REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 680/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Viktorije Lovrić predsjednice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i suca izvjestitelja, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća u pravnoj stvari tužiteljice ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Matiji Duku odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Turističke zajednice Grada Karlovca, iz Karlovca, Trg Petra Zrinskog 3, OIB 89830216108, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Medariću odvjetniku u Karlovcu, radi utvrđenja nedopuštenom odluke o otkazu ugovora o radu, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-442/2018-2 od 10. listopada 2018., kojom je djelomično potvrđena presuda, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-931/2017-7 od 6. lipnja 2018., u sjednici održanoj 18. listopada 2022.,

p r e s u d i o  j e:

1. Revizija tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž R-442/2018-2 od 10. listopada 2018., odbija se kao neosnovana.

2. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu troškova sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je otkaz ugovora o radu od 14. studenog 2017. nezakonit, zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 31. ožujka 2018., i naknadu štete u visini od osam mjesečnih plaća u iznosu od 101.454,48 kn sa zateznom kamatom. Ujedno je odbijen i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška. U točki II. izreke naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kn.

2. Sud drugog stupnja u stavku 1. izreke je odbio žalbu tužiteljice, kao neosnovanu, i potvrdio presudu Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-931/17-7 od 6. lipnja 2018. u točki 1. izreke u cijelosti, te u točki 2. izreke djelomično za tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn. U stavku 2. izreke djelomično je prihvatio žalbu tužiteljice te je preinačio citiranu presudu suda prvog stupnja u točki 2. izreke za tuženiku dosuđen parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn, na način da je odbio zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 7.500,00 kn (preko iznosa od 2.500,00 kn do iznosa od 10.000,00 kn), te je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu žalbenog troška i zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu.

3. Protiv drugostupanjske presude tužiteljica je podnijela reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijane presude tako da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti i da obveže tuženika na podmirenje troškova postupka, podredno predlaže ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

4. Tuženik u odgovoru na reviziju osporava osnovanost revizijskih navoda i predleđe odbiti reviziju, kao neosnovanu, a tužiteljicu obvezati na podmirenje troškova sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija nije osnovana.

6. Na temelju odredbe čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382.a st. 1. ZPP revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice da se utvrdi nedopuštenim otkaz ugovora o radu kojeg je tuženik dao tužiteljici odlukom od 4. studenoga 2017., zahtjev za sudski raskid ugovora o radu s danom 31. ožujka 2018., i naknadu štete u visini od osam mjesečnih plaća u iznosu od 101.454,48 kn sa zateznom kamatom.

8. Vezano za tvrdnje tužiteljice da su u postupku koji je prethodio reviziji počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka, a koje ničim nisu konkretizirane, za odgovoriti je da, sukladno odredbi čl. 386. ZPP-a, ti navodi iz navedenog razloga nisu razmatrani.

9. Među strankama je sporno radi li se u ovome slučaju o izvanrednom otkazu ugovora o radu ili o redovitom otkazu ugovora o radu, je li otkaz dan u zakonskim rokovima za izvanredni otkaz, ako se radi o toj vrsti otkaza, te postojanje opravdanog razloga za otkazivanje tužiteljičinog ugovora o radu, ako bi se radilo o redovnom otkazu ugovora o radu.

10. U postupku koji je prethodio reviziji je utvrđeno:

- da je tužiteljica kao radnica s tuženikom kao poslodavcem 31. prosinca 2010. zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme s početkom rada od 1. siječnja 2011. za obavljanje poslova direktora Turističkog ureda Turističke zajednice Grada Karlovca,

- da Turističko vijeće Turističke zajednice Grada Karlovca na 14. sjednici 23. listopada 2017. nije prihvatilo izviješće o radu tužiteljice kao direktorice turističkog ureda sa 5 glasova za i jednim suzdržanim glasom,

- da je na istoj sjednici predsjednik Turističkog vijeća zatražio od tužiteljice da se izjasni o razlozima za razrješenje, te je tužiteljica na istoj sjednici izjavila da će se pismeno očitovati te da je dostavila pisano očitovanje,

- da je 14. studenoga 2017. održana 15. sjednica Turističkog vijeća, da je na istoj sjednici razmatrano pisano očitovanje tužiteljice o razlozima za razrješenje; da je nakon provedene rasprave i glasanja donesena odluka prema kojoj Turističko vijeće ne prihvaća očitovanje tužiteljice, te je tužiteljica razriješena direktorice Turističkog ureda Turističke zajednice Grada Karlovca primjenom odredbe čl. 47. t. 6. Statuta tuženika,

- da je na istoj sjednici donesena odluka o otkazu ugovora o radu iz razloga što Turistička zajednica nije prihvatila izviješće o radu direktorice i Turističkog ureda,

- da je tužiteljica pravovremeno 30. studenog 2017. protiv odluke o otkazu podnijela tuženiku zahtjev za zaštitu prava, koji je tuženik zaprimio 3. prosinca 2017., o kojem nije odlučio, te da je tužiteljica pravovremeno 27. prosinca 2017. podnijela tužbu, sve u smislu odredbi čl. 133. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14 i 127/17 - dalje: ZR),

da prema odredbi čl. 24. Statuta tuženika, Turističko vijeće je izvršno tijelo Skupštine zajednice, koje između ostalog imenuje direktora Turističkog ureda na temelju javnog natječaja te razrješava direktora Turističkog ureda (čl. 24. t. 6.),

- da prema odredbi čl. 25. Statuta tuženika Turističko vijeće ima predsjednika i 8 članova, da je predsjednik Turističke zajednice ujedno i predsjednik Turističkog vijeća a da prema odredbi čl. 34. st. 2. Statuta tuženika dužnost predsjednika Turističke zajednice obnaša gradonačelnik Grada Karlovca; da prema odredbi čl. 35. predsjednik zajednice između ostalog saziva i predsjeda Turističkom vijeću,

- da prema odredbi čl. 47. st. 1. t. 6. Statuta tuženika direktor Turističkog ureda može biti razriješen dužnosti ako Turističko vijeće ne prihvati izviješće o radu direktora i Turističkog ureda.

11. 1. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud utvrđuje da je gradonačelnik Grada Karlovca bio ovlašten donijeti i potpisati kako odluku o razrješenju tužiteljice direktora Turističkog ureda kao i osporenu odluku o otkazu ugovora o radu. Dalje je zaključio, (cijeneći sadržaj odredbe čl. 9. ugovora o radu od 31. prosinca 2010.) da se na radno pravni status tužiteljice kod tuženika trebaju primijeniti odredbe Zakona o radu, te eventualno sklopljeni kolektivni ugovori.

11. 2. Utvrđujući da tuženik u odluci o otkazu ugovora o radu nije naveo o kakvom se otkazu radi, prvostupanjski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu, posebno s obzirom na okolnost da se u obrazloženju odluke o otkazu između ostalog navodi "da nastavak ugovora o radu nije moguć". S obzirom da prema odredbi čl. 116. st. 2. ZR-u izvanredni otkaz mora biti dan u prekluzivnom roku od 15 dana, te cijeneći da je na 15. sjednici Turističkog vijeća od 14. studenog 2017., tužiteljica dostavila pisano obrazloženje – očitovanje nakon čega je na istoj sjednici provedena i rasprava i glasovanje te donijet zaključak o neprihvaćanju pisanog obrazloženja tužiteljice, zaključio je da se rok od 15 dana iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR treba računati od dana održavanja te sjednice Turističkog vijeća, a ne od 23. listopada 2017., kada je održana 14. sjednica Turističkog vijeća.

11. 3. Cijeneći da je tužiteljica zakonito na temelju odredbe čl. 47. t. 6. Statuta tuženika razriješena dužnosti, jer Turističko vijeće nije prihvatilo izviješće o radu tužiteljice kao direktorice Turističkog ureda, zaključio je da je u takvim okolnostima tuženik mogao jedino tužiteljici izvanredno otkazati ugovor o radu jer zbog razrješenja tužiteljice s dužnosti direktorice Turističkog ureda nastavak radnog odnosa nije bio moguć, slijedom čega je tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenom odluke o otkazu odbio kao neosnovan, a posljedično tome i zahtjev tužiteljice za sudski raskid ugovora o radu s danom 31. ožujka 2018. i za naknadu štete.

12. 1. Drugostupanjski sud ocijenio je pravilnim zaključak prvostupanjskog suda da se u konkretnom slučaju radi o odnosima koji se temelje isključivo na ugovoru o radu te da su glede otkaza tog ugovora mjerodavne odredbe ZR-u, s time što su Statutom tuženika određeni razlozi za razrješenje tužiteljice s mjesta direktorice Turističkog ureda, na koje je tužiteljica pristala sklapanjem ugovora.

12. 2. Prema shvaćanju toga suda, u situaciji kada tužiteljica u okviru ovog parničnog postupka tužbom nije pobijala odluka tuženika o razrješenju s dužnosti direktorice Turističkog ureda od 14. studenoga 2017., tada za pravilno odlučivanje o zahtjevu tužiteljice kojim traži da se utvrdi da je nedopuštena odluka o otkazu ugovora o radu kao prethodno nije trebalo raspraviti pitanje zakonitosti odluke o razrješenju, ali da je neovisno o tome prvostupanjski sud pravilno u provedenom dokaznom postupku zaključio da je i odluka o razrješenju tužiteljice zakonita, jer je utemeljena na odredbi čl. 47. t. 6. Statuta tuženika, s obzirom da Turističko vijeće nije prihvatilo izviješće tužiteljice o radu Turističkog ureda, što je valjan i dopušten razlog za razrješenje tužiteljice. Stoga smatra da je razrješenje tužiteljice vezano uz neprihvaćanje njezina godišnjeg izviješća o radu Turističkog ureda samo po sebi i bez posebnih opomena razlog za otkazivanje ugovora o radu, a s obzirom da je tijelima tuženika Statutom naloženo pokretanje postupka za smjenu (razrješenje) u slučaju neprihvaćanja izviješća o radu (čl. 47. t. 6. Statuta tuženika), u tim okolnostima se ne može očekivati od poslodavca da prethodno treba opomenuti radnika zbog kršenja radnih obveza.

12. 3. Prema daljnjem shvaćanju drugostupanjskog suda nije pravilno stajalište prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tužiteljici ugovor o radu otkazan izvanrednim otkazom u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a. Okolnost da se u obrazloženju odluke o otkazu navodi "da nastavak ugovora o radu nije moguć" sama po sebi ne ukazuje da se radi o izvanrednom otkazu. Prema shvaćanju toga suda okolnost da je tužiteljica zakonito razriješena funkcije direktorice Turističkog ureda, zbog opravdanog razloga propisanog odredbom čl. 47. t. 6. Statuta tuženika, ujedno predstavlja i opravdani razlog za otkaz ugovora o radu. Posljedično tome smatra da u konkretnom slučaju u primjenu ne dolazi odredba čl. 116. st. 2. ZR-a.

12. 4. Utvrđujući da je čl. 25. Statuta tuženika predsjednik Turističke zajednice ujedno i predsjednik Turističkog vijeća te imajući u vidu odredbu čl. 34. Statuta, prema kojoj dužnost predsjednika zajednice obnaša gradonačelnik Grada Karlovca, te odredbu čl. 35. Statuta, prema kojoj predsjednik zajednice između ostalog saziva i presjeda Turističkom vijeću, drugostupanjski sud je zaključio da je gradonačelnik Grada Karlovca bio ovlašten potpisati, kako odluku o razrješenju, tako i osporenu odluku o otkazu, jer iz sadržaja odluke o otkazu (list 61 - 62) proizlazi da je istu donio predsjednik Turističke zajednice Grada Karlovca. Stoga okolnost da je osporena odluka ovjerena pečatom Grada Karlovca ne ukazuje na nezakonitost odluke jer se u odluci kao njezin donositelj navodi predsjednik Turističke zajednice Grada Karlovca (PT) koji s obzirom na odredbu čl. 34. st. 2. Statuta kao gradonačelnik Grada Karlovca obnaša dužnost predsjednika Turističke zajednice, pa je odluka o otkazu donijeta u formalno zakonito provedenom postupku i od strane ovlaštene osobe.

12. 5. Utvrđujući da se u konkretnom slučaju ne radi o izvanrednom otkazu ugovora o radu, već o tome da razrješenje tužiteljice s mjesta direktorice Turističkog ureda predstavlja opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu neosnovanim su ocijenjeni i prigovori kojima tužiteljica smatra da je sud, smatrajući da se radi o izvanrednom otkazu, prekoračio tužbeni zahtjev.

12. 7. Posljedično iznesenom drugostupanjski sud, u odnosu na navode da je odluka o otkazu donijeta nepravovremeno u smislu odredbe čl. 116. st. 2. ZR-a, smatra da prilikom otkazivanja ugovora o radu redovitim otkazom poslodavac nije u obvezi odluku o otkazu donijeti u određenom roku (čl. 115. st. 1. ZR).

13. 1. Tužiteljica u reviziji osporava iznesena shvaćanja drugostupanjskog suda i smatra da predmetna odluka o otkazu ugovora o radu sadržajno i procesno odgovara jedino izvanrednom otkazu ugovora o radu iz čl. 116. ZR-u jer u njemu nema otkaznog roka iz čl. 122. ZR-u, te iz razloga što je u obrazloženju otkaza navedeno "kako nastavak ugovora o radu nije moguć", koja formulacija sadržajno odgovara zakonskoj odredbi iz čl. 116. ZR-u. Posljedično tome smatra da je je otkaz mogao biti zakonito dan u roku od 15. dana od dana saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, jer se radi o prekluzivnom roku. Smatra da odluka nije donesena u zakonskom roku jer je dan saznanja za izvanredni otkaz 23. listopada 2017., kada tuženik nije prihvatio izvješće tužiteljice o radu, od kada je počeo teći taj rok, bez obzira na mogućnost davanja obrane. Nadalje smatra da se omogućavanje davanja očitovanja na neprihvaćanje izvješća ne može smatrati davanje obrane u smislu čl. 119. st. 2. ZR-u jer nije ni znala da se vodi postupak otkazivanja njezinog ugovora o radu. Tvrdi da je navedeni rok za otkazivanje ugovora o radu istekao 7. studenoga 2017., odnosno 7. dana prije nego je tuženik donio pobijanu odluku.

13. 2. Vezano za razloge otkazivanja ugovora o radu navodi da su isti kao i za razrješenje dužnosti direktorice turističkog ureda, a ne kršenje radnih obveza iz ugovora o radu i čl. 46. Statuta tuženika, osporava shvaćanje drugostupanjskog suda prema kojem je razlog za razrješenje sa funkcije direktorice ujedno i opravdan razlog za otkazivanje ugovora o radu jer se o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa radi kada se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa, te da je tu obvezu kršio radnik s namjerom, a da iz pobijane presude nije vidljivo u čemu bi se ogledalo tužiteljičino kršenje obveza iz radnog odnosa. Smatra da razrješenje s dužnosti direktorice turističkog ureda nije razlog za otkazivanje ugovora o radu, a to tim više što je istog dana (14. studenoga 2017.) razriješena s dužnosti direktorice i donesena odluka o otkazu ugovora o radu.

14. Prema pravnom shvaćanju ovoga suda odbijanjem tužbenog zahtjeva je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

15. U rješenju spora valja poći od sadržaja zakonskih odredbi kojima je reguliran izvanredni otkaz i redoviti otkaz ugovora o radu skrivljenim ponašanje radnika.

16. Prema odredbi čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-u poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a prema čl. 115. st. 1. t. 3. ZR-u poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).

17. Prema odredbi čl. 116. st. 1. ZR-u poslodavac i radnik imaju opravdani razlog za otkaz ugovora o radu sklopljenog na neodređeno ili određeno vrijeme, bez obveze poštivanja propisanog ili ugovorenog otkaznoga roka (izvanredni otkaz), ako zbog osobito teške povrede obveze iz radnog odnosa ili zbog neke druge osobito važne činjenice, zbog koje uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nastavak radnog odnosa nije moguć.

18. Prema mišljenju ovoga suda tužiteljica neosnovano smatra da se u konkretnom slučaju radilo o izvanrednom otkazu ugovora iz čl. 116. ZR-u te da je otkaz ugovora o radu donesen nakon proteka zakonskog roka od 15 dana od saznanja za činjenicu na kojoj se izvanredni otkaz temelji, iz razloga što, neovisno što je u obrazloženju odluke o otkazu navedeno "kako nastavak ugovora o radu nije moguć", s obzirom na sadržaj obrazloženja i razloge iz kojih je tužiteljici otkazan ugovor o radu (razrješenje s mjesta ravnateljice), uz pozivanje na odredbu čl. 47. st. 1. t. 6. Statuta tuženika, prema kojoj neprihvaćanje izvješća o radu direktorice predstavlja i razlog za razrješenje s mjesta direktorice, posljedično čemu u konkretnom slučaju u primjenu ne dolazi odredba čl. 116. st. 2. ZR-a, koja regulira izvanredni otkaz ugovora o radu, te za zakonitost predmetnog otkaza ugovora o radu nije odlučno pitanje pravovremenosti donošenja odluke o otkazu (od 15 dana propisanim tom zakonskom odredbom). Uostalom sve kada bi se i radilo o izvanrednom otkazu, a ne radi se o toj vrsti otkaza, i on bi bio dan u zakonskom roku jer bi se tada rok od 15 dana iz odredbe čl. 116. st. 2. ZR-u trebao računati od dana održavanja 15. sjednice Turističkog vijeća, a ne od 23. listopada 2017., kada je održana 14. sjednica Turističkog vijeća, kako tvrdi tužiteljica.

19. Pogrešno revidentica smatra da razrješenje s dužnosti direktorice Turističkog ureda ne može biti, i istovremeno nije, razlog za redovni otkaz ugovora o radu - (za poslovno uvjetovani otkaz). Naime, odredbom čl. 47. st. 1. t. 6. Statuta tuženika propisano je da direktor Turističkog ureda može biti razriješen dužnosti ako Turističko vijeće ne prihvati izviješće o radu direktora i Turističkog ureda. Tom odredbom Statuta tuženika nije određeno da će se u slučaju razrješenja s mjesta ravnateljice radni odnos nastaviti za neko drugo radno mjesto, niti da je tuženik u slučaju razrješenja direktorice dužan istoj ponuditi neko drugo radno mjesto u odnosu na koje bi bio nastavljen ugovor o radu, niti je takvo što ugovoreno u ugovoru o radu, a takvo nešto tužiteljica tijekom postupka nije ni tvrdila. U takvim činjeničnim okolnostima i pravnoj situaciji, i prema ovome sudu razlog za razrješenje tužiteljice s mjesta direktorice Turističkog ureda, a budući da u ugovoru o radu nije ugovoreno da će joj se u slučaju razrješenja s tog radnog mjesta radni odnos nastaviti na određenom radnom mjestu, niti da će joj se ponuditi neko drugo radno mjesto, i kada nije prihvaćeno njezino izvješće o radu (direktorice Turističkog ureda) zbog čega je i razriješena te dužnosti, (koju odluku nije pobijala, a koja zapravo predstavlja i prethodno pitanje za donošenje odluke o otkazu ugovora o radu), ujedno predstavlja i opravdani razlog za otkazivanje njezinog ugovora o radu iz čl. 115. st. 1. t. 1. ZR-u, naprosto iz razloga jer je prestala potreba za obavljanjem posla zbog kojeg je zaključila ugovor o radu (direktorice), dakle, zbog organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz), a ne iz razloga skrivljenog ponašanja tužiteljice, odnosno kršenja obveza iz radnog odnosa. Upravo je iz tih razloga je i logično obrazloženje odluke u otkazu ugovora o radu "kako nastavak ugovora o radu nije moguć", te se iz takvog teksta obrazloženja ne može izvesti zaključak prema kojem bi se radilo o izvanrednom otkazu.

20. Slijedom iznesenog, a budući da se radi o redovnom otkazu zbog organizacijskih razloga neosnovani su (irelevantni) revizijski navodi u kojima se propitkuje o kojem bi se skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa radilo, odnosno navodi da iz pobijane presude da nije vidljivo u čemu bi se ogledalo tužiteljičino kršenje obveza iz radnog odnosa, kao i navodi da je tužiteljicu trebalo opomenuti na kršenje radnih obveza u smislu čl. 119. ZR-u.

21. U preostalom dijelu revizijskih navoda kojima tužiteljica osporava utvrđeno činjenično stanje i daje vlastitu ocjenu dokaza, a prema odredbi čl. 386. st. 1. i 2. ZPP-a reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud takve revizijske navode nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

22. Kako nisu osnovani razlozi zbog kojih je podnesena revizija, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu pa je odlučeno kao u izreci ove presude.

23. Zahtjev tuženice za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju tužiteljice nije osnovan (čl. 155. st. 1. ZPP-a), te kao nepotreban nije priznat.

Zagreb, 18. listopada 2022.

Predsjednica vijeća:

Viktorija Lovrić