Republika Hrvatska
Županijski sud u Zagrebu
Trg Nikole Šubića Zrinskog 5
Poslovni broj 5 Gž-3553/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Jasenke Grgić predsjednice vijeća, Ksenije Grgić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Sabine Dugonjić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice I. E., OIB… iz Z.¹, koju zastupa punomoćnik A. P., odvjetnik u Z.², protiv tuženika E. o. d.d., Z.², OIB…, kojeg zastupa punomoćnica M. T., odvjetnica u Odvjetničkom društvu G. & P. iz Z.², radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-809/2010-88 od 23. kolovoza 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 18. listopada 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Zadru, poslovni broj P-809/2010-88 od 23. kolovoza 2022.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 95.666,13 kn sa zatraženim zateznim kamatama i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. I. izreke). Naloženo je tužiteljici naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 20.312,50 kn sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (toč. II. izreke).
2. Protiv navedene presude žalbu je podnijela tužiteljica iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine," broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) uz prijedlog da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbe.
3. Žalba je neosnovana.
4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade u razdoblju od listopada 2006. do prosinca 2009., za koju tvrdi da joj je nastala zbog posljedica ozljeđivanja u prometnoj nezgodi 3.7.2006.
5. U provedenom prvostupanjskom postupku nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službe dužnosti, a nije povrijeđena niti odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužiteljica, jer presuda sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama i ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika, te nije osnovan ovaj žalbeni razlog.
6. Prvostupanjski sud ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke, te je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene sukladno odredbi čl. 8. ZPP potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.
7. U stadiju žalbenog postupka nije sporna pasivna legitimacija i štetni događaj, tj. prometna nezgoda koja se dogodila 3.7.2006. kada je na tužiteljicu kao pješaka, pod utjecajem alkohola naletjelo vozilo osiguranika tuženika. Sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva.
8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnome proizlazi:
- da je u vrijeme štetnog događaja tužiteljica bila zaposlena temeljem ugovora na određeno od 5.4.2005. i 11.4.2005. u dvije osnovne škole (OŠ V. i u OŠ F. V. u Š.) kao učiteljica razredne nastave do povratka zaposlenice M. F. s porodiljnog dopusta, koji ugovori su istekli za vrijeme dok je tužiteljica bila na bolovanju u koje vrijeme se odsutna radnica vratila na posao;
- da je tužiteljica 7.10.2009. diplomirala na Visokoj tehnološko-katehetskoj školi u Z.¹ i stekla stručni naziv diplomirani vjeroučitelj VSS, a u siječnju 2010. ponovno se zaposlila na određeno vrijeme u OŠ N., gdje je radila godinu i pol dana sve do povratka odsutne zaposlenice;
- da je vještačenjem po vještaku medicine rada dr. M. V.-B. utvrđeno da tužiteljica u štetnom događaju nije pretrpjela nikakve ozljede mozga, već potres mozga i akutnu reakciju na stres, time da do 2014. godine nije vršila kontrolno psihologijsko testiranje, te da je njezina radna nesposobnost trajala od štetnog događaja do završetka fizikalne terapije 14.11.2006., te da je nakon kojeg razdoblja (dakle i u utuženom razdoblju od listopada 2006. do prosinca 2009.) bila radno sposobna za obavljanje poslova nastavnika koje je obavljala prije štetnog događaja;
- da je Zavod za vještačenje, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, Područni ured u S. od 7.12.2015. nakon provedene obrade nad tužiteljicom utvrdio da kod nje postoji mentalno oštećenje koje predstavlja teški invaliditet i trajne promjene u njezinom zdravstvenom stanju;
- da je ocjena vještakinje medicine rada da nalaz Zavoda za vještačenje od 7.12.2015. ne slijedi utvrđenje da je invaliditet koji je tim nalazom utvrđen nastao kao posljedica prometne nezgode. te da se tim nalazom ne utvrđuje radna sposobnost;
- da je provedenim psihijatrijskim vještačenjem po vještaku dr. D. S. utvrđeno da dijagnoza poremećaja osobnosti, nastalog kao posljedica PTSP-a koji je trajao najmanje 2 godine, a utvrđen je tek 9 godina nakon štetnog događaja nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, jer tužiteljica osim potresa mozga nije pretrpjela druge ozljede mozga, niti je kod nje došlo do odranskog oštećenja mozga.
9. Polazeći od utvrđenja da ne postoji uzročno posljedična veza između štetnog događaja (prometne nezgode od 3.7.2006.) i poremećaja osobnosti (psihoze) koji je kod tužiteljice utvrđen devet godina nakon štetnog događaja, te da u utuženom periodu nije postojala nesposobnost tužiteljice za rad, niti su mogućnosti njezinog daljnjeg napredovanja i razvijanja bile umanjene ili uništene zbog posljedica štetnog događaja, prvostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
10. Utvrđenja suda prvog stupnja, kao i primjenu materijalnog prava, kao pravilna prihvaća i ovaj sud.
11. Prema odredbi čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 – dalje: ZOO) tko drugome nanese tjelesne ozljede ili mu naruši zdravlje, dužan je naknaditi mu troškove liječenja i druge potrebne troškove s tim u vezi, a i izgubljenu zaradu zbog nesposobnosti za rad za vrijeme liječenja.
12. Tužiteljica žalbom osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude uz tvrdnju da njezini psihijatrijski nalazi nakon nezgode (7.8.2006., 9.8.2006. 5.9.2006. 19.8.2006. i 28.2.2007., kao i deset godina kasnije (Otpusno pismo Odjela za psihijatriju od 6.10.2017.) ukazuje da su njezine višegodišnje naglašene psihičke smetnje psihotične razine koje ju ometaju u normalnom životu i radu posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju. Navodi da se intenzivnije liječi tek od 2015. jer se bojala psihijatra i psihijatrijskih lijekova jer je smatrala da će takvo stanje proći samo od sebe.
13. Iznijeti žalbeni navodi ne mogu se prihvatiti, jer su vještaci koji su vještačili u ovom postupku (vještakinja medicine rada i vještak psihijatar) u cijelosti otklonili ove prigovore tužiteljice kao neosnovane. Pojasnili su da tužiteljica u štetnom događaju nije zadobila kontuziju (nagnječenje) mozga, već potres mozga, što je potvrdio nalaz CT mozga učinjen neposredno nakon ozljeđivanja, koji nije pokazao postojanje kontuzijskih žarišnih promjena, kao i kontrolni CT koji je pokazao da je parenihih bio urednih apsorpcijskih vrijednosti. Dijagnoza akutne reakcije na stres (F43.0) kod tužiteljice je utvrđena mjesec dana nakon štetnog događaja provedenim kliničko psihijatrijskim testiranjem 9.8.2006., nakon kojega sve do 2014. godine nema podataka o izvršenom kontrolnom psihologijskom testiranju, premda je isto bilo potrebno izvršiti nakon 6 mjeseci i dalje svakih 6 mjeseci unutar dvije godine kako bi se pratilo psihičko stanje i objektivizirale psihijatrijske dijagnoze koje mogu nastati kao posljedica akutne reakcije na stres. Vještak psihijatar je iskazao da dijagnoza psihoze koja je kod tužiteljice utvrđena 2015. godine, odnosno devet godina nakon štetnog događaja nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, jer tužiteljica u prometnoj nezgodi nije zadobila odransko oštećenje mozga, na što upućuju sve učinjene neurološke pretrage (CT, MSCT, EEG), već je zadobila potres mozga, koji nije mogao dovesti do trajnog poremećaja osobnosti.
14. S obzirom na to da je provedenim dokazima utvrđeno da kasnija psihička bolest tužiteljice nije u uzročnoj vezi sa štetnim događajem, da tužiteljica u utuženom razdoblju nije gubila na zaradi zbog nesposobnosti za rad, jer je od 14.11.2006. na dalje bila radno sposobna, te da joj zbog posljedica ozljeđivanja u štetnom događaju nije bila umanjena mogućnost njezinog napredovanja i razvijanja, jer je nakon štetnog događaja, i to upravo u utuženom razdoblju 7.10.2009. diplomirala na Visokoj tehnološko-katehetskoj školi u Z.¹ i stekla zvanje diplomiranog vjeroučitelja (VSS), i potom se, svega par mjeseci kasnije zaposlila u svojoj struci kao teolog temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme od 15.1.2010. u OŠ N., gdje je radila godinu i pol do povratka zaposlenika kojega je mijenjala na rad, a nakon toga se prema vlastitim navodima više nije javljala u Kateheski ured u potrazi za novim poslom, to je pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
15. Utoliko se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi tužiteljice u kojima iznosi vlastitu, ali pogrešnu ocjenu izvedenih dokaza, na koju je u smislu odredbe čl. 8. ZPP ovlašten jedino sud, jer njezine tvrdnje nemaju uporište u činjeničnoj građi koja se nalazi u spisu.
16. Odluka o troškovima postupka pravilna je i zakonita, kako po ovnovi (čl. 154. st. 1. ZPP), tako i po visini troškova koji su određeni (čl. 155. ZPP). Pogrešno žaliteljica smatra da nije u obvezi podmiriti parnični trošak tuženiku. Naime rješenjem o odobravanju pravne pomoći broj Klasa: UP/I-701/03/16-01/274, Ur. broj: 2198-04-02- 17-5 od 2. siječnja 2007., na koje se žaliteljica poziva u žalbi, bilo joj je odobreno korištenje pravne pomoći za oslobođenje od plaćanja njezinih parničnih troškova postupka u visini od 100% iznosa, to tim rješenjem tužiteljica, kao stranka koja je izgubila spor, nije oslobođena obveze naknaditi tuženiku parnične troškove koje mu je uzrokovala vođenjem ove parnice.
17. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je žalbu tužiteljice temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 18. listopada 2022.
Predsjednik vijeća:
Jasenka Grgić, v.r.
