan u kojem su živjeli prije preseljenja u predmetni stan u V. ulici, a koji stan je u vlasništvu II-tužene;

- da su I-tuženik i M. D. K. položili ključeve predmetnog stana u polog kod javnog bilježnika u mjesecu studenom 2015. i da su o tome obavijestili tužitelja;

- da je tužitelj preuzeo ključeve iz pologa, te da raspolaže ključevima predmetnog stana;

- da je tužitelj stupio u stan, ali da je stan u potpunosti prilagođen životu sada peteročlane obitelji tuženika, bez slobodnog prostora i

- da je tužitelj i prije utuženog razdoblja pozivao tuženike da mu oslobode prostor u predmetnom stanu koji bi odgovarao njegovom suvlasničkom dijelu i da mu isti predaju u posjed, što oni nisu učinili.

8.1. Naime, da je tužitelj i prije utuženog razdoblja, i to u travnju 2015., pozivao tuženike da mu predmetni stan predaju u posjed proizlazi iz iskaza svjedoka S. Š., Č. J. i M. D. K., koji su svi iskazali da je po smrti pok. N. D., prije ljeta 2015., održan sastanak u odvjetničkom uredu K., na kojemu je dogovoreno da će M. D. K., za korištenje predmetne nekretnine u suvlasničkom dijelu tužitelja, plaćati tužitelju mjesečnu najamninu. Također, iz iskaza svjedoka M. S. i V. P. proizlazi da su, zbog nezadovoljstva tužitelja što ne može koristiti nekretninu koju je stekao iza majke, vođeni pregovori nakon njezine smrti oko podjele imovine između tužitelja i M. D. K.. Iz navedenog, dakle, nedvojbeno proizlazi da je tužitelj zatražio korištenje predmetne nekretnine i da je M. D. K. znala da njezin sin s obitelji koristi nekretninu u dijelu koji pripada njezinu bratu, zbog čega se ponudila bratu plaćati najamninu, dok je za iskaz svjedoka Č. J. koji je tvrdio da I-tuženik nije znao za taj sastanak u odvjetničkom uredu K., prvostupanjski sud pravilno zaključio da isti nije uvjerljiv obzirom da iz svih iskaza proizlazi da je M. D. K. bila u svakodnevnom kontaktu s I-tuženikom i njegovom obitelji, te da su se dogovorili da se I-tuženik useli u predmetnu nekretninu kako bi bio bliže njoj radi brige oko unuka, pa da nije logično da on o tome ne bi bio obaviješten.

9. Prvostupanjski sud je, nadalje, na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno zaključio da tuženici u ovome postupku nisu uspjeli dokazati činjenicu da je sa pok. N. D. sklopljen ugovor o posudbi stana, a koji bi ugovor po njezinoj smrti prešao i na tužitelja, kao niti činjenicu da je predmetni stan u V. izgrađen samo za potrebe N. D. K. i njezine obitelji.

10. U odnosu na nespornu činjenicu da tužitelj raspolaže sa ključevima predmetnog stana, ovaj sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da to u okolnostima konkretnog slučaja nije dovoljno da bi se zaključilo kako je tužitelju omogućen suposjed predmetne nekretnine, budući se radi o stanu za koji je prilikom očevida radi provođenja građevinskog vještačenja utvrđeno da je isti u cijelosti prilagođen životu peteročlane obitelji tuženika i koji je, a što su i tuženici naveli, u potpunosti priveden namjeni stanovanja svih članova obitelji, te da u njemu nema slobodnog prostora kojega bi mogao koristiti tužitelj.

11. Obzirom na navedena utvrđenja, kao i da je iz iskaza samih tuženika proizlazi da su prije useljenja u predmetni stan živjeli u stanu I-tužene na S., koji je stan manje kvadrature, a koji nakon preseljenja iznajmljuju i od najma ostvaruju prihod u vidu mjesečnih najamnina, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da posjedovanjem cijelog stana u V. ulici ostvaruju imovinsku korist, a na navedeni stav da tužitelju pripada pravo na koristi koje su tuženici ostvarili posjedovanjem cijele nekretnine, doprinosi i činjenica da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da je postojala inicijativa da se predmetni stan iznajmljuje još u vrijeme dok je pok. N. D. bila živa, ali da je protiv toga bila M. D. K., koja je htjela da se u njega useli njezin sin kako bi bio u njezinoj blizini.

12. Prema članku 164. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12 i 152/14, dalje u tekstu: ZV) pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao. Ako je posjednik nepošten, on mora predati vlasniku stvar te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja (članak 165. stavak 1. ZV-a).

13. Vrhovni sud RH je na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 1. ožujka 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-16/2021-5 da se u odnosima između suvlasnika (vlasnika i posjednika), kada jedan suvlasnik onemogući drugog u korištenju (su)vlasništva stvari primjenjuju članci 164. i 165. ZV-a, te da je u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev su (vlasnika) protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar (ili tuđi suvlasnički dio stvari), za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, na temelju članka 164. i 165. ZV-a, za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u (su)posjed, ako je (su)vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed ili suposjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

14. Imajući u vidu da je odredbom članka 18. stavka 3. ZV-a propisano da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada, te da je u postupku utvrđeno da su tuženici znali da tužitelju pripada pravo na suposjed stana u njegovom suvlasničkom omjeru, i to još od prije ljeta 2015., odnosno odmah po smrti pok. N. D. kada je održan sastanak u Odvjetničkom uredu K., prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da je njihov posjed cijele predmetne nekretnine od početka utuženog razdoblja bio nepošten, te da tužitelj ima pravo na naknadu za korištenje nekretnine sukladno odredbama članka 165. stavka 1. i 2. ZV-a, a kojim odredbama je propisano da nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, dok vlasnikovo traženje naknade zastarijeva u roku od tri godine od dana kad mu je stvar predana.

15. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika kojima tvrde da za plaćanje najamnine tužitelju nema nikakve osnove jer je tužitelj prvenstveno zainteresiran za otkup stana, a da nije niti tražio njegovu predaju u suposjed, budući je imovina iza pokojne N. D. pripala njezinim nasljednicima u izvanknjižno vlasništvo još u trenutku njezine smrti 25. travnja 2015., dok osnovu za plaćanje koristi od korištenja predmetne nekretnine u suvlasničkom dijelu tužitelja predstavlja upravo vlasništvo tužitelja u omjeru od ½ dijela, kao i prethodno citirane odredbe ZV-a.

16. Na temelju nalaza i mišljenja građevinskog vještaka dipl. ing. M. H., kojeg je prvostupanjski sud prihvatio u cijelosti nalazeći da je isti jasan i razumljiv, a koje mišljenje prihvaća i ovaj sud, utvrđeno je da mjesečna najamnina za predmetni stan u utuženom razdoblju od svibnja 2015. do siječnja 2016. iznosi 6.331,66 kn, što ukupno za utuženo razdoblje iznosi zaokruženo 57.000,00 kn, a u omjeru tužiteljevog suvlasničkog dijela od ½ iznosi ukupno 28.500,00 kn, s tim da je visinu najamnine procijenio na temelju podataka dostavljenih od Gradskog ureda za imovinsko pravne poslove i na način da je predmetnu nekretninu usporedio s nekretninama sličnima po starosti i iz istog cjenovnog bloka, odnosno da je visinu najamnine izvršio poredbenom metodom uzimajući u obzir slične stanove po lokaciji i starosti, pri čemu na njezinu visinu ne utječe činjenica opremljenosti obzirom da se radi o funkcionalnom stanju svih poredbenih stanova bez ulaženja u utvrđivanje stupnja opremljenosti vezano uz namještaj, kao i da na tu visinu ne utječe činjenica što tužitelji koriste susjednu garažu koja je iste veličine i istog stanja kao i ona upisana u zemljišnoj knjizi.

17. Zbog navedenog nisu osnovani žalbeni navodi kojima se osporava nalaz i mišljenje vještaka smatrajući da se vrijednost najamnine za stan trebala procijeniti prema stanu kakav je bio prije njihovog useljenja i uređenja, kao i da je prvostupanjski sud suprotno nalazu i mišljenju vještaka zaokruživao iznose, budući je zaokruživanje iznosa učinio vještak na temelju članka 68. Pravilnika o metodama procjene vrijednosti nekretnina (NN 105/15).

18. Imajući u vidu da je u postupku utvrđeno da su tuženici u utuženom razdoblju imali korist od korištenja dijela nekretnine koji pripada tužitelju u iznosu od 28.500,00 kn, prvostupanjski sud je pravilno primjeno materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u navedenom iznosu sa pripadajućim zateznim kamatama od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate.

19. Pravilno je odlučeno i o troškovima postupka temeljem članka 154. stavka 1. i članka 155. stavka 1. ZPP-a, budući je tužitelj u cijelosti uspio sa svojim tužbenim zahtjevom, i to na način da su dosuđeni samo oni troškovi koji su bili potrebni za vođenje parnice, a koji troškovi su obračunati sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) i utvrđenoj vrijednosti predmeta spora.

20. Odluka o zatraženim troškovima žalbe temelji se na odredbi članka 166. stavka 1. ZPP-a u vezi s člankom 154. stavkom 1. ZPP-a.

21. Zbog iznesenog odlučeno je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a kao u izreci.

U Požegi 19. listopada 2022.

Predsjednica vijeća

Branka Ribičić, v.r.